Vrijeme Pohođenja

6. /12

Svako duhovno dužništvo je u konačnici dužništvo prema Bogu i Njegovom Duhu.
Bog oslobađa (oprašta) dužnika (nas) od loših posljedica grijeha (dugova), ali taj otpust od posljedica nije apsolutan.
Dug, hub ili hob je ukorijenjen u namjeri. Namjera je pravednost na djelu, ali i nepravednost na djelu – namjera je čin, nutarnji da, ali također čin. Ako čovjek izabere prakticirati dobre namjere, umjesto zlih inklinacija i oprosti svojim dužnicima i neprijateljima - posljedice (i) njegovih (vlastitih) grešnih djela nepravde i nepravednosti su ublažene, oslabljene, utažene. To je UTJEHA. I potvrda realiteta ovih stvari.
Ako li pak ne praštamo i čovjek (bilo počinitelj bilo oštećenik - jednako) se ne drži dobrih inklinacija, posljedice - dug ostaje i mora biti "odrađen". Otplaćen do posljednjeg centa.

.

Zato je Isus naglašavao PRAŠTANJE.
Konačno, Isusovo krštenje, ono u Isusovo ime jest ono: opraštanja - oproštenosti. Da ne ispadne tek "prazna ceremonija" bez sadržine:
Prvo oprosti onome (za koga smatraš da) se o tebe ogriješio - onda priđi Bogu.

Podrazumijeva se da NE ČINIMO NEPRAVDE nikome - to znači dio molitve: "izbavi nas od zla", dijelom. Da se zlo(-činjenje, zle inklinacije) ne može utvrditi u nama samima.

Tko god prebiva u Njemu ne čini grijeha; tko god grijeh počinja nit Ga je vidio nit Ga poznaje. (1.Iv 3.6)

Drugi dio te cjeline pravednosti nas nuka na daljni korak i razvoj - neprekidna molitva je neprekidno praštanje ičega što se percipira ili prosuđuje da je nanesena nam nepravda. Okrećemo drugi obraz. Šta znači "imati obraza" - upravo to znači i okrenuti drugi, još jedan, još jednom – I OPET: nitko nema toliko đonova koliko mi možemo (ili bi trebali moći, jer Duh to djeluje u nama i nije do naših vlastitih snaga) pokazati tog obraza. Jer ga imamo: to se prakticira svakodnevnim življenjem u svakodnevnim situacijama, okolnostima i uvjetima, odnošenjima. To je nauk pravednosti. Nauk Pravednoga. Pobjeda nad svijetom, pobjeda nad grijehom, nad nepravdom.

Nije to u našoj moći, nije našim vlastitim naporima, već moć Božje blagodati djeluje u nama i kroz nas. (1.Kor 15.10, Efe 2.10, Heb 4.10...)

Prebivajte u Kristu i dopustite (da, to mi moramo dopustiti) da Krist prebiva u vama, i urodit ćete mnogim plodom. (Iv 15.5)
 
7. /12

SPASENJE - koje je Duhovno Oslobođenje od duhovnog ropstva DUGOVIMA, posljedicama vaših grijeha - uvjetovano je Otpuštanjem drugih od posljedica njihovih grijeha protiv vas.

... oprosti nam dugove naše KAO ŠTO I MI praštamo dužnicima svojim.

Isus nas je pozvao na aktivnost: SLIJEDI ME.
I dodao: i djela veća od ovih (što su apostoli gledali svojim očima) ćete činiti.
Isus te je razvezao duga jednom - dalje je na tebi, da ga dalje ne stvaramo i da nastavimo SLIJEDITI GA u djelu. Jer vjera bez djela je mrtva (Jakov).

A nije li ovo post što izabrah: da razvežeš sveze bezbožnosti, da razdriješiš remenje od bremena, da otpustiš potlačene, i da izlomite svaki jaram? Nije li da prelamaš hljeb svoj gladnome, i siromahe prognane da uvedeš u kuću? kad vidiš gola, da ga odjeneš, i da se ne kriješ od svoga tijela? Tada će sinuti vidjelo tvoje kao zora, i zdravlje će tvoje brzo procvasti, i pred tobom će ići pravda tvoja, slava Gospodnja biće ti zadnja straža. Tada ćeš prizivati, i Gospod će te čuti: povikaćeš, i reći će: evo me. Ako izbaciš između sebe jaram i prestaneš pružati prst i govoriti zlo; I ako otvoriš dušu svoju gladnome, i nasitiš dušu nevoljnu; tada će zasjati u mraku vidjelo tvoje i tama će tvoja biti kao podne. Jer će te Gospod voditi vazda, i sitiće dušu tvoju na suši, i kosti tvoje krijepiće, i bićeš kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presiše. I tvoji će sazidati stare pustoline, i podignućeš temelje koji će stajati od koljena do koljena, i prozvaćeš se: koji sazida razvaline i opravi putove za naselje. (Iza 58.6–12)
 
