Duhovne pouke

SNAGA VJERE.

Danijel i njegovi suradnici, pod utjecajem obećanja danog Abrahamu i njegovom potomstvu, iščekivali su slavno Kraljevstvo budućnosti kada će Emanuel biti kralj nad cijelom zemljom. Nastojali su razviti karaktere u skladu s Božjom voljom, kako bi tako mogli imati udjela u boljem uskrsnuću. Drago nam je zbog njih, i sigurni smo da će im, kada se otvori nova dispenzacija, visoke pozicije koje će ti drevni dostojni ljudi dobiti u zemaljskoj fazi Kraljevstva više nego kompenzirati mala samoodricanja koja su u ovom trenutku bez sumnje bili teški testovi karaktera i odanosti srca. I ako ovo vrijedi za one koji su nasljednici zemaljske faze tog Abrahamskog saveza, koliko je važnije za nas koji Božjom milošću živimo tijekom ovog Evanđeoskog doba i pozvani smo od Gospodina u sunasljedstvo s Gospodinom u duhovnom kraljevstvu. Kako će naša biti još veća nagrada i još više stanje, slijedi da će kušnja naše vjere biti još presudnija od one drevnih dostojnika. Gospodin nas često postavlja tamo gdje imamo prilike birati između ovoga i onoga, i gdje, prema tome, s nama postaje stvar karaktera ili načela što trebamo izabrati. Nema vrline u odabiru onoga što nam je jedino moguće. Kao što Sveto pismo izjavljuje: "Gospodin, Bog tvoj, ispituje te da bi znao ljubiš li Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom." ( Pnz. 13:3 .) Razmjerno našoj ljubavi prema Gospodinu bit će naša poslušnost njemu, a poslušnost njemu znači poslušnost načelima pravednosti za koja se on zalaže i koja su usađena u njegovu Riječ; i načela koja se poslušno slijede razvijaju karakter, koji zauzvrat, strpljivošću, ustrajnošću, mora biti iskristaliziran, postati čvrst, fiksiran i nepokolebljiv.

BLAGOSLOV GOSPODNJI.

Božji je blagoslov bio na tim dječacima i njihovoj čvrstoj načelnosti. Blagoslovio ih je vrhunskom mudrošću, znanjem i milošću, tako da nije samo eunuh uočio njegovu naklonost u njima, već i njihovi drugovi, a na kraju i kralj. Tijek obuke u tom učilištu zahtijevao je tri godine ( r. 5 ). Na kraju tog vremena kralj je pozvao sve učenike pred sebe i razgovarao s njima, postavljajući pitanja, itd. Nadmoć četvorice mladih Hebreja bila je vrlo očita, i oni su odmah bili izabrani za službenike na kraljevu dvoru i kasnije dosegnuli vrlo visoke položaje utjecaja i moći u kraljevstvu kao namjesnici itd. posebno Danijel. Ipak, kao što se moglo očekivati, ova naklonost kod Boga i kod kralja značila je u značajnoj mjeri ljubomoru i neprijateljstvo njihovih suradnika. Vidimo to, na primjer, u izvješću o Šadrahu, Mešahu i Abednega kralju; vidimo to također u bacanju Danijela u lavlju jamu, što je rezultat zavjere između raznih časnika i mudraca kraljevstva protiv Danijela.

USUDI SE BITI DANIJEL.

Ovdje smo ilustrirali riječi našeg Gospodina nama njegovim sljedbenicima, "Tko god hoće živjeti pobožno u ovom sadašnjem vremenu, trpjet će progonstvo"—suprotstavljanje svijeta, tijela i neprijatelja. Ova suprotnost je tako velika da mnogi ne bi pomislili ni na trenutak da se susreću s njom; oni stoga nisu iz posebne klase koju Gospodin sada traži. Drugi, hrabriji, odaniji Gospodinu, pokušavaju se boriti u dobroj borbi, ali kada shvate nešto o protivljenju i njegovoj težini i snazi i kako ono dotiče sve životne stvari, njihova srca klonu, jer nemaju dostatnost vjere u Gospodara niti dostatnost ljubavi prema njemu. Vjerni će se, poput Danijela, postaviti za postizanje svog cilja pod svaku cijenu. Njihova im vjera govori da je njihov cilj dostojan njihova napora; njihova ih ljubav nadahnjuje ili, kako bi apostol rekao, prisiljava ih na poslušnost čak do mjere da polože svoje živote u službi Gospodinu; niti smatraju da su im životi dragi da zadobiju Krista i da se nađu u njemu.

Ali postoji i druga strana ovog pitanja. Postoje kompenzacije koje treba imati na strani Gospodnjoj i strani pravednosti. Sabranost, samozatajnost ne znače samo razočaranja, kušnje, uskraćenosti, protivljenja, nego znače i kraljevu naklonost. One znače zadovoljstvo srca, uma; znače mir s Bogom i mir s vlastitom savješću, a znače dodatno bistrinu uma i spokoj srca.

OSKVRNJIVANJE HRAMOVA.

