Preegzistencija - Predegzistencija - Predpostojanje

Qala Davidov

still small voice
Član
Poruke
322
Reakcijski bodovi
34
Bodovi
28
Rođenje - kako ga podrazumijevamo kao sazrijevanje ploda u utrobi majke i otuda u svijet dođe novorođenče - može biti i jest početak ovozemaljskog života. Ali ni na koji način ne govori da je to i početak (nečijeg, pa i Isusovog) života, postojanja u totali. Nadam se, da je to svima očigledno.
Rođenje je način na koji kao ljudska bića ulazimo u ovaj svijet, ovozemaljsko postojanje.
Šta smo bili prije toga? I jesmo li uopće, ikako, i kako?

U Efežanima 1.4 Pavle kaže da nas je Bog izabrao prije postanka, utemeljenja svijeta.
Što to znači?
Ako nas je izabrao prije nego što je ovaj svijet - zemlju uopće i načinio to može značiti samo jedno: postojali smo i prije ove kreacije.
Kakvo je to naše postojanje moglo biti?
Ima različitih ideja na tu temu, izdvojimo dvije:
Moguće je da smo postojali u Božjem umu, kao zamisao - prije nego što je sve stvoreno i mi ovdje (pa i igdje, uopće) zapostali pri začeću. Bog je za nas znao, a mi za sebe ne možemo reći.

Druga je mogućnost da smo prije ove kreacije imali neku vrstu svjesnog postojanja, različitog od ovog zemaljskog.
U biti prvo naznačava da smo bili tek nekakva "stvaralačka ideja" u Božjem umu i namjeri da ju ostvari tek po i unutar ove kreacije. Drugo naznačava... moguće smo i bili s njime kad je sve ovo stvarao. U Jobu njega Bog pita: gdje si bio ti dok sam ja stvarao...
Zaista: gdje si bio ili bila TI?

Postanje moje nije bilo skriveno od tebe; kad postadoh u tajnosti, otkan u dubinama zemaljskim,
Oči me tvoje vidješe kao zametak bezličan; u knjizi su tvojoj zabilježeni svi dani, što su bili unaprijed određeni, kad ih još nije bilo ni jednoga.

Postanje - "ocem" (heb.): supstanca, moć, snaga.
Grčki prijevod tu ima "ostoun/ostoen" što se prevodi kao kosti. Zbog gotovo doslovne transliteracije hebrejskoga u grčki (koji nema "c") - ostalo je u prevođenju s grčkoga: kosti. Ili je prevoditelj to tako smatrao, jer "ocem" nisu kosti. Ali, neka su i kosti - nešto jest.
Psalam ukazuje i ne isključuje da smo moguće imali neki oblik "supstance" prije nego što smo poprimili zemaljski "oblik".
Bog je rekao Jeremiji da ga je poznavao prije nego što je bio oblikovan u maternici (Jeremija 1:5).
Dođe mi riječ gospodnja:
Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih

Tradicionalno shvaćanje uvijek nam je davalo "ideju" da smo
stvoreni - zapostali u trenutku začeća (ili najkasnije rođenja), ali čini se da Sveto pismo ukazuje na vrstu
predegzistencije: naše (nekakve) egzistencije prije nego što smo formirani u maternici.

Već i sam Postanak 2, uglavnom shvaćen kroz ideju Božjeg udahnuća "daha života" kad se kaže da je adam postao "živa duša" - nekako se povezuje uz moment njegovog zapostajanja. Ali čak i tu, iz Boga samoga je taj dah izašao i po njemu je taj adam, tada, živa duša. Moguće je reći: adam je tek u tom času oživio. Beživotno obličje je zaživjelo onim što je Bog udahnuo.

Druga stvar, u toj istoj izjavi, i dah i život su imenice u množini: dahovi života, još bolje, sukladnije ostalim upotrebama tih riječi u SZ: dahovi živih. Bog je udahnuo u adama dahove živih... i te žive će potom Eva (Havah - roditeljica svih živih ljudi) i ostale žene-majke rađanjem uvesti u ovo zemaljsko postojanje. Od duhova - dahova (živih prije stvaranja zemlje, pa čak i uređenja samog Edenskog Vrta) do rođenja. Konačno, Knjiga Enohova Boga naziva, tamo gdje SZ govori "Jahve Cabaot" - Jahve nad vojskama (mnoštvima), Jahve nad duhovima. Ta mnoštva su duhovi. I duh je također i udahnuti dah u adama. S obzirom na kasnije Božje ponavljanje Njegovog poznavanja nas i prije, otprije našeg rođenja - nije isključeno postojanje nekakvog nama zaboravljenog identiteta u "dahovima živih" koje Bog udahnu, utisne u adama - moguće i nije isključeno: duše živih, skrivene u satkanosti adamove fiziologije. Ne tvrdim, tek iznosim.

Zanimljiva činjenica, malo znana ili češće još previđana je u fizionomiji muškarca i žene. Muškarac stvara spermije... "projektno", već onda, u datom času, pred čin. Žensko tijelo već u samom formiranju unutar majčine maternice, po naredbi informacije utkane od Boga samoga (i prva, ona za muškarce je dakako takva, ali je drukčija) oformi sva jajašca. Sve žene u sebi nose SVA jajašca i jedina jajašca koja postoje. Drugih nema: sve imaju ista. Jedino ona koja će biti oplođena su... u slijedu i redom koji je poznat jedino Bogu. I ono što je otkriveno istraživanjima: čak ni spermiji se ne bore tko će prodrijeti kroz opnu, već se ponašaju svi zajdno kao da znaju čiji je red da prođe i jedni pomažu, svi drugi pomažu upravo tom jednom, muškoj oplodnoj stanici. Koga zanima ova tema, nek ju istraži dalje sam, pa i rečeno.

