Logos - Krist u vama

Qala Davidov

still small voice
Poruke
122
Poena
18

Reputacija:

..::..

(Mudrost) je
refleksija (odsjaj - apaugasma) vječne svjetlosti, i čisto zrcalo djelovanja Božjega, slika njegove dobrote. (Mudr. 7:26)


(Božji Sin) je

sjaj (apaugasma) slave Božje, i točan otisak Njegove prirode, noseći sve u riječi sile svoje. (Heb. 1:3)

..::..


Grčke riječi za RIJEČ:

Lexe: λέξη
  • izgovorena riječ
Logos: λόγος
  • razum, racio, uzrok, konsideracija, govor, riječ
Eidese: είδηση
  • riječ, obavijest, komunikacija, vijest


Šta je λόγος LOGOS


Logos (λόγος) je grčki pojam koji se koristi posebno u domenama filozofije i religije. Može biti shvaćen u kontekstu govora ili promišljanja. Tijekom stoljeća pojam logos je obuhvatio množinu ideja i koncepata. U sferi grčke filozofije taj termin je rabljen u velikoj množini značenja, osim originalnih u smislu uma i govora (latinski ratio i oratio) njegova značenja su: objašnjenje, fraza, argumentacija, rasuđivanje, mjera, razlog, logika i tako dalje. Ipak, ni jedan od navedenih termina ne objašnjava što je zapravo logos. U kršćanstvu termin logos se pojavljuje u proslovu Evanđelja po Ivanu gdje je, u kontekstu utjelovljene riječi Božje, poistovjećen s Isusom Kristom.

(hr.wikipedia)
 
Logos u hrišćanskoj teologiji ima sledeća značenja:
Logosnost ili božanski smisao koji postoji u tvarima kao inteligibilni i dinamički princip.
Reč Božija kojom je nadahnuto sveto Pismo.
Isus Hrist, kao drugo lice svetog Trojstva, u kome se ovaplotio božanski logos („I Logos postade tijelo“).


Izraz logos u Novom zavetu je upotrebljen više od 300 puta - uvek u značenju reči, ljudske ili Božije. U značenju Božije reči, ima nekoliko značenjskih varijanti:
1) zapisivanje, učenje, otkrivenje Starog zaveta;
2) govor, propoved, učenje Isusa Hrista;
3) jevanđelje ο spasenju;
4) knjige svetog Pisma;
5) sadržaj hrišćanske vere;
6) božanska hipostaza, odnosno Isus Hristos.

Na srpski jezik je često prevođen kao »slovo«.
Jovanovo jevanđelje smatra Isusa ovaploćenjem božanskog logosa

Hrišćanska recepcija logosa je eksplicitna u uvodu Jovanovog jevanđelja (Jn. 1,1—18), gde pisac poistovećuje Isusa sa božanskim Logosom (1,3).

“U početku beše logos, i logos beše u Boga, i logos beše Bog... I logos postade telo i nastani se među nama... ”
— Jn. 1,1,14.[12]

Kod Jovana je logos shvaćen kao sin božji i odnosi se na Isusa Hrista koji predstavlja utelovljenje božanskog logosa. Prve reči Jovanovog jevanđelja, „u početku beše logos“, su mnogi, pre svega Avgustin, ocenili kao direktan uticaj Heraklitove, Platonove i stoičke filozofije. U Jevanđelju po Jovanu dolazi do identifikacije iskona i logosa („U početku beše reč“), života i logosa („u njemu beše život“, 1,4) i Isusa kao telesnog bića i logosa („I logos postade telo“, 1,14).

Pojam „logos“ se pojavljuje samo u uvodu Evanđelja po Jovanu da bi u potpunosti nestao u ostalom tekstu. Naučnici danas veruju da prolog potiče iz starijeg izvora (verovatno iz liturgijske himne) koju Jovan integriše u tekst. Efes, gde je po predanju pisano evanđelje, je mesto u kome je Heraklit u 6. veku pre Hrista uveo pojam „logosa“ u grčku filosofiju.

