Delirijanti

Delirijanti su podklasa halucinogena . Izraz je skovan ranih 1980-ih kako bi se te droge razlikovale od psihodelika i disocijativa kao što su LSD i ketamin , zbog njihovog primarnog učinka izazivanja delirija , za razliku od lucidnijih i manje poremećenih stanja koja proizvode druge vrste halucinogena. [1] Izraz se općenito odnosi na antikolinergičke lijekove , a to su tvari koje inhibiraju funkciju neurotransmitera acetilkolina . Uobičajeni primjeri delirijanata uključuju biljke iz roda Daturai Brugmansia (oboje sadrže skopolamin ), kao i doze difenhidramina ( Benadryl ) veće od preporučenih. [2] [3] Nekoliko biljnih delirijanata kao što je onaj iz obitelji Solanaceae , posebno u Americi , koristile su neke autohtone kulture za postizanje delirijuma i izmijenjenih stanja za tradicije ili rituale, kao što su obredi prijelaza, proricanje ili komuniciranje s precima . [4]Unatoč njihovoj dugoj povijesti upotrebe, delirijati su najmanje proučavana klasa halucinogena u smislu njihovih bihevioralnih i neuroloških učinaka. [5] Izvor: Link

Budite slobodni u ovoj temi, dosta ljudi zna nekog tko je imao nekakvo iskustvo deliričnog stanja pod utjecajem prirodnih tvari.
Također, u svrhu edukacije periodično ću navoditi neke tekstove da se možete pobliže upoznati s nekim osnovama, a i s onim što raste kod nas i sadrži psihoaktivne tvari.

Napomena - isključivo u edukativne svrhe!
Većina biljaka koje sadrže psihotropne tvari iznimno su toksične i ne preporučujem nikakav vid eksperimentiranja s takvim tvarima. Određena količina može naštetiti našem zdravlju, a veći unos nas može i usmrtiti.

Biljka bunika (Hyoscyamus) dio je porodice pomoćnice – Solanaceae od ukupno 9 vrsta u Europi, sve su smrtno otrovne i imaju gotovo ista ljekovita svojstva. Kod nas se uglavnom može naći crna bunika (Hyoscyamus niger).

Ova zeljasta biljka raste u visinu (ovisno o vrsti) od 40-120cm, specifična je po svom neatraktivnom izgledu, ljepljivoj stabljici i neugodnom mirisu koji kao da upozorava na njenu otrovnost.
Na nju se može naići: na zapuštenim površinama (poljima, gradilištima, uz ograde i puteve, po dvorištima, ruševinama, padinama), baš kao i na svaki drugi korov.

Neki povijesni podaci
Ebersov papirus je možda prvi konkretniji izvještaj o medicinskoj primjeni bunike (1500 godina p.n.e.). Gotovo je sigurno da je egipatska medicina imala širu primjenu ove biljke, a izgleda da je našla svoje mjesto i u grčkoj mitologiji kao i medicini. Sam lat. naziv „Hyoscyamus“ potječe od grč naziva „Υοσκύαμος“ (svinjski grah), – stručnjaci koji su se bavili etimološkim značenjem te riječi, uglavnom govore kako su svinje jele sjemenke te biljke, a bez da su imale većih posljedica.

Grčka mitologija nam kaže da je Herkul taj koji je otkrio
halucinogena svojstva bunike. S obzirom na snagu te biljke, ne čudi što je izabran tako jedan snažan arhetip koji može „hrabro pristupiti“ i otkriti njene potencijale. Također, u grčkim panteonima svećenice (iz proročke službe) su koristile halucinogene biljke među kojima se našla i bunika. Na netu sam posebno pronašao podatak na par mjesta da su takvu praksu imale svećenice iz Delfa koje bi udahnule dim sjemena bunike i tako dolazile u ekstazu tokom koje su doživljavale različite vrste vizija. To njihovo stanje uglavnom je opisano kao neka vrsta opsjednutog stanja (od strane grčkih bogova), što im je „omogućavalo“ da prorokuju. Sve što su izgovarale u nekoj vrsti bunila svećenici bi tumačili u skladu sa svojim vjerovanjima.
Uz njih, još se spominje Hipokrat i učenici njegovi koji su spravljali napitak od sjemenki u kombinaciji s vinom, te su ga u medicini onog vremena koristili za tetanus, groznicu, dječju paralizu.
Neki autori sugeriraju da su je ljudi tog vremena koristili kao sredstvo protiv bolova, određenih psihičkih stanja i kao hipnotik i afrodizijak.

