(META)Poetski kutak

[Qala Davidov]

I

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

II

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

III

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

IV

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

...:::...

Miroslav Antić: Besmrtna pesma

 

[Qala Davidov]

...

zadatak je sm'ješni ljudska sudba,
ljudski život snovidjenje strašno!
Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
on sam sobom čudo sočinjava;
čovjek bačen na burnu brežinu
tajnom rukom smjeloga slučaja,
siromašan, bez nadziratelja,
pod vlijanjem tajnoga promisla,

on se sjeća prve svoje slave,
on snijeva presretnje blaženstvo;
al' njegovi snovi i sjećanja
kriju mu se jako od pogleda,
bježe hitro u mračnim vrstama
u ljetopis opširni vječnosti;
samo što mu tamnijem prolaskom
trag žalosti na dušu ostave,
te se trza badava iz lanca,
da za sobom pronikne mračnosti.

Čovjek bačen pod oblačnu sferu -
prima l' ovdje oba začatija?
Je l' mu ovdje dvostruka kolevka?
Je l' mu zemlja tvorcem određena
za nakazu kakvu tainstvenu,
al' nagradu burnu i vremenu,
al' rasadnik duhovnog blaženstva?
Ah, ovo je najviša taina
i duhovne najstrašnije bure -
ovoga su u grobu ključevi.

Koliko sam i koliko putah,
dubokijem zauzet mislima
u cvijetno lono prirodino,
hraneći se pitatelnim sokom
iz nje sise gole i prelesne,
mater štedru zapitiva smjelo
rad česa je tvorac satvorio:
radi l' đece svoje mnogobrojne?
ali đecu za nje udovoljstva?
al' oboje jedno rad drugoga?

...

Koliko sam i koliko putah
svod plavetni neba sveštenoga,
brilijantnim zasijat sjemenom,
zaklinjao dušom zapaljenom
da mi svetu otkrije tainu:
ali ga je tvorac ukrasio,
veliku mu knjigu otvorio,
da tvar slavi tvorca i blaženstvo
al' da čovjek na nje listu čita
ništavilo prekomjerno svoje?

...

S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku -
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.

O svevišnji tvorče nepostižni!
U čovjeka iskra bespredjelnog
uma tvoga ogleda se sv'jetla,
ka svod jedan od tvoje palate
što s' ogleda u pučinu našu;
dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć porfire tvoje tainstvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava.

...

Istrgni se, iskro božestvena,
iz naručja mračne vladalice,
podigni se na svijetla krila,
raspali se plamom besmrtnosti,
skini mene sa očih mojijeh
neprozračnu smrtnosti zavjesu,
tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu,

- da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala,
iz koje je u krila udrila,
u beskrajni prostor ulećela,
od svačijeh skrila se pogleda
do jednoga koji sve proniče, -
u opširno svetilište bića,
đe s' rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste.

Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela
na besmrtnim i svijetlim krilma
pod znamenjma slavom razvijanim,
svetom slavom nebesne blagosti,
kako što mu i sada sljeduješ
po blatnojzi i mračnoj judoli
u okovu mrtve tjelesine.

"Ja sam tvoja iskra besamrtna,
- reče meni svijetla ideja -
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela;
već tegotni okov fizičeski
zbaci s sebe, osvobodi ga se,
pod tuđijem ne stenji bremenom;
on je stručak slabi i nejaki,
za mah smrtna samo iznikao,
on je ručak gada puzećega."

To izusti, reče: "Sljeduj za mnom!"
Odvede me u carstvo svjetovah.
Kako kaplja rose sa cvijeta
ili zrnce leda prozračnoga
pri pogledu svijetloga sunca
što u nebo dignu slabe zrake,
i ja, plamteć veličestvom neba,
podobno sam njima uradio:
nekakvo me svojstvo diglo tamo,
nekakav me sveti magnet tegli.

Evo slabe i malene iskre
među sunca plamteće svjetove
što bogatstvom lučah besmrtnijeh
potapaju prostor i mirove!
Da, iskra je svjetlost porodila,
okean su kaplje sastavile;
sveti tvorac veličestvom sjaje
u iskrama kako u suncama,
u smrtnima ka u božestvama -
sve mu skupa svemoguće slavi!

Šest nebesah kolovitnih pređem,
šest mlečnijeh preletim putovah,
velju sferu igrajućih šarah,
koji vječno svijetla dviženja
u pravilnim kolim' izvršuju
koja im je ruka svemoguća
načertala presvetom mudrošću.
Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna -
sastav ove presilne mašine
koja kreće bezbrojne mirove!