Kvaliteta ili vrsta postojanja koju imamo ili smo imali prije formiranja u maternici otvorena je, dakako, za raspravu. Ne bi bilo pogrešno ako bi se to postojanje tumačilo kao punopravno postojanje duhova u Duhovnom Božjem kraljevstvu.
Konačno, Isus je jasno rekao: samo onaj koji je s neba sišao, može se u nebesa i vratiti.
Uobičajeno se smatra da se to odnosi samo i isključivo na Isusa. Odnosi se na njeg, dakako. Ali nigdje se ne kaže da baš ti ne bi mogao ili mogla biti jedan ili jedna od tih koji su predpostojali u Božjem svijetu duhova u nekom obliku.
Osim toga, zabilježeno je da nitko ne može Kristu osim ako ga Otac sam ne dovede baš kao što nitko ne može k Ocu osim kroz Krista - Sina.
.
Za one koji prihvaćaju predegzistenciju naših duhova prije dolaska na ovu Zemlju, postoje zanimljivi tokovi razmišljanja kojima se mogu posvetiti.

Jedna od njih je da smo prije dolaska na ovu zemlju imali neko znanje ili izbor da dođemo na ovu zemlju i postanemo svjesni naše misije i zadaaća vezanih za ovu zemlju, za postojanje ovdje. Došli smo s razlogom, s ciljem, sa svrhom, jer je i sva kreacija našeg Oca svrhovita i nije besmislena.

Cilj taj može biti dvojak:
- Jedan, na našoj, da tako kažemo "osobnoj" razini, on bi bio prihvaćanje izazova življenja ovog našeg zemaljskog života (u čije smo postojanje ušli rođenjem), života sa svim njegovim kušnjama, izazovima, problematikama... kako bismo unaprijedili svoj duhovni rast tamo odakle smo i došli, u Božjem duhovnom kraljevstvu.
- Drugi bi bio - ako smo tada preuzeli neku specifičnu misiju ili zadaću, pripomoći, odnosno SUdjelovati u ispunjenju Božje Volje za one koje susrećemo tijekom života, ili općenito drugima, nekim grupama drugih do kojih naša djela mogu doprijeti.

Dolaskom na ovu Zemlju, jasno, sve znanje o našem prethodnom postojanju je oduzeto osim nekih
događaja za koje smo predvidjeli da će se dogoditi i donijeti osjećaj
"prepoznatljivosti" - nešto nalik onom dojmu da smo to nešto već vidjeli prije (deja vu). Te informacije, naša znanja o našem ranijem duhovnom postojanju, ako ono jest, su zaključana u u našem duhu i izlaze na površinu svijesti kada se neki događaji zbudnu, dogode, poput nekakvih prekretnica ili putokaza koji nam govore da smo na pravom putu ili nas usmjeravaju.
To može biti u vidu razumljive informacije, uvida nekog detalja naših života, a može biti nemušti i čisti Božji utjecaj koji nam privuče pažnju, pažnju cijelog našeg bića i ako prihvatimo, on će nas povesti ili u novu dionicu puta ili usmjeriti na nešto posve drugo, neki drugi trak u životu.

Bez obzira koliko se činilo da su teška vremena ili koliko je težak put, trebamo zapamtiti i ne smetnuti predaleko od svijesti da nije uopće nemoguće da smo ili sami odabrali ili smo pristali da krenemo tim putem kojim ćemo putovati za kako naš vlastiti duhovni rast, ako već ne i podršku drugima ovdje. Bog je taj koji priskrbljuje i već je priskrbio dostano i snage i milost da se suočimo sa svakim Golijatom i svakom planinom s kojom se suočavamo. (1. Korinćanima 10.13):
Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.

Nemojte zavidjeti drugima za koje vam se čini da im je u životu lakše nego vama, prvo, vi zaista ne znate koliko je njima zapravo teško ili lako; a drugo, ako jest zaista tako, oni su, nije isključeno da su oni moguće odabrali lakši put s manje dobrobiti za duhovni rast od vašega.
Nitko u tom izboru nije bio prepušten sebi, Bog nas sve vodi i nikada vam neće pustiti da - u duhovnom rastu i za duhovni rast - izaberete ono za šta On zna da niste sposobni učiniti, izvesti. Božja prosudba, život unutar Božje ekonomije, nije poput ove u svijetu, gdje zaista nesposobni obavljaju dužnosti i vrše funkcije za koje uopće nisu osposobljeni, niti žele biti. Sve to oni čine s drugim (često, zapravo gotovo uvijek krivim) motivima. Ali i to zlo ovoga svijeta nama otkriva dublju duhovnu istinu: iza sveg vidljivog, nevidljivo djeluje.

Ako tražite iznutra svog duha, uvijek ćete pronaći milost i snagu koju vam Bog daje da prevladate svaku planinu. Razlog zbog kojeg se čini da niste primili pomoć je taj što postoji previše buke u vašoj nutrini (u vašoj duši).
Uzimajte si vremena kad god možete i primirite se, uđite u one nutarnje, skrivene odaje vaše nutrine, zatvorite prozore i vrata i budite mirni u sebi. Neka vas mir Božji ispuni i dobit ćete jasno u svom duhu (ne nužno u riječima ili mislima) snagu i milost da nastavite dalje.
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Smatram da se biblijski argumenti protiv predegzistencije mogu izvesti iz nekoliko stihova. Prvo, Biblija kaže da smo stvoreni od Boga i da smo počeli živjeti nakon rođenja. U Psalmu 139:13-16 kaže: "Ti si me ispleo u utrobi moje majke, tvoja djela su čudesna. Tvoje oči vidjele su me kad sam bio samo embrij, a u tvojoj knjizi bile su zapisane sve moje dane prije nego što su počeli." To znači da nas je Bog stvorio u maternici naših majki.

Drugo, u Postanku 2:7 piše: "Tada Gospodin Bog načini čovjeka od praha zemaljskoga i dahnu u njegove nozdrve životni dah i tako čovjek postade živa duša." To znači da smo prvotno bili stvoreni od praha zemaljskog i da nam je dahom života udahnut život.

Treće, u 1. Korinćanima 15:46-47 kaže se: "Prvo je bilo tijelo, a potom duhovno. Prvi čovjek, Adam, postao je živo biće, a posljednji Adam postao je duh koji daje život." Ovaj stih nam govori da smo kao i Adam stvoreni kao tjelesna bića koja postaju žive duše, ali se ne spominje predegzistencija.

