Sufizam

Sufizam nije religija, nije kult niti sekta, nije istočnjački niti zapadnjački.

Iako je neodvojiv od islama i svoja učenja temelji na Kur’anu, radi se o ezoterijskom, mističnom obliku islama koji se javlja kao odgovor na ortodoksnost i dogmatizam koji su prevladali u islamskom svijetu nakon Muhamedove smrti.

Dok tradicionalni islam Boga vidi kao apsolutno transcendentni i nedodirljivi objekt klanjanja i pokoravanja, sufisti vjeruju da svako ljudsko biće ima mogućnost neposrednog pristupa božanskom. Takvo vjerovanje nije odgovaralo nositeljima vlasti što je dovelo do brojnih progona, zatvaranja i pogubljivanja kojima su tijekom povijesti bili izloženi pristaše sufizma, iako su svojim djelovanjem upravo oni bili najzaslužniji za širenje islama, za razvoj znanosti i kulture i to ne samo u islamskom svijetu nego i mnogo šire.

[HEADING=2][IMG alt="Book67.indb"]https://nova-akropola.com/wp-content/uploads/2014/12/sufizam1.jpg[/IMG]Nastanak i razvoj[/HEADING]
Početak sufizma veže se uz VIII. stoljeće, a prvi su sufiji bili siromašni ljudi odjeveni u grubu vunenu odjeću kojom su simbolično izražavali odricanje od svjetovnih, materijalnih dobara i pripremanje duše za jedinstvo s Bogom, kao i razliku između njih i vjerskih vođa odjevenih u raskošnu odjeću. Osim toga, takva gruba odjeća koja iritira kožu služila je i kao podsjetnik na činjenicu da je tijelo nešto što sprečava dušu da postigne viši cilj. Arapski naziv za vunu je suf, od čega, prema nekim istraživačima, dolazi riječ sufizam. Drugi porijeklo ove riječi vuku iz istog arapskog korijena koji može značiti i čistoću, a postoji i teorija prema kojoj riječ sufizam dolazi od grčke riječi sofos što znači mudrac, a sufizam put mudrosti. U arapskom svijetu i danas je za islamski misticizam u upotrebi izvorna riječ tesawwuf, tj. “odjeven u vunu” dok se u zapadnoj literaturi riječ sufizam koristi od XIX. stoljeća.

Nakon napuštanja početne, asketske faze, u učenje sufizma uvodi se element božanske ljubavi koji poučava o ljubavi prema Bogu koja je nesebična, bez želje za nagradom i bez bojazni od kazne.
Od tog razdoblja tema ljubavi postaje dominantna u učenju sufizma, a svoj najljepši izraz pronašla je u poeziji. Sufiji su tako stvorili neka od najljepših djela perzijske književnosti. Upravo su ljubavnu poeziju koristili da prenesu poruku u vremenima kad su, zbog neslaganja i progona, bili prisiljeni skrivati svoja učenja.

[HEADING=2][IMG alt="Book67.indb"]https://nova-akropola.com/wp-content/uploads/2014/12/sufizam2.jpg[/IMG]Učenje sufija[/HEADING]
Iako se danas povezuje isključivo s islamom, u učenjima sufizma mogu se uočiti i brojne sličnosti s drugim religijama pa je moguće pronaći utjecaje kršćanstva, hinduizma i budizma kao i neke predislamske utjecaje kao što su princip svjetla preuzet iz drevnog kulta Mitre ili vatre iz tradicije zoroastrizma. Jedan od primjera iz kojeg je vidljiv utjecaj budizma je legenda o istaknutom sufiju Ibrahimu ibn Adhamu koji poput Buddhe napušta kraljevsku palaču i predaje se lutalačkom životu te poziva na čistoću, siromaštvo i istinoljubivost. Sufizam vjeruje u božansko porijeklo svega što postoji te osjeća poštovanje ne samo prema islamu već prema svakoj religiji bez nametanja bilo kakve religijske forme. Također se protivi miješanju misticizma i fanatizma. Prema sufijima, svaka je religija imala posebnu svrhu u određenom povijesnom trenutku i čovjek može biti u skladu sa svakom od njih ako s istom ljubavlju i razumijevanjem za njih otvori svoje srce.

