Hram u središtu vremena

[Qala Davidov]

Ima ova zemlja i ova nebesa. Ali to nije sve što ima.

Ovu zemlju, odnosno zemaljsko čini tlo, zrak, (stvorenja tu), područje oblaka, zvijezda, mjeseca i sunca. Dakle: zemlja i svod. Svod je u Knjizi Postanka prozvan nebesima i to su ova zemaljska nebesa. Tamo je opisan nastanak prirodnom oku vidljivih stvari. Da li je? Samo to? Polako.



Svod je na jedan način dio, pa i granični dio zemlje. Iznad svoda su vode, kako je predstavljeno u Knjizi Postanka i nazvano vode. I prije stvaranja svoda bile su te vode.

Bog ih je razdvojio i doslovce posred njih je nastao taj nekakav "nevodeni" prostor prozvan svodom, a svod prozvan ovim nebom. Tu su, kaže, sunce, mjesec, pa i zvijezde. I oblaci. I ptice i tako to. Avioni kad lete.



Svod je, recimo, višedimenzionalan, spektralan - ima kao spektre. To se može pojmiti donekle kroz "svjetlosni spektar", danas to zovu "elektromagnetni spektar" s različitim frekvencijskim slojevima pojasima, ali ne pričamo ovdje sad o elektromagnetizmu. Svi mogu pojmiti da postoje vidljive stvari i nevidljive stvari. Vidljive prirodnom oku i čulima percibilne su također u svodu svuda naokolo nas, jer, ta cijela zemlja, kao "suho tlo", je "podignuta" iz donjih voda (negdje od iz bezdana, onih voda koje su ostale ispod svoda) ravno u donji dio svoda. Ili je ono što je "ostalo" nakon što je Bog maknuo "vodu" iz tog dijela napravivši mora/jezera, oceane. Gornji je za sve ovo ponad naših glava što vidimo (sve tamo "gore" do lica bezdana, njegove površine, površine voda). Primijetili ste, noću, oko nas je još uvijek tama kosmosa, ne? Da, malko se moramo i počešati po našim glavama. Pa i našaliti. Jer i ispod mora i oceana je... pa tlo, čvrsta zemljica. Čak su i otkrili tamo provalije u kojima "teku" slatke vode... odozdo, "fountains of the deep"... Ali, uočite... mi živimo U svodu. Čovjek od zemljaljskog praha, hodi stopama po zemlji, a nosom para oblake. I zrak je dio svoda. Nebesa ove zemlje... vidljiva, ali i nevidljiva oku.



Uglavnom, kad znanstvenici danas kažu "prostor" - to je svod. Dan drugi. Sve je ovdje u tom svodu između tih (onih) voda. Nema onkraj do preko voda, KROZ VODE! Predslika, ako kome promiče. Preko vode do slobode, u obećanu zemlju. Ali svod je i ono što zovemo "vrijeme", ovo ovdje vrijeme, ovoga vremenskog tijeka. Einstein bi rekao "prostor-vrijeme". Zašto vrijeme? Pa zbog Svjetlosti! Svod je "uveden" tek poslije. Hodite dok imate svjetlost, da vas tama ne preuzme, jer onaj koji hodi BEZ SVJETLOSTI (u tami) ne zna, nema blagog pojma kamo ide.



Nekakav dojam nekakvog "maglovitog, pa i mutnog" sada koje svak od nas u svakom času promiče. Unutar skupa jednog šireg tijeka nečijih tuđih istih takvih djelatnih sada. Šireg u smislu Zeitgeista, 'duha svakog ovog doba' kojeg promoviraju sile u pojedincima, sile koje nadilaze. Sve u još širim, ali posve uskim okvirima svrhe ove kreacije. Je jedna svijest sadastva vremena ili u vremenu. I sve to... Svjetlost odredi. Da čovjek raspetljava na vidjelo. Da upojavljuje. ... No, idemo polakše.