Četvrto, također spomenuti stih iz Pisma koji se nalazi u tekstu:
Jeremije 1:4-5, gdje se kaže: "Riječ Gospodnja dođe k meni: 'Prije nego sam te oblikovao u utrobi, poznavao sam te; prije nego si se rodio, posvetio sam te i postavio te za proroka narodima.'"

Ovaj stih govori da je Bog poznavao Jeremiju prije nego što ga je oblikovao u utrobi njegove majke i prije nego što se rodio. Međutim, ovo ne ukazuje na predegzistenciju, već na Božje unaprijed određenje i poznavanje pojedinca. Bog je znao tko će Jeremija biti i kakav će biti njegov poziv prije nego što se rodio, ali to ne znači da je Jeremija postojao prije svog rođenja.

Ovaj argument naglašava da je Bog poznavao i planirao naše postojanje prije našeg rođenja, ali to ne ukazuje na predegzistenciju. Prema tome, ovaj argument se može koristiti protiv predegzistencije kao doktrine koja tvrdi da su ljudi postojali prije svog rođenja.
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Lijepo rečeno.
Duh.
Čovjek.

Predegzistencija nije bila ona žive duše čovjeka - ne prirodnog, ne duhovnog. Već duha, nekakvog duhovnog stvorenja koje je postojalo negdje drugdje, na nebesima i ne ovdje na zemlji, a o čijem obličju nema smisla fantazirati. Uostalom, tu je i ona prva opcija: postojanja u predmnijevanju - zamisli, naumu Božjemu.

Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam - duh životvorni.

Postade.
Čovjek posta živom dušom.

...posljednji Adam - duh životvorni.

Jedini na nebu koji je Životvorni je naš Otac nebeski. To i jest cijeli smisao ovoga postojanja: očinstvo i sinstvo. Djeteštvo, baština...

Cijeli taj poduži pasus u Korinćanima se tiče poduke o uskrsnuću. Uskrsnuću od iz ovog tijela naravnog, prirodnog, duševnog - u tijelo duhovno, poput onoga u kojemu je Krist uzašao. Kako ga vidjehu da odlazi tako će i doći po svoje. I mi ćemo ga vidjeti onakvim kakav jest jer ćemo biti poput njega. Obje zadnje rečenice su parafrazirane.

Kao čovjek je rođen Isus Krist, kao ljudi smo rođeni i mi. To se smatra početkom ovozemaljske egzistencije. Predegzistencija se odnosi na prije tog početka, i istini za volju, ovdje nije posve relevantna za učenje o uskrsnuću.

Početak ovozemaljskog postojanja: rođenje ... življenje ... smrt ... uskrsnuće. Nitko to ne spori.

Dalje se u Korinćanima nastavlja:
Ali ne bi najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno.
Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek - s neba.

Prvi čovjek adam - ovozemaljsko postojanje. Predegzistencija podrazumijeva postojanje prije toga.
Drugi čovjek - Isus Krist koji je sišao s neba...

Tu Pavle objašnjava neke druge stvari - ta nitko ne misli da bi neki duh koji ne živi na zemlji i nije rođen kao ljudsko zemaljsko biće (u Božjem predznanju)*, bio on anđeo, kerub, seraf, ili nekakav drugi nebeski duh, nebesko stvorenje - da bi se uskrsnuće od mrtvih odnosilo na njih. Ne priča Pavle ovdje o tome uopće, taj stih, serija stihova, kontekstualno se sva odnosi na uskrsnuće od mrtvih.
Svakako, drago mi je da si ukazao pažnju i na to.

I upravo ova opaska (predznanja Božjeg)* je aktualna i naglašena kroz suvremeni proces transhumanizacije čovjeka, čovječanstva. To nije ovdje tema, pa neću ulaziti u to.

Svako dobro
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
za čovjeka - po Bibliji
postoji SAMO jedno rođenje
jedan život
i
jedno uskrsnuće - uznesenje
za spašenike
a
drugi uskrs za vječnu muku
za NE spašenike

nema više života
nema prošlih života
to naučavaju lažne religije
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
za čovjeka - po Bibliji
postoji SAMO jedno rođenje

Po Bibliji za čovjeka postoji opcionalno više od jednog rođenja.

Jedno, ono na koje vjerujem ukazuješ je ovo u kojemu su svi ljudi rođeni, rodila ih majka, u današnje vrijeme i u našoj civilizaciji, svi odreda po rodilištima u KBCovima. Ali ni to nije jedino, jer vrlo brzo mala beba raste pa i odrasta i postaje "utjelovljenje ideja"... praktički biva "rođena u svaki svjetonazor koji prigrli"... običaje, tradicije, kulture...

Po Bibliji svaki čovjek rođen "od želje čovjeka", rođen po krvi i po mesu...pozvan je na ponovno, nanovo rođenje u Duhu i po Duhu, po Riječi Božjoj koja je Svjetlost koja je Život ljudima, po Volji Božjoj.

U tom smislu su i svi raniji postovi ovdje kao i cijela tema i sve što je u njima naznačavano. Jer zaista tek u ovom nanovom rođenju u Duhu, za koje Isus Krist kaže da je neophodno da bi se moglo vidjeti Kraljevstvo Božje, cijela ova tema može imati smisla, i kao takva je i otvorena za razumijevanja i konstruktivne razmjene.
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Isus je jasno i nedvosmisleno rekao da čovjek ne može vidjeti Kraljevstvo Božje niti u njeg ući. Takav kakav je – ne može: mora biti rođen odozgor. Rođen za života – ovog fizičkog, tjelesnog. Novom rođenju – rođenju odozgor, djetetu Kraljevstva prethodi "stari čovjek" iako je dijete Kraljevstva bilo prije njega, iako je prvi ovdje zapostao. U pitanju je duhovna stvar i duhovno rođenje... da ne zalazimo u Nikodemov odgovor koji bi, na veliku žalost, mogao biti odgovor i mnogih danas.