Nakon Jovanovog preuzimanja pojma logosa, kasnije kod raznih hrišćanskih teologa Hristos biva upoređen s logosom. Tako npr. kod Minucija Feliksa bog otac je nous, sin božji je logos a Sveti Duh je pneuma, duša.


U koncepciji prvih hrišćanskih apologeta: Justina Filozofa, Tatijana, Atinagore, Klimenta Aleksandrijskog, logos je svetlost koja „oplođuje“ filozofiju i premudrost. Justin smatra da hrišćanstvo i filozofija imaju jedan te isti izvor – božanski logos. Starozavetni proroci su primili svetlost otkrivenja logosa. Smatrajući da su i Heraklit i Sokrat vodili život u skladu s logosom, Justin ih ubraja u hrišćane i pre same pojave hrišćanstva. Za Justina (Apologija I, 46,1-4; Apologija II, 7,1-4; 10,1-3; 13,3-4) i Klimenta Aleksandrijskog (Stromata I, 19,91,94), to oplođavanje jeste kosmičko, pa se tako semena logosa nalaze i u prehrišćanskoj filozofiji i u nehrišćanskim religijama. Doktrinom ο logosu hrišćanstvo naglašava da ništa nije bez božanskog smisla u egzistenciji bića, odnosno da sve postoji u Bogu.

Irinej sledeći Justina, čija dela poznaje, poistovećuje „logos“ sveta tvorevine sa ovaploćenim „logosom“ evanđelja, Hristom. Kao i Justin, i on se sreće s helenskom mišlju, naročito stoičkom, u ovoj osnovnoj ideji da „logos“ obuhvata i održava svet, da se on nalazi svuda i da je kroz njega Bog stvorio svet. Obojica smatraju da je „logos“ glavna tema Staroga zaveta i ključ za poznanje otkrovenja Božijeg u istoriji i tvorevini.

From smatra da je uvođenje kristologije Logosa u vjeru crkve imalo za posljedicu transformaciju hrišćanstva u doktrinu sa grčko-filozofskim crtama; ono je potisnulo stare eshatološke ideje i zamijenilo historijskog Isusa konceptualnim Kristom.

Sledeći razvoj aristotelovske misli, aleksandrijski teolog Arije je pokušao da sačuva nestvorenost kao isključivo obeležje Nepokrenutog Pokretača, podvlačeći ontološku razliku između Boga i logosa. Njegova teologija je počivala na kosmološkim pretpostavkama da je logos stvoren: „Sve stvari su iz nebića, i sve su one dovedene u postojanje i jesu stvorenja i dela. Tako je i Logos Božiji preveden iz nebića, i bilo je kada ga nije bilo, i nije ga bilo pre nego što je preveden [postao], već je i takođe imao početak kada je bio stvoren“. Logos je stvoren pre nego što su ostale stvari došle u postojanje, kao neophodan posrednik drugih bića. Samo je Bog Otac nestvoren, bespočetan i večan. Logos je, kao stvorenje, nesličan Ocu, konačan, promenjiv i podlažan promeni.


Patristička teologija, a naročito Maksim Ispovednik, govori opširno o logosima (gr. λογοι logoi), koji preegzistiraju u Bogu i preko kojih Bog saopštava smisao svoje tvorevine. Prema svetom Maksimu, svako stvorenje ima smisao i svrhu jer sadrži večni božanski logos. Logos je dat svemu stvorenom kao večiti cilj i svrha koji treba da budu postignuti.

