Jucer sam procitala clanak koji me podsjetio na moja nekadasnja promisljanja (a i jos se ponekad jave). Sumnja u vjeri.
[URL unfurl="true"]https://hkm.hr/duhovnost/sumnja-u-vjeri-je-nuzna/[/URL]
Sumnjate li? Zamjerate li si tu sumnju? Gledate li na sumnju kao prepreku vasoj predanosti i posvecenosti Bogu i vjerskom zivotu, kao suprotnost imperativu da pred Bogom budemo kao djeca?
Moj mozak je sam po sebi oduvijek bio (i ostao) kriticki nastrojen. Popitkujem sve. Analiziram sve. Ne vjerujem po defaultu nikome bez da mi vrijeme i iskustvo pokaze da nema razloga za sumnju. Ali i onda ostaje oprez.
S takvom mentalnom ustrojenoscu, ponekad mi se cini da se moj mozak neprekidno hrva s mojoj vjerom. Da li da uopce opisujem kakvu sam zadrsku imala prema dogmama? Jedan karizmatik mi je rekao da ako cu sve gledati kroz prizmu racija i racionalnog, nikad tako necu duhovno napredovati. A onda mi pak zapne za uho "Toma Akvinski je Boga spoznao razumom".
Kako se vi borite sa svojom sumnjom?