Osudjenicima bi prebili noge da se ne mogu podupirati i da se brze uguse. Vojska je cuvala osudjenike dok bi bili zivi, da ih netko ne bi skinuo s kriza i oslobodio. No kada jednom umru, niti tada ih ne bi skidali s kriza. Ostavili bi ih jos danima za primjer drugima.
Uz pretpostavku da je Isus vec bio mrtav i da mu nisu polomili noge, vrlo je cudno da su ga dali skinuti i pokopati. To je vrlo neobicno za rimsku praksu. Barh Ehrman navodi da je u povijesnim izvorima nasao samo na 1 takav slucaj. Radilo se o nekim lokalnim plemicima osudjenom za izdaju u Aleksandriji cijoj je rodbini povodom carskog praznika bilo iznimno dopusteno da skinu osudjene rodjake s krizeva i pokopaju is. No, Isus nije bio niti rimski gradjanin, a niti plemic i jako je cudno da je takva praksa dopustena u njegovom slucaju.
Ne sviđa mi se uopće pristup tog autora, u startu odbacuje sva evanđelja kao povijesne spise i štošta aludira...
Sve se to može pobijati i objašnjavati na jedan ili na drugi način, samo je pitanje kakvu "hranu konzumiramo".
Za nas vjernike i da ne postoji niti jedan povijesni slučaj u tom smislu, bilo bi svejedno, jer vjerujemo u Božju intervenciju koja bi učinila svoje.
Sumnjam da bi itko zbog vjere u Krista išao na križ ili na druga gubilišta da je to samo dobro ispričana priča pojedinih fanatika tog vremena...
A drugo, takvi autori uporno zaboravljaju da Pilat nije imao jednaku podršku iz Rima za sve ono što je radio, pa je ponekad morao i kalkulirati, no takvi autori samo se uhvate njegove brutalne naravi i u startu konstatiraju kako nešto nije moglo biti iz evanđelja itd. Tom logikom, nije uobičajena ni privilegija koju su Židovi imali u smislu vjere, pa je vidimo da postoji, tako da, tko će vjerovati vjeruje, tko ne želi, nađe načina da se čudom čudi...
I za kraj, prema izvještaju, ugledan čovjek je tražio Kristovo tijelo...