8. /12

Yešua / Isus je donio razumijevanje i oslobođenje od Duhovnog Ropstva i Duga Grijeha.
Oslobođenje koje je Yešua ponudio nije politička sloboda od Rima niti ekonomska, politička ili vojna pobjeda nad opresorom / okupatorom. Tu je i Isusovo: "Daj cezaru..."
Jakov i Ivan... rekoše: Učitelju, želiš li da zapovjedimo vatri da siđe s neba i uništi ih [Isusove neprijatelje] kao što je Ilija učinio?
On se okrene i ukori ih kazavši: Vi ne znate od kakvoga ste duha! Jer Sin Čovječji ne dođe da uništi ljudske živote, već da ih spasi, ozdravi, iscijeli, oslobodi.

Moralne - duhovne - posljedice grijeha, baš kao i one suosjećanja i pravednosti – ugrađene su u samu strukturu Stvarnosti.
Vrijeme kada će posljedice ljudskog moralnog duga donijeti svoje gorke plodove i svojim poražavajućim ishodima rezultirati u katastrofi ili nesreći je SUD.

Isus je ponudio duhovno oslobođenje od ropstva princu ovoga svijeta, od (duga) grijeha (hub), samostvorenih posljedica grijeha.

"Da bi rastao u duhovnom svijetu, čovjek mora davati i živjeti dobronamjernu agape ljubav prema drugome. Ova sposobnost dolazi iz ljubavi Boga Oca koju pojedinac prima kroz svoju ljubav kroz Isusa prema Bogu Ocu i Svemogućem Stvoritelju i Vladaru svih Svemira. (...) Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu (1. Iv 4.16)." (Peter Tan)
 
9. /12

Kada su slijepac i onaj koji vidi oboje u mraku, nema razlike među njima. Ali kada svjetlost dođe, tada će onaj koji vidi vidjeti svjetlost, a onaj koji je slijep ostat će u mraku. EpF

Duhovna znanost i nauk Opraštanja i Neretalijacije

Praštanje – aramejski "šalakh" – oslobađanje, otpuštanje. Prevodi se uglavnom kao praštanje, oprost.
Oprostiti nekome tko "griješi, vrijeđa, počini nepravdu" protiv tebe znači : osloboditi ga od neumitnih prirodnih – prirodnih po Božjemu Zakonu (Rim 2:12-16) – posljedica koje će mu se vratiti. ("Sve se vraća sve se plaća." Ili "kako siješ tako ćeš i požnjeti".)

Onaj tko namjerno ošteti drugoga stvara nepravdu koja uvodi destruktivnu egzistencijalnu neravnotežu, nesklad u prirodu i to nije u njegovoj moći popraviti jer: ne može silovatelj odsilovati niti tko je ubio od-ubiti nekoga. Čovjek se ne može vratiti u prošlost i od-činiti već učinjeni grijeh, čin nepravde. A taj čin, zahtijeva izravnavanje, balans, poravnanje računa : protučin – koji je viđen kao "PRAVDA"; a jer

Grijeh generira dug (hob) : nužne posljedice (odgovor, reakciju... "kaznu") – Pravda (je to) bez Milosti.

To je drevna filozofija pravde Lex Taliones ili Zakon retalijacije, odmazde, osvete: "oko za oko, zub za zub". Kao važeći zakon prirodnog realiteta, on je DOBAR i on nije ukinut i svijet je još uvijek pod njim i bit će do zadnjega časa, do samoga kraja. To je još jedna misterija, otajstvo. Recimo ovdje tek: okosnica tog zakona, njegova osovina je Isus Krist i MILOST: opraštanje. Jer njime upravo ono upravlja. Što svežete na zemlji bit će svezano na nebesima, što raspustite na zemlji bit će pušteno i na nebu.

Shvaćate, nije teško shvatiti: OPROST - vaše praštanje vašim dužnicima je KRUCIJALNO. Bez obzira što je vama vaš grijeh, vaše počinjene nepravde oproštene – svojim vlastitim nepraštanjem vi ostajete u i dalje sudjelujete u začaranom krugu DUGOVANJA i neumitno je snošenje njihovih posljedica. To znači da što nije na zemlji oprošteno (što je nešto što ovisi o nama samima, kako i kaže u Molitvi Gospodinovoj, Očenašu) – ostaje i na nebu neoprošteno. A Zakon: "oko za oko – zub za zub" jest Božji zakon.

Mi smo upućeni: ne dugujte nikome ništa, već ljubite jedni druge.
 
