- Poruke
- 322
- Reakcijski bodovi
- 34
- Bodovi
- 28
Rođenje - kako ga podrazumijevamo kao sazrijevanje ploda u utrobi majke i otuda u svijet dođe novorođenče - može biti i jest početak ovozemaljskog života. Ali ni na koji način ne govori da je to i početak (nečijeg, pa i Isusovog) života, postojanja u totali. Nadam se, da je to svima očigledno.
Rođenje je način na koji kao ljudska bića ulazimo u ovaj svijet, ovozemaljsko postojanje.
Šta smo bili prije toga? I jesmo li uopće, ikako, i kako?
U Efežanima 1.4 Pavle kaže da nas je Bog izabrao prije postanka, utemeljenja svijeta.
Što to znači?
Ako nas je izabrao prije nego što je ovaj svijet - zemlju uopće i načinio to može značiti samo jedno: postojali smo i prije ove kreacije.
Kakvo je to naše postojanje moglo biti?
Ima različitih ideja na tu temu, izdvojimo dvije:
Moguće je da smo postojali u Božjem umu, kao zamisao - prije nego što je sve stvoreno i mi ovdje (pa i igdje, uopće) zapostali pri začeću. Bog je za nas znao, a mi za sebe ne možemo reći.
Druga je mogućnost da smo prije ove kreacije imali neku vrstu svjesnog postojanja, različitog od ovog zemaljskog.
U biti prvo naznačava da smo bili tek nekakva "stvaralačka ideja" u Božjem umu i namjeri da ju ostvari tek po i unutar ove kreacije. Drugo naznačava... moguće smo i bili s njime kad je sve ovo stvarao. U Jobu njega Bog pita: gdje si bio ti dok sam ja stvarao...
Zaista: gdje si bio ili bila TI?
Postanje moje nije bilo skriveno od tebe; kad postadoh u tajnosti, otkan u dubinama zemaljskim,
Oči me tvoje vidješe kao zametak bezličan; u knjizi su tvojoj zabilježeni svi dani, što su bili unaprijed određeni, kad ih još nije bilo ni jednoga.
Postanje - "ocem" (heb.): supstanca, moć, snaga.
Grčki prijevod tu ima "ostoun/ostoen" što se prevodi kao kosti. Zbog gotovo doslovne transliteracije hebrejskoga u grčki (koji nema "c") - ostalo je u prevođenju s grčkoga: kosti. Ili je prevoditelj to tako smatrao, jer "ocem" nisu kosti. Ali, neka su i kosti - nešto jest.
Psalam ukazuje i ne isključuje da smo moguće imali neki oblik "supstance" prije nego što smo poprimili zemaljski "oblik".
Bog je rekao Jeremiji da ga je poznavao prije nego što je bio oblikovan u maternici (Jeremija 1:5).
Dođe mi riječ gospodnja:
Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih
Tradicionalno shvaćanje uvijek nam je davalo "ideju" da smo
stvoreni - zapostali u trenutku začeća (ili najkasnije rođenja), ali čini se da Sveto pismo ukazuje na vrstu
predegzistencije: naše (nekakve) egzistencije prije nego što smo formirani u maternici.
Već i sam Postanak 2, uglavnom shvaćen kroz ideju Božjeg udahnuća "daha života" kad se kaže da je adam postao "živa duša" - nekako se povezuje uz moment njegovog zapostajanja. Ali čak i tu, iz Boga samoga je taj dah izašao i po njemu je taj adam, tada, živa duša. Moguće je reći: adam je tek u tom času oživio. Beživotno obličje je zaživjelo onim što je Bog udahnuo.
Druga stvar, u toj istoj izjavi, i dah i život su imenice u množini: dahovi života, još bolje, sukladnije ostalim upotrebama tih riječi u SZ: dahovi živih. Bog je udahnuo u adama dahove živih... i te žive će potom Eva (Havah - roditeljica svih živih ljudi) i ostale žene-majke rađanjem uvesti u ovo zemaljsko postojanje. Od duhova - dahova (živih prije stvaranja zemlje, pa čak i uređenja samog Edenskog Vrta) do rođenja. Konačno, Knjiga Enohova Boga naziva, tamo gdje SZ govori "Jahve Cabaot" - Jahve nad vojskama (mnoštvima), Jahve nad duhovima. Ta mnoštva su duhovi. I duh je također i udahnuti dah u adama. S obzirom na kasnije Božje ponavljanje Njegovog poznavanja nas i prije, otprije našeg rođenja - nije isključeno postojanje nekakvog nama zaboravljenog identiteta u "dahovima živih" koje Bog udahnu, utisne u adama - moguće i nije isključeno: duše živih, skrivene u satkanosti adamove fiziologije. Ne tvrdim, tek iznosim.