Danijelova odlučnost da se ne okalja određenom hranom podsjeća nas na riječi apostola: "Oskvrne li tko Hram Božji, njega će Bog uništiti." U jednom smislu riječi, Hram Božji je Crkva, koja je sada u procesu izgradnje dok naš Gospodin oblikuje, modelira i glanca živo kamenje za mjesta u njoj. Tko god unosi u Crkvu ono što je oskvrnjeno, tko nanosi štetu bilo kojem od njezinih živih kamenova, zlotvor je u najvišem smislu toga pojma, utoliko što oskvrnjuje, ranjava tijelo Kristovo, a to je Crkva. Kad bi svi ovo mogli shvatiti koliko bi svi bili pažljivi u pogledu unošenja različitih zabluda i lažnih doktrina, pogrešnih tumačenja Pisma, itd. Koliko bi svatko tada bio pažljiv da vidi da govori ono što zna, da bi se ograničio na ono što je napisano u Riječi Gospodnjoj. U mjeri u kojoj to vide oni koji su pravog srca, oni će paziti da ne učine ništa čime bi oskvrnili ili posrnuli ili povrijedili ikoga od Gospodinovih malenih.

U drugoj fazi teme Apostol govori o svakom tijelu, svakom članu novog stvorenja, kao o Hramu, Šatoru, u kojem trenutno prebiva Duh Sveti. S ovog stajališta trebali bismo paziti da naša tijela budu što čistija, čišća i svetija. Ne možemo preobraziti svoje tijelo kako bismo učinili savršenim ono što je rođeno u grijehu i oblikovano u bezakonju, ali u omjeru u kojem Sveti Duh primamo i u omjeru u kojem on upravlja nama, u tom istom omjeru postojat će postupna transformirajuća sila Duha Svetoga koja će djelovati u nama da želimo i činimo Božju volju. Takvi bi se trebali prisjetiti Apostolove upute cijelom ovom razredu, da očiste stari kvasac zlobe, mržnje, zavisti itd., i opet njegove opomene da se očistimo od svake prljavštine tijela i duha —usavršavanje svetosti u strahu Gospodnjem.— 2 Kor. 7:1 .

Čvrsto vjerujemo da će svi koji prime tu Božju milost u dobra i poštena srca sigurno doživjeti djelo čišćenja – da će ih Istina nastojati učiniti čišćima fizički kao i mentalno. Mi ne zagovaramo vanjsku čistoću kao pobožnost, već unutarnju čistoću koja će učiniti sve što može da postigne vanjsko čišćenje. I općenito uspijeva - prljavština tijela u različitim značenjima riječi počinje nestajati. U omjeru kako duh pravednosti, istine i ljubavi ulazi u srce, prljave riječi, prljavo ponašanje, prljave navike, prljav izgled, sve počinje dolaziti pod kontrolu preobraženog uma.

Apostol razlikuje prljavštinu tijela i nečistoću duha, vanjsku i očitu prljavštinu te nutarnju i tajnu prljavštinu; i, dok su oba važna djela, potonje je nedvojbeno važnije od njih dvoje—očistiti se od prljavštine duha, prljavštine uma. Ovo se ne odnosi samo na razuzdane misli, već i na zle misli i sklonosti svake vrste; mržnja, zloba, svađa, osveta, ogovaranje, zlobno govorenje, sve ovo dolazi pod ovaj glavni naslov prljavštine duha. Jadni jezik koji izgovara gorke riječi i izražava neprijateljstva samo je sluga srca, jer usta govore iz obilja srca. Kad ne bi bilo gorčine u srcu, kako bi jezik onda odapinjao strijele, čak i gorke riječi – osobito protiv pravednika, protiv onih koji žele hoditi putovima Gospodnjim, koliko god nesavršeno – protiv onih koje je Gospodin zaogrnuo ogrtačem njegove pravednosti? Gospodin nam daruje sve više i više ovog čišćenja duha, da bismo se sve više ispunjavali njegovim duhom ljubavi, samilosti i suosjećanja, koji ne pripisuje lako zlo, već je pun milosrđa i dobrih plodova.

(w1905 15. Rujan str. 2281, 2822 / R3631)

NAŠI OSJEĆAJI I BOŽJI POZIV.

—————

Pitanje. — Da li činjenica da ne osjećam toliku žudnju za darom besmrtnosti kao što neki drugi izražavaju, pokazuje da nisam pozvan uzvišenim pozivom, nego na zemaljski poziv, na obnovu? Čini se da je moja želja živjeti pravedno, ispravno, a ne živjeti sveto i požrtvovno. Je li ovo daljnji pokazatelj po istoj liniji kao gore?

Odgovor. -Ne; naši osjećaji ili težnje nisu poziv. Inače bi to značilo da sami obavljamo svoj poziv. Govoreći o našem svećenstvu, Apostol izjavljuje: "Nitko sebi ne prisvaja tu čast osim onoga koga je Bog pozvao," ( Heb 5:4 ), a mjesto da utvrdimo što je Božji poziv nije u našim osjećajima, nego u Božjoj vlastitoj Riječi otkrivenja. On izjavljuje preko nadahnutog apostola: "Svi ste pozvani jednom nadom svoga poziva." ( Efež. 4:4 .) Ovo je u suprotnosti s mišlju da bi mogla postojati dva poziva, zemaljski i nebeski, između kojih možemo birati. Naši osjećaji uvelike ovise o našem prirodnom sastavu, pod utjecajem životnih iskustava, i stoga su nepouzdani osim ako su regulirani ili stvoreni nadahnjujućim i preobražavajućim utjecajima Svetog pisma. Drugim riječima, naše duhovne nade u nama su začete riječju milosti. Ono što moramo činiti jest dopustiti da se ova istina, božansko obećanje, sve više i bogatije nastanjuje u našim srcima, i kao što kaže Apostol: "Razmišljajte o tome." Dok to budete činili, oni će se povećati pred vašim mentalnim okom i postupno ćete uvidjeti više njihovog bogatstva i vrijednosti.

