Sufizam

Zasto se kaze uciti Kuran, a ne pjevati?

Je l' to dolazi od glagola proucavati Kuran?

Prva objava je glasila 'Ikre'(uči, čitaj), iz te rijeci se izvodi i Kur'an. Kaze se uciti jer treba aktivno 'uciti' Kur'an u njegovom znacenju. Ovim se zeli reci koliko je velik stepen znanja i mudrosti.A na drugom mjestu je uljepsano ucenje lijepim glasom i razlicitim mekamima(ljestvicama muzickim)

Druga perspektiva je da prvotno Ikre znaci izmežu ostalog ponavljaj, citaj 'u sebi',citaj(spoznaji) sebe.

Treba reci da uciti Kur'an vrijedi samo za Kur'an, ilahije se pjevaju....dzehri zikrovi(glasno zazivanje Boga) takođe imaju u sebi melodiju...i to se moze reci da se pjeva.

Da li u sufijsku tekiju mogu doci i nemuslimani? Mogu li biti prisutni kada je program, zirk i sl.

Quote from Fazlija

Da li u sufijsku tekiju mogu doci i nemuslimani? Mogu li biti prisutni kada je program, zirk i sl.

Naravno da su dobro dosli u tekije. Mogu biti prisutni kada se zikri...mogu i zikriti zajedno sa sufijama.

Trebalo bi potrpati ove nase forumase pa odvesti u tekiju da pjevaju i plesu sa sufijama.

Do not praise your own faith exclusively so that you disbelieve all the rest. If you do this you will miss much good. Nay, you will miss the whole truth of the matter. God, the Omniscient and the Omnipresent, cannot be confined to any one creed, for He says in the Quran, wheresoever ye turn, there is the face of Allah. Everybody praises what he knows. His God is his own creature, and in praising it, he praises himself. Which he would not do if he were just, for his dislike is based on ignorance.
Ibn Arabi

Jednog dana Malik b. Dinar i Sabit Benani, k.s., svratiše kod Rabije el-Adevijje, k.s., pa ih ona upita zbog čega robuju Allahu, dž.š. Malik b. Dinar, k.s., odgovori:

„Ja robujem jer čeznem za Džennetom.“, a Sabit Benani, k.s., reče: „Ja robujem jer strahujem od Džehennema.“

Tada ih Rabija el-Adevijja, k.s., ukori riječima:

„O Malik! Tvoje stanje nalikuje na stanje radnika koji radi za plaću. A ti, o Sabite! Tvoje stanje liči na stanje roba koji radi iz straha od batina.“

Tada obojica u isto vrijeme upitaše:

„Pa dobro, a zbog čega ti robuješ Allahu, dž.š.?“, a ona odgovori:

„Ja robujem iz ljubavi prema Allahu, dž.š., iz želje za Njegovom blizinom…“

Mt 5,20-26

Isus će im: "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu.

Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića."

Mt 5,20-26

Istina je to da je Zbilja očitovana u svakom stvorenom biću i u svakom pojmu, ali je (istodopce) i zakrivena svakom razumijevanju, izuzev onoga ko smatra da je Kozmos Njegov oblik i Njegova osobnost. Kozmos je Ime, Očitovanje, a Zbilja je neočitovani Duh, Neočitovano. U tom smislu Zbilja, u odnosu na očitovane oblike Kozmosa, jest Duh koji određuje rečene oblike.
Kod bilo kojeg određenja Čovjeka, njegov unutarnji i izvanjski obzir se motre na isti način kao i svi drugi predmeti koji se određuju. Glede Zbilje, ona se mora definirati u svakom pojedinačnom obziru, jer kozmički oblici su bezgranični, tako da se svaki spoznani oblik može definirati u mjeri u kojoj ga podrazumijeva (definicija) Kozmosa.
Tako, (istinsko) određenje Zbilje je nemogućno, jer je ovisno o mogućnosti (potpunog) određenja svakog oblika u Kozmosu, što je nezamislivo. Prema tome, (cjelovito) određenje Zbilje je također nezamislivo.