“Svaki svršetak, po prirodi ograničen vlastitim logosom, je ispunjenje mogućnosti koja potiče od suštine i koja pojmovno prethodi svršetku.”
— Maksim Ispovednik, Gnostički stoslovi I-3


Kroz λογοι Bog stvara harmoniju i smisao tvorevine. U tom smislu, svet je ne samo opipljiv nego je i inteligibilan. Logika je moguća baš zbog toga što svet ima svoju logičnost radi ovih λογοι. Svi delovi tvorevine kreću se, približuju se i opšte među sobom u jedinstvenom harmoničnom kretanju, koje se ostvaruje kada čovek s Bogom formira jedinstvo neposrednosti. Po Maksimovom mišljenju, čoveku pripada izuzetno mesto među stvorenjima. Ne samo da u sebi nosi logos, već je i slika božanskog logosa, a cilj njegove prirode je da postigne sličnost sa Bogom. Čovekova je uloga u stvaranju da sjedini sve stvari u Bogu i da tako prevaziđe zle sile odvajanja, deobe, raspadanja i smrti.

(sh.wikipedia)
 
Logos, grčki: “riječ,” “razbor” ili “plan”; množina: logoi.

U starogrčkoj filozofiji i ranoj kršćanskoj teologiji, Logos je božanska mudrost koja se pojavljuje u stvaranju, uređenju i otkupljenju svijeta - dajući kreaciji oblik i značenje.

(Merriam-Webster dict.)

.

Logos je stvaralački i upravljački princip. Dajući oblik i značenje, daje formu, smisao i svrhu.

Koncept Logosa je značajan u kršćanskim spisima i doktrinama kao način za poimanje uloge Isusa Krista kao Božjeg počela aktivnog u stvaranju i kontinuiranom strukturiranju kozmosa te u otkrivanju božanskog plana spasenja ljudskim bićima. To je dakle temelj osnovne kršćanske doktrine o Isusovoj preegzistenciji.

Ideja o logosu u grčkoj misli seže barem do filozofa Heraklita iz 6. stoljeća prije Krista, koji je u kozmičkom procesu razaznao logos analogan moći rasuđivanja kod ljudi. Kasnije su stoici, filozofi koji su slijedili učenja mislioca Zenona iz Citiuma (4.–3. st. pr. Kr.), definirali logos kao aktivno racionalno i duhovno načelo koje prožima svu stvarnost. Logosom su nazivali providnost, prirodu, boga i dušu svemira, koja je sastavljena od mnogih sjemenskih logosa koji su sadržani u univerzalnom logosu. Filon Judaeus (Filo iz Aleksandrije), židovski filozof iz 1. stoljeća, naučavao je da je logos posrednik između Boga i kozmosa, budući da je i sredstvo stvaranja i sredstvo putem kojeg ljudski um može pojmiti Boga. Prema Filonu i srednjim platonistima (filozofima koji su u religioznim terminima tumačili Platonova učenja), logos je bio imanentan svijetu i u isto vrijeme transcendentni božanski um.


U prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, Isus Krist je identificiran kao "Riječ" (grč. logos) utjelovljena, ili inkarnirana. Ovo poistovjećivanje Isusa s logosom temelji se na konceptima otkrivenja u Starom zavjetu (hebrejska Biblija), kao što se pojavljuje u često korištenoj frazi “Riječ Gospodnja”—koja je označavala ideje o Božjoj aktivnosti i moći—i židovskom gledištu da je Mudrost božansko sredstvo koje privlači ljude Bogu i poistovjećuje se s Božjom riječi. Autor Evanđelja po Ivanu upotrijebio je ovaj filozofski izričaj, koji bi lako bio prepoznatljiv čitateljima u helenističkom (grčkom kulturnom) svijetu, kako bi naglasio otkupiteljski karakter Kristove osobe, koju autor opisuje kao “put, i istina i život." Baš kao što su Židovi gledali na Toru (Zakon) kao na predegzistenciju s Bogom, tako je i autor Ivanove knjige gledao na Isusa, ali je Isus počeo biti smatran personificiranim izvorom života i prosvjetljenja čovječanstva. Sveti Ivan tumači logos kao neodvojiv od Isusove osobe i ne implicira da je logos tek objava koju Isus naviješta.