...

Gle divnog sada viđenog!
Sunce pravde zagrija zemlju,
tamni hram zasja sužnjima,
lanci se rasvijetliše robovima:
vječnog oca dostojan sin
obučen je u čovječnosti,
naoružan oružjem pravde
i strijelama svetog prosvjetljenja,
poričući pakosti i tiranije,
dobročinitelj se posvećuje u hramu.

O blagi, tihi učitelju,
kako je slatka sveta bistra voda
s istoka tvoga besmrtnika!
Od tvog svijetlog pogleda
nestalo je preplašene tame,
od tvog svećeničkog hoda
srušeni su bogohulni oltari;
Ti si uskrsnućem smrt pobijedio,
nebo odjekuje tvojom hvalom,
zemlja slavi svoga spasitelja!

...:::...

izvaci iz:
Petar Petrović Njegoš: Luča Mikrokozma

 

[Qala Davidov]

Zaludnost nad zaludnostima, reče govornik,
zaludnost nad zaludnostima - sve je uzalud.
Kakvu korist ima čovjek od sveg svojeg truda
kojeg poduzima pod suncem?

Jedna generacija prolazi i druga dolazi: ali zemlja je odvijeka tu.
I sunce izlazi i sunce zalazi i žuri na mjesto otkud je izašlo.
Vjetar se kreće prema jugu, i obrće se prema sjeveru;
neprekidno se kovitla, i ponovno se vraća već prema svojim putevima.
Sve rijeke utječu u more, a opet more nije puno;
na mjesto otkuda rijeke potječu, tamo se opet i vraćaju.

Sve je prepuno muke da čovjek ne može izreći:
oko nije zadovoljno viđenjem niti uho ispunjeno čujenjem.
Ono što je bilo, ono je što će biti;
i ono što je učinjeno je ono što će biti učinjeno:
i nema ničeg novoga pod suncem.

Postoji li išta o čemu se može reći: Gle, ovo je novo?
Bilo je već otprije odvijeka koji je bio prije nas.
Nema spomena na stvari koje su bile;
niti će biti spomena na stvari koje će doći
u onih koji će uslijediti nakon njih.

Ja, govornik, bio sam kralj Izraelski u Jeruzalemu.
I dao sam svoje srce traženju i potrazi mudrosti o svim stvarima koje su pod nebom:
iskustvo je to zlo što je Elohim dao sinovima ljudskim da ih od samodopadnosti oduči.

Vidio sam sva djela činjena pod suncem, i gle, sve je zaludnost i zamor duhu.
Ono što je krivo ne može se ispraviti
i ono što nedostaje ne može se izbrojati.

Razgovarao sam sa svojim srcem, govoreći,
Gle, došao sam do velikog posjeda, i zadobio više mudrosti
nego svi koji bjehu prije mene u Jeruzalemu:
da, moje srce imađaše ogromno iskustvo mudrosti i znanja.
I dao sam svoje srce da spoznam mudrost i da spoznam ludost i glupost:
uočih da je i to zamor duhu.
Jer u puno mudrosti odveć je tuge:
i onaj koji veliča znanje uvećava jad.

...:::...

Biblija, Knjiga Propovjednika (1)

 

[Qala Davidov]

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja i znao
sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore
premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao
tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi,
ljubav se ne hvasta, ne nadima se;

nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.

Kad bijah malo dijete govorah kao dijete,
mišljah kao dijete, rasuđivah kao dijete. A kad postadoh
zreo čovjek, odbacih ono djetinje.

Doista, sada gledamo kroz zamućeno zrcalo, kao u zagonetki,
a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati
savršeno, kao što sam i spoznat!

A sad: ostaju vjera, nada i ljubav - to troje - ali
najveća je među njima ljubav.

...:::...

Biblija, Pavlova 1.Poslanica Korinćanima (13)

 

[Qala Davidov]

Oni koji ne osjećaju Ljubav ovu,
kako ih, poput rijeke nosi,
oni koji ne piju Zoru,
kao da Čaša Vode izvorske jest,
i koji Sunca, ne večeraju, Zalazak,
oni koji se promijeniti ne žele,
nek’ spavaju…

Ljubav ova, teologije nadilazi izučavanje,
te stare prevare i licemjerja.
Želiš li tako svoj razvijati um,
spavaj i dalje.