10. /12

BLAGODAT I ISTINA po Isusu Kristu dođoše. (Ivan 1:17)

Yešua / Isus je donio Istinu: Nauk i Djelo Neretalijacije (Ivan 8:2-7) :

Božju Pravdu upotpunjuje jedino Milosrđe i Sućut (Mat 23:23). Moramo častiti Način (Ime, Put) Božji, a ne načine ljudi, svijeta, društva i prirode.

Postoji (taj) viši Zakon koji Mesijansko Doba treba uvažavati, slijediti i po njemu živjeti – Zakon Slobode (tako je to prozvao Jakov). Nije to intelektualno shvaćanje (tek), već primarno - PRAKTIČNO ŽIVLJENJE svakodnevice: svakodnevnih susreta, svih onih malih i većih stvari, koje nas opterećuju, bockaju, čačkaju po našem... "miru"... ne daju nam mira, kako bi se kolokvijalno reklo.

Zakon Slobode, kako je zapisano u Jakovu Pravednome. Kraljevski Zakon (Jak 2:8-16; Gal 5:14), ZLATNO PRAVILO u Isusovim riječima: Kako biste da ljudi čine vama, učinite tako (prvo) vi njima... Budite, dakle, milostivi, kao i Otac vaš što je milostiv (Luk 6:31, 36, Mat 7:12-14). Jer TO su USKE KAPIJE I TIJESAN PUT koji vodi U ŽIVOT.

.

OPRAŠTANJE nije nešto što (nužno) činimo (tek) za DRUGE LJUDE. Činimo to za SEBE – da OZDRAVIMO i ostajemo zdravi I NASTAVIMO naprijed. Mnogi misle da – ta kako da oprostim kad taj (ili ta), ili ti neki ili tko god već – niti ne traži (od mene) oprost. A za neke stvari i nepravde... ta nismo mi ni kompetentni praštati. Stoji, riječ dvije o tome na kraju.

Povrijeđeni / oštećeni / žrtva je jedini koji ima duhovnu moć svršiti s drevnim ciklusom retalijacije.

Duhovni Tužitelj (Satan) pita ga/ju : "Koja će biti kazna i kako će se ona provesti?"
Ako žrtva kaže: "Odstupi Sotono! Neće biti apsolutno nikakve odmazde od mene!" tada Zli nema nikakvoga autoriteta da provede karmičku retalijaciju.
Ali, uglavnom je srce žrtvino (oštećenika) ono koje zaziva osvetu.
Međutim, ako žrtva iskreno moli Boga: "Oprosti im, Oče, jer oni ne znaju šta čine" Satan ne može djelovati, i ciklus zakona retalijacije je zaustavljen, moguće i trajno : ropstvo grijehu, okovi grijeha su otpušteni za žrtvu, a i neprijatelja (po tom pitanju, upravo tom praštajućem oštećeniku).


Oslobađanjem neprijatelja od prirodnih posljedica njegove nepravde protiv tebe, dvoje ljudi biva oslobođeno (dugova) grijeha: ti i tvoj neprijatelj.
Želja za odmazdom (koju i prečesto prozivamo "pravdom") postaje samodestruktivni otrov u srcu žrtve.
Ali suosjećajna želja za oslobođenjem od okova i ropstva zlu je iscjeljujuća.

Yešua: Istom mjerom kojom dajete, ćete primiti... u istoj mjeri u kojoj vi otpuštate / oslobađate druge ropstva grijeha, vi sami ćete biti oslobođeni.
 
11. /12

Osobni neprijatelji vs. smrtni neprijatelji



OSOBNI NEPRIJATELJI : familija, kolege, susjedi, braća, prijatelji,

Kada su ga njegovi vlastiti suseljani pokušali nasmrt kamenovati, Yešua je tek razdvojio gomilu i otišao. Spriječio je zlo, ali nije uzvratio istom mjerom.

Ako te brat ošamari po desnom, okreni mu lijevi obraz. Brat.

Učitelju, koliko da brat moj griješi protiv mene i ja da mu oprostim? Sedam puta? Isus odgovara: Ne kažem ti sedam puta, već sedamdeset puta sedam.

...

.

SMRTNI NEPRIJATELJI : Isus je agresivno napadao i uništavao zloduhe. ALI i molio je oprost za vojnike koji su ga raspeli.

Ne uzvraćaj istom mjerom smrtnim neprijateljima, ali da – uništavaj zle sile koje ih potiču. Budi duhovni ratnik protiv nevidljivih sila zla.

Pavle: "naša borba nije protiv krvi i mesa, već protiv [nevidljivih psihičkih i duhovnih] vlasti, protiv moći, autoriteta i vladara ovog svijeta tame".

Pavle: Rim 12:20 "Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga, i čineći tako bacit ćeš užareno ugljevlje na njegovu glavu." Njegova 'glava' su Formacije Zla – nevidljive duhovne sile ili entiteti (bića) koja su ga okupirala i nadvladala i potiču ga.