Poistovjećivanje Isusa s logosom, koje se implicira na raznim mjestima u Novom zavjetu, ali je posebno navedeno u Evanđelju po Ivanu, dalje je razvijeno u ranoj crkvi, ali više na temelju grčkih filozofskih ideja nego na starozavjetnim motivima. Ovaj razvoj diktirali su pokušaji ranokršćanskih teologa i apologeta da izraze kršćansku vjeru terminima koji bi bili razumljivi helenističkom svijetu i da impresioniraju svoje slušatelje gledištem da je kršćanstvo superiorno, ili baštinilo, sve što je najbolje u paganskoj filozofiji. Tako su rani apostolski (kršćanski) oci u svojim apologijama i polemičkim djelima tvrdili da Krist, kao predegzistentni logos,

(1) objavljuje Oca čovječanstvu i da je subjekt starozavjetnih očitovanja Boga;
(2) je božanski razum u kojemu sudjeluje cijeli ljudski rod, tako da su Heraklit i drugi koji su živjeli s razumom bili kršćani prije Krista; i
(3) je božanska volja i riječ kojom su svjetovi uokvireni.

(Enc. Britanika)
 
Logika ili λόγος je unutar djela Filokalije označena kao druga osoba Trojstva Isusa Krista. Izraženo kao intelekt, mudrost i Božja providnost u kojoj je sve stvoreno. Logos kao temelj postojanja bića (ja sam Bitak), ovo kao jedinstveni Univerzalni ili kozmički princip.

Unutar Logosa nalazi se mnogo logosa (logoi) ili unutarnjih suština kao Božjih misli. Ovom logikom ili razlogom sve stvari nastaju u vrijeme i na mjestima u svom pravom obliku kako je svojstveno njihovom razlogu ili značenju postojanja.

Svako biće ima u sebi logoi kao princip vlastitog razvoja. Pomoću ovih logoi (logosa, pl.) svaki se unutar carstva bića (Logos) očituje u oblicima stvorenog kozmosa ili Svemira. Ova manifestacija čini prvi stupanj theoria ili kontemplacije.

(orthodoxwiki)

.

Logos je grčki termin za "izraz", "izreku", "riječ". Među grčkim filozofima, osobito stoicima, koji su uvelike utjecali na ranu kršćansku misao, izraz je dobio značenje formativnog principa svemira koji se djelomično odražava i u ljudskoj inteligenciji.

U isto vrijeme, judaizam u razdoblju kršćanskih početaka vrlo je ozbiljno uzimao u obzir memru, "riječ" po kojoj je Bog djelovao u stvaranju svijeta, a koja je odražavala pripovijedanje o Božjem govoru u Postanku 1.

Proslov Evanđelju po Ivanu, koji svakako želi povući paralelu s pripoviješću o stvaranju, također je otvorio put kasnijim kršćanskim piscima da naprave sintezu hebrejske riječi memra i grčkog logosa, poistovjećujući Isusovu predegzistenciju s oba ta koncepta.

Justin Mučenik, pišući u Rimu sredinom 2.st. posebno je izričit glede tog poistovjećivanja, namjeravajući time pokazati poganskim intelektualcima kako je kršćanska vjera u skladu s razumom i otkrivajući kako se plodotvornost i ispunjenje drevnih tradicija mudrosti stječu u osobi i djelu Isusa Krista.

Malo kasnije u 2. st. Atenagora, pišući u Ateni, tvrdi da nije nerazumno ako kršćani monoteisti govore o tome da Bog ima Sina jer pod time oni misle da je on njegova misao ili izraz, logos. On očekuje da će njegovi slušatelji i čitatelji priznati razumnost toga na temelju vlastitog filozofski oblikovanog shvaćanja.

Početkom 3. st. Origen iz Aleksandrije je ugradio taj način tumačenja Isusa u svoje djelo Peri archon, Počela, prvi kršćanski pokušaj filozofski utemeljene sistematske teologije.

Od tog je vremena pojam logosa stalno se upotrebljavao u trinitarnoj teologiji i implicitno je prisutan u teologiji Trojstva sv. Augustina Hiponskog.

