Borba sa hulnim pomislima

[Maki]

Mnogi ljudi imaju ovaj problem hulnih pomisli. Pogotovo u tu grupu spadaju ljudi sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem ali svakom čovjeku se može desiti da ima neku hulnu pomisao. To može biti neka uvreda ka Bogu, ka Hristu ili ka nekoj važnoj i cijenjenoj vjerskoj figuri. Obično su to jako teške uvrede koje čine problem još većim. Često su to opsesivne pomisli koje se stalno ponavljaju i koje mogu da duboko uznemire osobu koja ih ima, pogotovo ako je osoba veliki vjernik i shvata značaj tih pomisli i njihovu odvratnost ali je nemoćna da se protiv njih bori. U dosta slučajeva se te pomisli pojavljuju upravo u toku molitve ili drugih vjerskih aktivnosti kada je fokus čovjeka na vjeri i vjerskom životu i pogotovo tada te pomisli mogu izazvati očajanje i užasavanje te osobe. Ta osoba onda može početi sumnjati u sebe, u svoju odanost Bogu, u svoje spasenje i u svoju konačnu sudbinu nakon smrti i Suda. U kritičnim slučajeva ta osoba može dići ruku na sebe. U manje kritičnim slučajeva osoba može izgubiti želju za molitvom i daljim hrišćanskim životom te se povući iz cijele priče.

Ja sam imao problem sa ovim pomislima dosta dugo, pogotovo sa pomislima upućenim Presvetoj Bogorodici. Ispovjedio sam to svešteniku i nastavio sam se moliti ali sam se mučio sa ovim problemom. To je počelo tamo negdje 2020. kada sam se baš aktivno vratio vjeri i sveštenik mi je rekao da demoni pokušavaju da me odgurnu iz vjere i da mi zgade sve vezano sa Bogom, Crkvom, molitvom. Nastavio sam se moliti i stanje se poboljšavalo ali nije prestajalo. Pomoglo mi je dosta što sam čitao Svete Oce na ovu temu i vidio da su se i oni suočavali sa ovim problemom i slijedio sa njihova uputstva. Pogotovo mi je bilo značajno čitati sv. Jovana Lestvičnika i sv. Pajsija Svetogorca a i jedan poučan video oca Rafaila mi je pomogao. Idalje ponekad imam taj problem ali u dosta manjoj mjeri. Nisam sklon da vjerujem da je sve bilo demonska podvala jer imam blagi OCD i često imam invazivne pomisli kada su u pitanju i druge stvari.

Da li ste i vi imali slične probleme i kako ste ih riješili?

 

[CharisWhispers]

Hvala Bogu, nisam osobno imao takva iskušenja. No, imao sam priliku raditi s ljudima koji su se suočavali s sličnim stanjima, iako su se kod njih ta stanja manifestirala na druge načine...

Iz mog iskustva, ne postoji jasno definirana formula za rješavanje ovih problema. Kod svake osobe pokušavam analizirati različite čimbenike koji mogu poticati ta stanja, dok istovremeno radimo na duhovnom i emocionalnom zdravlju. Vremenom primjećujem poboljšanja u njihovom stanju.

Važno je napomenuti da postoje i slučajevi u kojima Bog oslobađa pojedince odmah nakon pokajanja i molitve, dok drugi moraju duže vremena ostati u borbi kako bi se jačali u vjeri. Svaka osoba je jedinstvena i njihov duhovni put je osoban.

Uz Božju milost i upornost, vjerujem da se svaka osoba može izdići iz takvih stanja i postići duhovnu i emocionalnu obnovu. Važno je pružiti podršku i razumijevanje osobama koje prolaze kroz takve izazove te biti otvoren za traženje pomoći i vodstva kako bismo zajedno rasli u vjeri i zdravlju.

2. Kor 12: 9, 10. - "Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje." Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak."

 

[Fazlija]

Ne vjerujem da ce vas molitva od toga spasiti. Jer sto se vise osoba upinje da ne misli takve misli, gura ih dublje u podsvijest, daje im vise energije i nesvjesno ih jaca.

Ja bih preporucio da se stane, zastane, opusti. Prvo ne pokusavajte nista postici. Prvo razumjeti da je sve u redu, takve misli postoje, nije potrebno izigravati velikog sveca ili naprednog du'ovnjaka. Svaka nasa fantazija i zelja da budemo netko drugi, da budemo netko svet i uzvisen je opet bjezanje od stvari kakve one ustvari jesu.

Dalje, kada malo olabavimo nasu grcevitu zelju da postanemo netko drugi, netko bolji i svetiji... onda mozemo da pristupimo promatranju. To je kljucna stvar i nije laka, ali je jedina koja moze dovesti do prociscenja.

