Nauk pravednosti (Heb 5,11–14)

[Qala Davidov]

---

O tome nas čeka besjeda velika, ali teško ju je riječima izložiti jer ste tvrdih ušiju. Pa trebalo bi doista da nakon toliko vremena već budete učitelji, a ono treba da tkogod vas ponovno poučava početnička počela kazivanjâ Božjih. Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku, ne zna ništa o nauku pravednosti jer – nejače je. A za zrele je tvrda hrana, za one kojima je razum zaposjela obnaženost koja se tiče prosudbi dobra i zla. (Hebrejima 5:11-14)


Što više, mi imamo riječ proročku koja je pouzdanost sama, na koju imate razloga uprijeti svoj pogled kao na jednu sjajeću svjetiljku u mračnome mjestu, sve dok ne zarudi dan i zvijezda se jutarnja ne digne u vašim srcima. (2Pet 1:19)


Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i u bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i progledaš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i blagovati s njim i on sa mnom. (Otk 3:18-20)


Gospodinov glas iz visine: "Ja sam hrana jakih: rasti pa ćeš me jesti. I nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene". (Augustin iz Hippa, Ispovijesti VII, 10, 16)

---

 

[Qala Davidov]

---

Tetelestai.​

Početke ili početnu razinu učenja Pavle naziva "mlijekom" Evanđelja. Postoje i zaista "teške" stvari na temu kojih je, Ignacije Antioški, učenik Ivanov dao odgovor kad su ga o njima upitali: "Ne bih li vam mogao napisati nešto punije misterije, otajstva? Ali ja STRAHUJEM tako šta učiniti, da ne bih NANIO ŠTETU I OZLIJEDIO vas koji ste još dječica. Oprostite mi stoga po tom pitanju, da vas ne bi, kako niste u stanju primiti te TEŠKE stvari, iste zadavile." O samim Misterijama Božjim Pavle je Korinćanima rekao: "... u raju, [on] je čuo stvari toliko zapanjujuće da su izvan čovjekove moći da ih opiše ili pretoči u riječi (...)". Na svu sreću, "tvrda hrana" i "nauk pravednosti" NE SPADAJU u tu zaista "tešku" kategoriju. Naprotiv. Tvrda hrana je NUŽNOST i svak rođen u Kristu JESTE i mora ju biti u stanju primiti, jer Duh Djeteštva Božjeg je u njemu i ta hrana je njemu pripadna i nadasve potrebna. A za nju i dalje stoji što je Pavle rekao u smislu da stari, izvanjski, zemljin čovjek ne može primiti stvari, pa ni hranu za nutarnjega, duhovnoga, nebeskoga.


U Pismu Hebrejima se kaže da je Krist Isus nama Poslanik i Visoki Svećenik po redu Melkizedeka koji je smijenio (zemaljskog) visokog svećenika u svemu. Isus je tako Visoki Svećenik U HRAMU Božjem, onom ne ljudskim rukama načinjenom, već onom kojeg Bog u nama sazda sam kad nas je odjenuo u savršenoga novog čovjeka.

S tim u vezi kaže dalje u istom Pismu da "krenemo prema savršenom":
Stoga mimoiđimo početnički nauk o Kristu i uzdignimo se k savršenome [prijeđimo na potpunost, stanje dovršenosti, dovršenog djela Kristovog] ne postavljajući iznovice temelja: obraćenje od mrtvih djela i vjera u Boga, naučavanje o krštenjima i polaganje ruku, uskrsnuće mrtvih i vječni sud [vjekovna presuda]. (Heb 6:1-2)

Vjekovnu (ili vječnu, ako ćete) presudu Isus je sam izrazio u Evanđeljima: sud - jer je princu ovoga svijeta presuđeno. To je dovršeno djelom Kristovim – koje je poraz satanov. To je stvar koju primamo po vjeri, ne? Ivan 12:31-2 Sad je sud ovome svijetu; sad će biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi. Ivan 16:7-11 bolje je za vas da ja idem: jer ako ja ne idem, utješitelj neće doći k vama; ako li idem, poslaću ga k vama. I kad on dođe ukorit će svijet(inu) za grijeh, i za pravdu, i za sud: Za grijeh dakle što mi ne vjeruju; A za pravdu što idem k ocu svojemu; i više me nećete vidjeti; A za sud što je knez ovoga svijeta osuđen.

