Monaštvo

Monasi su pravi primjer hrišćanske vjere, ljudi potpuno posvećeni Bogu, riznice mudrosti i smirenja. Neizmjerno se divim njihovoj požrtvovanosti i odanosti Bogu. Nisam imao priliku posjetiti previše manastira ali u onima u kojima sam bio sam stvarno osjetio mir i spokoj. Ne trebamo zaboraviti da su manastiri vijekovima bili prave škole, biblioteke i centri učenja. Tako da što se mene tiče monaštvo je ekstremno pozitivna pojava. Kao zbirke monaških pouka mogu preporučiti Starečnik, pouke pustinjskih Otaca te Dobrotoljublje, pouke svetogorskih monaha isihasta.
 
Pa, monahe, ili kod nas redovnike promatram na dva načina. Kulturološki, u smislu njihovog povijesnog djelovanja, doprinosa društvu na lokalnim razinama, misijski rad, itd.
A drugi aspekt je nauk. Kako se uglavnom ne slažem s njihovim naukom, u toj perspektivi ne vidim Zaručnicu koja bi pozivala na reformu srca i hrabro u Božjoj istini pozivala ljude na pokajanje. Pa u tom smislu, za one koji trebaju čuti radosnu vijest, svejedno je da li je neka skupina u nekom samostanu (izdvojena) ili dio lokalne šire zajednice.



Želim jasno naglasiti da ne tvrdim da tradicionalni svećenici uopće ne pozivaju ljude na pokajanje. Postoje izvrsni svećenici koji pod nadahnućem Božjeg duha upućuju ljude na pravi put. Međutim, da tradicionalne crkve kritiziraju ljude na način na koji bi trebale, to bi vrlo brzo dovelo do negodovanja, pa se često ide "lakšim putem".



Međutim, postoje dva ključna problema koji se javljaju kod našeg naroda, a to su taština i gordost. Umjesto da se ljude opominje zbog tih grijeha, neki laskaju njihovoj gordosti. Ako ste ikad govorili ljudima o njihovim grijesima i pozivali ih na pokajanje, tada sigurno znate o čemu govorim. Koliko se samo puta suočavamo s otporom i negodovanjem kada se ljudima pokušava ukazati na njihove grešne motive.



Stoga, važno je da kao kršćani ustrajemo u upućivanju ljudi na pravi put i pozivanju na pokajanje, čak i ako to znači suočiti se s otporom i negodovanjem. To je dio našeg poslanja i obveza koje imamo prema Bogu i prema našoj zajednici.
 
Sa jedne strane smatram da monaštvo nije Hrišćanski utemeljeno, niti je nastalo u našoj veri.
Dok sa druge strane svaki Hrišćanin ima slobodnu volju da na svoj način služi Bogu, pa ako je ljudima lakše da se fizički udalje od ostatka sveta, to mi je skroz ok.
 
A u kojoj je vjeri onda nastalo?
 
Budistički monasi postoje makar par vekova pre Hrista, a mislim da nisu jedini.
U Hrišćanstvu je monaštvo nastalo par vekova posle Hrista

Zašto misliš da je hrišćansko monaštvo nastalo iz budističkog? Geografska udaljenost je prilično velika pogotovo za ono vrijeme.
 
Javljanju monaštva prethode određeni događaji i pojave u hrišćanskoj crkvi i njenom okruženju. Na taj način, stvorile su se okolnosti i uslovi koji će pripremiti put hrišćanskom obliku monaškog načina života.



Fenomen monaštva bio je poznat mnogo prije nego što se javio u hrišćanstvu. Slična pojava primijećena je kako u nekim judaističkim tradicijama (Eseni, Terapeuti), tako i u paganskim asketskim vjerovanjima, koja su postojala na teritorijama gdje su živjeli hrišćani. Monaštvo je karakteristično za staropersijske, indijske i staroegipatske religije. Budizam, nastao u Indiji u VI vijeku p.n.e., imao je razvijen sistem monaškog života koji je obuhvatao: celibat, odricanje od bogatstva i porodice, stroga vegetarijanska ishrana. Paganski oblik monaštva postojao je u Egiptu još sredinom IV vijeka p.n.e. Prema arheologu F. Petriju, ono nije došlo iz Grčke, već je donijeto iz Indije u vrijeme kada se Persijsko carstvo protezalo od sjeverne Afrike do Indije (oko 340. p.n.e) i uveliko je podsjećalo na budističko monaštvo iz ranog perioda nakon Budine smrti. U Egiptu, u hrišćansko doba, monasi su bili poklonici boga Serapisa.[2] Takođe, elementi asketizma bili su sastavni dio nekih gnostičkih grupa. Njihov asketizam proisticao je iz platonskih ideja i bio zasnovan na dualističkom viđenju svijeta – kao neprijateljstva između materije i Boga.