(Suvremena Katolička Enciklopedija, 2005)
 
U Emphatic Diaglott Bibliji, Logos je ostavljen nepromijenjenim (nepreveden) u prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, gdje se u drugim prijevodima Novog zavjeta pojavljuje izraz "Riječ". Tako navedeni tekstovi glase kako slijedi:

"U početku bijaše Logos, i Logos bijaše kod Boga, i Logos bijaše Bog. To bijaše u početku kod Boga. Kroz to je sve bilo; a bez toga ni jedna stvar nije načinjena, koja je načinjena. U tome bijaše Život; i ŽIVOT bijaše SVJETLO LJUDIMA... I Logos postade tijelom, i nastani se među nama, - i gledasmo njegovu SLAVU, slavu kao Jedinoga - rođenog od Oca - punog milosti i istine" (Ivan 1:1-4, 14).


Logos je Krist, Sin, božansko svjetlo, živa Riječ ili Riječ Svevišnjega, i sadrži svu potencijalnost; sve je po njemu (Njemu) stvoreno. Čovjek može prisvojiti sve, ili dio, kako želi. Isus ju je izrazio u njezinoj punini i postao je Logos, ili Riječ koja je postala tijelom. Drugim riječima, Isus se tako ujedinio u mislima, riječima i djelima s ovim unutarnjim Kristom, Logosom, Riječju, Božjim kreativnim principom, u kojem su sve ideje u Božanskom Umu - život, supstanca, inteligencija, mudrost, ljubav, snaga, moć, da je čak i Njegovo ovo smrtno ili "fizičko" tijelo poprimilo božansku prirodu i postalo besmrtno, bilo potpuno transformirano u duhovnost bogoličja; tako je cijelim svojim bićem Isus pokazao slavu i savršenstvo Oca. Oni koji Ga slijede mogu postići ovo potpuno postignuće koje je On učinio, ako prihvate, kao što je On učinio, svemogućnost Načela (Logosa).

Razumijevanje Logosa otkriva zakon pod kojim je sve stvoreno - zakon djelovanja uma. Božanski um stvara kao mišlju, kroz ideje. Stvaranje se odvija kroz djelovanje Logosa. Bog razmišlja o svemiru u manifestaciji upravo sada. “Početak” je uvijek sada, budući da ima veze s vječnim, a ne s vremenom. Zakon božanskog stvaranja je red i sklad savršene misli. Riječ, Logos, Misao Boga, Sina ili Krista, u kojoj je stvaralačka snaga Oca-Boga, sve-mogućnosti, sve-potencijalnosti, temeljni princip, pravo unutarnje ja svakog pojedinca, uvijek je povezano s Ocem u slavi stvaranja, i svi ljudi trebaju "častiti Sina kao što časte Oca", budući da su Otac i Sin jedno. Ovo je isto tako istinito za Logos, ili Krista, u nama kao što je bilo i jest za Logos, ili Riječ, koja je postala tijelom u Isusu Kristu. To je ideja Boga, a Očev-Um je uvijek u svojoj ideji, baš kao što je ideja u Očevom Umu. Um koji je iznjedrio ideju, naravno, veći je od ideje - "Otac je veći od mene" (Ivan 14:28, posljednja rečenica), bila je ispovijest Krista u savršenom čovjeku, Isusu Kristu.

.

Riječ – Logos je akcija kojom se Bog u određenoj mjeri otkriva svim ljudima, ali u većoj mjeri dušama koje se razvijaju i sve više rastu u Puninu Kristovog Uma; misao Božja ili suma–sumarum Božje stvaralačke moći. Riječ daje red i pravilnost kretanju stvari i božanska je dinamika, energija i samoobjava Boga.

Riječ Božja imanentna je u čovjeku i cijelom svemiru. Sva izvorna kreacija je nošena naprijed i kroz čovjekovo svjesno prepoznavanje ovog moćnog Jednog. Čovjek je dovršetak Riječi. Njegov duh u sebi ima koncentraciju svega što je sadržano u Riječi. Budući da je Bog savršen, Njegova ideja, misao, Riječ, moraju biti savršeni. Isus ovu savršenu Riječ Božju izražava u smislu duhovnog čovjeka. “Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Ivan 1,14).