Pavle je to također naznačio u svojim Poslanicama, poput Kološanima 2:14 [10-15] I da budete ispunjeni u njemu koji je glava svakome poglavarstvu i vlasti; U kome i obrezani biste obrezanjem nerukotvorenem, odbacivši tijelo grijeha mesnih obrezanjem Hristovim; Zakopavši se s njim krštenjem, u kojemu s njim i ustaste vjerom sile Boga koji ga vaskrsnu iz mrtvih. I vas koji ste bili mrtvi u grijesima i u neobrezanju tijela svojega, oživje s njim, uklonivši nam sve grijehe, I izbrisavši pismo uredbe koja bješe protiv nas, i to maknuvši s puta prikova na krstu; I svukavši poglavarstva i vlasti izvede ih na očigled, i pobijedi ih na njemu.

Ili Efežanima 2:11-22. Spominjite se stoga da nekoć bijaste neznabošci u tijelu - neobrezanicima su vas zvali oni koji se zovu obrezani, rukom, na tijelu, Da ste bili u ono vrijeme bez Krista, isključeni od zajednice Izraelove i bez dijela u zavjetima obećanja, nade nemajući i bez Boga na svijetu. Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. On je ukinuo zakon i njegove zapovijedi s njihovim primjenama. On je htio tako, pošavši od Židova i pogana, stvoriti u sebi jednog novog čovjeka, uspostavljajući mir, i pomirujući ih s Bogom obojicu u jednom jedinom tijelu, posredstvom križa; ondje, on je ubio mržnju. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu. Tako dakle više niste tuđi i došljaci, nego živite sa svetima i domaći ste Bogu, nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.

U Kristu sveti postaje "mrtav za grijeh, a živ za Boga u Kristu" (Rim 6,11; 7,6; Gal 2,19; Kol 2,20; 3,3). Ali što to podrazumijeva i gdje je NAUK, doktrina, LOGOS opravdanosti, bivanja opravdanim i stoga pravednim.

Heb 12:2-3 i diljem NZ nas se upućuje da usmjerimo svoj pogled na Isusa. Gledajući na načelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto određene sebi radosti pretrpje krst, ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega. Pomislite dakle na onoga koji je takvo protivljenje protiv sebe od grješnika podnio, da ne oslabe duše vaše i da ne klonete.

Grešno se protivi savršenome, zemaljsko nebeskome. Savršeno je grešnome i nebesko zemaljskome sramota i sramotno, pa i tabu, a svejedno bi da se uzdigne te i ono sjedne pored savršenoga. Na kraju krajeva, sama ideja da grešno i zemaljsko ide prosuđivati (pa i osuđivati) savršeno, nebesko je očigledno postavljanje grešnoga i zemaljskoga, čak diaboličnoga negdje a par, rame uz rame, ako ne i ponad savršenoga. I upravo to je On, savršen i besprijekoran, podnio.

. u nastavku Zaludnost nad zaludnostima

---

 

[Qala Davidov]

Zaludnost nad zaludnostima.​

Tvrda hrana biva: za one kojima je razum zaposjela obnaženost prema rasuđivanju dobra i zla – i ovdje je nazvana "naukom pravednosti" ili "riječju pravde", pa i Riječju kojom ste opravdani.

Nešto zanimljivo vezano uz RASUĐIVANJE I DOBRA I ZLA možemo vidjeti u Starome zavjetu. Možemo početi od Početka, od Postanka 3, ali ovdje ćemo se zadržati na jednom drugom početku. Početku Eklezije u Knjizi Eklezije koja se i zove: Knjiga Eklezijasta ili Svećenstva (Kohelet), poznatije kao Knjiga Propovjednikova. Ali prije toga:

Kraljica Juga će ustati sa sudom ovom pokoljenju i osudit će ga: jer ona iziđe iz najudaljenijih dijelova zemlje da počuje mudrost Solomonovu, a gle ovdje većega od Solomona. (Mat 12:42)


Solomon u Propovjedniku kaže:
Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost (heb.: khokmah; grč.: sofia) nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.
Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
Jer u puno mudrosti odveć je tuge: i onaj koji uvećava znanje uvećava jad.

Pusta tlapnja, zamor duhu, ispraznost i taština – najčešći su prijevodi.

Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom: zadaća je to zla što je Elohim dao sinovima ljudskim da se njome bave da ih poniznosti poduči.

Ili, podučiti nekoga poniznosti podrazumijeva oduku, odučavanje od, recimo, samodopadnosti, taštine, sujete i arogancije. Tog nekoga NZ naziva različitim terminima, izdvojimo jedan: prirodnog čovjeka mudrost je Bogu ludost. I obratno vrijedi, reklo bi se.

