Lovac Istine
Član
- Poruke
- 684
- Reakcijski bodovi
- 151
- Bodovi
- 0
Kakav je vaš stav kada je u pitanju monaštvo?
Pratite video ispod kako biste vidjeli kako instalirati našu stranicu kao web aplikaciju na početni zaslon.
Bilješka: Ova značajka možda nije dostupna u nekim preglednicima.
A u kojoj je vjeri onda nastalo?
Budistički monasi postoje makar par vekova pre Hrista, a mislim da nisu jedini.
U Hrišćanstvu je monaštvo nastalo par vekova posle Hrista
Geografska udaljenost je prilično velika pogotovo za ono vrijeme.
Religija.me pa naravno. Interesantno kako autor teksta sam priznaje da su postojali rani hrišćani koji su se ponašali monaški. Takođe autor kao da ne zna da asketsko monaštvo po pustinjama i vrletima nije jedina forma monaštva već postoji i opštežiće tj. kenobitsko monaštvo u manastirima.
Tvrdnja da su monasi prvobitno bili sljedbenici Serapisa ne izgleda kao tvrdnja koju podržavaju istorijski izvori već je to krivo tumačenje protestantskih autora poput Philipa Schaffa. Kako su pokazali radovi autora poput Preuschena u njegovoj monografiji iz 1903. pod nazivom Möncthum und Serapiskult ti navodni "monasi" uopšte nisu bili monasi već sljedbenici Serapisa koji su spavali po hramovima u cilju dobijanja proročkih snova. P. Ladeuze u svom radu Etude sur le cénobitisme pakhomien pendant le IVe siècle et la première moitié du Ve iz 1898. takođe odbacuje tvrdnju da su postojali monasi boga Serapisa. Tvrdnja da je sv. Pahomije bio monah Serapisa ne samo što nije moguća jer nisu postojali monasi Serapisa već se ne pojavljuje u bilo kojim žitijama sv. Pahomija.
[/URL]
[/URL]
S obzirom da hrišćanska žitija ne bježe od neugodnih dijelova života monaha za očekivati je da bi se zabilježilo da je sv. Pahomije bio monah Serapisa. Pošto te informacije nemamo iz istorijskih izvora ne možemo dakle tu tvrdnju prihvatiti kao tačnu. Hrišćanstvo monaštvo je nastavak onog puta kojim su hodali ljudi poput sv. proroka Ilije u Starom zavjetu te sv. Jovana Krstitelja u Novom zavjetu koji su takođe išli sami po pustinjama i podvizavali a i sam Gospod Hristos je 40 dana postio u pustinji. Autor teksta na religija.me olako odbacuje tvrdnju da je monaštvo nastavak mučeništva previđajući osnovne sličnosti te dvije ustanove koje se ogledaju u tome da su i monaštvo i mučeništvo vid žrtvovanja ljudskog života Bogu. Autor to ovako izražava "ne smije se previdjeti činjenica da je suštinska uloga mučeništva, izraženog u asketskim poduhvatima monaha, u stvari način pribavljanja spasenja" odbacujući osnovnu postavku a to je da je i monaštvo upravo način pribavljanja spasenja.
Autor nastavlja osporavati monaštvo sljedećim riječima "Isus Hrist i apostoli učili su da uzrok spasenja od grijeha ne može biti ništa drugo, pa ni najplemenitija ljudska dostignuća, do ničim zaslužena Božja milost primljena vjerom u jedinog Spasitelja Isusa Hrista". Sa ovim se svaki hrišćanin može složiti ali autor gubi iz vida da su monasi oni koji najviše žive po gore napisanom. Monasi su oni koji su najviše svjesni ljudske grešnosti i oni koji, upravo zbog svog podvizavanja i posvećenosti Bogu, najviše i znaju da je spasenje nezasluženi dar. Imamo primjer sv. Sisoja Velikog koji je na samrti, nakon što su mu rekli da on nema zašto da se kaje, odgovorio "Mislim da nisam ni počeo da se kajem za svoje grijehe." Sv. Pajsije Veliki je sebe nazivao klovnom itd. Sv. Nikodim Svetogorac je u svojoj knjizi Nevidljiva borba napisao sljedeće: "Kad se odrečemo sebe, treba svim srcem osetiti da nemamo u koga da se uzdamo do u Boga i da jedino od Njega mozemo ocekivati dobro, pomoć i pobedu." Monasi su, za razliku od autora religija.me koji očito smatra da će se spasiti odbranom svog navodnog biblijskog hrišćanstva, svjesni da samo Bog pomaže.
Autor monaštvo naziva vidom "samovoljnog izigravanja mučeništva". Međutim autor kao i opet previđa jednu značajnu stvar kod mučeništva. I mučeništvo je samovoljno. Hrišćanski mučenici su samovoljni išli na gubilišta. Sv. Ignjatije Bogonosac je branio pokušaje da ga se spase jer je želio postradati za Hrista. Ima još mnogo primjera hrišćanskih mučenika koji su samovoljno otišli na gubilišta. Na kraju krajeva i sami apostoli. Sv. apostol Petar se dobrovoljno predao Rimljanima da ga razapnu naglavačke. Sv. Stefan Prvomučenik u Pismu nije pokušao pobjeći već je samovoljno prihvatio da primi vjenac mučeništva i vječnu slavu.
Monaški život nije biblijski utvrđen. To je činjenica, da li je greška? Ne mislim da je greška, jer je potpuno ok ako neko hoće da se izoluje.
Ti Petrovu i Stefanovu smrt uporedjuješ sa mučenicima koji se muče ničim izazvani?
Stefan i Petar su stradali šireći istinu o Hristu.
Ja nigde u pismu nisam video da je neko otišao negde da stoji u mestu, da su mu se otvorile rane, da bi Bogu ugodio.
Podvižništvo je širok pojam.
Mnogi protestanti su stradali od strane istočne i zapadne crkve za Hrista. Ali naravno, oni su ludi sektaši, koji su uzalud izgubili glavu.
Dok su oni koji bez razloga odu da se muče, kao da se Hrist već nije namučio za njih, uvek bili veliki svetitelji u očima drugih ljudi.