Do sada smo istaknuli da živimo u žetvi ili na kraju Evanđeoskog doba, i da Milenijsko doba u određenoj mjeri zahvaća ovu žetvu i ima početak ovdje. Također smo pokazali da u ovom vremenu žetve, a posebno u vremenu velike nevolje s kojim će ono završiti, Bog ima posla s klasom obnove. Ali baviti se i pripremiti klasu za povlastice obnove potpuno je druga stvar od upućivanja takvog poziva. Koliko razumijemo, takav poziv na blagoslov obnove nikada neće biti izdan. U Božje vrijeme zakoni obnove će prevladati u svijetu i tko god ih bude poslušao počet će iskusiti stvarnu obnovu; tko odbije, odmah će dobiti kaznu. Ako je poziv za obnovu sada u tijeku, to bi značilo da bi onaj tko ga prihvati odmah počeo doživljavati blagoslove obnove—oslobađanje od boli i bolova, te od mentalnih i fizičkih nedostataka i slabosti—legitimno djelo obnove, kakvo očekujemo da će biti u tijeku tokom Milenijskog doba čim ono bude potpuno uvedeno i kada zakoni i sudovi za to doba budu objavljeni.— Djela 3:25

Što se tiče nas koji smo sada okusili Božju milost, nije na nama određivati Gospodinu koje dijelove blagoslova preferiramo, nego radije prihvatiti sa zahvalnošću takve povlastice koje će nam on rado pružiti, a on nam je ponudio nadasve velike i dragocjene stvari, daleko bolje od restitucijskih privilegija rase općenito.

Vaša želja za životom pravednosti je ispravna. Ovo je prva lekcija koju trebamo naučiti čim saznamo da smo mi i drugi pripadnici naše rase naslijeđena pala i nesavršena stvorenja. Čim spoznamo vlastite mane i pogledamo u Gospodina, on nam ukazuje na Krista kao jedini put k njemu, "Put, Istinu, Život." Shvaćajući našu potrebu za upravo takvim Spasiteljem da nas opravda od grijeha i da nam pomogne izaći iz naše blatne gline i da stavimo noge na Stijenu, sa zahvalnošću prihvaćamo, hvatamo se za Gospodina vjerom. Tako smo besplatno opravdani od svega kroz vjeru. Tada počinjemo živjeti opravdanim životom, životom pravednosti, trezvenosti, poštenja, istine, pobožnosti. Nastavljamo tek kratko vrijeme prije nego što saznamo da će nas takav razuman i dosljedan život nešto koštati - da će uključivati samo žrtve, samoodricanja, krivo predstavljanje itd., jer masa onih oko nas ne poznaje Gospodina i nastoji ne hoditi putovima pravednosti. Tama koja je u njima brzo dolazi u sukob sa svjetlom koje je ušlo u nas, i otuda izjava našeg Gospodina, "Tko god hoće živjeti pobožno, bit će progonjen." Ovo znači mjesto okretanja za mnoge koji su prihvatili Gospodinovu stvar. To znači vrijeme napuštanja načela pravednosti, istine itd., vrijeme kompromisa, sa svijetom, tijelom i đavlom, zarad mira i zemaljskog blagostanja, i jao! previše prinosa. Ali oni koji su odani Gospodinu i načelima pravednosti tako dosežu kriznu točku, i oni koji odluče da će slijediti pravednost, slijede Gospodina bez obzira na cijenu, time poduzimaju korak potpunog posvećenja - bilo da shvate da je to još jedan korak ili ne. Drugim riječima, održavanje opravdanja vjerom će prije ili kasnije značiti posvećenje, samopožrtvovnost. Ne trebamo očekivati da ćemo voljeti iskustvo žrtvovanja, barem ne na početku našeg iskustva. Volimo ispravna načela i učimo se žrtvovati umjesto da ih kršimo, ali nikakva kazna, nikakva disciplina, ne izgledaju u to vrijeme radosno, nego prilično žalosno. Unatoč tome, u Gospodinovoj providnosti, one koji čine takve žrtve radi načela blagoslovio je oštrijim i dubljim uvidom u riječ istine duhom posvojenja koji on daruje onima koji su na taj način uvježbani; i oni jasniji uvidi u stvari koje Bog čuva za one koji ga ljube, naposljetku nadmašuju iskušenja i poteškoće na putu, tako da smo s apostolom osposobljeni reći: "Sve smatram gubitkom i otpadom kako bih mogao osvojiti Krista." Patnje sadašnjeg vremena nisu vrijedne usporedbe sa slavama koje će se u nama objaviti; ali, kao što je prije rečeno, ovo je iskustvo samo onih koji su znatno napredovali na novom putu, i čije su žrtve vlastitog interesa donijele Gospodinovu providnost, blagoslove glave i srca, koje nitko ne može u potpunosti razumjeti osim oni koji su ih doživjeli.

Dakle, u sažimanju, recimo da naš neuspjeh da ispravno razumijemo velike blagoslove koje je Bog pridodao pozivu ovog Evanđeoskog doba nije znak da nismo primili poziv, već je to znak da ga nismo jasno i potpuno shvatili. Sami sebi pripisujemo veliko neznanje i shodno tome vjerujemo Gospodinovoj mudrosti, baš kao što mala djeca trebaju shvatiti vlastito neiskustvo da prosuđuju vrijednosti i trebaju gledati na svoje roditelje da prosuđuju umjesto njih. Sveto pismo ukazuje na naše neznanje o ovoj temi, govoreći: "Oko ne vidje, niti uho ču, niti u srce čovjeku dođe što Bog čuva za one koji ga ljube."