Preporucljivo je da osoba sjedi uspravnih ledja (da ne zadrijema) bilo na stolici ili na podu u meditatiovnom polozaju. Preporucio bih da se promatraju osjecaji u tijelu (peckanje, svrab, titranje... bilo koji osjecaj mozemo primjetiti). Osjecaji se trebaju posmatrati s potpunom ravnodusnoscu, bez da ista poduzimamo. Primjetit cete osnovnu prirodu uma. Kada se pojavi neugoda, pojavit ce se potreba da je zamijenimo ugodom. Npr. pojavi se bol u nozi i mi zelimo da se pomaknemo, promijenimo polozaj. Ne reagirajte, samo promatrajte neugodan osjecaj. Kada se pojavi ugoda u tijelu, nas um ce nas tjerati da je razvijamo, da je povecavamo... ostanite ravnodusni i promatrajte ugodan osjecaj, jednako kao i neugodan. Nekada cete primjetiti da se javljau osjecaji koji nisu niti ugodni niti neugodni, ravnodusno i njih promatrajte.

Naravno, u praksi to necete uvijek moci tako ravnodusno promatrati. Nema veze, ako omanete, vratite se ponovno svojoj praksi i promatrajte osjecaje posve ravnodusno.

Nekada vas zaspu iskustva, ne znate da li promatrate posjecaje u tijelu (bol, svrab, peckanje, titranje) ili misli. Misli postanu jace od osjecaja, zasjene ih. Vratite se opet na osjecaje, pokusajte uhvatiti koji osjecaj u tijelu izaziva ta misao. Uvijek se vracajte na osjecaj, on vam je sidro, on vam je utociste.

Kada neki osjecaj promatramo bez da ista cinimo, njegov sadrzaj (uzrok) se cisti i slabi. Sto cemo se vise vjezbati u sposobnosti da ravnodusno posmatramo (istrpimo) neki osjecaj, a da nista ne poduzmemo (to znaci da se cak niti ne pomjerimo) to ce njegov utjecaj na nas um slabjeti.

Kad nas obuzmu takve misli, opet se usmjerite na to da promatrate kakav osjecaj u tijelu izazivaju takve misli. Vjezbajte se da sa sto vecom ravnodusnoscu i sto duze posmatrate taj osjecaj. Osjecaj je taj koji misao cini neizdrzivom. Kada misao ne bi u tijelu izazivala nikakav osjecaj, ona bi jednostavno dosla i prosla, mi na nju ne bi smo niti obratili paznju. Promatrajte osjecaj ili mjesavinu osjecaja. Ponekad ce se mijesati ugodni i neugodni osjecaji u tijelu. Sto ih vise i duze budete mogli promatrati a da ne reagujete na njih, pocet cete da njegujete uvid.

Na jednoj razini cete shvatiti da su osjecaji a ne misli ti koji uzrokuju neugodu. Da je ta neugoda patnja. Promatrajte tu patnju u tijelu, ne bjezite od nje. Dopustite joj da se razvije, nemojte je potiskivati. Samo je promatrajte. Sto ravnodusnije mozete. Ako omanete, ne brinite, vratite se i nastavite ponovno.

U jednom trenutku ce doci do razdvajanja, poput ulja i vode. Kao ulje i voda koji su silovito muckani u istoj boci, nije ih lako razdvojiti. To muckanje je nasa volja koja ne zeli prihvatiti stvarnost, koja se stalno opire stvarnost. To je nase potiskivanje i zelja da promijenimo stvari. No kada samo promatramo, strpljivo i ravnodusno, boca se smiruje, vise se ne trese i ulje i voda se mogu vrlo jasno razdvojit. Isto tako ako dopustimo da se nasa neugoda razvije (ako je ne potiskujemo) i samo je ravnodusno promatramo... u jednom trenutku postajemo svjesni pa to nisam ja, to nije moje. Neugoda postoji, ali ona nije moja neugoda.

To je osjecaj velikog ushita i srece. Trenutak kada se um oslobadja vezanosti za neki sadrzaj. Tada se jedan mali dio uma oslobodio opsesivne misli. Taj ce vam osjecaj ushicenja, radosti i slobode dati nadahnuce da nastavite dalje, a bolan sadrzaj ce sve vise slabjeti. U onome sto nam je najneprijatnije krije se kljuc mudrosti. Promatrajte bas ono sto nam se cini najbolnijim iskustvom... na nacin da pratite samo tjelesne osjecaje, u njima je kljuc da ih razdvojite od misli i shvatite nastanak i prestanak patnje.