Opraštanje je vrsta duhovne borilačke vještine ili znanost, umijeće obrane – ne napada. Opraštanje napad odražava natrag na nevidljive psihičke napadače i razgrađuje ih u suptilnoj, moćnoj i sveproždirućoj vatri (ono "užareno ugljevlje").
 
12. /12

Kako prakticirati Šalakh – Otpuštanje – nauk oslobađanja

"Većinu vremena mi stječemo mentalno znanje i razumijevanje bez odgovarajućeg rasta i vremena za vježbanje kako bismo dopustili novoshvaćenom znanju da postane dio naše supstance. Stavljamo ga na "mentalnu policu" i premještamo se na drugo područje i mislimo da samo zato što smo to razumjeli "mentalno: da to imamo. Čak ni u prirodnom svijetu ne očekujemo da ćemo preko noći razviti mišiće ili steći profesionalnu vještinu preko noći. Samo zato što smo pročitali knjigu o nogometu ne znači da možemo biti eksperti u igranju nogometa. Samo zato što čitamo knjigu o vrtlarenju "kako" ne čini nas hortikulturalcima. Potrebni su praksa i vrijeme da steknemo profesionalnu vještinu i učinimo je dijelom naših života. Potrebno je vrijeme da dopustimo da nova duhovna istina za koju nam je pokazano postane dio naše duhovne supstance. Razdoblje rasta uključuje svakodnevno vježbanje i prakticiranje ove istine sve dok ne postane dio naše svijesti i navike bez napora. Dio "činjenja" je važan, a ne samo dio "znanja". Jer čuti i znati je tek poput čovjeka koji gradi svoju kuću na pijesku. Samo čovjek koji svakodnevno strpljivo, neprestano i ustrajno provodi Kristove istine postat će čovjekom koji svoju kuću gradi na stijeni (Matej 7.24). Ima mnogo kršćana koji hodaju uokolo bez duhovnog temelja jer sve čime se bave u svom kršćanskom životu je usvajanje istine pukim saznavanjem i shvaćanjem." (Peter Tan)



Opraštanje je IMPERATIV koji je Isus dao.

Oprostiti moramo, to je znak Bar Enaša, Sina Čovječjeg.

"Otpusti nam naše dugove, jer i mi opraštamo onima koji se o nas ogriješe."

Sad ću malo izmijeniti... perspektivu, zarad jasnoće. Naime: što opraštanje jest? Šta znači oprostiti – oprostiti znači OTPUSTITI – "let go", znači i napustiti jedno gledište koje se neprekidno fokusira na grijeh, nepravednosti, učinjene nepravde – doživljene nepravde, uvrede, povrede i prigrliti otpuštanje svega toga i uvijek iznova se okretati nečemu drugome: pravdi koja je blagodat i milost, koja nije gledište (vaganja i) VAGE retalijacije, već je samosvojna i u NZ je nazvana MIR – Počinak: Šabat. I Pomirenje. Jer kako kaže u Jakovljevoj: ne može iz istog izvora teći voda slatka (pitka) i gorka (slana). Misliti da duhovno napredujemo dok u sebi zadržavamo, čak: njegujemo ozlojeđenost, gnjev, revolt – prema BILO KOME – varamo sami sebe. Ozlojeđenost, gnjev, revolt... je ono što pretrpljeni čin nepravde ostavlja s nama. I kad tad – urodit će gorkim plodom.

Dakako, postoji distinkcija i distinkcija – situacijske stvari i okolnosti, međuljudski odnosi, naši vlastiti nutarnji (duševni) procesi unutar nas samih, prema Bogu, svemu i bilo čemu, ali tu su i naše predrasude, ideje, stavovi, uvjerenja... I iako mnogi opraštanju pristupaju na emocionalni način i dolazi do emocionalnih pročišćenja, opraštanje – otpuštanje je prije svega moralni, DUHOVNI čin. Sve tražbine, potraživanja se otpuštaju – otpisuju. Otpis duga. Međusobno stanje: na, kako se to ekonomski može reći: pozitivnoj nuli. Kakvu "kaznu", kakvu "odmazdu" zahtijevaš nad počiniteljem za pretrpljenu nepravdu: nikakvu. Isus je pretrpio najveću nepravdu od svih i na isti taj upit imao je odgovor: Oprosti im Oče. Čak je otišao i dalje u svom obrazloženju: nitko mi život ne uzima – sam ga dajem.