Ja sam od svog uma odustao,
odjeću sam razderao i bacio.

Ako još sasvim gol nisi,
svoj, od riječi ogrtač lijepi oko sebe omotaj…
i spavaj.

...:::...

Rumi: Neka spavaju

 

[Qala Davidov]

Moramo naučiti da usred djelovanja budemo
iznutra nesputani.

Međutim, za neuvježbana je čovjeka neobičan pothvat
postići da ga ne priječi
nikakvo mnoštvo i nikakav posao - za to je potrebna velika revnost - te da mu
Bog bude stalno nazočan i da mu stalno sja
posve nezastrt u svako doba i u svakom okruženju.
Za to je potrebna prokušana revnost i osobito dvije stvari:
prvo, da se čovjek drži dobro zatvorenim unutra kako bi
njegov duh bio zaštićen od slika koje vani stoje, te
one ostanu izvan njega i ne opće niti se ophode
s njim na neprikladan način i ne nastane se u njemu.
Drugo, da se čovjek ne rastoči niti rasprši
niti u svoje nutarnje slike, bile to predodžbe ili uznos duha,
niti u izvanjske slike ili što god bilo to što je čovjeku (upravo) nazočno,
niti da se prepusti izvanjskoj mnogostrukosti.

Čovjek mora na to priviknuti svoje moći
pa se usmjeriti na to i svoju nutrinu držati
sebi nazočnom.

Sad bi ti mogao reći: Čovjek se (međutim ipak) mora okrenuti
van, mora činiti izvanjska djela; jer nijedan se posao ne može
uraditi osim u njemu svojstvenom pojavnom obliku. To je
zacijelo istina. Svejedno, izvanjski pojavni oblici
za produhovljenog čovjeka nisu ništa izvanjsko, jer
sve stvari za nutarnjeg čovjeka imaju nutarnji, božanski način bivstvovanja.

Ovo je prije svega potrebno: da čovjek svoj um pravo i potpuno
na Boga privikne i vježba; tako će
u njegovoj nutrini uvijek biti božanstveno.

...:::...

Meister Eckhart

 

[Qala Davidov]

Što je znanje?
- Osjećanje vječnog života.

A šta je život vječni?
- Osjećanje svega u Bogu.

Jer ljubav dolazi iz upoznavanja Njega. Znanje sjedinjeno s Bogom ispunjava svaku želju. I za srce koje ju prima, ona je posvemašnja slatkoća koja prelijeva zemlju. Jer nema ničega kao što je slatkoća Božja.

...:::...

Izak iz Nineve

 

[Qala Davidov]

Nehajno su liječili ranu moga naroda,
govoreći: 'Mir, mir',
a mira nema.

Jeremija 6,14-20

...:::...


Duhovni život, i iskustvo molitve koja je
njegovo srce,
često se smatra, barem idealno, stanjem obilježenim
mirom i nutarnjim spokojem. Na neki način to jest tako.
Pojedinac u kojemu Krist živi, trebao bi se odlikovati
određenom unutarnjom dubinom mira i trebao bi taj
mir zračiti drugima.
Ali postoji lažni mir koji ne dolazi iz ukorijenjenosti u Bogu,
već iz neke vrste analgetske duhovnosti koja
otupljivanjem svijesti nastoji otkloniti boli i
sukobe i svijeta i srca.
Marx je ispravno identificirao velik dio religije kao
opijum za narod: danas bi bilo ispravnije
smatrati velik dio duhovnosti kao
religijski ekvivalent Apaurina i Valiuma.

Kenneth Leech

...:::...


Radujte se uvijek u Gospodu.
Opet ću reći: Radujte se!
Gospodin je blizu.
Ne budite zabrinuti ni za što,
nego u svakoj situaciji, molitvom i prošnjom,
uz zahvale iznesite svoje zahtjeve Bogu.
I mir Božji, koji nadilazi svaki razum,
čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.

Filipljanima 4:4-7; izvadak

 

[Qala Davidov]

Premda posvud tama vlada,
Znam izvor-vodu s vječnog vodopada.

Taj vječni izvor skriven je u sjeni
Al, premda tama vlada,
Znam dobro to mjesto gdje ključa u meni.

U mrkloj noći životnoga toka,
Premda svuda tama vlada,
Znam: vjerom primam svježinu potoka.

Početka nitko ne poznaje njemu
Al, premda tama vlada,
To dobro znam: početak on je svemu.