Prvo što se može, pa i mora shvatiti i prihvatiti kad je koncept predpostojanja u pitanju – jer je samorazumljivo – je slijedeće:

Novom čovjeku predegzistira stari čovjek. To je također predegzistencija: čovjek biće grijeha predegzistira novom nanovo u duhu i od Božjeg duha odozgor rođenom čovjeku. Jasno je da taj duševni (prirodni, kako se zna prevesti) čovjek predegzistira čovjeku rođenom od duha Kristovog, u duhu. Da Pavle to nije tako detaljno i zdušno objašnjavao, svejedno je vidljivo kao inferenca iz samog diskursa Yešue i Nikodema. Riječ je jasna po tom pitanju. A i obična zdrava logika tako naznačava. To je ili bi trebalo biti doslovce samorazumljivo svakome.


Dakako, ima i onaj drugi koncept predegzistencije tj. njegov produžetak ili "druga strana" – koji čak i tog "starog čovjeka" postavlja poslije nekog prethodnog mu postojanja. Ljudsko biće je predegzistiralo čak i tom gledištu - na jedan drukčiji način, svaki je drukčiji - jer grijeh, takozvani "pad čovjekov" nije bio fizička stvar pa da je pao s kruške, već je taj pad također (ili primarno) bio onaj duhovni pad. Tom "padu" predegzistirao je čovjek na neki način – i čini se da se ta predegzistencija u bar jednom aspektu "padom" nije promijenila: čovjek je ostao "duševan", ali je "padom" izgubio (apolumi)... nešto, nešto VIŠLJE, jer nitko ne "pada odozdo gore", već "odozgor nadolje". A i "pad" nije tek "silazak", već "naglavačke srozavanje". Čovjek je tada nešto izgubio, nešto je u njemu (kao) zamrlo. Pod "padom" se ovdje, dakako, podrazumijeva zgoda iz Knjige Postanka. Duševni čovjek, prvi adam je konzumirao plod sa stabla spoznanja dobra i zla - za koji čin je Bog rekao: umrijet ćete. Na koji način je adam predegzistirao u Edenskom vrtu, tema je s kojom su se mnogi hvatali u koštac time samo potvrđujući značaj ovog pitanja - nema nikoga tko se neće složiti da je čovjek egzistirao, živio u Edenskom vrtu u vidu (nekakve) predegzistencije njegovom postojanju, življenju po konzumaciji sa "Stabla spoznaje dobra i zla" i posljedičnom izvođenju iz tog Vrta da živi podvrgnut upravo tome.

Da li je čovjekova (pred)egzistencija prije zloglasne konzumacije bila ovakva ili onakva i po čemu se razlikovala ili mogla razlikovati od one nakon nje, također je pitanje na koje je čovjek pokušavao naći odgovore (kroz povijest). Najpoznatiji su oni diskursi koji se tiču pitanja smrtnosti odnosno besmrtnosti (duše). Ali, dakako da nije sva stvar u tome: mnoge stvari su se promijenile u postegzistenciji Vrtu, neke od njih čak i naznačene unutar samog Postanka 3. Da navedem tek najočiglednije: strah i sram, rađanje u boli, odvraćanje muškarca od supartnerstva žene tj. njegovo uzdizanje nad nju (vladanje; LXX), adamov rad za preživljavanje i izdržavanje (obitelji), zemlja odbija lak urod... Ovo zadnje će u postPotopno doba biti još naglašenije: životinje kao hrana. Neko vrijeme nakon Potopa, dogodila se još jedna velika promjena: životni vijek ljudskog bića je skraćen. Sve ima predegzistenciju i postegzistenciju. Da, poprilično sam ovim ekspandirala cijeli koncept, izvan sad već pa i stereotipnog, gledišta na predpostojanje danog tek kroz zamisao (kojega ću se poslije i dotaknuti).
 
Tijelo nije postojalo, a Ja sam bio duša na nebu s Tobom;
nismo bili razdvojeni ni slušanjem nit’ zborom.
 
Zadnje uređeno:
Covjek moze imati sjecanja svojeg duhovnog pretka, kao i razne drame sjecanja i sukobe s potomcima dugih s kojim je predak dosao u neki odnos.
Ostavlja se nerijeseno nasljedje.
Svaki zivot se sudi zasebno.
Bliski odnos
i su cesto odraz bliskih odnosa nasih duhovnih predaka. Vasi bliznji nisu slucajno tu. Sve ima svoje razloge zasto tko ima takve bliznje.
Dobro nam došao Timotej. Dok si gore citirao Bibliju, tačnije Jeremiju, gdje nalaziš bibijske citate za ovu tvrdnju što sam citirao?
 
Dobro nam došao Timotej. Dok si gore citirao Bibliju, tačnije Jeremiju, gdje nalaziš bibijske citate za ovu tvrdnju što sam citirao?
Hvala na pitanju. Na terenu sam, te je tehnika skromna..

Prvo cu reci kako je pisano da je Sv Pismo moglo bi PUNO PUNO VECE da se je zapisalo sve sto je Krist govorio i cinio dok je hodao zemljom.
To ne bi stalo u sve knjige svijeta!

MORAMO PAZITI DA NE OGRANICAVAMO BOGA NJEGOVIM VLASTITIM SV PISMOM.

Da, apsurdno je to sto ljudi cesto koriste Bibliju protiv Boga, na nacine krivog tumacenja ili "ne postoji nista sto se tu ne spominje."

Tako, u Bibliji se NE SPOMINJE puno toga, npr novi kontinenti, stoga su krscanske ekspedicije otkrivsi nove kontinente, domorodce, Indijance, Aboridjane etc, smatrali NELJUDIMA, jer se ne spominju u Bibliji!
Te se ih masovno ubijali kao zivotinje.

U Bibliji se NE spominju ni danasnja tehnologija, ni kompjuteri, ni silni neboderi, ni moderna oruzja mas unistenja, pa to ne znaci da ove stvari NE postoje.

(nastavak》》
 
(》》nastavak)

Mi ljudi treba da budemo zive rastuce Biblije, dobro uskladjene sa sluzbenim Sv Pismom, razumijevajuci ga ne jednodimenzionalno , vec visedimenzionalno uz pomoc Duha Bozjeg koji je vodic za razumijeva
nje Sv Pisma.