Treba zaista i iskreno, od srca svoga, otpustiti svoje neprijatelje – u svim interakcijama, u sebi samome i uz malo prakse i vježbe: ono djelatno izražavanje očigledno svima izaći će na vidjelo. Kako? Dakako, uz svesrdno nukanje i podršku Duha Svetoga koji u nama djeluje:

KULTIVACIJOM UNUTARNJE SNAGE: Hodimo sa svjetlošću, da možemo biti i ostati Djeca Svjetla. Djela Božja Otac čini u nama: to što vjeruješ Isusu i Njegovom Proglasu (Evanđelju) Kraljevstva koje je nadohvat ruke, već jest djelo Božje U TEBI. Sve počiva isključivo na Riječi Gospodinovoj: Što je čovjeku nemoguće; S BOGOM je sve – svako dobro je: moguće! Traži i bit će ti dana (i davana ta snaga).

KULTIVACIJOM POŠTENOSTI I NEPRISTRANOSTI: "Ljubi svoje neprijatelje" znači imati SUOSJEĆANJA (Hesed) za njih. To ne znači da ti se moraju svidjeti! To znači da se prema njima moraš nositi pošteno, vjerodostojno i časno, i ne ih psovati, ogovarati, vrijeđati. Ne riječima i ne u mislima! Male uključenosti nikad ne prestaju jer one su naši svakodnevni međuljudski susreti, ali u naša srca, umove, spoznajnost, čak i tjelesni organizam stvari uđu i drugim putevima – jer nisu sve interakcije niti dvosmjerne, niti izravne.

KULTIVACIJOM ISPRAVNE NAMJERE: Stvarno praštanje može biti utemeljeno jedino na tvojem vlasitom suosjećanju i razumijevanju, zrelosti. Ono je "žrtvin prinos" od i iz srca – ne tek vanjski ritual ili šuplje riječi s usana. Budi poslušan Formacijama Dobra – Božjem vodstvu svojega srca.

Otpuštanje mogu slikovito predstaviti Božjim izvođenjem Izrailja iz Egipta, egipatskog ropstva i kažem to ovako: Bog je začas (pa i čudesno) izveo narod iz Egipta, ali izvođenje tog "Egipta" iz (nutarnjosti, mentaliteta) Izrailja potrajalo je do Kristovog dolaska: za mnoge još uvijek traje.

Znaj da LJUDSKO BIĆE, Sin (ili Kćer) Čovjeka: ČOVJEK – IMA MOĆ, sposobnost, u stanju je OPROSTITI dugove drugim ljudima za počinjene mu nepravde (Luk 5:24).

Isus Krist je to učinio za sve, i koji će mu povjerovati – osposobljava nas naš zajednički Otac da i mi učinimo isto jer primismo Duha Svetoga Očevog koji u nama kliče: Abba, Oče!

.

Da ne ostanem "dužna" riječ ranije namjerenu. Kolektivne nepravde za koje se – sasvim vjerojatno – nitko od nas ponaosob ne može osjetiti "prozvanim" da ih prašta. U Danielu je to lijepo predstavljeno, u Danielu 9.1–19. Koga zanima može proučiti tamo sam(a), ako već nije.

A ima situacija gdje je sasvim očigledno da počinitelj nepravde nema nikakvu namjeru niti kajanja niti traženja oprosta. Svejedno treba oprostiti, da ne ulazim u racionalizacije, uputit ću tek natrag na Gospodinovu molitvu. Nigdje se ne kaže kad te mole za oprost ti oprosti, već... opraštanje, otpuštanje, bezuvjetni otpis duga je ono što se kaže. ... JER i mi... ...KAO ŠTO i mi. Mi u molitvi molimo našeg Oca da nama oprosti JER i KAO ŠTO mi praštamo.

Dakako... ima tu još toga, što jest do svakog od nas. Ali o tome... nadam se, neki drugi put.



Što haYah od tebe traži osim da:

činiš pravednost,

ljubiš milost i

u smjerno hodiš sa svojim Bogom (Mikah 6:8).

___________

Reference: Biblija – Sveto Pismo; dobar dio ovog teksta ima za okosnicu prijevod prezentacije Rev. L.Keizera
 

Parousia i Epifania​


Maran–atha!

Koga on to uči mudrosti, koga on upućuje u objavu?
Zar djecu odviknutu od mlijeka, dojenčad tek odbijenu od grudi?
Sav la-sav, sav la-sav, qav la-qav, qav la-qav, zeer šam, zeer šam.
Da, mucavim usnama i na stranom jeziku govorit će se tome narodu.
(Iza 28,9–11)


1.1​

Postoje oni (i uvijek su postojali) koji ukazuju da živimo u Zadnjim Vremenima i da se ovoj drami bliži kraj. Aktualna zbivanja i rasprostranjenost iznimno snažnih obmana putem javnih (pa i onih manje javnih) medija instaliranih u svaki dom, teško je zanemariti, kao ni opće ozračje... života suvremenog čovjeka, o istom takvom općem svjetonazoru (u kojeg se već i tri četvrt stoljeća od najranijih dana obučavaju i dresiraju djeca koja odrastaju u odrasle muškarce i žene) da se i ne govori.

