...to pitanje je detaljno obrađeno i analizirano u katekizmu katoličke crkve
„Homoseksualnost označava odnose između muškaraca i žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama.“ (KKC, br. 2357). Dakle, najprije tumačenje pojma i konstatacija da homoseksualnost nije od sada. U Egiptu se čak spominje već 2500 godina prije Krista, kod hindusa u njihovim manifestacijama, u staroj Grčkoj u obliku pederastije. U Grčkoj nove ere, kao i u Rimu, poznata je u dva oblika: vojnička i pedagoška. Jasno je da je homoseksualnost povezana s kulturom. Bioetičari i moralni teolozi homoseksualnost će objasniti kao „isključivu ili vrlo dominantnu erotsku privlačnost prema osobama istoga spola, s tjelesnim odnosima ili bez njih“ (P. Šolić). Iako promicatelji homoseksualnosti tvrde da je to jedan od načina življenja, jednak heteroseksualnom, ona je uvijek posesivna, a ne darujuća. No, uvijek – baš uvijek – potrebno je razlikovati sklonost i aktivnost.
„Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv.“ (br. 2357) Oblici homoseksualnosti su različiti: konstitutivna (neizlječiva), prolazna (povremena, zbog raznih motiva, pogrešnog odgoja, napuštenosti, najčešće socijalno uvjetovana), homotropija, razvojna (u mladenačkim danima, zbog jakog nagona), patologijska (kod neurotičnih osoba), uranizam (kod onih koji je smatraju uzvišenom ljubavlju), transvesticizam (mrzi se i odbacuje vlastita spolnost), biseksualnost.
„Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni.' Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“ (KKC, br. 2357). Biblija ne govori opširno o homoseksualnosti, već o homoseksualnim činima: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ (Rim 1,26-27). U ovom tekstu homoseksualnost je kobna posljedica napuštanja Boga. Biblijski, to su izopačenja. Katekizam odmah naglašava i zašto su ti čini neuredni – jer su zatvoreni rađanju. Protivni su naumu i planu Božjem o čovjekovoj spolnosti. Kada je stvarao čovjeka, Bog mu je spolnost darovao kao vezu u prenošenju života. I upravo u tom činu čovjek je najbliži suradnik Bogu. Bog je darovatelj života i taj dar povjerio je čovjeku da ga prenosi dalje. To mogu samo muškarac i žena. Dakle, mjerilo za Crkvu je otvorenost životu. Katekizam spominje da homoseksualni čini nisu spolno komplementarni. Ako je potrebno slikovito objasniti, onda ćemo samo reći da čovječanstvo produktivno funkcionira upravo na principu te komplementarnosti. Primjerice, mogu li dva utikača dati da žicom prolazi struja do žarulje? Isto je i s dvije utičnice. Tako jednostavno. Toma Akvinski o homoseksualnosti je pisao kao o grijehu contra naturam, protiv prirode, jer remeti naravni red.
Moralno vrednovanje
Crkveno učiteljstvo prvi put donosi moralno vrednovanje homoseksualnosti 1975. godine, u izjavi Kongregacije za nauk vjere koju je potpisao tadašnji pročelnik kardinal Franjo Šeper, „Persona humana“. Ondje, u broju 8 stoji da postoje dvije vrste homoseksualnih odnosa: oni čija je sklonost prolazna ili nije izlječiva, jer je plod lošeg odgoja ili nedostatka normalnog odgoja, te oni koji su takvi zbog neke urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva. Upravo o njihovoj krivnji treba prosuđivati razborito. Ali ne na njih primjenjivati nikakav pastoralni postupak koji će opravdavati njihovo moralno stanje. Desetak godina kasnije napisano je i pismo biskupima o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Dakle, jasno je da je homoseksualno ponašanje grijeh, a ne sklonost! Sklonost ne mora biti prakticirana. Dr. Petar Šolić precizira: „Mjera moralne odgovornosti odgovara stvarnoj slobodi s kojom osoba raspolaže u trenutku homoseksualnog čina.“
„Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.“ (KKC, br. 2358). Pastoralni pristup homoseksualnosti traži dobro poznavanje toga fenomena, osudu homoseksualnog ponašanja, shvaćanje te osobe, poštivanje zakona stupnjevitosti i nikada ne savjetovati sklapanje braka pravim homoseksualcima, jer su nesposobni preuzeti i izvršiti bračne dužnosti. Također, homoseksualci imaju pravo na sakramente uz uvjet da se kaju i poprave.
„Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“ (KKC, br. 2359) Homoseksualne osobe osjećaju osamljenost, narcisoidnost, krivnju i grijeh, žive podvojenim životom, istupaju u svoju obranu i zamagljuju racionalno razmišljanje.