Riječi su i primarna sredstva kroz koja se manifestiraju ideje.
Riječi koje u sebi imaju ostvarenje savršenog, posvuda prisutnog, uvijek prisutnog božanskog života i našeg jedinstva s ovim životom, dominantne su u obnovi života i zdravlja.
Sve su riječi tvorbene–oblikotvorne, ali nisu sve riječi stvaralačke–kreativne. Stvaralačka Riječ drži supstancu i snagu Duha. Kada je Isus rekao Lazaru izglasa: "Izađi", (Ivan 11:43) imao je kontakt sa stvaralačkom Riječi.
Kako čovjek biva oživljen duhovnom vjerom, njegova riječ biva obdarena snagom. Postaje toliko nabijen duhovnom energijom da je osposobljen liječiti sve vrste bolesti, čak i na daljinu. “Molba [riječ] pravednika može mnogo” (Jakovljeva 5:16).
Riječ je i ona autoritativne zapovijedi; oblik snažnog poricanja koji dopire do pogrešnog uvjerenja. “A Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega” (Mk 1,25).
 
Krist kao Logos.

Krist je ime ili titula primijenjena na Isusa iz Nazareta (Mt 16,16; Djela 17,3). Jahve iz Starog zavjeta je JA JESAM, ili vidljivi Krist od Boga nevidljivog; Mesija je obećanje vidljive manifestacije tog JA JESAM ili Krist, a Isus Krist je prvo ispunjenje u ljudskom biću tog izvornog duhovnog JA JESAM, ili Jahve.

Obećanje je riječ, riječ obećanja – nema drugog obećanja osim onog izraženog rječju. Svako obećanje postoji jedino kao zamisao, kao ideja verbalno, rječju dana.

Krist je čovjek božanske ideje. Isus je ime koje predstavlja individualni izraz ideje Krista. Ješua – Jah Šuah, Jahve Spašava, je Spasenje. Spasenje, oslobođenje, izbavljenje, iscjeljenje, ozdravljenje, ucjeljenje: dovršetak, konzumacija. Obećanje je dovršeno, konzumirano, onda kad je ispunjeno.

Krist je jedinorođeni Sin Božji, ili jedna cjelovita ideja – LOGOS savršenog čovjeka u božanskom umu. On je utjelovljenje svih božanskih ideja, poput inteligencije, života, ljubavi, tvari i snage, kakav je i Isus bio dok je hodio zemljom tjelesno. U umu arhitekta može postojati jedno remek-djelo, ali to remek-djelo je zbroj svih lijepih ideja koje su mu pale na pamet. Ovaj Krist, ili ideja savršenog čovjeka koji vječno postoji u Božanskom umu, istinsko je, duhovno, više sopstvo svakog pojedinca. Svatko od nas ima u sebi Krista – Logos, baš kao što je imao Isus, u tome je neizmjerna veličina Isusovog djela na zemlji i dar Božji ljudima i moramo pogledati unutra kako bismo prepoznali i spoznali svoje SINSTVO, KĆERINSTVO – BOŽJE DJETEŠTVO – SVOJE BOŽANSKO PORIJEKLO I ROĐENJE, kao što je On učinio jer u nama je Duh koji Svevišnjemu kliče: Abba, Oče!

UNUTARNJI (novi) ČOVJEK za razliku od izvanjskog (starog) čovjeka po kojemu se većina ljudi identificira.
Tko ne shvaća i ne poima blizinu ove velike istine, nije još pronašao svoje pravo ja. Isus Krist je obrazovao svoje sljedbenike da prepoznaju pravog čovjeka. Ovo počelo je novi čovjek, duhovni čovjek, Krist. Duhovna percepcija otkriva nam da nismo osobe, već dionici i sudionici Božjeg uma i nauma.