Zanimljiva činjenica, malo znana ili češće još previđana je u fizionomiji muškarca i žene. Muškarac stvara spermije... "projektno", već onda, u datom času, pred čin. Žensko tijelo već u samom formiranju unutar majčine maternice, po naredbi informacije utkane od Boga samoga (i prva, ona za muškarce je dakako takva, ali je drukčija) oformi sva jajašca. Sve žene u sebi nose SVA jajašca i jedina jajašca koja postoje. Drugih nema: sve imaju ista. Jedino ona koja će biti oplođena su... u slijedu i redom koji je poznat jedino Bogu. I ono što je otkriveno istraživanjima: čak ni spermiji se ne bore tko će prodrijeti kroz opnu, već se ponašaju svi zajdno kao da znaju čiji je red da prođe i jedni pomažu, svi drugi pomažu upravo tom jednom, muškoj oplodnoj stanici. Koga zanima ova tema, nek ju istraži dalje sam, pa i rečeno.
Kvaliteta ili vrsta postojanja koju imamo ili smo imali prije formiranja u maternici otvorena je, dakako, za raspravu. Ne bi bilo pogrešno ako bi se to postojanje tumačilo kao punopravno postojanje duhova u Duhovnom Božjem kraljevstvu.
Konačno, Isus je jasno rekao: samo onaj koji je s neba sišao, može se u nebesa i vratiti.
Uobičajeno se smatra da se to odnosi samo i isključivo na Isusa. Odnosi se na njeg, dakako. Ali nigdje se ne kaže da baš ti ne bi mogao ili mogla biti jedan ili jedna od tih koji su predpostojali u Božjem svijetu duhova u nekom obliku.
Osim toga, zabilježeno je da nitko ne može Kristu osim ako ga Otac sam ne dovede baš kao što nitko ne može k Ocu osim kroz Krista - Sina.
.
Za one koji prihvaćaju predegzistenciju naših duhova prije dolaska na ovu Zemlju, postoje zanimljivi tokovi razmišljanja kojima se mogu posvetiti.
Jedna od njih je da smo prije dolaska na ovu zemlju imali neko znanje ili izbor da dođemo na ovu zemlju i postanemo svjesni naše misije i zadaaća vezanih za ovu zemlju, za postojanje ovdje. Došli smo s razlogom, s ciljem, sa svrhom, jer je i sva kreacija našeg Oca svrhovita i nije besmislena.
Cilj taj može biti dvojak:
- Jedan, na našoj, da tako kažemo "osobnoj" razini, on bi bio prihvaćanje izazova življenja ovog našeg zemaljskog života (u čije smo postojanje ušli rođenjem), života sa svim njegovim kušnjama, izazovima, problematikama... kako bismo unaprijedili svoj duhovni rast tamo odakle smo i došli, u Božjem duhovnom kraljevstvu.
- Drugi bi bio - ako smo tada preuzeli neku specifičnu misiju ili zadaću, pripomoći, odnosno SUdjelovati u ispunjenju Božje Volje za one koje susrećemo tijekom života, ili općenito drugima, nekim grupama drugih do kojih naša djela mogu doprijeti.
Dolaskom na ovu Zemlju, jasno, sve znanje o našem prethodnom postojanju je oduzeto osim nekih
događaja za koje smo predvidjeli da će se dogoditi i donijeti osjećaj
"prepoznatljivosti" - nešto nalik onom dojmu da smo to nešto već vidjeli prije (deja vu). Te informacije, naša znanja o našem ranijem duhovnom postojanju, ako ono jest, su zaključana u u našem duhu i izlaze na površinu svijesti kada se neki događaji zbudnu, dogode, poput nekakvih prekretnica ili putokaza koji nam govore da smo na pravom putu ili nas usmjeravaju.