Sufi može biti osoba bilo koje religije. Svatko tko je spreman odreći se pohlepe, ponosa, taštine, arogancije, slijepe poslušnosti ljudima i običajima, korača putem sufizma, bez obzira na vjeru, rasu ili spol.

Ono što razlikuje sufizam od ortodoksnog islama je i tumačenje Kur’ana. On ima brojna skrivena značenja čiji se smisao otkriva onome koji prođe određeni put unutarnje preobrazbe. Na tom putu čovjek se treba usuditi nadvladati vlastite nedostatke, a ne osuđivati druge čiji su nedostaci slični našima; treba ovladati svojim osjećajima umjesto da pokazuje nerazumijevanje za osjećaje drugih ljudi; treba očistiti dušu od vlastitih mana jer samo se prema stupnju čistoće duše otkrivaju skrivena znanja. Pročišćenje duše ključno je za postizanje jedinstva s Bogom, jer kao što ogledalo prekriveno prašinom ne pokazuje odraz, tako ni duša ispunjena manama ne može odražavati božansku ljubav.

Da bi se postigao taj cilj, potrebna je bezuvjetna ljubav prema svemu postojećem jer sve je manifestacija jedne jedine stvarnosti. To također znači da je važno ostati uključen u ovaj svijet, živjeti među ljudima ne odbacujući ljudske želje već obuzdavajući one koje su u suprotnosti s Božjim zakonom. Čime god da se bavi, pravi sufi mora to obavljati najbolje što može, a svoje znanje i iskustvo mora upotrijebiti u suživotu s drugim ljudima jer svaki je čovjek bez iznimke ogledalo onog drugog.

[HEADING=2]Sufijski redovi[/HEADING]

U početku su sufizam činili tek malobrojni, duhovnom životu predani pojedinci. Od XII. stoljeća nadalje počinje njegovo širenje što rezultira nastankom brojnih sufijskih redove širom muslimanskog svijeta – od Maroka do središnje Azije. Na čelu svakog reda nalazi se šejh, duhovni vođa koji uživa veliko poštovanje zbog znanja koje mu je prenio njegov učitelj, a koje on prenosi jednom od svojih odabranih učenika. Iako institucija šejha potječe još iz doba proroka Muhameda, neki ortodoksni muslimani smatraju da je u suprotnosti s njegovim učenjem koje govori da ne štuju nikog osim Boga. No sufiji smatraju da bez znanja duhovnog vodiča nije moguće koračati putem sufizma.

Da bi pristupio nekom od redova, učenik je morao proći inicijatski obred, a nakon toga i strogu obuku koja je uključivala obavljanje najnižih poslova, služenje ostalima, a često i povlačenje u osamu u trajanju od četrdeset dana. Poslije završene obuke većina se učenika vraćala svakodnevnom životu, a obrede bi obavljali samo u određeno vrijeme, dok je mali broj njih bio odabran za nasljednike šejha.

Svaki je red razvio svoj specifičan način izvođenja sufističkih obreda. Dva najpoznatija obreda unutar sufizma su zikr i sema.

Zikr je obred ritmičkog ponavljanja stiha iz Kuran’a u kojem se pojavljuje jedno od Alahovih imena. Ponavljanje je praćeno kontrolom disanja i pokretima tijela koji bi trebali pomoći u postizanju “fane”, tj. iskustva nestajanja u kojem se gubi svijest o materijalnom svijetu.

Sema je najpoznatiji sufistički obred koji se najčešće povezuje s pripadnicima mevlevijskog reda, poznatijima kao “vrteći derviši”. Red je osnovao najpoznatiji sufijski mistik Džalal al-Din Rumi, zvan Mevlana. On je vjerovao da je kroz ples i glazbu moguće čuti glas Boga i skinuti veo koji čovjeku priječi susret s njim. Sema ima nekoliko dijelova od kojih svaki ima svoje značenje i jednaku važnost. Okretanje predstavlja vrhunac seme, a cilj mu je da se duša oslobodi uspavanosti u svojem fizičkom tijelu te postigne zajedništvo s Bogom. Svaki pokret tijekom izvođenja obreda ima simboličko značenje. Desna ruka ispružena je gore, a lijeva dolje što simbolizira ulazak božanske energije i ljubavi i njeno spuštanje na zemlju svim ljudima putem derviša koji je samo posrednik koji ništa ne zadržava kod sebe. Ruke prekrižene na ramenima potvrđuju jedinstvo s Bogom, a vrtnjom zdesna na lijevo, oko srca, izražavaju ljubav prema svim bićima.