Gospodin je za nas odabrao stvari koje mu je drago ponuditi nam, a oni koji dođu do jasne spoznaje Istine i koji zatim namjerno odbace Božju milost, činit će to unatoč Gospodinovoj naklonosti. Čini se da apostol ovo implicira kada kaže: Ako zanemarimo tako veliko spasenje, kako ćemo pobjeći? - koje bi jamstvo postojalo da nećemo odbiti manju povlasticu? Ne možemo razumjeti ni jedno ni drugo osim ako nas Gospodin ne uputi u pogledu njihove vrijednosti.

(w1905 15. Rujann str. 286,287 / R3635)

„IZAĆI ĆE TE S RADOŠĆU."

Psalam 126 oslikava povratak židovskih prognanika iz babilonskog sužanjstva, a naš Ključni tekst ključ je radosti te prigode — "Gospodin nam učini velika djela, kojima se radujemo." Pisac koji opisuje scenu njihovog odlaska iz Babilona kaže:

„Kroz vrata Babilona jahali su, uz zvuke radosne glazbe - sastav konjanika koji je svirao na flautama i tabretima, praćen od svojih dvjestotinjak svirača i stotinu dvadeset i osam pjevača Hrama ( Ezra 2:41-65), odgovarajući na prorokov glas kad su napustili sjenu divovskih zidova i našli se u otvorenoj pustinji iza: 'Iziđite iz Babilona, Bježite iz ropstva, glasom pjevanja izvijestite, recite ovo, recite do kraja zemlje: Vječni je otkupio svoga slugu Jakova,'— Izaija 48:20 .

Zainteresirani smo za stvari ove pripovijesti sa simpatijom, a također i zato što shvaćamo da Gospodnje proviđenje upravlja svim poslovima Izraela, njegovog naroda. Ali imamo veće i dublje zanimanje za događaje koji su ovdje ispričani sada kada su nam se otvorile oči da vidimo da sedamdeset godina pustošenja zemlje Palestine predstavlja sedamdeset Jubilejskih ciklusa koji su im određeni u vremenu čijeg ispunjenja sada živimo. Naš se interes još više budi kada imamo na umu da je u ovom dugom međuvremenu Božja naklonost prebačena iz Židovske kuće slugu na Evanđeosku kuću sinova, i da je veći Babilon odveo u zarobljeništvo Gospodinov narod i sve zlatne posude Istine. Duhovni Izrael u zatočeništvu čekao je slavno izbavljenje koje će donijeti Emanuel, Izbavitelj veći od Kira.

Oni se općenito nisu odazvali na objavu slobode za Gospodinov narod da izađe iz Babilona. Razmjerno mali broj njih imao je takvu ljubav prema Gospodinu, takvo poštovanje prema njegovim obećanjima, takvu želju da budu nasljednici tih obećanja koja ih je navela da prekinu zemaljske veze i spone koje ih drže ispunjenima u Babilonu. Ali neki su čuli, neki su se razveselili, neki su istupili, a neki još odlaze. Naš veći Kir, naš sada prisutni Gospodin, dopustio nam je da vratimo zlatne posude, zlatne istine koje su tako dugo bile krivo prisvajane, krivo primjenjivane, krivo shvaćene, zloupotrijebljene u Babilonu.

"IZAĐI IZ NARODE MOJ."

Gospodin sada poziva svoj narod iz mističnog Babilona ("Babilon Veliki, majka bludnica"). Njegove su riječi: „Izađite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici grijeha njezinih i da ne primate od njezinih pošasti." ( Otkrivenje 18:4 .) Nitko se ne bi trebao poticati da izađe iz Babilona. Ako ne izađe radosno, "s pjevanjem, "Pjevajući u svom srcu Gospodinu, radostan zbog mogućnosti izlaska, radostan zbog prilike da se udalji od pogreške i uđe u mjesto božanske naklonosti i nasljedstva božanskih obećanja, neka ostane u Babilonu. Ako on voli stvari ovog sadašnjeg vremena, društvene prednosti Babilona, poslovne prednosti i mogućnosti, veću čast od ljudi, veću udobnost i lakoću, neka to pokaže Gospodinu i odbije odgovoriti na Gospodnju poruku.

Kao što je četa Izraelaca s velikom radošću i veseljem napustila Babilon, tako se i mi koji smo se oslobodili mističnog Babilona silno radujemo i više se ne vraćamo natrag bez obzira. Uskoro, kada vrijeme nevolje bude neizbježno, drugi će još uvijek možda pobjeći i izbaviti svoje duše, ali to neće biti s istom radošću: neki će, uvjereni smo, biti u Babilonu do vremena njegova pada, i bit će izbavljeni, ali njihove neće biti pjesme radosti i veselja i pobjede; oni neće biti iz klase pobjednika. Prije će biti na njima da žale što su bili nevjerni glasu Gospodnjem, što su ostali u Babilonu suprotno njegovoj Riječi i što primaju njezine pošasti, njezine kazne, njezine nevolje, koje će tako sigurno doći bujno i brzo— "sedam posljednjih zala."

"Onda neka naše pjesme bujaju,

I svaka suza bude otrta;

Mi marširamo Emmanuelovim tlom,

Do ljepših izgleda blizu."

(w1905 1. Listopad str. 301, 302 / R3643)

„ISPUNI SVOJE ZAVJETE SVEVIŠNJEM."