To može biti u vidu razumljive informacije, uvida nekog detalja naših života, a može biti nemušti i čisti Božji utjecaj koji nam privuče pažnju, pažnju cijelog našeg bića i ako prihvatimo, on će nas povesti ili u novu dionicu puta ili usmjeriti na nešto posve drugo, neki drugi trak u životu.
Bez obzira koliko se činilo da su teška vremena ili koliko je težak put, trebamo zapamtiti i ne smetnuti predaleko od svijesti da nije uopće nemoguće da smo ili sami odabrali ili smo pristali da krenemo tim putem kojim ćemo putovati za kako naš vlastiti duhovni rast, ako već ne i podršku drugima ovdje. Bog je taj koji priskrbljuje i već je priskrbio dostano i snage i milost da se suočimo sa svakim Golijatom i svakom planinom s kojom se suočavamo. (1. Korinćanima 10.13):
Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.
Nemojte zavidjeti drugima za koje vam se čini da im je u životu lakše nego vama, prvo, vi zaista ne znate koliko je njima zapravo teško ili lako; a drugo, ako jest zaista tako, oni su, nije isključeno da su oni moguće odabrali lakši put s manje dobrobiti za duhovni rast od vašega.
Nitko u tom izboru nije bio prepušten sebi, Bog nas sve vodi i nikada vam neće pustiti da - u duhovnom rastu i za duhovni rast - izaberete ono za šta On zna da niste sposobni učiniti, izvesti. Božja prosudba, život unutar Božje ekonomije, nije poput ove u svijetu, gdje zaista nesposobni obavljaju dužnosti i vrše funkcije za koje uopće nisu osposobljeni, niti žele biti. Sve to oni čine s drugim (često, zapravo gotovo uvijek krivim) motivima. Ali i to zlo ovoga svijeta nama otkriva dublju duhovnu istinu: iza sveg vidljivog, nevidljivo djeluje.
Ako tražite iznutra svog duha, uvijek ćete pronaći milost i snagu koju vam Bog daje da prevladate svaku planinu. Razlog zbog kojeg se čini da niste primili pomoć je taj što postoji previše buke u vašoj nutrini (u vašoj duši).
Uzimajte si vremena kad god možete i primirite se, uđite u one nutarnje, skrivene odaje vaše nutrine, zatvorite prozore i vrata i budite mirni u sebi. Neka vas mir Božji ispuni i dobit ćete jasno u svom duhu (ne nužno u riječima ili mislima) snagu i milost da nastavite dalje.
Rođenje je način na koji kao ljudska bića ulazimo u ovaj svijet, ovozemaljsko postojanje.
Šta smo bili prije toga? I jesmo li uopće, ikako, i kako?
U Efežanima 1.4 Pavle kaže da nas je Bog izabrao prije postanka, utemeljenja svijeta.
Što to znači?
Ako nas je izabrao prije nego što je ovaj svijet - zemlju uopće i načinio to može značiti samo jedno: postojali smo i prije ove kreacije.
Kakvo je to naše postojanje moglo biti?
Ima različitih ideja na tu temu, izdvojimo dvije:
Moguće je da smo postojali u Božjem umu, kao zamisao - prije nego što je sve stvoreno i mi ovdje (pa i igdje, uopće) zapostali pri začeću. Bog je za nas znao, a mi za sebe ne možemo reći.
Druga je mogućnost da smo prije ove kreacije imali neku vrstu svjesnog postojanja, različitog od ovog zemaljskog.
U biti prvo naznačava da smo bili tek nekakva "stvaralačka ideja" u Božjem umu i namjeri da ju ostvari tek po i unutar ove kreacije. Drugo naznačava... moguće smo i bili s njime kad je sve ovo stvarao. U Jobu njega Bog pita: gdje si bio ti dok sam ja stvarao...
Zaista: gdje si bio ili bila TI?
Postanje moje nije bilo skriveno od tebe; kad postadoh u tajnosti, otkan u dubinama zemaljskim,
Oči me tvoje vidješe kao zametak bezličan; u knjizi su tvojoj zabilježeni svi dani, što su bili unaprijed određeni, kad ih još nije bilo ni jednoga.
Postanje - "ocem" (heb.): supstanca, moć, snaga.
Grčki prijevod tu ima "ostoun/ostoen" što se prevodi kao kosti. Zbog gotovo doslovne transliteracije hebrejskoga u grčki (koji nema "c") - ostalo je u prevođenju s grčkoga: kosti. Ili je prevoditelj to tako smatrao, jer "ocem" nisu kosti. Ali, neka su i kosti - nešto jest.