Zaludna je to zadaća RASUĐIVANJA DOBRA I ZLA, mudrosti i gluposti, znanja i ludosti. Puste tlapnje, zaludnosti, ispraznosti:

Zaludnost nad zaludnostima, reče kohelet, zaludnost nad zaludnostima - sve je uzalud.
Kakvu korist ima čovjek od sveg svojega truda kojeg poduzima pod suncem?

Jedna generacija prolazi i druga dolazi: ali zemlja je odvijeka tu.
I sunce izlazi i sunce zalazi i žuri na mjesto otkud je izašlo.
Vjetar se kreće prema jugu, i obrće se prema sjeveru;
neprekidno se kovitla, i ponovno se vraća već prema ophodima svojim.
Sve rijeke utječu u more, a opet more nije puno;
na mjesto otkuda rijeke potječu, tamo se opet i vraćaju.

Sve je prepuno muke da čovjek ne može izreći:
oko nije zadovoljno viđenjem niti uho ispunjeno čujenjem.
Ono što je bilo, ono je što će biti;
i ono što je učinjeno je ono što će biti učinjeno:
i nema ničeg novoga pod suncem.

Postoji li išta o čemu se može reći: Gle, ovo je novo?
Bilo je već otprije odvijeka koji je bio prije nas.
Nema spomena na stvari koje su bile;
niti će biti spomena na stvari koje će doći
u onih koji će uslijediti nakon njih.

(Knjiga Propovjednika 1)

To je "vrh vrhova" mudrosti dostupne čovjeku, potomku Adamovom. Ivan predočava riječima: Jer sve što je u svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života* (*"znanja–imanja"), nije od Oca, nego od svijeta. (1.Ivan 2:16) Jedan drugi Ivan, radije prethodni, je sve to sažeo u jednu jedinu riječ: Metanoeo! Jer Bog Svevišnji je rekao i: Gle! Ja stvaram nešto NOVO! I to novo je u Kristu Isusu.

Ako samo malo promislimo o gornjim izvacima, ne moramo niti promisliti, neka samo čitamo šta piše: pokazuje se da je RASUĐIVANJE DOBROG I ZLOG ZLA ZADAĆA! Zaludna, isprazna zadaća koja jedino UVEĆAVA JAD I ZLO još i više, ono postaje sve suptilnije, dubioznije, monstruoznije, čak bizarno. Sramotna golotinja Postanka 3 stoji naspram obnaženosti bez srama pred Gospodom iz Postanka 1.

Lako je čovjeku pomisliti da se rasuđivanje, vježbanje uma ili čula – perceptivnih i prosudbenih moći čovjeka, učenje i učenost, odnosi na donošenje, vršenje ili izvršenje nekakvih presuda po pitanju morala, etike, pravde (bilo po Božjem, pa i ljudskim zakonima bilo po savjesti), bilo čega, svih i svake situacije u kojoj se ljudi zatiču. Čak je i Solomon ostao općepoznat po nekim svojim presudama koje je donosio, primjerice ona o djetetu i dvije majke. Međutim, te stvari se ne mogu rasuđivati vježbanjem ljudskog razuma ni na koji način, jer mudrost je Božja stvar, a ne ljudska:

"Duh čovjekov spoznaje ljudske stvari; Duh Božji pozna Božje stvari." Ova Istina predstavlja ogroman udarac ljudskoj mudrosti i racionalnom znanju i otkriva neporecivu činjenicu da je bilo koji oblik "prirodne teologije" tj. ljudske prosudbe, pokušaja čovjekovog razumijevanja Boga, Njegovog odnosa s univerzumom, pa čak i potpunog poimanja svih interakcija u prirodi i univerzumu, pravo mjesto svega u univerzumu pa i ljudskog bića kao integralnog dijela kreacije, bez okretanja prema osobitom otkrivenju od strane Boga samoga, u Kristu - praktički osuđen na propast.

Postoje stvari, znanja, cijele mase znanja koja je Bog sam čovjeku otkrio i otkriva i ista - unatoč njihovoj prisutnosti, nisu dostupna razumijevanju ljudskog duha kao takvog. Ako nisu razumijevanju, još manje su upotrebi, drugim riječima - nesposobnost shvaćanja i nerazumijevanje vodi svakoj zloupotrebi i konačno: besplodnosti.