I opet pitate, zašto "vrijeme" kao u "prostor-vrijeme"? Pa ljudi moji, nemate drugog "vremena" osim ovoga koje imate, zovemo ga "životni vijek". Kad, ako ne sad? Neko sutra? Ali, dobro, prihvaćam, ali to ćemo neki drugi put. Mada, morate prići ideji "vremena" ovdje iz posve druge perspektive. I ne odstupati od nje. Koje? Pa one koju su imali apostoli! Za početak, pa tek onda dalje. Početak je objektivno onakav kakav je, predstavljen ovdje, u Knjizi Postanka, a kraj... svačiji ponaosob. Reći će netko: pa ponaosob sam se i rodio. Pa da, rodit ćeš se i u Svjetlosti ponaosob, a tada ćeš shvatiti što (ti) je početak jer tamo ti je i kraj.


nama, koje su zapala posljednja vremena.

nama, koji živimo u posljednja vremena.

nama, na koje pošljedak svijeta dođe.

nama, kojima su se poslednja vremena približila.

(1.Kor 10,11b)


Sunteleia aiona je... duhovni koncept. I apostoli su ga shvaćali. Tada. Za njih. Dan...

Duhovnost je realitet, zbilja i uključuje i stvari koje su bile raskoljene u konceptualizacijama, ali u Kristu ta raskoljenost nestaje. Duh, ali i tijelo = jedna cjelina.
Nešto se zbiva u glavama, ne? Uh, pobježe!


Uglavnom, nevidljivi dio svoda čine oku nevidljive stvari, a tiču se ovozemaljskih stvari. Primjerice, tu, odmah u podnebesju, u donjem nevidljivom sloju je bila Zemaljska straža o kojoj priča 1.Enohova, njih odavno nema (tamo su gdje su). Tu su potom, poslije Potopa, poslije Babela, 72 "sinova Božja" kojima su dani narodi na upravu, oni nisu "zemaljska", već naprotiv, Nebeska su straža, u gornjim slojevima dimenzionaliteta, spektra. (I svi oni se prikloniše Kralju nad Kraljevima kad on bješe obznanjen, u tijeku vremena ove kreacije, bez iznimke.)

Razlika je... ogromna, ali o tim stvarima možda neki drugi put, jer... tiče se to i prirode kreacije prije Potopa. Mada, svima nam je jasno da su tada neke stvari bile posve drukčije, em što neke stvari pišu u Postanku, em, ima ih koji istražuju i po drugim dostupnim im osnovama, arheološki. Drugi put, ili ne. Nije to sad... ni bitno. Ta faza je prošla i tu smo gdje smo.

...

 

[Fazlija]

Ovo se ne vidi nista citati.

 

[Qala Davidov]

Ovo se ne vidi nista citati.

Bolje?

 

[Fazlija]

Mnogo bolje!

Nego, sta si ti htjela da kazes? Nista ne kuzim ovaj tvoj prilog. Da po svemiru iznad nebeskog svoda idu neke vode?!

 

[Qala Davidov]

Ova zemlja i ova svodna nebesa su davno stvoreni, predstavljeno u Knjizi Postanka.

Ali nisu stvoreni i nisu nastali, ni ovo nebo ni ova zemlja, u nekakvom vakuumu ničega. Nije ih Bog stvorio ni iz čega, već iz onoga što je tada bilo, a učinjeno je podložnim za oblikovanje, potom oživljeno u postojanje ovozemaljsko, pa i ovonebesko, sve unutar svoda, u vodama, posred voda. Iz bezdana je u donji dio svoda izdignuto, pojavilo se "suho tlo", dok su tekuće vode prozvane morima i oceanima, a one plinovite što su u gornjem dijelu svoda, pa i plazmičke - ova nebesa, gornji dio svoda, u svodu sve. I opet, mršte se neka čela, ali ja nemam problem po tom pitanju, jer problema zaista nema. Svi pričaju i pokušavaju u Bibliji tražiti "što bješe prije" pa sve ovo. Da je nešto opako bilo prije očigledno je svakome, jer ne znam za kršćanina koji ne duma o "Satanu na nebu". Da, nešto se zbilo, pa stoga sve ovo. Upitajte Duha Istine koji je svakom Kristovom poslan. Jer on nam vraća u sjećanje sve što nam je JeEŠua ikad rekao. Rekao! Nam.