Tada cete shvatiti, to je patnja, takve misli izazivaju patnju; a ovo je oslobodjenje od patnje, odustajanje, odbacivanje takvih misli. Otvorit ce se podrucje slobode, mogucnost da u potpunosti razumijete i shvatite patnju (a ne da je opet samo potisnete). Moci cete da iskustite slobodu koja se javlja kada se makar na tren uspijete potpuno odvojiti od potpunog poistovjecenja s tom patnjom. Tada cete imati dva iskustva, patnju i mogucnost da ne patite vise... pogodite sto cete izabrati?

Sa svakim novim strpljivim i ravnodusnim promatranjem patnja ce se smanjivati, a podrucj slobode se povecavati. To je mnogo bolji put, nego potiskivanje. To je ustvari put pomirenja sa Bozjom voljom, prihvacanje u potpunosti Bozje volje da imamo opsesivne misli. Budi volja Tvoja. Bez opiranja, bez potiskivanja.... samo ravnodusno posmatrajte. Dopustite da se u vam potpuno razviju osjecaji (ugode, neugode, mjesavine ugode i neugode) nastali od opsesivnih misli i promatrajte ih do tocke u kojoj cete shvatiti, to nisam ja, to nije moje. Tek tada cete ih postupno moci otpustiti, jer vam za njih vise nece biti stalo. Necete ulagati vise nikakvu energiju niti da ih potiskujete, niti da ih rasplamsavate.

 

[Bostan]

Meni pomaze uzeti abdest(ritualno ciscenje vodom) i molitva(salat->konekcija) sa prisutnoscu uma(a ne da um vrdla kako zeli )Neformirani um uvjek nesto kalkulira , pregovara i slicno ko malo dijete.

 

[Bostan]

Drugi nacin jeste da uzmem nesto radit, oko kuce pomesti prasinu , usisat, sredit ormar(uvjek se nesto nađe)...ili otici u setnju ili recimo sviranje-slusanje duhovne muzike mi moze pomoci.

 

[CharisWhispers]

Ne vjerujem da ce vas molitva od toga spasiti. Jer sto se vise osoba upinje da ne misli takve misli, gura ih dublje u podsvijest, daje im vise energije i nesvjesno ih jaca.

Razumijem tvoje stajalište, ali želim izraziti svoje mišljenje s obzirom na navedeno pitanje. U našoj vjeri, molitva se doživljava kao osobni razgovor s Bogom, koji je naš Otac i brine se za nas. Iz prakse, mogu svjedočiti da su mnogi ljudi izvijestili o poboljšanjima u svojim životima nakon molitve. Također, osobna svjedočanstva ukazuju na snagu molitve.

S druge strane, slažem se s tvojom primjedbom da ako se previše fokusiramo na naš problem, postoji opasnost da ga sve dublje "zakopavamo" u našoj podsvijesti i postajemo sve više opterećeni tim stanjem. To svakako nije dobro, a ni takva vrsta molitve neće nam donijeti korist. Međutim, molitva bi trebala biti usmjerena na povezivanje s Bogom, a kroz to iskustvo trebamo izići kao pobjednici. To je ključni naglasak u našem pristupu molitvi.

Ja bih preporucio da se stane, zastane, opusti. Prvo ne pokusavajte nista postici. Prvo razumjeti da je sve u redu, takve misli postoje, nije potrebno izigravati velikog sveca ili naprednog du'ovnjaka. Svaka nasa fantazija i zelja da budemo netko drugi, da budemo netko svet i uzvisen je opet bjezanje od stvari kakve one ustvari jesu.

Primjećujem da u takvim situacijama ljudi često nisu u stanju izigravati velike duhovnjake, već su suočeni s pritiskom i stresom svojeg stanja. Treba biti oprezan s pogrešnim očekivanjima koja se mogu postaviti od strane ambicioznih duhovnjaka koji ponekad mogu biti previše nepromišljeni i obećavati stvari koje nisu unutar njihovih mogućnosti. Najgora stvar je što će osoba koja ih slijedi na kraju biti razočarana.

 

[Qala Davidov]

Preporucljivo je da osoba sjedi uspravnih ledja (da ne zadrijema)

Ako se i zadrijema nije nikakav problem. Bog djeluje i dok čovjek spava. Čak, u ovakvim situacijama kao što naznačava ova tema, koje su izrazitije napasne prirode, i kad je pojedincu praktički nemoguće ikako se sabrati, onda je usnuti hrleći ili se skutreći u Božjem naručju, kao i uvijek, iscjeljujuće i osnažujuće. Ne moramo ništa reći, naše srce žudi za Njegovom blizinom i prisnošću. I vrlo brzo bi rezultat trebao biti vidljiv - stvar koja je mučila bude kao rukom odnešena.