(META)Poetski kutak

Ponekad...

Ponekad Te tražim i molim za mnoge stvari....

Ponekad misao proganja misao....

Ponekad živim više dana u jednom...

Ponekad molim za svoju volju...

Ponekad se činiš tako daleko....

Ponekad sam uplašen...

Ponekad se čini sve izgubljeno....

Ponekad pomislim odustati....

......

Ipak....

Samo Ti Gospodine Isuse Kriste daješ mir, radost...

Liječiš moju sljepoću....

Daješ mi srce od mesa...

Dao si Sebe....

i rekao si....Uzmi svoj križ i slijedi me!

Volim Te Gospodine Isuse Kriste!
 

A Psalm of Life​




What The Heart Of The Young Man Said To The Psalmist.



Tell me not, in mournful numbers,

Life is but an empty dream!

For the soul is dead that slumbers,

And things are not what they seem.



Life is real! Life is earnest!

And the grave is not its goal;

Dust thou art, to dust returnest,

Was not spoken of the soul.



Not enjoyment, and not sorrow,

Is our destined end or way;

But to act, that each to-morrow

Find us farther than to-day.



Art is long, and Time is fleeting,

And our hearts, though stout and brave,

Still, like muffled drums, are beating

Funeral marches to the grave.



In the world’s broad field of battle,

In the bivouac of Life,

Be not like dumb, driven cattle!

Be a hero in the strife!



Trust no Future, howe’er pleasant!

Let the dead Past bury its dead!

Act,— act in the living Present!

Heart within, and God o’erhead!



Lives of great men all remind us

We can make our lives sublime,

And, departing, leave behind us

Footprints on the sands of time;



Footprints, that perhaps another,

Sailing o’er life’s solemn main,

A forlorn and shipwrecked brother,

Seeing, shall take heart again.



Let us, then, be up and doing,

With a heart for any fate;

Still achieving, still pursuing,

Learn to labor and to wait.



...:::...

Henry Wadsworth Longfellow
 
Najviša vrlina duše je spoznati Boga, ili razumjeti stvari u trećoj - najvišoj - vrsti spoznaje.
Ova vrlina postaje veća što više duša prepoznaje stvari na ovaj način spoznaje;
posljedično, onaj tko razumije stvari na ovaj način spoznaje
postiže najviše ljudsko savršenstvo i prema tome ispunjen je najvećom radošću,
praćenom predodžbama o sebi i o vrlini.
Iz ove vrste znanja proizlazi najveći mogući duševni mir.

💫

Jasno koliko je mudar čovjek superiorniji od neznalice
i moćniji od onoga koji je vođen samo prohtjevima.
Jer neuka osoba ne samo da je na mnoge načine vođena vanjskim uzrocima,
i nikada ne postiže istinski duševni mir,
nego također živi u neznanju o sebi, Bogu i stvarima,
i kao što njegova patnja prestaje, njegovo postojanje također prestaje;
dok mudar čovjek, kao takav, jedva da osjeća ikakvo uzbuđenje u svom duhu,
ali nikada ne prestaje biti u, da tako kažemo, potrebnoj spoznaji o sebi, Bogu i stvarima,
i uvijek uživa istinski duševni mir.
Čak i ako se put koji sam zabilježio da vodi tamo čini vrlo teškim, ipak se može pronaći.
Međutim, može biti teško jer se tako rijetko nalazi. Jer kako bi moglo biti da,
kad bi spasenje bilo pri ruci i ako bi se moglo pronaći bez mnogo truda, da bi ga gotovo svi zanemarili?
Međutim, sve uzvišeno teško je i rijetko.

...:::...

Baruh Spinoza (17.st.)
 
