Zaludnost nad zaludnostima.
Tvrda hrana biva:
za one kojima je razum zaposjela obnaženost prema rasuđivanju dobra i zla – i ovdje je nazvana "naukom pravednosti" ili "riječju pravde", pa i Riječju kojom ste opravdani.
Nešto zanimljivo vezano uz RASUĐIVANJE I DOBRA I ZLA možemo vidjeti u Starome zavjetu. Možemo početi od Početka, od Postanka 3, ali ovdje ćemo se zadržati na jednom drugom početku. Početku Eklezije u Knjizi Eklezije koja se i zove: Knjiga Eklezijasta ili Svećenstva (Kohelet), poznatije kao Knjiga Propovjednikova. Ali prije toga:
Kraljica Juga će ustati sa sudom ovom pokoljenju i osudit će ga: jer ona iziđe iz najudaljenijih dijelova zemlje da počuje mudrost Solomonovu, a gle ovdje većega od Solomona. (Mat 12:42)
Solomon u Propovjedniku kaže:
Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost (heb.: khokmah; grč.: sofia) nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.
Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
Jer u puno mudrosti odveć je tuge: i onaj koji uvećava znanje uvećava jad.
Pusta tlapnja, zamor duhu, ispraznost i taština – najčešći su prijevodi.
Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom: zadaća je to zla što je Elohim dao sinovima ljudskim da se njome bave da ih poniznosti poduči.
Ili, podučiti nekoga poniznosti podrazumijeva oduku, odučavanje od, recimo, samodopadnosti, taštine, sujete i arogancije. Tog nekoga NZ naziva različitim terminima, izdvojimo jedan: prirodnog čovjeka mudrost je Bogu ludost. I obratno vrijedi, reklo bi se.
Zaludna je to zadaća RASUĐIVANJA DOBRA I ZLA, mudrosti i gluposti, znanja i ludosti. Puste tlapnje, zaludnosti, ispraznosti:
Zaludnost nad zaludnostima, reče kohelet, zaludnost nad zaludnostima - sve je uzalud.
Kakvu korist ima čovjek od sveg svojega truda kojeg poduzima pod suncem?
Jedna generacija prolazi i druga dolazi: ali zemlja je odvijeka tu.
I sunce izlazi i sunce zalazi i žuri na mjesto otkud je izašlo.
Vjetar se kreće prema jugu, i obrće se prema sjeveru;
neprekidno se kovitla, i ponovno se vraća već prema ophodima svojim.
Sve rijeke utječu u more, a opet more nije puno;
na mjesto otkuda rijeke potječu, tamo se opet i vraćaju.
Sve je prepuno muke da čovjek ne može izreći:
oko nije zadovoljno viđenjem niti uho ispunjeno čujenjem.
Ono što je bilo, ono je što će biti;
i ono što je učinjeno je ono što će biti učinjeno:
i nema ničeg novoga pod suncem.
Postoji li išta o čemu se može reći: Gle, ovo je novo?
Bilo je već otprije odvijeka koji je bio prije nas.
Nema spomena na stvari koje su bile;
niti će biti spomena na stvari koje će doći
u onih koji će uslijediti nakon njih.
(Knjiga Propovjednika 1)
To je "vrh vrhova" mudrosti dostupne čovjeku, potomku Adamovom. Ivan predočava riječima:
Jer sve što je u svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života* (*"znanja–imanja"), nije od Oca, nego od svijeta. (1.Ivan 2:16) Jedan drugi Ivan, radije prethodni, je sve to sažeo u jednu jedinu riječ: Metanoeo! Jer Bog Svevišnji je rekao i: Gle! Ja stvaram nešto NOVO! I to novo je u Kristu Isusu.
Ako samo malo promislimo o gornjim izvacima, ne moramo niti promisliti, neka samo čitamo šta piše: pokazuje se da je RASUĐIVANJE DOBROG I ZLOG ZLA ZADAĆA! Zaludna, isprazna zadaća koja jedino UVEĆAVA JAD I ZLO još i više, ono postaje sve suptilnije, dubioznije, monstruoznije, čak bizarno. Sramotna golotinja Postanka 3 stoji naspram obnaženosti bez srama pred Gospodom iz Postanka 1.
Lako je čovjeku pomisliti da se rasuđivanje, vježbanje uma ili čula – perceptivnih i prosudbenih moći čovjeka, učenje i učenost, odnosi na donošenje, vršenje ili izvršenje nekakvih presuda po pitanju morala, etike, pravde (bilo po Božjem, pa i ljudskim zakonima bilo po savjesti), bilo čega, svih i svake situacije u kojoj se ljudi zatiču. Čak je i Solomon ostao općepoznat po nekim svojim presudama koje je donosio, primjerice ona o djetetu i dvije majke. Međutim, te stvari se ne mogu rasuđivati vježbanjem ljudskog razuma ni na koji način, jer mudrost je Božja stvar, a ne ljudska:
"Duh čovjekov spoznaje ljudske stvari; Duh Božji pozna Božje stvari." Ova Istina predstavlja ogroman udarac ljudskoj mudrosti i racionalnom znanju i otkriva neporecivu činjenicu da je bilo koji oblik "prirodne teologije" tj. ljudske prosudbe, pokušaja čovjekovog razumijevanja Boga, Njegovog odnosa s univerzumom, pa čak i potpunog poimanja svih interakcija u prirodi i univerzumu, pravo mjesto svega u univerzumu pa i ljudskog bića kao integralnog dijela kreacije, bez okretanja prema osobitom otkrivenju od strane Boga samoga, u Kristu - praktički osuđen na propast.