PEDESETI PSALAM posvećenima daje hranu za najkorisnije duboko razmišljanje. Započinje dragocjenim podsjetnikom na slavu koja će se uskoro objaviti u vjernima i kroz njih. Zauzimajući stajalište o budućoj cjelovitosti i slavi Crkve, kaže ( stih 1 ): „Moćni Bog, i Jehova govorio je [kroz proslavljenu Crkvu, Krista, Glavu i tijelo], i pozvao zemlju od izlaska sunčeva [„Sunca pravde, s iscjeljenjem u krilima njegovim"— Mal 4:2 ] do zalaska njegova" [tj. od početka do kraja Milenijskog dana, Jehova će, preko svog Pomazanika, pozivati zemlju na obraćenje i na pravednost i život vječni.]

Stih 2. „Sa Siona, savršenstva ljepote [iz Crkve uzvišene i proslavljene], Bog je zasjao [njegov slavni karakter i plan se obznanjuju]."

Ali stih 3 nas podsjeća da je to vrijeme još uvijek budućnost, i počinje opisivati Gospodinov dolazak, dok sljedeći stihovi govore o prvom djelu njegove prisutnosti.

Stih 3 . „Bog će naš doći i neće šutjeti; oganj [„vatra njegove ljubomore"] će pred njim proždirati i vrlo će burno biti oko njega." Bit će to oluja velikog vremena nevolje koja se tako često i tako različito i živo opisuje drugdje.

Stih 4 . „On će pozvati nebesa odozgo, i zemlju, da može suditi narodu svome." U ovo vrijeme Gospodinove prisutnosti i žetve Evanđeoskog doba, svi koji tvrde da su njegov narod— tj. cijelo "kršćanstvo," Kristovo kraljevstvo, lažno tako nazvano, ili "Babilon," kako je nazvano u Svetom pismu ( Otkr.16:19) - dovedeno je na sud pred okupljene vojske neba i zemlje - anđele i ljude.Već je u tijeku ovaj sud "Kršćanstvu," "Babilonu" otuda odnedavno preispitivanje i revizija dosad prihvaćenih i neupitnih vjeroispovijesti njegovih raznih sekti. I stoga, također, nepoštedna kritika nominalnog kršćanstva od strane svijeta u cjelini, u svjetovnom tisku, itd., skrećući pozornost na njegove tradicionalne zablude i na njegove neodržive pozicije. Sada se prepoznaje kao samokontradiktorni Božji glasnik.

Stih 5 je zapovijed sadašnjeg Gospodara žetve žeteocima, da odvoje pravu pšenicu od velikih snopova kukolja u Babilonu—„Skupite svete moje k meni, one koji su savez sa mnom [ne samo usnama, nego] po [stvarnoj] žrtvi sklopili" — oni koji su vjerno izvršili svečani savez potpune odanosti Gospodinu.

6. Stih . „I nebesa će objaviti pravednost njegovu, jer Bog je sâm sudac." U toj presudi za koju su pozvani da svjedoče nebo i zemlja, i koja će jasno razlikovati pšenicu od kukolja i stvarno ih razdvojiti, "nebesa [Kraljevstvo Božje koje će biti uspostavljeno kao ishod ove presude] će proglasiti njegovu [Božju] pravednost; jer sam Bog [koji ne može pogriješiti] je [sudac].

Sljedeći stihovi poglavlja sažimaju optužbe podignute protiv Božjeg nominalnog naroda, dok stihovi 14, 15, 22 i 23 uvode riječ mudrog savjeta za one koji će ga primiti.

Stihovi 7 i 8. „Čuj, narode moj [vi koji tvrdite da ste moj narod po svečanom savezu], i ja ću govoriti, Izraele, [nominalni duhovni Izraele], i ja ću protiv tebe svjedočiti: “Ja sam Bog, Bog tvoj!” Neću te koriti zbog prinosa tvojih ili tvojih žrtava paljenica [dobrovoljne žrtve, kao što su dobrohotna djela, itd.] one su stalno preda mnom." Ali takva djela ne mogu ih preporučiti Bogu na onaj sudnji dan; jer, rekao je Isus, "Mnogi će mi reći u onaj dan, Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali? i tvojim imenom đavle izgonili? i tvojim imenom mnoga čudesa činili? i tada ću im reći, nikad vas nisam znao [odobrio vas]: odstupite od mene, vi koji činite bezakonje." ( Matej 7:22,23 .) To su bili "lažni proroci" ( Matej 7:15 ), "poučavali su doktrinama zapovijedi ljudske." ( Mat 15:9 .) Za svoje vlastite pogrešne teorije prisvajali su božanski autoritet; i iako su pokušavajući uspostaviti vlastitu pravednost učinili "mnoga divna djela," ta djela nisu prihvatljiva Bogu, jer se nisu podvrgli njegovim planovima i metodama.

Stihovi 9-13 objavljuju Božju neovisnost o njihovim djelima i ukazuju na njegovu savršenu sposobnost da ostvari blagoslov svijeta prema vlastitom planu bez njihove pomoći. „Neću uzeti junca iz doma tvoga, ni jaraca iz stada tvojih. Jer moja je svaka šumska životinja i stoka na tisuću brda. Poznajem sve ptice po gorama, i divlje životinje u polju moje su. Ako bih ogladnio, ne bih tebi rekao; jer svijet je moj i punina njegova. Zar ću jesti meso bikova, ili piti krv jaraca? - Trebam li tvoju mudrost ili djela, ili na bilo koji način ovisim o tvojim darovima? Ne — „Prinesi Bogu zahvalnost i ispuni zavjete svoje Svevišnjemu!" ( stih 14. ) Što bilo tko od nas ima za ponuditi Gospodinu, a da nismo prvo primili od njega, i što ne bi trebalo, stoga, sa zahvalnošću primiti i koristiti prema uputama Njegovog plana? I to je ono na što su se zavjetovali svi koji su se posvetili Bogu. Stoga je za sve takve obavezno da ispune svoje zavjete, ispune svoj savez Svevišnjem.