Koristimo molitvu i za razumijevanje vlastitih i tudjih iskustava.

NPR. STO MI JE ISPRICAO MALI DECKO KOJI SE SJECA STVARI IZ DOBI PRIJE SILASKA U ZEMALJSKO TIJELO.

Mali nije imao nikakvog vjerskog znanja, a u dobi od tri g pricao je kako je dugo cekao na Nebu prije nego su ga poslali na zemlju. Veli, imao je krila (sto je oznaka duhovnih bica) i bio je medu puno drugih dusa u sirokom prostoru, i tu su se druzili i cekali. Jednog dana dosao je veliki andjeo i rekao mu da ga Bog salje na zemlju. Vidio je svoje buduce zemne roditelje kako su dugo molili, jer nisu mogli imati potomstva. Vidio je kaze i zemne djedove i bake, i svi su imali razlicite "kamenove" gdje su rodjeni (valjda tocke u prostoru-vremenu). Zatim su ga otpratili u fizicko tijelo, u koje je morao uci kao u tijesnu odjecu.

Pavao pise kako je fizicko tijelo samo ODIJELO duhu koji u njemu stanuje

No, to odijelo i.a jaki upliv na stanara, duha , oreko GENA koji mozu biti dobri ili losi.

Ima jos nesto vazno: BOG dobro poducava svaku dusu prije rodjenja, upozorava na Djavla, te PITA osobu zeli li sluziti BOGU,altruizmi ili Djavlu, egoizmu!

Ovisno o izboru, osoba dobiva "ovcinjak" u kojem ce se roditi. Na zemlji se radjaju uglavnom pobunjeme duse ALI tu je stalno ponuda obracenja svoj Adamovoj tjelesnoj djeci data, svatko bira sam.

Imam puno drugih osobnih iskustava na ovu temu.
 
Ne znam, meni su tvoja učenja neka filozofska, ili osim Biblije koristiš neke apokrifne spise. Naš Nefi, koji je mormon, on bar daje citate iz Biblije, svojih knjiga, kao i Origena kad objašnjava preegzistenciju duša. Jesi i ti mormon?
 
Niposto, nego klasicni krsvanin katolik.
Bojim se da ne shvacas o cemu govorim, a inace se moramo pomiriti s time da JOS nismo u stanju primiti bozje tajne, tj kako tko, i da smo 'djeca u razvoju'. Djeca pitaju kojesta roditelje, a nisu u stanju shvatiti odgovore.

"Putovanje" covjeka je velika tajna, koju pali ljudi pod ist.gr.jos ne mozu shvatiti. Ako danas ne kuzi, mozda ce sutra prosiriti vidike.

BOZja kreacija je stalni RAST.

Farizeji su se uredno i ispravo drzali sv Pisma, sve su TEHNICKI dobro tumacili i izvodili, ali Krist ih je ipak nazvao djavoljom djecom i gujinim leglom.
Jer su unatoc TEHNICKOJ ispravnosti religijske prakse sagrijesili protiv Duha!

Kako tumacis ovaj paradoks?

Odgovor, zato sto su doticni bili svojim duhom i srcem veoma DALEKO od Boga zivoga.

Farizeji su castili SVOJU ZAMISAO boga, koji NEMA VEZE SA STVARNIM BOGOM.

Zato ga nisu ni prepoznali, te ga pogrdise i ubise.

Opasno jene poznavati Boga intimno.

Uzalud nauk tada.

MORAMO UCITI NA NJIMA:
Tako su farizeji slijepo se drzeci, jednodimenzionalno, koristili citate iz Biblije PROTIV Boga.

Zamisli...

Cak i sam Djavao u pustinji je citirao biblijske retke protiv Isusa!

Hocu reci, dzaba covjeku ako zna i napamet Bibliju, kao farizeji, ako je intimom dsleko od Boga zivoga. Tome trebamo teziti. Bozjoj blizini, a onda lakse shvacamo puno toga.
 
2..
Moj savjet svima, tezite IZRAVNOM odnosu s Bogom.

Njega pitaj izravno i jesi li zreo da primis odgovore.

Cvijet se ne otvara nasilu, sve ide postepeno. Tako i spoznaja, a srce i vislji um treba da su uskladjeni.

Na internetu je more dezinformacija ili djelimicno tocnih info...

Ova tema o predegzistenciji nije sada prioritetna, vec je prioritet da shvatimo na kojoj poziciji VREMENSKE LINIJE Bozjeg plana se nalazimo.
 
Upravo ova tema je prioritet svih prioriteta, pozicija svih vremenskih linija koje su se sažele u ovoj realnosti Voljom Onoga koji nas je sve u nju uveo, u njoj nas drži i o kojoj govorim, pišem, živim. Saznaj tko si, iza svih krinki i zabluda - i upoznat ćeš Krista. Ili, zapravo, kod mnogih to ispadne obratno: kad upozna Krista, čovjek upozna i sebe samoga.
Isus je živio u vremenskoj liniji dovršetka ove kreacije i potpunosti začetka nove. U nju ste svi vi pozvani, sve ostalo su zablude i bluđenja. Nastavljam sa zapisom:


..::..

Svaka stvorena stvar (čak i) ljudskom rukom - predegzistira u dizajnu, predegzistira u "izvedbenom planu", predegzistira kao ideja, zamisao, naum. Konačno, dijete prije rođenja ne predegzistira tek u majčinoj utrobi, ono predegzistira i u mislima, osjećajima, nadanjima, u ljubavi njegovih začetnika, roditelja. I to postojanje je također postojanje: nije fizičko, nije materijalno - ali je postojanje i znati u kojoj mjeri je i da li uopće "inherentno i plodu, djetetovo 'vlastito'" – ovisi o objavi, otkrivenju, pa i prisjećanju.