Uglavnom, to što je tada bilo, prije ovog stvaranja, može se prozvati Nebesima, veliko N. Kraljevstvo Nebesko, da ne kompliciramo - svi znate što je ono i da ono nije ni ova zemlja niti ova podnebesja kojima hara duhovna tama. Nastanjeno je nebrojenim mnoštvima nebeskih bića, svako u svojoj domeni. Svom oiketerionu, svom obličju ili obličjima, svom doma.

Svi su svjesni da se nešto desilo... tamo... mora da se nešto zbilo... pa zato sve ovo, ova zemlja, ovaj svod nebeski, ova tama. Iz nekoga razloga donešena je odluka o stvaranju ove kreacije. Da, nešto se jest desilo i to nešto je rezultiralo riječima koje je Mojsije prenio u Postanku: a zemlja bješe pusta i prazna, tama na licu bezdana. Tohu-ve-vohu, bezdana tama. Besplodna, beživotna, tama bezdana.

Duh Božji je sišao nad nju, nad tu beživotnu i besplodnu "pustošiju", tamu bezdanu kao dna Šeola i izrekao ultimativne riječi: Svjetlosti, zasvijetli svjetlošću! I bi tako.

Te riječi, one su što i kako je bilo, a one su i proroštvo, Riječ Božja dana Mojsiju. A toliko ih je dano, samo kod Mojsija! I svjetlost dođe u svijet... rodi se kao čovjek.

Sad, netko bi upitao kako je moguće? Ne, to nije moguće tako... to bi kršilo "vremenske zakonitosti" tijeka vremena. Ne? Ne. Pazite: Vi znate da vrijeme mjerimo... pomoću svjetla, svjetlila, vidjela, kaže: sunce da vlada danju i mjesec da vlada noću. Oduvijek se protjecanje vremena mjerilo pomoću vidjela svoda (batalimo ove suvremene ideja raspada nekog tamo izotopa Cezija). Sunce, mjesec, potom i zvijezde, vidjela (četvrtog dana).

Dok još ne bješe vidjela, pogotovo ne čovjeka da ih koristi za mjerenje vremena, nije bilo ni ptica što lete zrakom, nije bilo mora niti riba u njemu, nije bilo čak ni suhoga tla, pa ni svoda već sve bješe ona bezdana tama...

Svjetlost je na samo jednu Riječ, jedan poziv joj, namah zasjala kroz tamu, zasjala je poput vatrenog stupa kojeg ni jedno ljudsko oko nije vidjelo. A gdje bješe ti dok je Bog udarao temelje nebu i zemlji? Sjetimo se, nebom ovdje je prozvan svod. Ali svoda još ne stvori! Neka bude Svjetlost! I bi tako. I odvoji Bog svjetlost od tame i svjetlost prozva danom, a tamu noć. Uredio je izmjenu tijeka vremena prije nego je bilo ikoga da ukazuje na vrijeme, prije nego bješe vidjela (svjetlila) na svodu. (Misli netko da im nije odredio... granicu? Vijek? Hm...) A uredio je Svjetlošću i puno više, sve. Od početka.

Kažem, zasjala je ta svjetlost poput stupa živoga ognja i svuda naokolo gusti tamni oblak. Zamislite tu sliku. Poznata vam je, ne? Mora biti! Zna to svak! I bi veče i bi JUTRO. Izlazak četrnaest dvadeset i četiri.

Sjetimo se, nije još bilo ničega, pa ni svoda, samo vode, beživotna tama bezdana i Duh Božji i na Božju Riječ svjetlost je prodrla kroz pustu, beživotnu bezdanu tamu. Prodrla do njenog dna, do dna bezdana... Sve tamo od Božje Riječi: Svjetlosti! Zasvijetli! Svjetlošću! - od iz Boga samoga, iz Njegove Riječi Svjetlosti kroz tamu, do dna... I udarila TEMELJ. Stup, pilar. Okosnicu cijelog kasnijeg ovog vremenskog tijeka, od Početka, do samoga Kraja. Tetelestai? Ne, ali i da: Početak i Kraj, Alfa i Omega. Što kaže Petar: sišao je da propovijeda duhovima u tamnici.