Istina, u vjernom ispunjavanju saveza potpunog posvećenja Bogu postoji mnogo toga što treba podnijeti na putu sramote i progona od svijeta ( 2 Tim 3:12 ); ali takvima Gospodin preko Proroka ( stih 15 ) kaže: „I prizovi me u dan nevolje, izbavit ću te, a ti ćeš me [tvojim svjedočanstvom i vjernošću] proslaviti."

Stihovi 16,17 . „Ali opakomu Bog govori:" [Opaki o kojima se ovdje govori nisu ljudi svijeta; jer, prema stihu 7, ovo svjedočanstvo se iznosi protiv onih koji tvrde da su Gospodinov narod i članovi duhovne kuće Izraelove. Ovi „opaki" su prekršitelji saveza među onima koji još uvijek tvrde da su vjerni Božji narod.] — njima Bog kaže: „Što ti činiš da objavljuješ odredbe moje [propise, doktrine] ili da u usta svoja uzimaš savez moj? Budući da ti mrziš poduku, riječi moje bacaš iza sebe." Gospodin neće držati nedužnima one koji, ispovijedajući potpuno posvećenje njemu, ipak preziru upute i bacaju njegove riječi iza sebe dok se drže svojih vlastitih tradicija i teorija; "Jer", kaže Apostol, "gnjev se Božji s neba otkriva protiv svake bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji potiskuju [grčki katecho — zadržavaju ili sputavaju] istinu u nepravdi." ( Rimljanima 1:18 .) To je ono za što su različiti crkveni sistemi Velikog Babilona bili krivi tijekom prošlih stoljeća: naučavali su vlastite lažne doktrine i za njih tvrdili da imaju božanski autoritet Riječi Božje. Čineći to, oni su nepravedno potisnuli istinu: mrzili su upute i odbacili su riječi Gospodnje iza sebe kad god bi one bile iznesene da svjedoče protiv njih ili njihovih planova.

Kakvo pravo, pita se prorok, imaju takvi prekršitelji saveza da objave Božji plan? Nikakav. Takve nevjerne i "zle i lijene" sluge su spriječene svojim pogreškama da vide istine koje sada dolaze. Budući da su bili nevjerni prema mjeri primljene istine, nije im dopušteno znati, i stoga ne mogu objaviti, dublje Božje stvari - širinu i opseg njegova divnog plana. "Svjetlo je posijano za pravednike" koji je vjerno i sa zahvalnošću primaju i šire, "a radost [radost koja dolazi od spoznaje istine] za one koji su čestita srca."— Psa. 97:11 .

Ali svjedočanstvo protiv ove klase nastavlja— stih 18— „Kad si vidio lopova [onog koji želi Božjoj djeci ukrasti istinu], tada si uz njega pristao." Svi oni koji ne čuvaju istinu i Božje stado od napada zablude, koji lažnim učiteljima dijele Božji blagoslov ili koji preporučuju vukove u janjećoj koži mališanima Gospodnjim, prema Prorokovom jeziku, zlobno pristaju uz lopove i razbojnike. I ne samo to, nego nastavlja - „i bio si sudionik s preljubnicima." Takav kompromis s duhom svijeta je jezikom Svetoga pisma definiran kao preljub. Zbog toga se Babilon Veliki (papinstvo) naziva bludnicom i majkom bludnica (različitih sličnih sistema koji su iz nje proizašli); i načelo vrijedi u svakom slučaju gdje se nevjerni prekršitelji saveza do bilo koje mjere slažu s lopovima i pljačkašima koji spletkare i spletkare protiv istine.

Stih 19. „Usta svoja zlu predaješ i jezik tvoj kuje prijevaru." Takav je put svih koji u nepravdi potiskuju istinu i pokušavaju uspostaviti vlastitu pravednost i vlastite planove.

Stih 20 . „Sjediš i govoriš protiv brata svoga; klevećeš sina majke svoje." Nevjerni uvijek zauzimaju stav progonitelja, do neke mjere, vjernika. Takav je stav cijele nominalne crkve protiv onih vjernih slugu koji primaju i zagovaraju istinu.

Stih 21 . „To si učinio, ["Babilon," "Kršćanstvo," velika nominalna crkva], a ja sam šutio; [sve do sadašnjeg vremena, žetve; i zato što sam šutio i dopustio ovom zlu da teče i napreduje] mislio si da sam ja sasvim kao ti [da sam pristao na tvoje zle puteve], ali [s ciljem sam ti dopustio da se pokažeš svojim pravim karakterom; u ovo vrijeme žetve i suda] ukorit ću te i sve ću pred oči tvoje poredati." Otuda sadašnja istraživanja i razotkrivanja vjeroispovijesti, te sve veći nemiri u raznim sektama „Kršćanstva."

Stihovi 22,23 . „Sad uzmite u obzir ovo, [ukor], vi koji Boga zaboravljate, da vas ne rastrgnem, [uništim] a nema nikoga da vas izbavi!”

„Tko prinosi hvalu, [zahvalno prima ukor i usmjerava svoje srce na pouku], mene proslavlja [ili me poštuje, kao vjerni i dosljedan vjernik i predstavnik istine]; i onome koji uređuje svoje življenje, [koji usklađuje svoj život i učenje primljenom svjetlu] pokazat ću spasenje Božje.”