Nije niti malo teško na (vječnu) egzistenciju (koja je jednako pred- kao i post-) gledati kao na nešto "neinherentno", neizravno u smislu da mi nju nužno nemamo (dok nemamo) sjećanja na (to) naše predpostojanje... možda, stoga, niti nije uopće "naše vlastito", onakvih kakvima se(be) znamo ovdje u svakom slučaju, jer i svaka sjećanja nužno mijenjaju i redefiniraju naša poimanja nas samih. I to, kao nekakvo nepisano pravilo, vrijedi i za svako malo dijete do određene dobi, često danas vole reći: dobi u kojoj dijete razvija samosvjest, svijest vlastitog identiteta i postojanja kao individue u ovom svijetu. Na kraju krajeva, malo se tko sjeća svog življenja prije upravo te faze u razvoju – znači li to da ga nije ni bilo? (Tko se sjeća svog prvoga udaha ovozemaljskoga zraka? Tko se sjeća presijecanja pupkovine? Plača i radosti bližnjih... I tako dalje, i tako dalje...) Da nema starih fotografija i riječi tih istih bližnjih... Zaborav je životna činjenica. Što si radio ili radila na današnji dan prije jedanaest godina, upravo u ovaj sat? Nemaš pojma. Ako otvoriš kalendare i sračunaš koja je to bila godina i koji dan u tjednu, koja faza u tvom životu, možeš se nečega još i domisliti – ali to su inference. I tko zna, možda će one potaknuti pravo prisjećanje. Okviri nekog – svakog konsenzualnog realiteta izgrađuju se kroz leksičko (ili simbolno) tumačenje percepcija, odgojem se oblikuju, kulturom učvršćuju – u svaku datu civilizacijsku tekovinu, tradiciju... mentalitet, uokvireni (pseudo)realitet (kažem "pseudo" jer je isključivo izvanjski, ovozemaljski, tjelesnog okruženja koji začas navuče krinku za krinkom preko... nečega). I da bi se došlo do tih "neizravnih" sjećanja inherentnih ljudskom biću (kao nekakve "izvorne sposobnosti duše"), pojedincu, moguće je da treba zadrijeti izvan "slika koje viču", izvan okvira koji određuju što je priznato ili čak "moguće", a što ne unutar njegovog realiteta, nazora. Konačno, ništa zaista nije izgubljeno i kapije sjećanja Bog otvara, ako će i kada će.


***

Ako čovjek sam sebi baca kamenje pred noge o koje će se potom sam spotaknuti i upasti u jamu koju si je sam kopao, te ne dopušta ni Bogu ni životu da nadiđe okvir svakog njegovog momentalnog horizonta, u velikoj je opasnosti da njegovo sasvim "jasno intelektualno razumijevanje neke stvari" zamijeni za jedan obični misaoni obrazac koji je toliko rigidan da samosvojna stvar više ne može funkcionirati na njen normalan način. A upravo u tu jamu je čovječanstvo kolektivno, civilizacijski i društveno, sasvim moguće (i dakako umovima uvijek diskutabilno) do grla upalo.

Uz dojmove koje su u zemaljskom životu prima putem osjetila (koji dojmovi su u svakom slučaju nekad bili daleko manje intenzivni, pa i manje agresivni nego danas), moguće je prisjetiti se iskustava čisto nadosjetilne vrste, što svakome komu su podarena može dati sigurnost da prije nego što je duša utkana s fizičkim tijelom, postojala je u stanju čisto duhovne prirode. Trenutak u povijesti [i svijeta i crkve] kada je ova vrsta sjećanja nestala je podudaran s prijelazom s Platonovih nazora na Aristotelove, smatraju neki. Dok je Platon bio uvjeren jasnim znanjem da duša posjeduje karakteristike usađene u nju prije začeća, Aristotel je priznavao bestjelesno stanje duše samo u životu nakon smrti. Za njega je početak postojanja duše bio istovjetan postojanju tijela.

Za sliku čovjeka, koju je prvi naučavao Aristotel, trebalo je još oko dva puta četiri stotine godina – od četvrtog pr.K do četvrtog po.K stoljeća – prije nego što je postala toliko uobičajeni ljudski posjed da je crkveni otac Augustin (354-430) mogao na njoj utemeljiti svoje učenje – učenje koje je oblikovalo čovjekov pogled na sebe za nadolazeća stoljeća, sve do našeg vlastitog vremena.

Sljedeći odlomak iz Augustinovih Ispovijesti jasno pokazuje kako je bio nagnan razmišljati o prirodi malog djeteta:

'Ovo doba, kojega se ne sjećam, koje primam na riječ drugih, i pretpostavljam od druge djece da sam i sam prošao, zaista je istina iako je tek pretpostavka, teško mi ga je uračunati u ovaj svoj život koji živim u ovom svijetu. Ništa manje od onoga što sam živio u majčinoj utrobi, sakriveno li je od mene u sjenama zaborava. Ali ako sam oblikovan u bezakonju i u grijehu me moja majka začela, gdje, preklinjem te, Bože moj, gdje sam, Gospodine, ili kada sam ja, tvoj sluga, bio bez krivnje? Ali gle! preko tog perioda prelazim; i što imam ja s tim čega se ne mogu prisjetiti ni traga?'

Na temelju takvog iskustva, Augustin nije mogao zamisliti čovjekovo biće ni na koji drugi način osim gledajući ga, od početnog časa njegova života, podložnim stanju ljudske rase koje je proizašlo iz Pada. Tako on u svojim Ispovijestima uzvikuje:

'Pred tobom, Bože, nitko nije slobodan od grijeha, pa ni dijete koje je samo jedan dan živjelo na zemlji.'

U pogledu bilo kakvog načina uzdizanja duše iz ovog palog stanja, smatralo se da ona to ne može postići nikakvim vlastitim trudom, već mora biti ovisna o dispensacijama darova milosti koje je Crkva išla dijeliti kroz Sakramente.

Usporedite s ovim današnju znanstvenu koncepciju čovjekove prirode, budući da ista dominira mišlju bilo kojeg suvremenog čovjeka – stručnjaka jednako kao i laika. Ovdje se čovjek javlja, i tijelom i dušom, kao zbroj naslijeđenih karakteristika, karakteristika koje su bile prenešene razmnožavanjem i postupno izlaze u punu manifestaciju kako pojedinac odrasta. Osim ove naslijeđene predodređenosti, smatra se da se duša predstavlja kao tabula rasa na koju se utiskuje svekoliki pečat vanjskih dojmova.