Prije sekcije Gorkog Ploda, predstavljene su, primarno u linkanoj knjižici, neke naznake teme onako kako su prenešene u Evanđeljima, ovdje će se tematika uvelike proširiti.

Nešto se bilo događalo ili je Solunjanima netko bio poslao neku riječ ili pismo, pa su oni pomislili da je stigao Dan Kristov, Dan Gospodnji. Tom prilikom, Pavle Solunjane korigira, ukazujući da Dan Kristov neće doći prije nego što se dogodi nešto drugo. Nešto se mora dogoditi prije Kristovog Dana, a to nešto Pavle naznačava kao:
dolazak apostaze (apostasia) i
otkrivanje Čovjeka Grijeha, Sina Uništenja (apoleia), Bezakonika.

Taj je protivan i uzvisuje se nad sve što se naziva bogom ili se štuje,
tako da bi on sam zasjeo u hram Božji predstavljajući sebe samog Bogom.


Da bi dan Kristov došao, prvo se mora dogoditi nešto drugo.
Mora se razotkriti "čovjeka grijeha", "sina uništenja".
Postoji zadato vrijeme kada taj treba biti (raz)otkriven.

Neka tumačenja, pa i prijevodi naglašavaju postojanje nekakvog "zadržavatelja, ustavitelja" koji bi spriječavao ne samo otkrivanje, već i djelovanje o kojemu ovdje Pavao govori. To nešto, kaže se: koči, spriječava i zadržava, zaustavlja ili koči, stopira ili pauzira tog duha, to bezakonje od (njegovog) zadjelovavanja ili od razotkrivanja njegovog posvemašnjeg i očiglednog preuzimanja Božjeg hrama. Pavle je decidiran u ukazivanju da će se razotkrivanje bezakonika zbiti u pravi, predodređeni čas – u "njegovo vlastito vrijeme". Jednako tako Pavao naglašava da prije Kristovog Dolaska mora doći do – apostaze. Drugim riječima – razotkrivanje Bezakonika je predviđeno kao kulminacija, završnica njegovog "vlastitog vremena" (kairosa) – njegove vlastite "zgode" – prozovimo to: doba ili perioda ili faze apostaze.

*** * ***


Apostasia – apostaza

U Novom Zavjetu, jednako kao i Starome (LXX), apostaza se uvijek odnosi na odlazak, napuštanje, odmicanje, odbacivanje, odstupanje – u smislu pobune, i stoga se prevodi u smislu: otpadanje.
Ako apostasia biva nešto što se mora prvo dogoditi da bi se (pred)rečeno raskrinkavanje, razotkrivanje zbilo, jasno je da je istoj morao prethoditi nekakav:
boravak i prebivanje, prisustvo. U smislu otpadanja, to je pripadanje. U ovom zadnjem smislu kaže Ivan: Bili su s nama, od nas su otišli, ali nisu nam nikad pripadali.
Nešto mora biti potajice, skriveno, neuočeno tu – da bi se poslije ono razotkrilo i postalo očigledno, što Pavle i naznačava u nastavku tog dijela svog (2.) pisma Solunjanima. Isto tako, otkrivanje nije započinjanje tako otkrivenog djelovanja, već je ono – jasno nam je to svima otkrivanje nečega što je već na djelu, ali nije razvidno. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći; Jer nije ništa skriveno, što se neće otkriti, nije ništa tajno, što neće doći na svjetlo. (Luk 8,17; Mar 4,22).


S druge strane, u Bibliji se općenito, i u Novom zavjetu osobito - često govori o boravljenju s Bogom, prebivanju vjerujućih u Kristu i Kristovom prisustvu s nama i u nama.
Diljem cijelog Starog zavjeta Bog upućuje poziv da mu se njegov odvrgli narod vrati, da dođu natrag u njegovo okrilje.
Isus govori u Evanđeljima:

Prebivajte u meni.
Ostanite u ljubavi mojoj.


Može li biti da se ovdje ima na umu baš ta stvar? Da bi rečeni "odlazak", napuštanje, otpadanje - apostaza, mogao biti upravo prestanak prebivanja u Kristu, odvrgnuće od Njegove ljubavi upravo onih koji su dotad Njemu (deklarativno) pripadali i boravili u Njemu?
Apostasia tako, sasvim jasno, nema biti što drugo nego "napuštanje Boga i Krista".
U Evanđeljima, u riječima samog Isusa, kad govori o znacima upozorenja, predznacima njegovog Dolaska, navode se (pored prevrata u svijetu, potrešenih nebeskih moći, znakova na suncu, mjesecu i zvijezdama, pogibelji i opresija):
- izdaje i
- hlađenja ljubavi (mnogih).