Kako je ozbiljna i teška opomena, i kako vrijedna najpažljivijeg i molitvenog razmatranja svih koji prizivaju Kristovo ime! Dan obračuna je nad Crkvom - nad svima koji se izjašnjavaju da su njezini članovi: "Došao je čas njegova suda." Tko je dostojan stajati? Samo oni koji sa zahvalnošću primaju poruku božanske istine, i koji vjerno ispunjavaju svoje zavjete Svevišnjem.

(w1905 15. Listopad str. 312 / R3647)

IZ SLAVE U SLAVU.

„A svi mi, koji otkrivenog lica kao u ogledalu gledamo slavu Božju, preobražavamo se u isti lik, iz slave u slavu, kao od Gospodinova Duha."— 2 Kor. 3:18 .

POTPUNA preobrazba u sličnost karaktera našem nebeskom Ocu trebao bi biti stalni napor svakog pravog djeteta Božjeg. Nije dovoljno da steknemo znanje o njegovom planu i ugodnu spoznaju njegovog milosrđa i milosti prema našoj nedostojnoj rasi, i da radosno govorimo dobru vijest drugima; i nije dovoljno da se trudimo s neuobičajenom revnošću da blagoslovimo druge s tim dobrim vijestima velike radosti za sve ljude; jer mi možemo činiti sve te stvari i više, a ipak, ako ne dopustimo dobroti i milosti našeg Nebeskog Oca da imaju odgovarajući učinak na naša vlastita srca, naše znanje, pa čak i naša dobra djela, malo će nam koristiti.

Naš glavni cilj, dakle, u proučavanju Božje Riječi i njegova karaktera kako je u njoj otkriven, trebao bi uvijek biti dovesti naša vlastita srca i umove u bliži sklad i sličnost i suradnju s njegovim. Kao što apostol kaže ( 1. Solunjanima 4:3 ), "Ovo je volja Božja, to jest vaše posvećenje" - naše potpuno odvajanje, ili potpuno posvećivanje uma i srca Gospodinu, da on može dovršiti dobro djelo pretvarajući nas u svoju vlastitu slavnu sliku, djelovanjem svoga Duha kroz njegovu Riječ, i tako da nas osposobi za uživanje njegove obilne milosti u vjekovima koji dolaze.

U gornjim riječima apostola posebno primjećujemo da se izjava odnosi na cijelu Crkvu - svi se mi mijenjamo iz slave u slavu. A zaključak je stoga jak, da oni koji nisu toliko promijenjeni nisu iz klase kojoj se obraća. Ovo je ozbiljna misao koja zahtijeva najpažljivije razmatranje od svih posvećenih. Pitanje kod nas nije, Jesmo li se potpuno posvetili Gospodinu? nego, nakon što smo izvršili takvo posvećenje, jesmo li se mi, u skladu s tim posvećenjem, u potpunosti podložili preobražavajućim utjecajima Božjeg Duha kako bismo se svakodnevno sve potpunije mijenjali prema slavnoj slici našeg Boga?

Poput apostola, dakle, obraćajući se svim posvećenima i vjernima, i mi danas možemo reći: Svi se mijenjamo iz slave u slavu pod modeliranjem, oblikovanjem utjecaja Duha Božjega. Vidimo to jedni na drugima, hvala Bogu! i mi se time dičimo. Jučer je malj božanske providnosti udario u taj ud Kristova tijela i otpao je neugledni izdanak ponosa, i on danas izgleda mnogo ljepši, jer nije odolio udarcu, nego ga je ljupko podnio. Dan ranije vidjeli smo još jednog pod iscrpljujućim, bolnim, glancanjem, kojem se strpljivo podvrgao i oh, kako danas blista! I iz dana u dan vidimo jedni druge kako pažljivo promišljamo o božanskom uzoru i nastojimo ga kopirati; i kako možemo primijetiti učinak omekšavanja, pročišćavanja i uljepšavanja na sve takve! Dakle, Duh Božji djeluje na sve koji se potpuno podlože njegovoj volji.

Ali dok čekić i dlijeto te pijesak za poliranje božanske providnosti čine vrlo nužan dio transformirajućeg posla, oslobađajući nas od mnogih starih i tvrdoglavih slabosti tijela, koje se ne mogu tako brzo i tako potpuno iskorijeniti blažim utjecajima Duha, Apostol nas upućuje na posebno određena sredstva za našu preobrazbu u pažljivom i neprestanom razmatranju slave Božje kako je objavljena u njegovoj Riječi, a također i u njegovom blaženom Veleposlaniku, Isusu Kristu, govoreći: „A svi mi, koji otkrivenog lica kao u ogledalu gledamo slavu Božju, preobražavamo se u isti lik, iz slave u slavu."

„Otkrivenog lica" bi značilo bez ikakvih zastora predrasuda ili straha ili praznovjerja, nego s jednostavnošću srca i uma. Dakle, mi gledamo slavu (slavni karakter) Gospodina - ne stvarnom vizijom, već kao u ogledalu, kako se odražava u zrcalu njegove Riječi i kao što je prikazano također u njegovoj živoj Riječi, Isusu Kristu. I da nam pomognu u ovom proučavanju obećani su nam blagoslovljeni utjecaji Duha Gospodnjeg, koji će nas voditi u svu istinu i pokazati nam ono što dolazi.