Ne gledajte na sebe kao na krv i meso, pa ne ni kao na osobu ili osobnost, ličnost – ne psihološku, još manje fizičku kao što stoji u svim legislativama svijeta, već kao na individualnog Duha. (To je ono što je ovo duhovno "sopstvo" – svačija vlastitost: individualnost koja je Božji dar svima koji ga žele primiti.)

Konačno, na to smo i upućeni: odsad neka se više nitko od vas ne poznaje po (tijelu krvi i) mesa, već U DUHU. Piše Pavle. I dalje, ako smo od Duha rođeni, po Duhu se i ravnajmo. Rođeni Iznova, rođeni Odozgor – odiznutra, duhom. Ta kako se čovjek može "iznova", opet roditi? Pitao je i Nikodem. I treba pitati! I ne odustati dok se ne dobije odgovor. Prijeći na neku vjeroispovijest – ni po čemu se ne razlikuje od prijeći na neku (drugu) ideologiju, demagogiju. Stvar je života, pitanje je to života i smrti: svakom je danu dosta njegovih zala, a jedino Božji duh daje snagu da se ona – em uoče, em prevladaju. Dok se mala djeca igraju.

Isus Krist je potvrdio svoje pravo ja i Otac ga je priznao. Razlog ograničenog čovjekovog shvaćanja nalazi se u činjenici da on vidi svijet oko sebe kao pod naturalnim i naturalističkim materijalnim zakonom i zakonitostima, i slažući se s njim, čini sebe dijelom njega. Krist je dovršeni čovjek, prikazan, razvijen, iznesen u svakom čovjeku. Bog te gleda i u tebi gleda Krista.

Rođenje Krista u čovjeku je dovođenje u svijest duhovne ideje čovjeka Krista Božjeg - kroz oživljavajuću moć riječi Istine. To je početak u unutarnjim područjima svijesti višeg skupa sposobnosti (darova Duha) koje, kada narastu do punog rasta, spašavaju cijelog čovjeka od nepoznavanja života vječnoga i grijeha. To je rast u čovjeku jednako opipljiv onima koji dosegnu određene stupnjeve kao što je rast djeteta majci. U svojim počecima to je tek ubrzano treperenje, negdje unutri, često praćeno neobičnom osjetljivošću emocionalne prirode. U prvim fazama ovog procesa to ne razumijemo i ponekad smo potaknuti da to udaljimo, odgurnemo od sebe. Duša je jako nabijena božanskim životom, i tako puna da se ne može inteligentno izraziti, jer još nije došlo do jedinstva između nje i razumijevanja.


Nada slave.

Nada nije nekakvo plaho "nadam se" svijeta, već srčano i energično kretanje u smjeru i dočekivanje ispunjenja Punine Krista.

"Ti kratki momenti jasnije vizije me uvjeravaju da zaista postoji sjeme novoga života koje urađa vječnim plodovljem u mojemu srcu kako Gospod Isus Krist, moj Spasitelj, nalazi načine i sredstva da re-formira (moglo bi se gotovo reći re-inkarnira) Sebe u meni kao novu kreaciju.

“Ako je bilo tko u Kristu Isusu, on je novo stvorenje: stare stvari prođoše; gle, sve posta novim (2.Kor 5:17). Jer to je izvor mojega novoga života,

“Raspet sam s Kristom, a ipak živim; mada ne ja, već Krist živi u meni; i život koji sada živim u tijelu, živim po vjernosti Sina Božjega koji me ljubljaše i sebe za mene dadne (Gal 2:20).

To i jedino to, je moja nada slave: Krist u meni."

Arthur Custance

Mislite misli i razmišljajte prosudbe onako kako to čini Isus Krist. Neka u vama bude isti onaj um koji je i u Njemu.
prema Filipljanima 2:5

Neizreciva su bogatstva i veličajnost ove tajne, skrivene vjekovima od pokoljenja naroda: Krist u vama, nada slave!
prema Kološanima 1:27

I u vezi s time, Isusova riječ: VI STE SVJETLO SVIJETA.
 
Nazad
Vrh