S druge strane, u ranoj crkvi postojala je klasa ljudi oba pola, nazivani „askete“ ili „oni što se uzdržavaju“, koji su se dobrovoljno odricali braka i imanja, posvetivši sebe postu, molitvi i duhovnom razmišljanju. No, oni se nisu izdvajali iz društva da bi živjeli usamljeno van naseljenih mjesta, nego su djelovali upravo među ljudima s kojima su živjeli. O tome Tertulijan piše: „Među nama nema nikakvih braminskih ili indijskih gimnosofita, nikakvih pustinjaka ili usamljenika… Mi se ne odričemo ni foruma, ni tržišta, ni kupatila, ni knjiga, ni krčmi, ni vašara, ni trampe. Mi boravimo s vama u svijetu“.[3] Monaški način života, koji podrazumijeva povlačenje iz javnog života i asketske vežbe, bio je tuđ hrišćanstvu u prva dva vijeka.





Preuzeto sa Religija.me.
 
Koliko se ja sjecam Biblije... a moje poznavanje nije osobito i mozda grijesim... Isus je pozivao apostole na samacki zivot u celibatu. Mislim da je tu osnova kasnijeg krscanskog isposnistva i redovnistva.



Inace, i kod Jevreja se javilo isposnistvo i redovnistvo u misticnim zajednicama kao sto su bili Eseni i Nazareni vec nekoliko stoljeca prije Isusa. Moje je misljenje da je na toj tradiciji Isus temeljio svoje preporuke apostolima da se ne zene.



Geografska udaljenost je prilično velika pogotovo za ono vrijeme.


Inace, sto se tice indijskog utjecaja na bliskoistocne i sredozemne kulture antike, tu nije bilo nikakve udaljenosti, niti nepoznanica.



Buddha (5. st. pr. N. e.) vec vrlo dobro zna i spominje Grke (Yona). U doba Aleksandra (4-3. st. pr. N.e.) se veze jos vise produbljuju. Indijci nisu iznenadjeni Grcima koji provaljuju u Indiju, jer su vec za njih vrlo dobro znali. U 2. st. pr. N. ere Grci osnivaju nekoliko mocnih drzava na podrucju Afganistana, Pakisatana i Indije.



U Isusovo doba Grci vladaju Perzijom, Afganistanom, Pakistanom i sjevero-zapadnom Indijom. Iz Rimskih luka u Egiptu svake godine odlazi nekoliko stotina trgovackih brodova u Indiju, neki cak i do Kine. U Aleksandriji i Rimu su stalne indijske trgovacke kolonije. Posebno u Aleksandriji djeluju budisticki misionari.



Dakle, veze su bile obilate i ceste, trgovina je cvala. Indija je bila razmjerno dobro poznata na tadasnjem zapadu i obrnuto. Indijci su znali da postoje Perzijsko carstvo pod vlascu Grka i Rimsko carstvo.



https://www.youtube.com/watch?v=PDAZXO3vP6o
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Religija.me pa naravno. Interesantno kako autor teksta sam priznaje da su postojali rani hrišćani koji su se ponašali monaški. Takođe autor kao da ne zna da asketsko monaštvo po pustinjama i vrletima nije jedina forma monaštva već postoji i opštežiće tj. kenobitsko monaštvo u manastirima.