Dok gledamo u ogledalo kakvu veličanstvenu viziju imamo o božanskoj pravdi, koju odmah prepoznajemo kao sam temelj Božjeg prijestolja ( Ps 97:2 ), kao i temelj sve naše sadašnje i buduće sigurnosti. Kad ne bismo mogli prepoznati Božju pravdu, ne bismo mogli biti sigurni da će se njegova milostiva obećanja ikada ispuniti; jer bismo rekli, Možda će se predomisliti. Ali, naprotiv, možemo reći, On se ne mijenja, i što god on kaže sigurno će se dogoditi. Pogledajte s kakvom je nesavitljivom pravdom izvršena kazna nad našom grešnom rasom! Generacija za generacijom, više od šezdeset stoljeća, svjedoči tome; i nikakva sila na nebu ili na zemlji nije mogla opozvati tu kaznu sve dok zahtjevi za pravdom nisu u potpunosti zadovoljeni žrtvom Isusa Krista. Pravda se, kaže Riječ Božja, mora održati nepovređenom pod svaku cijenu. I ovdje čitamo ne samo našu pravednu osudu kao rase grešnika, već i naše konačno, potpuno i slavno oslobođenje, jer "Bog je pravedan da nam oprosti grijehe naše" ( 1. Ivanova 1:9 ), budući da nas je dragocjena krv Kristova otkupila od prokletstva smrti.

I dok tako čitamo pravdu u Božjem karakteru i označavamo s kakvom skrupuloznom brigom on gleda i poštuje ovo načelo u svim svojim odnosima sa svojim stvorenjima, vidimo kako bi želio da poštujemo isto načelo u svim svojim odnosima s drugima. Tako smo dovedeni do razmatranja koja je točna linija pravde u ovoj i toj i drugoj transakciji; i zapamtiti također da ovo mora biti temeljno načelo u cijelom našem ponašanju: ili, drugim riječima, da moramo biti pravedni prije nego što budemo velikodušni. Ovo bi načelo stoga trebalo biti vrlo izraženo u karakteru svakog Kršćanina.

Zatim obilježavamo Božju ljubav i milosrđe. Smrtna kazna našoj paloj rasi bila je najmilosrdnija kazna. To je bilo jednako kao da kažete: Vidite, ja sam vam iz vlastite milosti darovao život i sve njegove blagoslove da u njima uživate zauvijek pod uvjetom da ih ispravno koristite; ali sada, budući da si zlorabio moju naklonost, oduzimam je i vratit ćeš se u prah iz kojega si došao.

Istina, u procesu umiranja i rađanja umiruće rase koja će dijeliti kaznu, Božje milosrđe nije tako očito onima koji ne razmišljaju; ali oni koji vide Božji plan, otkrivaju u svemu ovome, ne dekret nemilosrdnog tiranina, već milosrdnu mudrost, ali slabo otkrivenu u obećanju da će ženino sjeme u svoje vrijeme učinkovito uništiti zlo – satrti zmiji glavu—i izbaviti cijelu rasu koja je jednom stvorena u grijehu, naknadno regenerirajući sve koji žele za život i sve njegove blagoslovljene prednosti. I u tom milosrđu, u svim njegovim umnoženim oblicima, vidimo potvrdu tvrdnje da je "Bog ljubav." Tako učimo biti puni ljubavi, milosrđa i ljubaznosti i prema zahvalnima i također prema nezahvalnicima.

Također obilježavamo velikodušnu providnost našeg Nebeskog Oca i njegovu nježnu brigu za sva svoja stvorenja; jer čak su i vrapci odjeveni i nahranjeni, i nesvjesni ljiljani u slavu su odjeveni. Ovdje učimo dragocjene lekcije božanske dobrohotnosti i milosti. I tako, kroz sav katalog moralnih i intelektualnih milosti koje čine slavni karakter, vidimo u ogledalu božanske Riječi uzor za naše oponašanje; i u kontemplaciji svega što je ljupko, kao što je utjelovljeno u njemu, i svega što je čisto, sveto i lijepo, mijenjamo se malo po malo tijekom godina u istu blaženu sliku - iz slave u slavu. Tako neka bude: neka se dobro djelo nastavi sve dok svaka milost ne ukrasi besprijekornu odjeću naše pripisane pravednosti, primljene vjerom u blagoslovljenog Sina Božjega, čiji je zemaljski život bio savršena ilustracija Očeva karaktera, tako da je mogao reći: "Tko je vidio mene, vidio je Oca." Zabilježimo, dakle, dobro Kristovu ljubav, blagost, strpljivost, vjernost, revnost, osobnu čestitost i požrtvovni duh. Označite dobro, zatim oponašajte njegov primjer i svijetlite poput njega.

Apostol dodaje ( 2 Kor 4:7 ) da činjenica da mi tako držimo ovo blago preobraženog uma u ovim neispravnim zemljanim posudama dokazuje izvrsnost Božje sile, a ne naše. I tako, neprestanim prepuštanjem utjecajima Božjeg Duha, možemo obznaniti hvale onoga koji nas je pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo. ( 1. Petr. 2:9 .) O, neka naši napori i molitve neprestano budu da ove jadne zemljane posude mogu sve više i više isticati hvalu našega Boga! Neka budu čisti u tijelu i umu; neka zle riječi ne izlaze iz usta; i neka nikakva djela nedostojna sinova Božjih ne obeščaste ove žive hramove Duha Svetoga. Istina, zbog naših deformiteta možemo vrlo nesavršeno obavljati dobra djela; ali, milošću Božjom, uzdržimo se barem od poznatog zla.

(w1905 1. Studeni str. 328 / R3655)