*** * ***

...nastavlja se...
 

1.2​



Tko ne živi u Bogu, živi u samostvorenom svijetu koji se sastoji od njegovih ljudskih osjećaja, misli, riječi i postupaka, koje on naziva svojim “bitkom” i svojim “sopstvom”. To je mali svijet ljudskoga ja.
U tome malom svijetu on živi, kreće se i vjeruje da je jedino tamo njegovo opstojanje.
On tada vidi samo očima svoga malog svijeta koji se dade usporediti s jednom čahurom. Time on također vidi samo jednako takav mali učahureni svijet svog bližnjega.
On vidi samo površinu života, odraz, jer živi samo u vanjštini i kreće se samo u svome malom svijetu, u svojoj čahuri koju je sam ispleo svojim opterećenim osjećajima, mislima, riječima i postupcima. To je njegovo stanje svijesti.
Niti maloga učahurenog svijeta su kao zidovi koje on gleda i koje naziva “istinom”.
Budući da on gleda samo zidove svoga malog, vlastitog svijeta, on gleda također samo ono što vidi kao zidove istog takvog maloga svijeta svoga bližnjeg.
On gleda dakle samo u zrcalo istine i ne vidi samu istinu.
On govori o istini, misleći time na odraz istine, na ono što je sam unio, čime se sam opreo, u što vjeruje jer samo to vidi. On, dakle, vjeruje samo u ono što vidi, i to naziva istinom. (G.W.)
Kliknite za proširenje...


U Evanđeljima Isus pripovijeda prispodobu o sjemenu riječi Božje koje pada na nekolicinu različitih tala: pored puta, stijenje, trnje i plodno tlo.

Posijano pored puta - kada takvi čuju, začas vrag dolazi i čupa riječ da ona ne uđe u njihova srca kako oni ne bi uspjeli povjerovati i bili time: spašeni.

Posijano na stijenu - kada takvi čuju, oni s radošću prime riječ, ali ona se ne ukorjeni u njima jer neko vrijeme oni vjeruju, ali u vrijeme kušnji odstupaju, odustaju.


Vrijeme kušnji, moglo bi se reći da je period kada nastupe nevolje, kada stvari krenu po zlu - javljaju se stresovi, frustracije, razočarenja, depresije, ogorčenja, strahovi, beznađa, jed, jal i druga zla. Kao jedan od predznaka Njegovog Dolaska, Isus navodi nastupanje "nevolja" ali tek "velika nevolja kakva nikad nije bila" i kakva nikad viđena nije prethodi Njegovom Dolasku. Rečene nevoljne situacije, mogli bismo reći da su vremena, periodi testiranja i potvrđivanja (ili odstupanja, otpadanja - apostasie). Petar to naziva vatrenim testiranjem (4,12). Ivan Krstitelj je još prorokovao da će onaj koji dolazi poslije njega, krštavati (baptizmom) duha i ognja. Figurativno rečeno, moglo bi se reći na jedan način da su u pitanju događanja: "vatrenog krštenja".

Nesumnjivo čitatelj ovdje uočava, kao nekakav "preskok" u konceptualizaciji. Isus kao da govori o "velikoj nevolji" na svjetovni način, u smislu kao da se to odnosi na sve ljude i bilo koga, vjerujuće – uvriježeno je gledište zbog kojega mnogi vjernici gledaju u svijet i šta svijet čini i proizvodi se puno ideja i šta bi vjerujući mogli očekivati da ih zadesi, koja praksa, pa ni gledište nije sporno. Želim istaknuti ipak, nešto drugo i to ću istaknuti u specifičnom kontekstu koji je apostol dao u svojoj poslanici. Naime, Petar u svojoj poslanici napominje nešto zanimljivo:

Ta vrijeme je da započne Sud - od doma Božjega. No ako već od vas započinje, kakav je onda svršetak onih što nisu poslušni Božjem evanđelju? I ako se pravednik jedva spasava, opak i grešnik gdje da se pojavi? (1.Pet 4,17–18)

Otkud Petru ideja da Sud treba započeti od doma Božjega, ako se općenito smatra da se sudi svijetu, a ne domu Božjemu – što bi se moglo zatretirati kao "Jeruzalemskom hramu" (što se i zbilo) da Petar, obraćajući se vjerujućima u svojemu pismu ne ističe: "od vas započinje". Jer svaki vjernik je dom Božji koji je hram Božji. I, konačno, nigdje hram u Jeruzalemu nije identificiran sa Isusovim (tadašnjim, pa i ikad) sljedbenicima.