Oh, zar se hoće reći da je bilo duhova u tamnici još tamo u početku? Mmmmmhh... bješe beživotna, besplodna tama. U početku. Kako su čudesni načini Gospodnji. Što je Bogu nemoguće? Pa zar netko misli da je napraviti ovu kreaciju mačji kašalj? Da je netko nacrtao i to je to? Bog ČINI svoja djela. Božja djela. Svjetlost je prodrla kroz sve kroz što je trebala prodrijeti i ostala tamo kao - niti jednom oku vidljiv - stup. Temelj. I vidje Bog da je dobro. Tek, temelj za što, koji je što? Ali prije toga: morate pojmiti tu scenu. Učinite si tu predstavu, predodžbu - vidite ju. Božji duh, Ruah Elhim, tamo nad vodama, i od njega i iz njega iziđe ta Svjetlost blješteća do samog nezamislivog dna bezdane tame, tame kao tamnice. Pa i Svjetlost Objave: nitko Boga ne razazna, Sin Ognja, koji je u očevim grudima, okrilju, on ga objavi, obznani svijetu. Zašto to? Jer se Bogu tako svidjelo. Tako mu bješe drago. I vidje Bog da je svjetlost dobra. Utemeljiti cijelu ovu kreaciju na Svjetlosti koja je od iz Njegovog Duha Rječju izašla. Poletjela na Riječi i Riječju vođena, Riječju u kojoj bješe Ona, Svjetlost. Amen.

 

[Qala Davidov]

Duh koji je Bog, Riječ, Svjetlost. Od samoga Početka. Zasjekla je tamu kao mač zabijen u nju, do samoga dna oblikujući cijeli vremenski tijek koji će uslijediti: U početku Bješe Riječ: neka bude Svjetlost! - i Riječ bješe kod Boga i Bog bješe Riječ koja u početku bješe kod Boga. I u njoj bješe Svjetlost. Ona bješe: Svjetlost!

Razdvojivši dan od noći, odvojivši tako Njega koji ima doći i tamu... Zar vi ne znate da je On sišao Prvi, od samog Početka? Vatra i u Vatri. Ničeg još ne bješe, nit je čovjek stvoren, "i prije nego Abraham bješe, ja jesam". Otajstvo skriveno u Bogu od početka... aiona. Što mislite, tko je s Adamom i Evom hodio po vrtu? Tko ih je pokrivao tijelom svoje svjetlosti? Ne biti u Kristu je smrt. Jer naš život je u Bogu s njime skriven. Identitet. Tko sam, što sam, otkuda dolazim, kamo idem?

No, čini vam se da malko požurih, tu sam na Postanku i prvome danu stvaranja, a gle, ja požurih kroz vrijeme do utjelovljenja Isusa Krista, Sina Svjetla, Sina Vatre koji ima objaviti Boga svijetu. Daleko je do tamo? Pa i nije, to je proroštvo Mojsiju dano u početku. Odmah tamo. K tome, Isus je pokazao ljudima kakav im je "kraj" Bog predvidio, pripremio. I taj kraj je u njemu. I taj kraj je od početka. Okosnicu oko koje će poslije stvarati zemlju i njena stvorenja na samo jednu riječ ista ta zemlja iz same sebe izvrijeti... čovjek ih imenovati, biti izveden iz Prisutnosti Božjega Glasa, prvi urod biti Potopom zgnječen kao u kaci vina što se grožđe gaca, samo njih osmoro spašeno... Arkom... i t d i t d... da cijela kreacija čeka upojavljenje... prvo Njega, potom, i dan danas... svu braću i sestre Njegove, djecu Svjetla, djecu Ljubavi, Božju djecu. Ravno tamo od iz praha zemaljskog.

Ček, a što je taj prah? I previdjesmo: što je ta kreacija koja čeka? Jer čeka upojavljenje djece Božje, rođene, prihvaćene natrag u izvorno Kraljevstvo nebesko Božje i DOM tamo negdje, drugdje... iz najdublje tame bezdana izvučeni... taoci Bezdana. I tu se pomalo vraćamo na, hm... ta što se to zbilo, pa sve ovo, sva ova muka? Kako li je tek mučna bila tamo ako je ovdje ovolika? No, Isus kaza: svakome je danu dosta njegova muka. Da, ali što je taj DAN? Što kaže Petar, Bogu je jedan dan tisuće godina i tisuće godina kao jedan dan. Jer, što jest DAN? Pa ona svjetlost, odvojena, separirana, posvećena i posve odvojena od tame. Sišla sa Neba i na Nebo će se i vratiti. Bješe veče, pa JUTRO, zora, dan. Zemlja bješe: noć, jer je tama i od tame... Jedino joj ON daje Dan, jer on jest taj Dan. Što ono Isus sam govori o danu i dok je dan? Kad će zora zasjati u ljudskim srcima? Hm... dan... osvanuti... u srcima... Ček, to je nešto... drukčije, nije to ovaj dan što nam sunce daje? Ne, nije. To je Dan koji je On. Od Početka.