Psalam ukazuje i ne isključuje da smo moguće imali neki oblik "supstance" prije nego što smo poprimili zemaljski "oblik".
Bog je rekao Jeremiji da ga je poznavao prije nego što je bio oblikovan u maternici (Jeremija 1:5).
Dođe mi riječ gospodnja:
Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih
Tradicionalno shvaćanje uvijek nam je davalo "ideju" da smo
stvoreni - zapostali u trenutku začeća (ili najkasnije rođenja), ali čini se da Sveto pismo ukazuje na vrstu
predegzistencije: naše (nekakve) egzistencije prije nego što smo formirani u maternici.
Već i sam Postanak 2, uglavnom shvaćen kroz ideju Božjeg udahnuća "daha života" kad se kaže da je adam postao "živa duša" - nekako se povezuje uz moment njegovog zapostajanja. Ali čak i tu, iz Boga samoga je taj dah izašao i po njemu je taj adam, tada, živa duša. Moguće je reći: adam je tek u tom času oživio. Beživotno obličje je zaživjelo onim što je Bog udahnuo.
Druga stvar, u toj istoj izjavi, i dah i život su imenice u množini: dahovi života, još bolje, sukladnije ostalim upotrebama tih riječi u SZ: dahovi živih. Bog je udahnuo u adama dahove živih... i te žive će potom Eva (Havah - roditeljica svih živih ljudi) i ostale žene-majke rađanjem uvesti u ovo zemaljsko postojanje. Od duhova - dahova (živih prije stvaranja zemlje, pa čak i uređenja samog Edenskog Vrta) do rođenja. Konačno, Knjiga Enohova Boga naziva, tamo gdje SZ govori "Jahve Cabaot" - Jahve nad vojskama (mnoštvima), Jahve nad duhovima. Ta mnoštva su duhovi. I duh je također i udahnuti dah u adama. S obzirom na kasnije Božje ponavljanje Njegovog poznavanja nas i prije, otprije našeg rođenja - nije isključeno postojanje nekakvog nama zaboravljenog identiteta u "dahovima živih" koje Bog udahnu, utisne u adama - moguće i nije isključeno: duše živih, skrivene u satkanosti adamove fiziologije. Ne tvrdim, tek iznosim.
Zanimljiva činjenica, malo znana ili češće još previđana je u fizionomiji muškarca i žene. Muškarac stvara spermije... "projektno", već onda, u datom času, pred čin. Žensko tijelo već u samom formiranju unutar majčine maternice, po naredbi informacije utkane od Boga samoga (i prva, ona za muškarce je dakako takva, ali je drukčija) oformi sva jajašca. Sve žene u sebi nose SVA jajašca i jedina jajašca koja postoje. Drugih nema: sve imaju ista. Jedino ona koja će biti oplođena su... u slijedu i redom koji je poznat jedino Bogu. I ono što je otkriveno istraživanjima: čak ni spermiji se ne bore tko će prodrijeti kroz opnu, već se ponašaju svi zajdno kao da znaju čiji je red da prođe i jedni pomažu, svi drugi pomažu upravo tom jednom, muškoj oplodnoj stanici. Koga zanima ova tema, nek ju istraži dalje sam, pa i rečeno.
Kvaliteta ili vrsta postojanja koju imamo ili smo imali prije formiranja u maternici otvorena je, dakako, za raspravu. Ne bi bilo pogrešno ako bi se to postojanje tumačilo kao punopravno postojanje duhova u Duhovnom Božjem kraljevstvu.
Konačno, Isus je jasno rekao: samo onaj koji je s neba sišao, može se u nebesa i vratiti.
Uobičajeno se smatra da se to odnosi samo i isključivo na Isusa. Odnosi se na njeg, dakako. Ali nigdje se ne kaže da baš ti ne bi mogao ili mogla biti jedan ili jedna od tih koji su predpostojali u Božjem svijetu duhova u nekom obliku.
Osim toga, zabilježeno je da nitko ne može Kristu osim ako ga Otac sam ne dovede baš kao što nitko ne može k Ocu osim kroz Krista - Sina.
.
Za one koji prihvaćaju predegzistenciju naših duhova prije dolaska na ovu Zemlju, postoje zanimljivi tokovi razmišljanja kojima se mogu posvetiti.