Bio jedan san, koji je tražio glavu da ga udomi, pa nigdje nje.
Lutao nad usnulima, pitao, nudio: nitko da ga pusti unutra, pod svoju kapu. San se svima činio tuđ, stran, nepojaman, neprevodiv i najluđom utvarom, neprevodiv čak i na jezik bezumlja.
San je obilazio glave, molio, plakao.
“Primite me, nećete se pokajati! Vidjet ćete kakav sam – prekrasan”!
No nijedna se glava nije odvažila da ga sanja. Onda je tužni san odlutao u šiprag, želeći se nabosti na trn, probušiti se, izdušiti. Ni to mu nije uspjelo.
Što je još mogao sa sobom učiniti?
Da, mogao se raspitati o svojemu podrijetlu: čiji je, i odakle je. To je naposljetku i učinio. Očajan, viknuo je u prazninu:
“Čekajte, tko mi je roditelj? Odakle sam došao? Pitam, tko je taj, koji mi je podvalio, i rodio me”?
“Ja. Iz Mene si došao”, odgovori jasan, mlad glas.
San se prene, gotovo do granice buđenja.
“Tko je taj ja”?
“Ja”.
“Tko si da si, ja bih k Tebi”, molbeno će jadni san. “Možda ćeš me poželjeti sanjati”.
“Pa Ja te i sanjam – zasada samo Ja. A kad se one usnule glave probude u tebi, svijet će postati prekrasno mjesto. Neće u njemu biti mjesta za razliku između Božjega i ljudskog sna”.
“Ti me sanjaš“? zabezeknuo se san. “Kako to da ja to ne znam? Kako to da se osjećam nesanjanim”?
“Zato, što je u Mojoj glavi cio svijet – svi njegovi spavači, svi neprobuđeni stvorovi, sva mora teške besvijesti. Nitko od njih nije spreman za tebe, jer ti si nešto drugo. Ali ne brini o njima, dok si Moj san”.
San zaplače od lude nade. Ni sam nije znao čemu se nada. A upita plaho, kroz jecaje:
“Hoćeš li mi onda reći tko sam ja, i čiji sam”?
“Ti si moj san o čovjeku: jer ti si čista probuđenost, ti si otvoren pogled u ne-san, u zbilju, sne Moj. Ponavljam i obećajem ti: u našemu svijetu neće biti razlike između Božjega i ljudskog sna”

...:::...

Vesna Krmpotić
 

A selection of key points from St Teresa of Avila's teachings on the Seventh Mansion - a metaphor for Ultimate Liberation or Enlightenment.Taken from the book "Interior Castle" - translated and edited by E.Allison Peers.

St Teresa of Ávila (March 28, 1515 – October 4, 1582) was a prominent Carmelite nun and Spanish mystic. St Teresa had many mystical experiences she tried to reflect in poems. She took an active role in the Carmelite order and was later canonised a saint by the Roman Catholic church.
 
... pustili smo prošlost i sa svim što jesmo otisnuli se u budućnost koja je pred nama. Tražili smo u svjetlu to vječno prisustvo koje si ti, Gospode, što bi to mogao biti besmrtni život svetaca, taj život kojeg oko nije vidjelo niti uho čulo niti srce dokučilo. Otvorili smo svoja srca široko da se napijemo voda s tvog božanskog izvora, tog izvora života koji je u tebi, tako da puneći sami sebe najbolje što smo mogli, možemo imati neku natruhu tog višeg života...

Dizala nas je sve više i više goruća želja i uzdigli smo se kroz cijeli doseg fizičke kreacije pravo do u nebesa, otkud sunce, mjesec i zvijezde šalju svoje svjetlo na zemlju. Onda smo se uzdigli još višlje, misleći na tebe, govoreći o tebi i diveći se tvojim djelima. Tako smo dospjeli do naših duša, i pošli iznad njih da dosegnemo to područje nepresušnoga obilja... gdje je život ta sama Mudrost kojom je načinjeno sve što je i sve što je bilo i sve što će biti. Ali ta Mudrost sama nije načinjena, jer danas je ista takva kakva je bila i takva kakvom će biti - točnije, takva kakva jest, jer je vječna... I dok govorismo i željesmo snažno doseći tu suverenu Mudost, okrznuli smo ju tijekom cijelog otkucaja srca.

Onda, koji uzdah, ostavismo u nebesima te prve plodove našeg duha i dođosmo natrag u svijet koji je izgovoren i koji ima početak i kraj...

Stoga rekosmo: zamisli da je netko nametnuo tišinu u sebi na uzburkanosti puti i zatvorio svoje oči da ne gleda zemlju, mora i nebesa; zamisli da je nametnuo tišinu na svoju dušu ne dozvoljavajući joj da zastane na sebi ili da pomisli o sebi; zamisli da se riješio snova i zamišljanja sjećanja i zaboravio sav jezik, sve riječi, sve što je promjenljivo (jer kad bi slušao te stvari one bi mu rekle: 'Mi nismo načinile sebe same: on koji boravi zauvijek načinio nas je'); zamisli da više ne bi obraćao pažnju na ta stvorenja nakon što ih je pozvao da poslušaju svog Tvorca, i da mu je Bog sam progovorio i da je čuo riječi božanske ne izgovorene jezikom puti, niti glasom anđela, niti praskom groma, niti jezikom usporedbi i alegorija, već od Tvorca samog kojeg ljubimo u ovoj kreaciji, govoreći posve na duhovan način, kao u posve duhovnom kontaktu koji se ostvario upravo sad između naše misli kad je sunuta u nebesa i vječne Mudrosti... kad bi se tada ta ekstaza nastavila... i kad bi onaj tko ju uživa bio apsorbiran tom kontemplacijom, sam u ponoru unutarnje radosti, na takav način da bi život vječni nalikovao tom kratkom časku prenošenja nakon kojeg smo tako žudno uzdahnuli - zasigurno bi to bilo ispunjenje one riječi Evanđelja: 'Uđite u radost vašeg Gospoda'.