Tvrdnja da su monasi prvobitno bili sljedbenici Serapisa ne izgleda kao tvrdnja koju podržavaju istorijski izvori već je to krivo tumačenje protestantskih autora poput Philipa Schaffa. Kako su pokazali radovi autora poput Preuschena u njegovoj monografiji iz 1903. pod nazivom Möncthum und Serapiskult ti navodni "monasi" uopšte nisu bili monasi već sljedbenici Serapisa koji su spavali po hramovima u cilju dobijanja proročkih snova. P. Ladeuze u svom radu Etude sur le cénobitisme pakhomien pendant le IVe siècle et la première moitié du Ve iz 1898. takođe odbacuje tvrdnju da su postojali monasi boga Serapisa. Tvrdnja da je sv. Pahomije bio monah Serapisa ne samo što nije moguća jer nisu postojali monasi Serapisa već se ne pojavljuje u bilo kojim žitijama sv. Pahomija.
[/URL]
[/URL]



S obzirom da hrišćanska žitija ne bježe od neugodnih dijelova života monaha za očekivati je da bi se zabilježilo da je sv. Pahomije bio monah Serapisa. Pošto te informacije nemamo iz istorijskih izvora ne možemo dakle tu tvrdnju prihvatiti kao tačnu. Hrišćanstvo monaštvo je nastavak onog puta kojim su hodali ljudi poput sv. proroka Ilije u Starom zavjetu te sv. Jovana Krstitelja u Novom zavjetu koji su takođe išli sami po pustinjama i podvizavali a i sam Gospod Hristos je 40 dana postio u pustinji. Autor teksta na religija.me olako odbacuje tvrdnju da je monaštvo nastavak mučeništva previđajući osnovne sličnosti te dvije ustanove koje se ogledaju u tome da su i monaštvo i mučeništvo vid žrtvovanja ljudskog života Bogu. Autor to ovako izražava "ne smije se previdjeti činjenica da je suštinska uloga mučeništva, izraženog u asketskim poduhvatima monaha, u stvari način pribavljanja spasenja" odbacujući osnovnu postavku a to je da je i monaštvo upravo način pribavljanja spasenja.



Autor nastavlja osporavati monaštvo sljedećim riječima "Isus Hrist i apostoli učili su da uzrok spasenja od grijeha ne može biti ništa drugo, pa ni najplemenitija ljudska dostignuća, do ničim zaslužena Božja milost primljena vjerom u jedinog Spasitelja Isusa Hrista". Sa ovim se svaki hrišćanin može složiti ali autor gubi iz vida da su monasi oni koji najviše žive po gore napisanom. Monasi su oni koji su najviše svjesni ljudske grešnosti i oni koji, upravo zbog svog podvizavanja i posvećenosti Bogu, najviše i znaju da je spasenje nezasluženi dar. Imamo primjer sv. Sisoja Velikog koji je na samrti, nakon što su mu rekli da on nema zašto da se kaje, odgovorio "Mislim da nisam ni počeo da se kajem za svoje grijehe." Sv. Pajsije Veliki je sebe nazivao klovnom itd. Sv. Nikodim Svetogorac je u svojoj knjizi Nevidljiva borba napisao sljedeće: "Kad se odrečemo sebe, treba svim srcem osetiti da nemamo u koga da se uzdamo do u Boga i da jedino od Njega mozemo ocekivati dobro, pomoć i pobedu." Monasi su, za razliku od autora religija.me koji očito smatra da će se spasiti odbranom svog navodnog biblijskog hrišćanstva, svjesni da samo Bog pomaže.



Autor monaštvo naziva vidom "samovoljnog izigravanja mučeništva". Međutim autor kao i opet previđa jednu značajnu stvar kod mučeništva. I mučeništvo je samovoljno. Hrišćanski mučenici su samovoljni išli na gubilišta. Sv. Ignjatije Bogonosac je branio pokušaje da ga se spase jer je želio postradati za Hrista. Ima još mnogo primjera hrišćanskih mučenika koji su samovoljno otišli na gubilišta. Na kraju krajeva i sami apostoli. Sv. apostol Petar se dobrovoljno predao Rimljanima da ga razapnu naglavačke. Sv. Stefan Prvomučenik u Pismu nije pokušao pobjeći već je samovoljno prihvatio da primi vjenac mučeništva i vječnu slavu.
 
Monaški život nije biblijski utvrđen. To je činjenica, da li je greška? Ne mislim da je greška, jer je potpuno ok ako neko hoće da se izoluje.
 
Religija.me pa naravno. Interesantno kako autor teksta sam priznaje da su postojali rani hrišćani koji su se ponašali monaški. Takođe autor kao da ne zna da asketsko monaštvo po pustinjama i vrletima nije jedina forma monaštva već postoji i opštežiće tj. kenobitsko monaštvo u manastirima.