Srednji vijek je posebno kontroverzan kada je bunika u pitanju, na prvom mjestu zbog okultnih praksi u kojima je bunika uz mandragoru i velebilje našla jednu širu primjenu. Osim u svrhe liječenja nesanice, zubobolje ili za izvođenje određenih operativnih zahvata (kao anestetik), bunika je korištena u magijske svrhe, što je bio slučaj i kod starih Slavena. Vjerovalo se da napitci ili masti spravljene od same bunike ili u kombinaciji s još nekim biljkama (mandragorom) daju sposobnosti vješticama da lete na metli. Budući da naša koža može apsorbirati alkaloide odgovorne za halucinacije, onda i ne čudi što su imali privid kao da lete (snažno stanje zanosa). Također, protivnici vještica (vlasti dirigirane inkvizicijskim izaslanikom), često su privodili žene za koje se sumnjalo da se bave nekim vještičjim vradžbinama i za vrijeme njihovih tortura, jedna od metoda je bila da osumnjičenu namažu sredstvom kojeg su spravljali od bunike. Ukoliko bi osoba dobila halucinacije, grčeve, bolove, bila bi smatrana vješticom.

Cilj tih magijskih praksi je uglavnom bio da se čovjek kroz određene rituale poveže s mističnom zajednicom preminulih ili čudnovatim silama onostranog svijeta, ne bi li na takav način došao do nekih „uzvišenijih“ spoznaja. Zgodno je znati da je čovjeku magija od pamtivijeka služila kao „alat“ da se podčine određene sile (kako se vjerovalo) ne bi li iste radile u korist pojedinca ili šire zajednice.

Moramo uzeti sve ovo sa jednom dozom rezerve, budući da je većina izvještaja o tim okultnim praksama pisana iz pera onih koji su bili protiv svega toga.

Ono što pouzdano znamo, a to je da se zloupotreba bunike ogledala u spravljanju smrtonosnih napitaka ili kao alat za ostvarivanje utjecaja na pojedinca (bračnog druga ili neku blisku osobu). U tom smislu spravljali su se ljubavni napitci, kao i sredstvo za omamljivanje žrtve.

Bunika i njen sadržaj
Pošto sadrži tropanske alkaloide ona spada u smrtno otrovne biljke. Ti alkaloidi danas imaju primjenu u farmaciji za izradu različitih lijekova, a budući da njihov omjer često varira kod ovakvih biljaka, ne preporučuje se laicima da se upuštaju u određene „avanture“ spravljanja („na svoju ruku“) nekih pripravaka. Od poznatih alkaloida nalaze se i: hiosciamin, atropin, skopolamin, uz navedene koji variraju ovisno o vrsti (kuskogirinom, littorinom, tropinom, aposkopolaminom, tigloidinom, tigloiloksitropanom i norskopolaminom. Još sadrži i pesticide, kao i jednu vrstu ulja koje je u stvari blagi balzam.

Zanimljivo je to da je nešto malo predvidljivija u odnosu na daturu (u određivanju jačine), ali to i dalje može biti „sklizav teren“ o koji se čovjek lako razbije.

Kakva iskustva mogu biti?
Iskustva s bunikom, kao i drugim vrstama iz porodice Solanaceae najčešće su opisivana kao intenzivna stanja prožeta strahom, dezorijentacijom u vremenu i prostoru, slabošću kao i manjkom kontrole nad svojim psihofizičkim sposobnostima. Većina onih koji su konzumirali ozbiljnije doze koje odvode u delirij tvrde kako je to jedno negativno iskustvo za njih i kako više nemaju namjeru probati takvo što. Same halucinacije djeluju poprilično realistično (kao da se „onostrano“ preslikalo u našu realnost), i tripovi mogu trajati satima i satima, bez prekida (od 24h-30h). U nekim slučajevima zabilježena su stanja tripa i do 11 dana.
U stanju halucinacija mnogi su prijavljivali kako vide svijet mrtvih, što je zapravo njihova interpretacija onoga što su vidjeli. To mogu biti neke preminule osobe, raskomadani leševi ljudi u teškim agonijama, nakazne forme čovjekolikih bića, određeni oblici nečega koji se glasaju, a isto tako moguće je da vidite neke od svojih članova obitelji, prijatelje s kojima „vodite najnormalniju“ komunikaciju.
Vrijeme branja
Sakuplja se nešto prije cvatnje (cvate u lipnju i kolovozu), a bere se (u travnju i svibnju).
U terapeutske svrhe koriste se sjemenke kao i listovi (prije nego što procvatu).

Indikacije
Djeluje kao analgetik, sedativ, antispazmodik, smiruje središnji živčani sustav, jača probavu i dišni sustav, ima opuštajući učinak na mišiće.
Današnja primjena u farmaciji ide u smjeru pravljenja lijekova za neke od navedenih bolesti: Parkinsonovu bolest, za ublažavanje histerije kao i epileptičnih napada, neuralgiju, protiv natečenih očiju, hripavac, grčeve želudca i crijeva, urinarnu inkontinenciju, hemoroide.