Ali, zašto kažem tako, zašto povezujem sam taj Početak s Kristovim utjelovljenjem? Pa, On je još uvijek takav, tu, tamo, još uvijek je ta Svjetlost s Početka tu, u njoj živimo! U nama je njeno tijelo (predujam) Duha, Svjetlosti. I kad je u nama tama i dok je, još uvijek smo Bogu razvidni i prozirni kao slikovnica. Jer... ova zemlja i ovaj svod - podnebesje - imaju svoju svrhu. Nismo tu bezveze, jer se nekome ćefnulo u dokonosti. Tko to ne shvaća, možda bolje da zaobiđe sve ovo.

Tako, ima ta Svjetlost, Stup Ognja od Boga do dna bezdanih voda.


πατερ πατερ αρμα πυρος ισραηλ
Oče, moj oče, kočije Plamene Čovjeka Koji Gleda Boga! Licem u Lice. Kod Boga.


Jer IHVH tvoj ELHIM je gorući oganj, revan Bog. (Deu 4:24)

I ANĐEO IHVH se pojavio U PLAMENU VATRE usred grma [...] grm JE GORIO VATROM, ali NIJE BIO SAGOREN. (Izl 3:2; ref.Dj 7:30)

i IHVH je išao pred njima: po danu U stupu oblaka da im pokazuje put; i po noći U stupu vatre, da im daje SVJETLOST - da idu i po danu i po noći. (exo 13,21)

i planina Sinajska je sva bila u dimu, jer IHVH se spustio na nju U vatri, i dim se dizao kao iz peći, i cijela planina se tresla. (exo 19,18)

i pri jutarnjoj straži IHVH pogleda na mnoštvo Egipćana KROZ stup vatre i oblaka. (exo 14,24)

te je riječi silnim glasom IHVH govorio cijelom skupu pod gorom IZ središta vatre i gustih oblaka. (deu 5,22)

Toliko.

 

[Fazlija]

Namecu mi se 2-3 opaske na napisano...

Prva je slicnost s hinduizmom, u kojem neki tekstovi (doduse mladji, puranski spisi) navode slicno vjerovanje da je cijeli svemir nastao iz vode. Neke suvremene spekulacije to povezuju s vodikom, najrasirenijim elementom u svemiru.

Druga je slicnost na razmisljanja i sumnje kojima su se bavili mudraci koji su prije kakvih barem 5.000 godina, ako ne i 7.000 god. sastavljali Rg Vedu... tisucama godina prije Biblije te su teme vec proradjene u Indiji i Kini.

I treca asocijacija me veze na Buddhu, koji je upravo upozoravao na opasnost od umovanja, na opasnost od sume misljenja, od siprazja misljenje, od dzungle misljenja... kako je on to nazivao.

Svi su svjesni da se nešto desilo... tamo... mora da se nešto zbilo... pa zato sve ovo, ova zemlja, ovaj svod nebeski, ova tama.

Ni nebitak ni bitak ne bješe tad,
ni podneblje, a ni nebeski svod.
. . . . . . . . . . .
Niti smrt bješe, a niti besmrtnost.
. . . . . . . . . . .
Tko to da izvjesno zna, tko da nam kaže?
Otkuda porod i otkuda iskon?
Bogovi slijede po tom iskonu,
pa tko da znade kako se to zbilo?

I kako se taj iskon zbivao?
Je li ga uspostavio, ili nije,
Bog u najvišem nebu?
On sam to zna, a možda ne zna ni on.

(Rg-vedah X, 129, Nasadlya-suktam, Ni nebitak ni bitak)