Znamo, nevolje se odvijaju neprekidno (ili svakako periodično) u široj slici stvari, tako da nije ni svaka (nepoželjna) životna situacija nužno neka velika, veća ili manja, pa i ikakva kušnja. Nevolja kakva nikad nije bila je upravo to: nešto nepojmljivo, nezamislivo do časa kad se pojavi.

Što se tiče apostaza, Ivan je zabilježio mnoge odlaske još tada, u njegovo vrijeme, od početka:
Bili su s nama, od nas su otišli, ali nisu nam nikad pripadali.
Takve naziva "mnogi antikristi". Neke od njih koji su krenuli i druge "podučavati" ili vrbovati su zvali i "lažnim učiteljima". *Otići*, sukladno Ivanovom gledištu, mogu oni koji zapravo i uopće nikad nisu niti *pripadali*, ne zaista, ne u duhu i istini. Apostaza.


Apostasia nije tek "prenemaganje", ona nije i ne može biti prelazak iz jedne denominacije u neku drugu ili desetu, ona mora zaista podrazumijevati odlazak od i iz Krista. Ona je odmicanje od i istupanje iz Njegove ljubavi.
Što znači to micanje iz ljubavi?
Isus sam kaže: ako me ljubite - držite se moje riječi, čuvajte i provodite moju riječ. Ili sasvim pojednostavljeno: činite, živite onako kako vas upućujem da živite. Način življenja.
Kaže i: mnogi će doći u moje ime i prevariti mnoge. S ovim u vezi, rečeno je i: prevareni bi bili i svi, ne samo mnogi - kad bi to bilo (uopće) moguće. A nije. Ne bivaju prevareni "svi" - već "mnogi". Ne i svi. Ali mnogi, sukladno proroštvu samoga Isusa, bivaju prevareni i obmanuti ne u ime svijeta, politike, ideologije, demagogije, njihova vlastita imena ili nečija tuđa koja god ona bila – već u Njegovo ime. Lažni izaslanici, lažni proroci, lažna tumačenja. Mnogi koji bivaju prevareni – je nužno: većina. I većina se, sukladno proroštvima, čini podložna i prevarena obmanama i lažima.

Zašto bi Isus upozoravao na obmanutost mnoštva svjetovnjaka u Njegovo vlastito ime, ime koje njima ionako ne znači ništa? Dakako da ne bi. Ipak postoji jedan smisao gdje bi to bilo moguće, a taj je da Isus nije mislio na svoje IME, već na svoj titular, onaj Krista – Mesije, nekakvih bilo kakvih "mesija" koji dolaze u ime "mesijanstva" i uvode najraznovrsnije zbrke među ljude (od) svijeta. Tko želi proučavati dublje ove stvari mora ići u oba rečena smjera i uzeti u obzir generacije i generacije i mnoštva generacija od prvog stoljeća do dana današnjeg – jer proroštvo je uvijek aktualno, jednako je bilo aktualno u vjerskom životu vjerujućih u apostolsko doba, prije tisuću, petsto, dvjesto godina kao i danas i svi su jednako stražili posvuda oko sebe.


Taj "veliki" Odlazak, Odstupanje o kojemu je ovdje riječ i o kojemu Pavle govori – odnosi li se ono samo na već opisano odustajanje nekad vjerujućeg od izvorne čiste vjere, odlazak nekad (deklarativno) Kristovog od Njega, odmicanje od čiste istine ili je, možda, ovdje riječ i o nečemu drugome? Dakako, u svom ekstremnom značenju apostaza naznačava pobunu, a pobuna nije tek odustajanje i "odlazak" ona je aktivno opiranje, suprotstavljanje i u kontekstu ovdje mora biti aktivno djelovanje PROTIV Krista. Protiv smjernog načina života na koji nas Krist upućuje, protiv zapovijedi ljubavi, protiv čistog Evanđelja sve do Punine Kristove – konačno: protiv čiste Istine – poredak je ovdje obratan nego što je navedeno. Kao kad je Isus spočitnuo farizejima: Jao vama, zakonoznanci, farizeji, licemjeri! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući. Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe. Bezumnici, slijepci, slijepi vođe. Predvodnici apostaze.

.

Spomenuli smo ranije one suprotnosti odlasku. Naveli smo već prisutnost, boravak i prebivanje kao jednu. Druga bitna stvar vezana uz odlazak je dakako – povratak, ponovni dolazak ili poznatije kao "Drugi dolazak", Njegova blistava (samo)obznana, manifestacija, Pojavak pa i dolazak Dana Kristovog.

Tako, možemo uočiti, mnogima možda banalno i bez neke potrebe osobitog naglaska, da postoji:
dolazak
prisustvo ili boravak
odlazak (ili ne)
povratak (drugi dolazak), odnosno manifestativna pojava.

*** * ***

nastavit će se...
 
Morate se prijaviti ili registrovati da odgovorite ovde.
Nazad
Vrh