"Ali sada nismo primili duh svijeta (niti čovjeka), već Duh koji je od Boga, kako bismo MOGLI RAZUMJETI stvari koje nam je Bog dobrovoljno dao." (1.Kor 2:12)

Ako te stvari i predstavljeno u citatu iz Pisma Hebrejima, odvedemo korak dalje, ili bolje rečeno: vratimo se na sam početak, ovaj puta Početak sam – Postanak, možemo lako uočiti da je Jahve Elohim u Edenu zasadio mnoga stabla, a IMENOVAO SAMO DVA:

Stablo spoznanja dobra i zla – o kojemu se govori kad se dotiče lučenja dobra i zla; te

Stablo ŽIVOTA – po kojemu, po moći tog neuništivog života, je Isus Krist postavljen za vječnog Visokog Svećenika Božjega Hrama.

Tako nauk pravednosti dotiče obje ove teme, oba stabla. Prvo kroz zaludnost i ispraznost čisto ljudskog rasuđivanja, koliko god "mudrim" se ono moglo njemu samome činiti. Jedino kroz Božju OBJAVU moguće je ovdje ikakvo rasuđivanje, a ta objava je uklonila svaku sumnju U ONIMA KOJI VJERUJU, mičući nesavršeno svećenstvo i postavljajući SAVRŠENOG VISOKOG SVEĆENIKA kojega sad imamo nad svom Božjom kućom i stoga: približimo se i uđimo iskrenim srcem u potpunom pouzdanju vjere, srca očišćenih od loše savjesti, tijela sapranih čistim vodama. (Vidi Heb 10).



A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih. (Heb 10:18)

Sjetimo se da ne može iz istog izvora teći voda i slatka (čista, opravdanost) i slana (nečista, grijeh) (vidi Jakova).

A reći ćeš: odlomiše se grane da se ja pricijepim. Dobro! nevjerstvom odlomiše se, a ti vjerom stojiš; ne ponosi se, nego se boj. Jer kad Bog rođenih grana ne poštedje, da i tebe kako ne nepoštedi. (Rim 11:19–22)

Poslanice su apostli pisali djeci Božjoj, sinovima i kćerima, braći svojoj u Kristu da mogu rasti i sazrijevati. Mi smo ti koji su itekako upozoreni da stablo koje plodom ne urađa – pa da je i zakržljalo – biva uvijek i jedino (iznova) posječeno. Može bit je dobar čas za prisjetiti se što je to toliko TVRDO u nauku pravednosti, toliko tvrdo da se mnogi nosovi suču od same ideje. A suču se jer prirodnom karnalnom ljudskom duhu koji je srž i jezgro ljudske duše je Božja Mudrost nedostupna.

Naravan čovjek ne prihvaća ono što dolazi od Duha Božjeg. To je jedna ludost za njega, on ju ne može razumjeti, jer ono se sudi duhovnim. (1.Kor 2,14)

Regeneracija je što riječ doslovce i znači: ponovno generiranje, generiranje bivajući geneza–stvaranje - novo stvaranje ili novo stvorenje. Također, riječ u grčkom ima i inačicu rađanja. Otuda ponovno, nanovo rođenje, od voda, od duha. Vode te bivajući one nebeske, nadsvodne...

"Jer za sve koji žude i žele kraljevstvo Božje, stari čovjek stvoren od prirode, ima biti svučen i položen; da, pokopan u apsolutnom odricanju i zaboravu, kao i sam po sebi tako i svih onih stvari koje ima, posjeduje, proučava, zna, uči; i treba biti odjeven u novog čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u kojemu "nema ni Židova ni Grka, ni muškog ni ženskog, ni roba ni slobodnjaka, nego je novo stvorenje."

Kažem, novo stvorenje je to koje ima posjedovati Božje kraljevstvo, u kojemu ništa od starog kvasca nije preostalo. Stari kvasac je znanje o dobru i zlu, koje počinje nicati u čovjeku sa zabranjenog stabla, i to je razboritost ili lukavstvo Zmije. Ali novi kvasac je nebeska mudrost, jednostavnost Golubice, iz koje jedine potječe istinski život i blaženstvo, i koja će jedina i vladati u izabranim nasljednicima Božjeg kraljevstva, pri čemu su prirodna i zemaljska mudrost tada i posve skupa i odjednom progutane, zbrisane i izumrle.

Mat.18, Ivan 3 - Jer kraljevstvo je Božje samo onih koji se obrate od starog stvorenja u novo, i postanu kao djeca, koja nikada nisu poznavala ni dobro ni zlo." V.W.

.


Toliko za uvodnu riječ. Tema je otvorena. Ako ima zainteresiranih za nju, pozivam ih da kažu koju riječ i podijele svoje razumijevanje.