Tvrdnja da su monasi prvobitno bili sljedbenici Serapisa ne izgleda kao tvrdnja koju podržavaju istorijski izvori već je to krivo tumačenje protestantskih autora poput Philipa Schaffa. Kako su pokazali radovi autora poput Preuschena u njegovoj monografiji iz 1903. pod nazivom Möncthum und Serapiskult ti navodni "monasi" uopšte nisu bili monasi već sljedbenici Serapisa koji su spavali po hramovima u cilju dobijanja proročkih snova. P. Ladeuze u svom radu Etude sur le cénobitisme pakhomien pendant le IVe siècle et la première moitié du Ve iz 1898. takođe odbacuje tvrdnju da su postojali monasi boga Serapisa. Tvrdnja da je sv. Pahomije bio monah Serapisa ne samo što nije moguća jer nisu postojali monasi Serapisa već se ne pojavljuje u bilo kojim žitijama sv. Pahomija.
[/URL]
[/URL]



S obzirom da hrišćanska žitija ne bježe od neugodnih dijelova života monaha za očekivati je da bi se zabilježilo da je sv. Pahomije bio monah Serapisa. Pošto te informacije nemamo iz istorijskih izvora ne možemo dakle tu tvrdnju prihvatiti kao tačnu. Hrišćanstvo monaštvo je nastavak onog puta kojim su hodali ljudi poput sv. proroka Ilije u Starom zavjetu te sv. Jovana Krstitelja u Novom zavjetu koji su takođe išli sami po pustinjama i podvizavali a i sam Gospod Hristos je 40 dana postio u pustinji. Autor teksta na religija.me olako odbacuje tvrdnju da je monaštvo nastavak mučeništva previđajući osnovne sličnosti te dvije ustanove koje se ogledaju u tome da su i monaštvo i mučeništvo vid žrtvovanja ljudskog života Bogu. Autor to ovako izražava "ne smije se previdjeti činjenica da je suštinska uloga mučeništva, izraženog u asketskim poduhvatima monaha, u stvari način pribavljanja spasenja" odbacujući osnovnu postavku a to je da je i monaštvo upravo način pribavljanja spasenja.



Autor nastavlja osporavati monaštvo sljedećim riječima "Isus Hrist i apostoli učili su da uzrok spasenja od grijeha ne može biti ništa drugo, pa ni najplemenitija ljudska dostignuća, do ničim zaslužena Božja milost primljena vjerom u jedinog Spasitelja Isusa Hrista". Sa ovim se svaki hrišćanin može složiti ali autor gubi iz vida da su monasi oni koji najviše žive po gore napisanom. Monasi su oni koji su najviše svjesni ljudske grešnosti i oni koji, upravo zbog svog podvizavanja i posvećenosti Bogu, najviše i znaju da je spasenje nezasluženi dar. Imamo primjer sv. Sisoja Velikog koji je na samrti, nakon što su mu rekli da on nema zašto da se kaje, odgovorio "Mislim da nisam ni počeo da se kajem za svoje grijehe." Sv. Pajsije Veliki je sebe nazivao klovnom itd. Sv. Nikodim Svetogorac je u svojoj knjizi Nevidljiva borba napisao sljedeće: "Kad se odrečemo sebe, treba svim srcem osetiti da nemamo u koga da se uzdamo do u Boga i da jedino od Njega mozemo ocekivati dobro, pomoć i pobedu." Monasi su, za razliku od autora religija.me koji očito smatra da će se spasiti odbranom svog navodnog biblijskog hrišćanstva, svjesni da samo Bog pomaže.



Autor monaštvo naziva vidom "samovoljnog izigravanja mučeništva". Međutim autor kao i opet previđa jednu značajnu stvar kod mučeništva. I mučeništvo je samovoljno. Hrišćanski mučenici su samovoljni išli na gubilišta. Sv. Ignjatije Bogonosac je branio pokušaje da ga se spase jer je želio postradati za Hrista. Ima još mnogo primjera hrišćanskih mučenika koji su samovoljno otišli na gubilišta. Na kraju krajeva i sami apostoli. Sv. apostol Petar se dobrovoljno predao Rimljanima da ga razapnu naglavačke. Sv. Stefan Prvomučenik u Pismu nije pokušao pobjeći već je samovoljno prihvatio da primi vjenac mučeništva i vječnu slavu.