Znam: on ljepotom sja u mjeri punoj
I, premda tama vlada,
Nebo i zemlja kupaju se u njoj.

Znam: nema dna nit kraj se s krajem spaja,
Premda svud tama vlada,
Nit itko bezdan dogleda do kraja.

Sjaj njegov vječni nikad ne prolazi
I, premda tama vlada,
Znam: sve nam svjetlo od njega dolazi.

Vodena sila bujno svud se svraća
I, premda tama vlada,
Znam: nebo, zemlju, i pako zahvaća.

Voda iz vrela s kog se potok rađa,
Premda svud tama vlada,
Znam: ista svud je i od svake slađa.

I vječni ovaj izvor skrit ostaje,
I premda tama vlada,
U živom kruhu nama život daje.

Na ovu vodu zove sva stvorenja,
Jer svuda tama vlada,
Da napoje se sve do zasićenja.

Izvore živi, živa željo moja,
Premda svud tama vlada,
U živom kruhu ja te vidim sada.


...:::...


Uđoh, ni sam ne znam kako,
I ostadoh preneražen
Jer svijet znanja bi premašen

Uđoh tamo ne znam kako,
No, kad tamo vidjeh se,
Ne prepoznajuć se lako,
Razumjeh tu malne sve;
No što tu sve čuje se
Neću nipošto da kažem
Jer svijet znanja bi premašen.

O miru i blagosti
Znanje b'jaše savršeno:
U svoj osamljenosti
Izravno je uliveno,
I toliko tajanstveno
Te ostah preneražen
Je svijet znanja bi premašen.

Natopljenim sebe vidjeh,
Sabranim i izdvojenim,
Te se nimalo ne stidjeh
Priznat osjeta lišenim,
A duh vidjeh neshvaćenim
Shvaćanjem kako je spašen,
Jer svijet znanja bi premašen.

Tko tu pravo stigao je
Nad sobom se razočara,
Procjenjujuć znanje svoje
Sada vidi da se vara,
Pa zalihe nove stvara,
I ostaje preneražen,
Jer svijet znanja bi premašen.

Tko na više sveđ putuje
Shvaćat može sve to manje:
Taman oblak rasvjetljuje
Mrkle noći tamno zdanje;
Stoga i maleno znanje
Sve napušta preneražen
Jer svijet znanja bi premašen.

Vrlo snažno u sebi je
Neshvaćeno shvaćanje;
Nikakvo ga kadro nije
Prevladat raspravljanje;
Ne shvaća mudrovanje
Razum neznanjem ukrašen,
Jer svijet znanja bi premašen.

Uzvišenost je takva
Tog shvaćanja čudesnog,
Da sposobnost nikakva
Ne stiže do vrha tog;
Samo svevišnji je Bog
Sposobnošću tom ukrašen
Gdje svijet znanja bi premašen.

Ako želiš, čuj i to:
Vrhovno je znanje cijelo
Prodiranje duboko
U bit Božju, jer zacijelo
Božje milosti je djelo
Kad ostaneš preneražen
Jer svijet znanja bi premašen.

...:::...

Sv. Ivan od Križa

 

[Qala Davidov]

🕊 Ljubimo! 🕊

To je pitanje jedinstva između Gospodina i 'srca koje je svjesno' –
srce kao vatrena kola ide gore do Gospodina,
a Gospodin silazi u njega i upija ga.
Padaju mi na pamet riječi Meistera Eckharta:
'Oko kojim vidim Boga i oko kojim Bog vidi mene su jedno te isto oko.'

Ako smo sposobni ljubiti, to je zato što
odgovaramo na Božju ljubav: Bog prvi ljubi nas.
Ljubav se utjelovljuje i dolazi k nama u Isusu.
Duh Sveti je ta ljubav koja je razlivena u našim srcima.
Tako mi ljubimo Boga posredstvom Boga;
Duh nam omogućuje da imamo udjela u ljubavi kojom
Otac ljubi Sina i Sin Oca. Ljubav nas baca u carstva ljubavi.

Ljubiti Boga, kako kaže Augustin, znači pjevati njegovu slavu; ili bolje,
to je postati, mi sami, pjesma slave.
Uči nas na taj način shvatiti Boga kao život našega
života, dušu naše duše, ljubav naše ljubavi.
Volimo samo ako smo prvo bili voljeni. Čujte što apostol Ivan ima za reći.
On je bio taj koji se naslonio na Učiteljevo srce i počivajući ondje
pio je nebeske tajne ...
Između ostalih tajni koje je veliki vidjeoc crpio iz tog
izvora, pokazao nam je ovo:
'Mi ga ljubimo jer je on prvi ljubio nas' (1. Ivanova 4,10).

