Jesam li ja vama djeco prico' onomad kada sam bijo student? Bilo je to koncem 80' godina proslog vijeka, kada je jos cavla nasa draga Jugoslavija i kada se jos nije razmahalo prvo cetnistvo, a onda i ustastvo, koji su razbili nasu drzavu. Bijo je tada pre'cjednik nase Jugoslavije posten i dobar co'ek iz Hrvatske, Ante Markovic. Vi ste tada bili jos djeca i ne sjecate se toga, a mnogi se mozda jos nisu niti rodili.
Vazno je znati da se svake godine sve bolje i bolje zivjelo. Da su bile dobre plate. Ja sam svake godine kao mlad student Filozofskog fakulteta u Zagrebu putovao u Indiju na par mjeseci. E sada, to je bilo vrijeme kada jos nisu postojala racunala, nije bilo interneta, nije postojao e-mail, nije bilo mobitela, niti drustvenijeh mreza....
Pa kako su onda ljudi komunicirali, pitate se vi mladji? E pa, djeco, dopisivali su se pismima koja su pisali olovkama ili pisacim masinama na papiru i slali postom. Fotokopiraone su radile punom parom. Kopirale su knjige, prevodile su se svjetski naslovi, kopirali u kopiraonama i prodavali masovno na crno. Nije se puno pazilo na autorska prava. Autorskih prava su se morale drzati velike i sluzbene izdavacke kuce, koje su knjige prodavale javno u knjizarama, ali uz javnu i sluzbenu izdavacku scenu razvijala se i jedna jos veca crna i gusarska scena fotokopiranih izdanja... jer tko bi znao u Americi ili kakvoj drugoj zemlji da smo mi ovdje u Jugoslaviji preveli i izdali neki naslov, i to jos u foto kopiraoni.
Razne drustvene grupe su izdavale svoje fotokopirane novine tzv. funzine. Recimo, mi punkeri smo imali svoje punkerske funzinove. Moj dobar prijatelj Guido iz Beograda je izdavao mozda najbolji jugoslavenski punkerski funzine - 24 casa. Slao je to svima koji su htjeli postom. Jedan moj poznanik iz Kotora je izdavao takav fotokopirani i nesluzbeni funzine u kojem je pisao o alternativnoj kulturi i drustvenim temama. Tih je dana u Ljubljani pocela da radi Knjiznica revolucionarne teorije, koja je bila poznata pod svojim skracenim nazivom KRT i simpaticnim logom u obliku krtice. KRT nije bila neka nesluzbena izdavacka kuca iz fotokopiraone, nego sluzbena izdavacka kuca specijalizirana za izdavanje nemarksisticke ljevicarske literature. Moj me je poznanik iz Kotora zamolio da za njegov funzine sa slovenskog prevedem jedan clanak ukrajinskog anarhiste Nestora Mahnoa - Abeceda revolucionarnog anarhizma - koji je KRT upravo objavio na slovenskom. Taj se broj njegovog fotokopiranog funzina nasao i na sjednici Centralnog komiteta crnogorske partije, na kojoj su uzasnuti komunisticki funkcionari raspravljali o tome tko to izdaje i rasparcava takve nesluzbene i neprijavljene novine po Crnoj Gori. Nakon toga su mi pisma od njega dolazila otvorena. Crna Gora je i tada pomalo kasnila za slobodarskim promjenama kakve su u naprednijim dijelovima Jugoslavije vec bila sasvim uobicajene.
Uglavnom, u takvom okruzenju potpune slobode nesluzbenog i nigdje prijavljenog izdavastva i magijasi su izdavali svoje nesluzbeno i nigdje prijavljeno fotokopirano glasilo. Izdavac je bilo magijsko drustvo OTO, Ordo Templi Orientis, koje je pocetkom 20. stoljeca vodio britanski magijas Aleister Crowley.
U jednom od tih glasila pisao je oglas za sve kandidate koji zele stupiti u vezu s magijskim drustvom, neka im posalju svoje podatke pa ce im se ovi javiti s daljnjim uputama. Jedan moj poznanik sa fakulteta im se javio i poslao im svoju adresu. Uskoro mu je stigla televizijska dopisnica sa uputama.
