Jedan super tekst o apokrifima
Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prevoda starosaveznih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu To jednostavno znači da su bili podložniji zastranjivanju pod uticajem okruženja. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom.
Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primijetiti da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga Jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon:
1)
Ne podupire se bogonadahnutost spisa. – Pisci nigdje ne nagovještavaju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno.
Druga Makabejcima završava nekom vrstom izvinjenja čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prevodu njegovog djeda Ješue, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suprotstavlja autoritativnosti starosaveznih spisa i nimalo ne podsjeća na „riječ Gospodnju“.
2)
Istorijske netačnosti. – Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu kojeg grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad može da se nazove otvorenim lažima.
Tobija tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak „kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.“ (Tobija 1:15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicom. Pisac Judite Nebuhadnezara smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Nebuhadnezarov otac Nabopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije.
3)
Teološke greške. – Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog Saveza, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se temelji na Starom Savezu). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.
Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa:
i)
Iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4:10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje.
ii)
Monasticizam i asketizam. – Judita (8:4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim Savezom (i zdravim razumom).
iii)
Osvetoljubivost. – Judita hvali Simeonov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49:5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prestupa i kazne (1. Mojsijeva 21:24-25).
iv)
Laganje. – u Tobija 5:4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9:13).
v)
Ograničenost spasenja. – Knjiga mudrosti 3:16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11:1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju.
vi)
Praznovjerice. – Dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2:9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3:8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi.
vii)
Čaranje. – Lijek koji preporučuje anđeo Rafael (koji se inače ne spominje nigdje u Bibliji) u Tobija 6:1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19:26.
viii)
Prepostojanje duše. – Mudrost 8:19-20: „Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage“, donosi ideju kojoj nema mjesta u biblijskoj teologiji.
ix)
Molitva za mrtve. – u 2. Makabejcima 12:42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ „čistilište“.
x)
Fantazija - Daniel u navodnom 13 poglavlju knjige daje kuglicu od smole Zmaju i ovaj se rasprsne - ovu tačku sam ja dodao, by forumaš Sol Zemlji
Preuzeto sa
https://www.religija.me/zasto-ne-apokrifi-okultizam-jeresi-i-lazi/