Sličnost između iznad kratko predočene moderne slike čovjeka i one Augustinove teološke je zapanjujuća. U oba je slučaja središnja pretpostavka da se ljudski razvoj od djeteta do čovjeka sastoji u razmatanju određenih naslijeđenih karakteristika koje su sposobne za daljnju specifičnu modifikaciju pod utjecajima koji dolaze izvana. Jedina razlika između dvije slike je u tome što su u modernoj koncepti nasljednosti i prilagodbe formirani bez osobitog pozivanja na etičke karakteristike duše.

Jasno je da i iz Augustinovih i iz suvremenih znanstvenih gledišta jednako nema smisla zahtijevati da oni koji traže istinu o sebi i svijetu povrate stanje koje je bilo njihovo kao male djece, stanje izraženo prethodnim citatom. Niti s ove točke gledišta postoji ikakvo opravdanje za pozivanje na zdrav razum, urođen u čovjeku da sjedi na sudačkom stolcu filozofskim naporima razuma – kad mu i jedan i drugi negiraju tu "urođenost".

Da još u Augustinovo doba ona izvornija koncepcija o ljudskoj naravi nije bila posve nestala, pokazuje pojava Augustinova protivnika Pelagija, prozvanog 'arhiheretikom' (vrhunskim heretikom), o kojemu ovo nije zapis niti nas u ovom času zanimaju njegove doktrine.

Da bi pružio nužnu korekciju Augustinovoj doktrini o nasljeđivanju (grešne prirode), Pelagije je morao biti sposoban vidjeti u prvim godinama života i početak zemaljskog i završetak predzemaljskog postojanja duše. Za doba koje više nije imalo nikakvo izravno iskustvo prenatalnog života duše, Augustinove doktrine su nedvojbeno bile prikladnije od onih Pelagija; Augustin je zapravo, među njima dvojicom, bio moderniji.
 
Krist svojim učenicima nalaže da postanu kao mala djeca. Prisjetimo se prije svega Kristovih riječi koje je zapisao Matej u 18. i 19. poglavlju:

'Isus dozva dijete i postavi ga posred njih, i reče: Uistinu, ja vam to kažem, ako se vi ne promijenite i ne postanete poput djece, ne, vi nećete ući u kraljevstvo nebesko. Onaj, dakle, tko se učini malenim kao ovo dijete, eto najvećeg u kraljevstvu nebeskom.'

'Pustite djecu, neka dođu k meni, i ne branite im; jer je takvih kraljevstvo nebesko.'


Augustin se poziva na ove riječi kada zaključuje ispitivanje svojih sjećanja iz djetinjstva koje je poduzeo kako bi dokazao pokvarenost duše od njenog prvog dana na zemlji. On kaže: 'U malenkosti djece dao si nam, kralju naš, simbol poniznosti kad si rekao: Takvih je kraljevstvo nebesko.'

Ako pogledamo unatrag s onoga što Augustin ovdje kaže na izvorne odlomke u upravo citiranom Evanđelju, vidimo kakvu on neočekivanu izmjenu pravi. Od prvog odlomka uzeta je samo zadnja rečenica, i ovo je u Augustinovu umu stopljeno u jedno s drugim stihom. Time Kristova opomena kroz vlastito nastojanje da se postane kakav se nekoć bilo kao dijete potpuno nestaje. Cijeli odlomak tako poprima značenje koje odgovara tom pasivnom stavu prema Božjoj volji koju je usađivao Augustin i kojoj se suprotstavljao Pelagije, i baš u tom smislu kao da su Kristove riječi potonule u svijesti zapadnog kršćanstva i obično se tako i dan–danas shvaćaju.



Pogledajmo koliko je drugačije ova Kristova zapovijed živjela u Traherneovoj svijesti iz ulomka njegovih Centurija:

'Što je mislio naš Spasitelj, kad je rekao, morate se ponovno roditi i postati malo dijete koje će ući u kraljevstvo nebesko, dublje je nego što se općenito vjeruje. Nije samo u bezbrižnom oslanjanju na Božju providnost, da ćemo postati mala djeca, ili u slabosti i kratkoći našeg gnjeva i jednostavnosti naših poriva i strasti, nego u miru i čistoći cijele naše duše. Koja čistoća također je dublja stvar nego što se obično shvaća.'

Kod Trahernea je također dotični odlomak spojen s jednom drugom Kristovom izrekom, iz Ivanova izvještaja o Kristovom razgovoru s Nikodemom:

'Zaista, zaista, kažem vam, ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti Kraljevstvo Božje.'

Kakva je koncepcija djetinjstva čovjekova morala postojati u duši koja bi ujedinila ova dva odlomka iz Evanđelja na ovaj način? Dok je za Augustina to zbog njegova niskog rasta i bespomoćnosti da dijete postaje simbol duhovne malenosti i bespomoćnosti čovjeka kao takvog, u usporedbi s nadmoćnom moći božanskog Kralja, za Trahernea je to djetetova blizina Bogu koji mu je najprisutniji i kojeg mora ponovno steći čovjek koji teži unutarnjem savršenstvu.


Spomenuli smo Augustinova razmišljanja o tom najranijem periodu čovjekova života, pogledajmo kako ona izgledaju u Goeteovim očima. U dijelu njegove životne priče, u autobiografiji Istina i Fikcija, Goete završava izvještaj o prvom dijelu njegova djetinjstva ovim riječima:

'Tko može dostojno govoriti o punini djetinjstva? Mi drugačije ne možemo vidjeti mala stvorenja koja trčkaraju pred nama nego s oduševljenjem, ne, čak s udivljenjem; jer oni općenito obećavaju više nego što izvode i čini se da se priroda, među ostalim bezobraznim trikovima koje nam predstavlja, ovdje osobito s nama i poigrava. Prve organe koje daruje djeci koja dolaze u svijet, prilagođeni su najbližem neposrednom stanju stvorenja koje ih, skromno i nevješto, začas koristi za svoje tadašnje svrhe. Dijete, smatrano u i po sebi, sa sebi ravnima, i u odnosima koji odgovaraju njegovim moćima, djeluje tako inteligentno i razumno, a u isto vrijeme tako lako, veselo i pametno, da se teško može poželjeti njegov daljnji odgoj. Kad bi djeca odrasla prema ranim pokazateljima, ne bismo trebali imati ništa osim genijalaca.'