Jedna od njih je da smo prije dolaska na ovu zemlju imali neko znanje ili izbor da dođemo na ovu zemlju i postanemo svjesni naše misije i zadaaća vezanih za ovu zemlju, za postojanje ovdje. Došli smo s razlogom, s ciljem, sa svrhom, jer je i sva kreacija našeg Oca svrhovita i nije besmislena.
Cilj taj može biti dvojak:
- Jedan, na našoj, da tako kažemo "osobnoj" razini, on bi bio prihvaćanje izazova življenja ovog našeg zemaljskog života (u čije smo postojanje ušli rođenjem), života sa svim njegovim kušnjama, izazovima, problematikama... kako bismo unaprijedili svoj duhovni rast tamo odakle smo i došli, u Božjem duhovnom kraljevstvu.
- Drugi bi bio - ako smo tada preuzeli neku specifičnu misiju ili zadaću, pripomoći, odnosno SUdjelovati u ispunjenju Božje Volje za one koje susrećemo tijekom života, ili općenito drugima, nekim grupama drugih do kojih naša djela mogu doprijeti.
Dolaskom na ovu Zemlju, jasno, sve znanje o našem prethodnom postojanju je oduzeto osim nekih
događaja za koje smo predvidjeli da će se dogoditi i donijeti osjećaj
"prepoznatljivosti" - nešto nalik onom dojmu da smo to nešto već vidjeli prije (deja vu). Te informacije, naša znanja o našem ranijem duhovnom postojanju, ako ono jest, su zaključana u u našem duhu i izlaze na površinu svijesti kada se neki događaji zbudnu, dogode, poput nekakvih prekretnica ili putokaza koji nam govore da smo na pravom putu ili nas usmjeravaju.
To može biti u vidu razumljive informacije, uvida nekog detalja naših života, a može biti nemušti i čisti Božji utjecaj koji nam privuče pažnju, pažnju cijelog našeg bića i ako prihvatimo, on će nas povesti ili u novu dionicu puta ili usmjeriti na nešto posve drugo, neki drugi trak u životu.
Bez obzira koliko se činilo da su teška vremena ili koliko je težak put, trebamo zapamtiti i ne smetnuti predaleko od svijesti da nije uopće nemoguće da smo ili sami odabrali ili smo pristali da krenemo tim putem kojim ćemo putovati za kako naš vlastiti duhovni rast, ako već ne i podršku drugima ovdje. Bog je taj koji priskrbljuje i već je priskrbio dostano i snage i milost da se suočimo sa svakim Golijatom i svakom planinom s kojom se suočavamo. (1. Korinćanima 10.13):
Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.
Nemojte zavidjeti drugima za koje vam se čini da im je u životu lakše nego vama, prvo, vi zaista ne znate koliko je njima zapravo teško ili lako; a drugo, ako jest zaista tako, oni su, nije isključeno da su oni moguće odabrali lakši put s manje dobrobiti za duhovni rast od vašega.
Nitko u tom izboru nije bio prepušten sebi, Bog nas sve vodi i nikada vam neće pustiti da - u duhovnom rastu i za duhovni rast - izaberete ono za šta On zna da niste sposobni učiniti, izvesti. Božja prosudba, život unutar Božje ekonomije, nije poput ove u svijetu, gdje zaista nesposobni obavljaju dužnosti i vrše funkcije za koje uopće nisu osposobljeni, niti žele biti. Sve to oni čine s drugim (često, zapravo gotovo uvijek krivim) motivima. Ali i to zlo ovoga svijeta nama otkriva dublju duhovnu istinu: iza sveg vidljivog, nevidljivo djeluje.
Ako tražite iznutra svog duha, uvijek ćete pronaći milost i snagu koju vam Bog daje da prevladate svaku planinu. Razlog zbog kojeg se čini da niste primili pomoć je taj što postoji previše buke u vašoj nutrini (u vašoj duši).
Uzimajte si vremena kad god možete i primirite se, uđite u one nutarnje, skrivene odaje vaše nutrine, zatvorite prozore i vrata i budite mirni u sebi. Neka vas mir Božji ispuni i dobit ćete jasno u svom duhu (ne nužno u riječima ili mislima) snagu i milost da nastavite dalje.
Zadnje uređeno od strane moderatora: