Istina je to da je Zbilja očitovana u svakom stvorenom biću i u svakom pojmu, ali je (istodopce) i zakrivena svakom razumijevanju, izuzev onoga ko smatra da je Kozmos Njegov oblik i Njegova osobnost. Kozmos je Ime, Očitovanje, a Zbilja je neočitovani Duh, Neočitovano. U tom smislu Zbilja, u odnosu na očitovane oblike Kozmosa, jest Duh koji određuje rečene oblike.
Kod bilo kojeg određenja Čovjeka, njegov unutarnji i izvanjski obzir se motre na isti način kao i svi drugi predmeti koji se određuju. Glede Zbilje, ona se mora definirati u svakom pojedinačnom obziru, jer kozmički oblici su bezgranični, tako da se svaki spoznani oblik može definirati u mjeri u kojoj ga podrazumijeva (definicija) Kozmosa.
Tako, (istinsko) određenje Zbilje je nemogućno, jer je ovisno o mogućnosti (potpunog) određenja svakog oblika u Kozmosu, što je nezamislivo. Prema tome, (cjelovito) određenje Zbilje je također nezamislivo.
Isti slučaj je sa onim ko svjedoči usporedivost Boga, ne uzimajući u razmatranje Njegovu neprirecivost, pa Ga na taj način svodi i ograničuje, i, stoga, nikad ne spoznaje. Međutim, onaj ko u svojoj spoznaji Boga objedinjuje i transcendentni i imanentni obzir, pošto je nemoguće takvo što spoznati do u tančine, blagodareći beskonačnosti kozmičkih oblika, taj Boga spoznaje na jedan općenit način, nikako na pojedinačan način, baš kao što ni samoga sebe nije u mogućnosti potanko spoznati.
U vezi s tim Poslanik - mir i blagoslov Božji s njim - kaže: "Onaj ko sebe (istinski) spoznaje, taj spoznaje i svoga Gospodara," dovodeći u neposrednu vezu spoznaju Boga i samo/spoznaju. Bog veli: "Mi ćemo im na obzorjima pokazati znakove Naše," to jest u svijetu izvan tebe, "i u vama samima," to jest unutar same naše biti, "dok im ne postane jasno da je samo On Zbilja, "tako što ti predstavljaš Njegov oblik, a On čini tvoj Duh. Ti si u odnosu na Njega isto što i tvoje tijelo prema tebi samome. On je prema tebi ono što i duh koji ravna nad tvojim fizičkim oblikom.
Ovo tvoje samo/određenje u sebi smiruje tvoj iznutarnji i izvanjski obzir, jer oblik koji ostaje kad duh koji nad njim vlada nije više ondje, ne može se nazvati čovjekom, on samo sliči čovjeku, dočim ne postoji nikakva istinska razlika između njega, rezbarenog drveta ili kamena. Samo figurativno, nikako u stvarnom smislu riječi, tom obliku se može pridjenuti ime čovjeka.
S druge strane, Zbilja se nikada ne udaljuje od kozmičkih oblika ni na koji način, budući da je Kozmos, u svojoj zbiljnosti, (nužno uključen unutar određenja onog Božanskog, a nikako samo metaforički kakav je slučaj sa čovjekom dok živi u tijelu.
Baš kao što čovjekov vidljivi oblik izriče molitvu, jezikom svojim, duhu svome i duši svojoj nad kojom ovaj vlada, tako isto je Bog kozmički Oblik učinio sposobnim da Njemu izriče hvalu, makar mi nismo kadri razumjeti tu kozmičku hvalu s razloga naše nesposobnosti da razumijemo sve kozmičke oblike. Sve stvari čine jezike Zbilje, koji izražavaju slavu Zbilje. Bog veli: "Slava pripada Bogu, Gospodaru svjetova," jer svaka slava se vraća Njemu Koji istodobce jest Hvalilac i Hvaljeni.
"Govoriš li samo o Njegovoj transcendenciji, ograničenim Ga činiš,
a govoriš li samo o Njegovoj imanenciji, nedostatnim Ga činiš.
govoriš li o oboma, pravo činiš, i Imamom i učiteljem duhone mudrosti bivaš.
Ko bi svjedočio da je On dvoje, višebožac bi bio,
Dok onaj ko Ga od svega odvaja, odrediti bi Ga htio.
Pazi da Ga ne prispodobiš, da paganin bio ne bi,
gledaj da Ga ne obezličiš, ako monoteist jesi.
Ti nisi i jesi On, u biti Ga stvari motriš, bezgranična i zasvođena."
Fusus al Hikem, Dragulj zanosne mudrosti u Nuhovom logosu.