Vanjska uporaba u prirodnoj medicini koristila se za neke upalne procese na koži, reumu, artritis, krvarenja iz maternice, protiv noćnog znojenja, tuberkuloze i protiv hemoptize. Kada je u pitanju reuma praktičnije je ulje na bazi hioscijamina, također neki su ga primjenjivali i za bol u uhu. Osim spravljanja ulja, radile su se različite masti, melemi od bunike.

Prije nego li navedem još neke blagodati bunike, želim naglasiti da sve ove činjenice promatrate kao domenu prirodne medicine (u kontekstu nekog davnijeg vremena). Budući da bunika nije dovoljno istražena, a ujedno ne postoji dovoljno pouzdane recepture, stoga ne savjetujem da na svoju ruku radite bilo kakav uvarak (bez stručne osobe) u nadi da ćete podiči kvalitetu svog zdravlja. Inače, u prirodi imate dovoljno neotrovnih ljekovitih biljaka koje su daleko potentnije po mnogim pitanjima od bunike, tako da nemate potrebe izlagati se riziku.

Bunika kao i datura koristi se protiv astme i bronhitisa. U slučaju bunike koristi se osušeno lišče koje se puši što u određenoj mjeri može smanjiti spomenute probleme sa zdravljem. Po ovim pitanjima iskustva su šarolika, nekima je pomoglo, nekima jako malo, a nekima uopće nije pomoglo. I nikako se ne bi smjeli izlagati dužem periodu pušenja te biljke!

Nekada davno to se radilo tako da se na određenoj gorućoj površini spali mješavina suhog lišća bunike i onda su udisali njen dim. Ovu su još metodu primjenjivali i kod teže zubobolje uz dodatak kadulje. To je ista ona metoda grčkih proročica koje su udisale sa svog halucinogenog tamjana.

Kontra indikacije
U slučaju predoziranja može doći do sljedećih reakcija :
Prvo se zapažaju poznati simptomi trovanja organizma: crvenilo u licu, suhoća usta, čest osjećaj žeđi, raširene zjenice, omaglica (može trajati od 24h pa do nekoliko dana), ubrzani puls, otežano disanje, nemir, nagli osjećaj euforije, egzaltacije, bunilo, halucinacije slabija kontrola nad govorenjem (ubrzani govor), glavobolja, mučnina, povraćanje i probavne smetnje, delirij i privremeni gubitak pamćenja.
A teže posljedice mogu biti: trajno oštećenje vida, konvulzije, koma i smrt zbog (respiratornog ili srčanog zastoja).

Tekst preuzet s vlastitog bloga, kao i nastavak teksta. Izvor: Link

Quote from bloger_Toni

Kontra indikacije
U slučaju predoziranja može doći do sljedećih reakcija :
Prvo se zapažaju poznati simptomi trovanja organizma: crvenilo u licu, suhoća usta, čest osjećaj žeđi, raširene zjenice, omaglica (može trajati od 24h pa do nekoliko dana), ubrzani puls, otežano disanje, nemir, nagli osjećaj euforije, egzaltacije, bunilo, halucinacije slabija kontrola nad govorenjem (ubrzani govor), glavobolja, mučnina, povraćanje i probavne smetnje, delirij i privremeni gubitak pamćenja.
A teže posljedice mogu biti: trajno oštećenje vida, konvulzije, koma i smrt zbog (respiratornog ili srčanog zastoja).

Preventiva i prva pomoć
Svaka preventiva počinje od edukacije, stoga je jako važno da se upoznamo dobro sa svakom biljkom i prije nego pomislimo da išta radimo s njom. Zabilježeno je nekoliko slučajeva gdje su pojedine osobe nakon pola sata, sat vremena od uzimanja odlučili još uzeti te biljke misleći da su uzeli nedostatnu dozu za halucinogene efekte, a zapravo su s tim pretjerali. Nisu prethodno bili upoznati da prve efekte tek mogu očekivati nakon 4h, zbog čega su ozbiljno pogriješili u procjeni.

Već sam ranije napisao kako se tropanski alkaloidi mogu apsorbirati kroz kožu, stoga u slučaju branja bunike, poželjno je da koristite neke vrtlarske rukavice. Također, na područjima gdje ima bunike nije poželjno loviti ptice ili jesti puževe (pošto se neke vrste hrane bunikom) što opet može dovesti do trovanja (bez obzira na termičku obradu).

U slučaju težeg trovanja, prije nego stigne liječnička pomoć potrebno je povratiti koliko je god više moguće sadržaja iz želuca! Ako imate aktivni ugljen možete ga popiti nakon povraćanja.

Link