E sada se vi mladji sigurno opet pitate, sta je sad to televizijska dopisnica?! E pa to je bila jedna obicna razglednica, samo bez ikakve slike. Bila je sva zuta, samo sa mjestom za ispisati adresu primaoca, obicno televizije ili casopisa. Takvim su se dopisnicama ljudi javljali na nagradne igre i kvizove, jer nisu postojali e-mailovi, niti mobiteli kojima danas ljudi obicno glasaju na nagradnim igrama ili ucestvuju u slicnim nagradnim igrama.
Na dopisnici je pisalo da odredjenog dana u odredjeni sat dodje u slasticarnu u pothodniku kod Glavnog kolodvora u Zagrebu te da sjedne za stol na kojem ce biti crveno ukoricena Knjiga zakona Aeistera Crowleya. Moj je poznanik dosao, kako je pisalo, i sjeo za stol na kojem je bila crvena knjiga. Vjerovatno je i slasticarnu vodio netko vrlo blizak magijskom drustvu. Za stolom je vec sjedilo nekoliko mladjahnih i naivnih kandidata. Nakon nekog vremena, dosao je do njihovog stola jedan co'ek ozbiljna lica i pozdravio ih pozdravom 93! Kandidati su vjerovatno tada pomislili da je covjek iz vatrogasaca, jer je u Jugoslaviji 93 bio opci pozivni broj za vatrogasce, ali ustvari radilo se o pozdravu kojim su se pozdravljali magijasi u tom drustvu.
Pozvao ih je da ga slijede. Poveo ih je do jedne od onih velikih austro-ugarskih zgrada u Donjem gradu oko Glavnog kolodvora. Uspeli su se stepenicama do jednog od onih velikih gradjanskih stanova iz 19. stoljeca s visokim stropovima u jednoj od tih kuca. Cijeli je stan bio preuredjen u magijski hram. Kada su usli s onim co'ekom u taj stan i ostali su ih magijasi pozdravili pozdravom 93. Objasnili su im da ce prisustvovati necemu sto su zvali gnosticka katolicka misa ili tako nekako. Po stanu je u kucnom haljetku i s cigarom u ruci sutke setala jedna jarko nasminkana i zgodjusna zena od kakvih 30-40 godina. Mladi su kandidati, svi odreda studentarija, vjerovatno s nemalom pozudom krisom pogledavali ovu privlacnu zenu. I jos par muskaraca je bilo tamo, vjerovatno svi clanovi magijskog reda. Kada je obred poceo, ta se zena potpuno razgolitila i legla naga na magijski oltar koji se nalazio u najvecoj sobi stana. Svecenik koji je vodio obred je izgovarao neke formule i na zenu stavljao neka koplja i bodeze, kako mi je ispricao poznanik, a ona ih je lezeci na oltaru primala u ruke i milovala. Obred je ocito imao odredjenu erotsku simboliku. Na vrhuncu obreda svecenik je nozem porezao vlastita prsa i krv prikupio u kalez u kojem je vec bilo crno vino. Prisutnim kandidatima su potom dali da se priceste vinom iz tok kaleza i malim crnim hostijama koje su bile u obliku trokuta.
Pitao sam svojeg poznanika, pa zar si pio to vino pomijesano s krvlju, mozda je covjek imao sidu, hepatitis ili sifilis? Mogao si se zaraziti. Rekao je da mu je jednostavno bilo neugodno odbiti. Iz pristojnosti je srknuo malo vina iz kaleza i nevoljko uzeo jednu crnu trokutastu hostiju u usta. Tko zna od cega su te hostije, rekao sam mu, mozda su od govana ili kakvih kukaca. Tko zna sta su nadrobili unutra. Sta ces, slagao je ramenima. Nakon tog iskustva im se, kako mi je pricao, vise nije javljao i nije odlazio na takva druzenja. Srecom, moj poznanik nije obolio niti od kakve krvlju prenosive bolest od svecenikove krvi u magijskom kalezu.