...:::...

Augustin iz Hippa
 
Sometimes it is sooo hard...
To live when I feel abandoned...
Then again, I remember your Holy Word that You will never leave me...

And when I think about Your glory and mercy that only You give....
My sorrows are nothing....You are everything my Lord, my King Jesus Christ.

Mercy is your name, Love is your name, Rihteousness is your name, Justice is your name. You are Glorius Lord Jesus Christ.

Your Word is the only Truth...You are the Truth....and I.....I just want to be Yours.

Open the gates of my heart, freely come to me. Without you I'm lost. And yet, You are with me always.

You are the Way, guide me.
You are the Life, Breathe in me.

Oh Lord Jesus Christ, I would love that you come quickly. Many sheeps are lost, call them back to You with your mighty silent voice and yet it melts hearts.

My Joy, my Life, my everything.
To find the Words that would be suitable to describe you, I would spent all letters and still wouldnt be enough.

And yet you simply said for yourself "I Am that I Am.

Thank you Lord Jesus Christ.
 
“Bože, pomozi mi. Ako su ljudi gluvi, zveri urliču: živela sloboda! Mnoge od njih uginu čim ih uhvate; kao što riba umire čim nije u vodi, tako i razna stvorenja napuštaju svetlost dana ne želeći da prežive gubitak svoje prirodne slobode. Kada bi među životinjama postojala hijerarhija, te zveri koje odmah uginu kada ih uhvate bile bi životinjsko plemstvo. Ostale životinje, od najmanjih do najvećih, kada ih uhvate toliko se opiru svojim kandžama, rogovima, kljunovima da time dovoljno govore koliko drže do onoga što su izgubile…”

“Onaj koji tako gospodari vama ima samo dva oka, dve ruke, jedno telo i ništa drugo što ne bi imao i poslednji stanovnik velikog i beskrajnog mnoštva naših gradova. Ono što mu pretiče su sredstva koja mu vi pružate da bi vas uništio. Odakle mu toliko očiju da vas uhodi, ako mu ih vi sami ne dajete? Odakle mu toliko ruku da vas udara, ako ih ne uzima od vas? Kako to da uopšte ima neku vlast nad vama, ako to nije zahvaljujući vašem pristanku? Zar bi se usudio da vas zajaši da nije u dosluhu sa vama? Šta bi vam uopšte mogao da niste jatak tog lopova koji vas pljačka, da niste saučesnik tog ubice koji vas ubija, svoj sopstveni izdajica? Sejete polja da bi ih on opustošio; zidate i punite vaše kuće da bi on imao odakle da krade; hranite svoje kćerke kako bi on imao čime da zadovolji svoju pohotu; hranite svoju decu da bi ih on, u najboljem slučaju, vodio u svoje ratove, poveo u klanicu, učinio poslanicima svoje pohlepe i izvršiocima svojih osveta; satirete se od rada da bi on mogao da se prenemaže u svom uzivanju, u svojim prljavim i gadnim nasladama. Vi slabite da bi on bio jači i da bi uzicu držao još kraće.

A mogli biste da se oslobodite svih tih poniženja, koje ne bi podnele ni životinje, ako pokušate, ne da ih se oslobodite, već samo da pokažete volju da to učinite. Budite odlučni u tome da ne želite služenje i eto vas slobodnih! Ne tražim od vas da ga odbacite ili gurnete, već samo da mu više ne dajete podršku, pa ćete videti da će on pasti od sopstvene težine, poput kolosa ispod koga se izvukla osnova. Nije reč o tome da mu se nešto oduzme, već da mu se ništa ne da; nije neophodno da zemlja učini nešto za sebe, ako ne čini ništa protiv sebe…”

...:::...

Etjen de La Boesi: iz Rasprave o dobrovoljnom ropstvu
 
soulspirit.jpg
“The sole purpose of earthly life is to realize and develop the soulspirit. Only that accompanies the individual into the life eternal, but it is too late to come to this realization upon the deathbed. My friends, how sad that the greatest treasure there is, the jewel beyond price, the soulspirit, still remains so often buried out of sight .. unheeded, unsought, unwanted.”

...:::...

The Kolbrin Bible
 
Nazad
Vrh