Ti Petrovu i Stefanovu smrt uporedjuješ sa mučenicima koji se muče ničim izazvani?
Stefan i Petar su stradali šireći istinu o Hristu.
Ja nigde u pismu nisam video da je neko otišao negde da stoji u mestu, da su mu se otvorile rane, da bi Bogu ugodio.
 
Monaški život nije biblijski utvrđen. To je činjenica, da li je greška? Ne mislim da je greška, jer je potpuno ok ako neko hoće da se izoluje.

Aú contraire. Mi u Bibliji imamo primjere podvižnika. Samo nemamo ustrojen sistem kakav postoji danas. Čak i religija.me priznaje da je rana Crkva imala askete.



Ti Petrovu i Stefanovu smrt uporedjuješ sa mučenicima koji se muče ničim izazvani?
Stefan i Petar su stradali šireći istinu o Hristu.
Ja nigde u pismu nisam video da je neko otišao negde da stoji u mestu, da su mu se otvorile rane, da bi Bogu ugodio.

I Petar i Stefan su dobrovoljno otišli na mučilišta. Hristos je otišao dobrovoljno a mučenici podražavaju Hristov primjer.
A i monasi se odvajaju da bi posvjedočili Hrista. Jedan istinski monah će privući više ljudi ka Hristu nego stotinu propovjednika "biblijskog" hrišćanstva zato jer monasi žive hrišćanstvo ne po riječima nego po djelima.
 
Podvižništvo je širok pojam.
Mnogi protestanti su stradali od strane istočne i zapadne crkve za Hrista. Ali naravno, oni su ludi sektaši, koji su uzalud izgubili glavu.
Dok su oni koji bez razloga odu da se muče, kao da se Hrist već nije namučio za njih, uvek bili veliki svetitelji u očima drugih ljudi.
 
Podvižništvo je širok pojam.
Mnogi protestanti su stradali od strane istočne i zapadne crkve za Hrista. Ali naravno, oni su ludi sektaši, koji su uzalud izgubili glavu.

Ne sumnjam da mnogi jesu ali ni blizu onih prvih progona u prvim vijekovima nove ere. Ni blizu progona hrišćana u muslimanskim zemljama koji traju do dan danas. Protestantizam je otpočetka bio politički pokret i imao podršku mnogobrojnih vladara.



Dok su oni koji bez razloga odu da se muče, kao da se Hrist već nije namučio za njih, uvek bili veliki svetitelji u očima drugih ljudi.

Nije bez razloga. Nisu ni mučenici sad namjerno izlagali sebe opasnostima bespotrebno ali kad im se mučeništvo približilo nisu bježali, nisu izdali vjeru, nisu htjeli da ih spašavaju. Htjeli su biti sa svojim Gospodom.
 
Meni su protestatni i svi oni koje je Rimska crkva ubijala i u ranijim vekovima, pre Lutera.
Luter, ma kakve stavove imao, sa kojima se ja ne slažem. Makar je ljudima otvorio oči kada je u pitanju praštanje greha od strane pape i ostalih jeresi.





Evo kako jedan jeretik objašnjava inkviziciju.
Isto su tako razmišljali i oni koji su razapeli Hrista. Ubije sektaša koji ne odustaje od svojih verovanja.
https://www.youtube.com/watch?v=IHrFNackfFw
 
Okej postojala je inkvizicija što je za svaku osudu ali i protestanti su to isto imali. Najrasprostranjenija paljenja žena na lomačama zbog navodnog vještičarenja su bila u protestantskim zemljama. Sjeverna Njemačka, Amerika. Poznati slučaj u Salemu. Tako da tu ni protestanti nisu čisti. Daleko od toga. Nisu ni pravoslavni mada je pravoslavlje vijekovima bilo bez velike moći pa nije ni bilo progona.
 
Nastavićemo dalje sa analizom postavljenog teksta sa religija.me. Autor PavleS tvrdi da Tertulijanov tekst koji citira govori da monaštvo nije bilo poznato ranoj Crkvi i da takav koncept nije bio poznat. Citiraćemo Tertulijana iz njegovog djela Mučenicima (Ad Martyras) gdje Tertulijan piše ovako:
"Zatvor služi hrišćaninu kao pustinja proroku. Naš Gospod je Sam provodio dosta vremena u samoći kako bi imao više slobode da se moli i da ode iz svijeta. Svoju slavu je pokazao učenicima tokom samoće na planini."
 
Nazad
Vrh