Odjeća koju nose također je prepuna simbolizma pa tako kapa predstavlja nadgrobnu ploču, crni ogrtač grob, a bijela suknja mrtvački pokrov za ego. Tijekom obreda derviš odbacuje crni ogrtač čime simbolički izlazi iz groba i odbacuje zemaljske veze kako bi se sjedinio s Bogom.
Glazba koja prati obred izuzetno je važna jer je Mevlana smatrao da je glazba univerzalna, da ne treba prevoditelja, te stoga predstavlja najljepši jezik ljubavi.

[HEADING=2][IMG alt="Book67.indb"]https://nova-akropola.com/wp-content/uploads/2014/12/sufizam4.jpg[/IMG]Najpoznatiji sufiji[/HEADING]

Među brojnim poznatijim sufijima ističe se i jedna žena, Rabi’a al-’Adawiya. Smatra se da je u učenje sufizma uvela element božanske ljubavi koji nakon njene smrti postaje dominantan.

Ibn ‘Arabi jedan je od najvećih teoretičara islamskog ezoterizma. Rođen je u Španjolskoj u XII. stoljeću, ali je napušta zbog neslaganja s vlastima i odlazi na Bliski istok. Napisao je brojna djela u kojima podučava da je sve što postoji manifestacija Boga, najviše božanske stvarnosti, a njegovo učenje uvodi u sufizam pojam jedinstva bića.

Shahab al-Din Suhrawardi u svojim djelima koristi element svjetla. Prema njegovom je učenju sve postojeće izraženo različitim jakostima svjetlosti, počevši od apsolutne svjetlosti koja je sam Bog i koja se širi u svim smjerovima obasjavajući ono što je ispod i do čega dopire slabija svjetlost.

Najpoznatiji predstavnik sufizma bez sumnje je Džalal al-Din Rumi.

Rođen je u XIII. stoljeću u Perziji, na području koje je danas dio Afganistana, ali vrlo rano seli u grad Konju u današnjoj Turskoj. Kao sin glasovitog sufijskog propovjednika Bahe al-Din Walada od djetinjstva je poučavan nauku sufizma te nakon očeve smrti zauzima njegovo mjesto. Na njega je najviše utjecao susret sa sufijskim mistikom Šams-i-Tabrizijem koji produbljuje njegovo shvaćanje sufizma te postaju nerazdvojni prijatelji. Nakon Tabrizijevog nestanka Rumi se posvećuje pisanju poezije i tada nastaju njegova najpoznatija djela Masnavi i Divan. U njima jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava bit sufijskog učenja kroz mješavinu priča, poslovica i pjesama. Poučava o načinima na koje se čovjek može približiti Bogu “uništenjem” ega koji predstavlja prepreku između ljudskog srca i Boga, a taj pokušaj je u stvari “sveti rat”, ponekad bolan i pun patnje, ali neophodan. Prema Rumiju, smisao života i stvaranja je ljubav. Onima koji krenu putem ljubavi govori da nisu sami, pokazuje im put i postaje njihov vodič.

Njegova sve veća popularnost danas samo potvrđuje univerzalnost njegove poruke, aktualne čovjeku XII. kao i čovjeku XXI. stoljeća.

Preuzeto sa https://nova-akropola.com/kulture-i-civi…ultovi/sufizam/

Je li onda više čitaš Kuran, ili sufijske spise?

Kako tumačiš ovu izjavu iz gornjeg teksta "Sufi može biti osoba bilo koje religije. Svatko tko je spreman odreći se pohlepe, ponosa, taštine, arogancije, slijepe poslušnosti ljudima i običajima, korača putem sufizma, bez obzira na vjeru, rasu ili spol."

Znači jedan kršćanin ili budist isto može biti sufi?