Postoje stvari, znanja, cijele mase znanja koja je Bog sam čovjeku otkrio i otkriva i ista - unatoč njihovoj prisutnosti, nisu dostupna razumijevanju ljudskog duha kao takvog. Ako nisu razumijevanju, još manje su upotrebi, drugim riječima - nesposobnost shvaćanja i nerazumijevanje vodi svakoj zloupotrebi i konačno: besplodnosti.
"Ali sada nismo primili duh svijeta (niti čovjeka), već Duh koji je od Boga, kako bismo MOGLI RAZUMJETI stvari koje nam je Bog dobrovoljno dao." (1.Kor 2:12)
Ako te stvari i predstavljeno u citatu iz Pisma Hebrejima, odvedemo korak dalje, ili bolje rečeno: vratimo se na sam početak, ovaj puta Početak sam – Postanak, možemo lako uočiti da je Jahve Elohim u Edenu zasadio mnoga stabla, a IMENOVAO SAMO DVA:
Stablo spoznanja dobra i zla – o kojemu se govori kad se dotiče lučenja dobra i zla; te
Stablo ŽIVOTA – po kojemu, po moći tog neuništivog života, je Isus Krist postavljen za vječnog Visokog Svećenika Božjega Hrama.
Tako nauk pravednosti dotiče obje ove teme, oba stabla. Prvo kroz zaludnost i ispraznost čisto ljudskog rasuđivanja, koliko god "mudrim" se ono moglo njemu samome činiti. Jedino kroz Božju OBJAVU moguće je ovdje ikakvo rasuđivanje, a ta objava je uklonila svaku sumnju U ONIMA KOJI VJERUJU, mičući nesavršeno svećenstvo i postavljajući
SAVRŠENOG VISOKOG SVEĆENIKA kojega sad imamo nad svom Božjom kućom i stoga: približimo se i uđimo iskrenim srcem u potpunom pouzdanju vjere, srca očišćenih od loše savjesti, tijela sapranih čistim vodama. (Vidi Heb 10).
A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih. (Heb 10:18)
Sjetimo se da ne može iz istog izvora teći voda i slatka (čista, opravdanost) i slana (nečista, grijeh) (vidi Jakova).
A reći ćeš: odlomiše se grane da se ja pricijepim. Dobro! nevjerstvom odlomiše se, a ti vjerom stojiš; ne ponosi se, nego se boj. Jer kad Bog rođenih grana ne poštedje, da i tebe kako ne nepoštedi. (Rim 11:19–22)
Poslanice su apostli pisali djeci Božjoj, sinovima i kćerima, braći svojoj u Kristu da mogu rasti i sazrijevati. Mi smo ti koji su itekako upozoreni da stablo koje plodom ne urađa – pa da je i zakržljalo – biva uvijek i jedino (iznova) posječeno. Može bit je dobar čas za prisjetiti se što je to toliko TVRDO u nauku pravednosti, toliko tvrdo da se mnogi nosovi suču od same ideje. A suču se jer prirodnom karnalnom ljudskom duhu koji je srž i jezgro ljudske duše je Božja Mudrost nedostupna.
Naravan čovjek ne prihvaća ono što dolazi od Duha Božjeg. To je jedna ludost za njega, on ju ne može razumjeti, jer ono se sudi duhovnim. (1.Kor 2,14)
Regeneracija je što riječ doslovce i znači: ponovno generiranje, generiranje bivajući geneza–stvaranje - novo stvaranje ili novo stvorenje. Također, riječ u grčkom ima i inačicu rađanja. Otuda ponovno, nanovo rođenje, od voda, od duha. Vode te bivajući one nebeske, nadsvodne...
"Jer za sve koji žude i žele kraljevstvo Božje, stari čovjek stvoren od prirode, ima biti svučen i položen; da, pokopan u apsolutnom odricanju i zaboravu, kao i sam po sebi tako i svih onih stvari koje ima, posjeduje, proučava, zna, uči; i treba biti odjeven u novog čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u kojemu "nema ni Židova ni Grka, ni muškog ni ženskog, ni roba ni slobodnjaka, nego je novo stvorenje."
Kažem, novo stvorenje je to koje ima posjedovati Božje kraljevstvo, u kojemu ništa od starog kvasca nije preostalo. Stari kvasac je znanje o dobru i zlu, koje počinje nicati u čovjeku sa zabranjenog stabla, i to je razboritost ili lukavstvo Zmije. Ali novi kvasac je nebeska mudrost, jednostavnost Golubice, iz koje jedine potječe istinski život i blaženstvo, i koja će jedina i vladati u izabranim nasljednicima Božjeg kraljevstva, pri čemu su prirodna i zemaljska mudrost tada i posve skupa i odjednom progutane, zbrisane i izumrle.
Mat.18, Ivan 3 - Jer kraljevstvo je Božje samo onih koji se obrate od starog stvorenja u novo, i postanu kao djeca, koja nikada nisu poznavala ni dobro ni zlo." V.W.
.
Toliko za uvodnu riječ. Tema je otvorena. Ako ima zainteresiranih za nju, pozivam ih da kažu koju riječ i podijele svoje razumijevanje.