Upitajte kako itko može voljeti Boga i nećete naći drugi odgovor
osim ovoga: Bog je prvi ljubio nas. Onaj koga volimo prvi je
dao sebe. Dao je sebe da ga ljubimo. Što je bio njegov dar?
Apostol Pavao to jasnije kaže:
'Ljubav je Božja izlivena u srca naša'.
Kojim sredstvima? Možda preko nas? Ne. Preko koga onda?
'Po Duhu Svetom koji nam je dan' (Rimljanima 5,5).
Puni ovog svjedočanstva ljubimo! Boga kroz Boga ...

Zaključak nam se nameće sam po sebi, a Ivan nam ga još sažetije izriče: 'Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu' ( 1. Ivanova 4,16). Nije puno reći 'Ljubav dolazi od Boga'. Ali tko bi se od nas usudio ponoviti ove riječi: 'Bog je ljubav'? Govorio ih je netko iz iskustva.

.

🕊 Disati Kraljevstvo 🕊

Vi ne vidite Boga.
Voli i posjeduješ ga ... jer Bog nam se odmah nudi.
Ljubite me, kliče nam, i posjedovat ćete me.
Ne možete me voljeti a da me ne posjedujete.

Ivan Klimak koristi intenzitet ljudske ljubavi kako bi dočarao intenzitet erosa koji bi nas trebao sjediniti s Bogom, koji je Bog sam. Preklapaju se slika ljubavi i slika opijenosti. Božanski eros gasi i obnavlja našu žeđ u isto vrijeme - ponizno ponavljanje ritma enstaze–ekstaze koji slavi Grgur iz Nise u svom komentaru na Pjesmu nad pjesmama.

"Ljubav: njezina je priroda poput Boga ...
njezino djelovanje: opijenost duše ...
njezina prava snaga: izvor vjere, ponor strpljivosti, ocean poniznosti.
Ljubav i unutarnja sloboda i posvojenje kao sinova
razlikuju se jedno od drugoga samo u svojim
imenima, poput svjetla, vatre i plamena.
Ako nas lice nekoga koga volimo ...
čini sretnim, kolika će biti moć Gospodnja kada dođe
tajno prebivati u duši koja je čista?
Ljubav je ponor svjetlosti, vrelo plameno. Što više teče,
to više goruća postaje žeđ za njome ...
zato je ljubav vječni napredak."

...:::...

Olivier L. Clément

 

[Qala Davidov]

Sjećam se da mi je netko kazao da u svakom čovjeku ima puno dobrog i čovjekoljubivog i puno lošeg i neprijateljskog; i prema tome kako je čovjek raspoložen, javlja se čas jedno čas drugo. To je sasvim točno.

Gledanje tuđih patnji izaziva ne samo u raznim ljudima, nego i u jednom istom čovjeku često sasvim suprotni osjećaj: ponekad sućut, a ponekad kao neko zadovoljstvo, koje se vremenom pojača do najveće zluradosti.

Ja sam na sebi opazio da na sva stvorenja gledam katkad s iskrenim suosjećanjem, katkad sa najvećom ravnodušnošću, a više puta sa mržnjom i čak sa zluradošću.

To očigledno pokazuje da u nama postoje dva različita, sasvim suprotna načina spoznavanja. Jedan kada priznajemo sebe za odvojena bića, kad nam sva ostala stvorenja izgledaju tuđa, kada ona sva nisu ja. I onda ne možemo prema njima osjetiti ništa drugo osim ravnodušnosti, zavisti, mržnje, zluradosti. I drugi način poznavanja, kada priznajemo naše jedinstvo sa svima. Pri tom načinu poznavanja sva stvorenja izgledaju nam isto što i naše ja, i zbog toga pobuđuju prema sebi u nama ljubav.

Prvi način poznavanja dijeli nas jedne od drugih neprobojnim zidom, drugi uklanja taj zid, i mi se spajamo u jedno. Prvi način uči nas da priznajemo da ostala stvorenja nisu ja, a drugi da su sva stvorenja to isto ja kakvo ja saznajem u sebi.

...:::...

Arthur Schopenhauer