::::::


Ne ulazeći u raznorazne koncepte "transmigracije duša", svak je u stanju i trebao bi biti u stanju vidjeti "re-in-karnaciju" u NZ. Da, reinkarnacija postoji u Novom Zavjetu - nije baš prozvano tim nazivom ali koncept "ponovnog vraćanja u/na karnalno" (što izraz "re.in.karnacija" doslovce i znači) nasuprot rastu i izgradnji u duhu je jedan od temeljnih koncepata u Novom Zavjetu i prozvan je: apostaza. I u njegovom blažem značenju - "mnogi spavaju", kako kaže Pavle: ne razvijaju se i ne rastu u Kristu, samo su došli k njemu i "zaspali". To je ono što je u Pavlovim pismima ostalo zabilježeno kao simptomatika još tada, u počecima. A ako itko i spava, znat će da je spavao tek nakon što se probudi.

Pozvani smo na nepojmljivo. Zaista, ta kako naš um ili naša zamišljajna moć može zamisliti nezamislivo si? Ne može, a opet, pozvani smo da dopustimo da nas Duh iznutra promijeni: da, kako Pavle kaže, doslovce "preobrazi" čovjekov um što znači način njegovog razmišljanja, gledanja na stvari, cijelu svjesnost i samosvjesnost – ne tek svjetonazor, filozofiju, vjeroispovijest, već i samu metodologiju pristupa (na kraju krajeva, svemu i bilo čemu). Jer upravo to i jest preobrazba uma o kojoj se govori u NZ, o kojoj govore Poslanice, o kojoj govori sam Isus. To je početak rasta u duhu. Božje su pomisli drukčije od ljudskih, neupitno. Ali i pomisli novog, nutarnjeg čovjeka u Kristu također su drukčije od onih starog čovjeka, vanjskog čovjeka. Isusove pomisli su bile drukčije od pomisli Petrovih, njegovih učenika koji su za stopama učitelja hodili neumorno.

Novi čovjek, u Kristu je pozvan da svaku ČAK misao dovede u pokornost KRISTU. Njemu. Svaku.

Yešua je rekao: ostanite u ljubavi mojoj, prebivajte u njoj. Ljubav se pokazuje izvanjski djelima, djela izviru iz nutarnjih poriva i misaonog života: srca i uma, uvjerenja i vjerovanja koji se racionaliziraju i prihvaćaju i u njih unosi život duše, srce. Duh u koji smo rođeni, želi zaživjeti u nama neprekidno, čega je izraz i naša želja da živimo pravedno i pošteno, s puninom integriteta i u svakoj situaciji reagiramo ispravno - ispravno znači u izrazu mara ljubavi i pravednosti. Ali to je istinski neizvedivo osim kroz duboku i korijenitu unutarnju promjenu, doslovce transformaciju, preobrazbu uma, nutarnjeg čovjeka – na što smo pozvani da dopustimo Bogu da ju provede na nama. I ako mu priđemo s nevinošću povjerenja maloga djeteta – on to i čini!


Konačno, kao dodatak svemu rečenom, za novoga predegzistencija (njegovog) starog svjetovnog čovjeka je toliko od njega udaljena, kao što tama ne poznaje... NIŠTA. Za nekoga je to bila još dublja tama, za nekoga neki stupanj svjetla. Jer, nije predegzistencija neki filozofski koncept, već način na koji se egzistiralo, predegzistiralo ovoj sada zemaljskoj egzistenciji koja egzistencija je malo što drugo osim splet mišljenja o njoj, splet koji je skupljen u fasciu kao u batinu kojom se svaki oslobođeni duh kreće mlatiti fantazmima kao da su jedini realiteti, a nisu.

Toliko toga Isus donosi na onu "večeru"... da ta "večera" potraje cijeli život, pa i duže, i do u pravu pravcatu postegzistencijsku gozbu. Jer vječnost, ako ne počne SAD, ili ako VEĆ nije počela – kad će? Ili drugim riječima: kad će svak ponaosob podići svoj novi križ: NADVLADANOST svijeta, a ne bivanja svijetom. Jer "križ" koje je "stauros", nije ovdje križ, već putni štap! Dug je put pred nama... i u jednom momentu shvatimo da prerasta u vječnost i time se zaproteže i u ono što bi prije.

Kako itko može biti u Kristu i ustvrditi da Kristovo pretpostojanje, njegova predegzistencija nije i njegova vlastita – u duhu? Ne može, osim u smislu da jezik svašta trpi od račvastog uma. Jer što je Krist rekao to i ostvaruje: gdje sam ja da i vi možete biti. I tko je tako rođen, takvim i biva i jest (ovdje u svijetu, i njegovim izražajima) – jer drukčiji niti nije i u svojem suzajedništvu s Ocem i Kristom, rast će – i dok je ovdje: do mjere do koje može, a u cjelini do u puninu mjere Krista.

Gle, ja stvaram nešto novo! – riječ je našeg Oca. S obzirom da u to novo mi "ulazimo kao u zgotovljenu sobu", dolazimo kao na unaprijed pripremljenu gozbu... ta nije Božja gozba puko iće i piće! Ona je kreacija, i ova konkretna kreacija NOVOGA podrazumijeva ono što neki prozivaju vječnost – i tamo je egzistencija koju očekujemo, koje sad svatko u Kristu može imati predokus, jednako predegzistencija i postegzistencija.

Vječnost, da bi vječnošću bila, mora biti već sada, mora biti uvijek i oduvijek. Nikakvo čudo onim anegdotalnim radostima najranijih sljedbenika Puta. I taj isti Put je i dan danas isti taj Put. I drugoga nema niti će ga biti. Aha Khal No Vehyo, jednom za svagda.
 
Nazad
Vrh