Isti slučaj je sa onim ko svjedoči usporedivost Boga, ne uzimajući u razmatranje Njegovu neprirecivost, pa Ga na taj način svodi i ograničuje, i, stoga, nikad ne spoznaje. Međutim, onaj ko u svojoj spoznaji Boga objedinjuje i transcendentni i imanentni obzir, pošto je nemoguće takvo što spoznati do u tančine, blagodareći beskonačnosti kozmičkih oblika, taj Boga spoznaje na jedan općenit način, nikako na pojedinačan način, baš kao što ni samoga sebe nije u mogućnosti potanko spoznati.
U vezi s tim Poslanik - mir i blagoslov Božji s njim - kaže: "Onaj ko sebe (istinski) spoznaje, taj spoznaje i svoga Gospodara," dovodeći u neposrednu vezu spoznaju Boga i samo/spoznaju. Bog veli: "Mi ćemo im na obzorjima pokazati znakove Naše," to jest u svijetu izvan tebe, "i u vama samima," to jest unutar same naše biti, "dok im ne postane jasno da je samo On Zbilja, "tako što ti predstavljaš Njegov oblik, a On čini tvoj Duh. Ti si u odnosu na Njega isto što i tvoje tijelo prema tebi samome. On je prema tebi ono što i duh koji ravna nad tvojim fizičkim oblikom.
Ovo tvoje samo/određenje u sebi smiruje tvoj iznutarnji i izvanjski obzir, jer oblik koji ostaje kad duh koji nad njim vlada nije više ondje, ne može se nazvati čovjekom, on samo sliči čovjeku, dočim ne postoji nikakva istinska razlika između njega, rezbarenog drveta ili kamena. Samo figurativno, nikako u stvarnom smislu riječi, tom obliku se može pridjenuti ime čovjeka.
S druge strane, Zbilja se nikada ne udaljuje od kozmičkih oblika ni na koji način, budući da je Kozmos, u svojoj zbiljnosti, (nužno uključen unutar određenja onog Božanskog, a nikako samo metaforički kakav je slučaj sa čovjekom dok živi u tijelu.
Baš kao što čovjekov vidljivi oblik izriče molitvu, jezikom svojim, duhu svome i duši svojoj nad kojom ovaj vlada, tako isto je Bog kozmički Oblik učinio sposobnim da Njemu izriče hvalu, makar mi nismo kadri razumjeti tu kozmičku hvalu s razloga naše nesposobnosti da razumijemo sve kozmičke oblike. Sve stvari čine jezike Zbilje, koji izražavaju slavu Zbilje. Bog veli: "Slava pripada Bogu, Gospodaru svjetova," jer svaka slava se vraća Njemu Koji istodobce jest Hvalilac i Hvaljeni.

"Govoriš li samo o Njegovoj transcendenciji, ograničenim Ga činiš,
a govoriš li samo o Njegovoj imanenciji, nedostatnim Ga činiš.
govoriš li o oboma, pravo činiš, i Imamom i učiteljem duhone mudrosti bivaš.
Ko bi svjedočio da je On dvoje, višebožac bi bio,
Dok onaj ko Ga od svega odvaja, odrediti bi Ga htio.
Pazi da Ga ne prispodobiš, da paganin bio ne bi,
gledaj da Ga ne obezličiš, ako monoteist jesi.
Ti nisi i jesi On, u biti Ga stvari motriš, bezgranična i zasvođena."

Fusus al Hikem, Dragulj zanosne mudrosti u Nuhovom logosu.

Bereket (blagoslov) je u pokretu...
Potom, kada se tragalo za Musaom (nakon što je ovaj bio ubio Egipćanina), Musa je napustio grad bježeći iz straha (od kazne), "izvanjski gledano - no, on je, zapravo, bježao iz ljubavi za spasenjem, jer svaki poticaj na kretanje uvijek predstavlja ljubav, unatoč tomu što promatrač može biti zbunjen prividom ovih potonjih uzroka. Ali, ne postoji ovakav ili onakav uzrok kretanja, jer načelo kretanja predstavlja izlazak svijeta iz stanja svoje neočitovanosti, gdje miruje (kao čista mogućnost), u stanje očitovanja. Stoga se i kaže da božanska zapovijed predstavlja kretanje koje izlazi iz (svoga) mirovanja. No, kretanje, koje jest samo postojanje svijeta, izražava (čisto) gibanje ljubavi, kako to svjedoči riječ Poslanika islama - mir i blagoslov Božji s njim riječ koja je izgovorena u ime Božje: "Bijah skrivena riznica, a onda poželjeh da budem spoznat, te stvorih svijet. "Da nije bilo te božanske ljubavi, svijet ne bi bio očitovan. Gibanje svijeta iz nepostojanja u postojanje, u stvari, predstavlja gibanje samoočitujuće ljubavi. S druge strane, svijet takođe voli kontemplirati samoga sebe kao ono opstojeće na isti način kako se samokontemplirao u stanju svog načelnog mirovanja. Gibanje svijeta iz stanja nepostojanja u postojanje može se promatrati, pod izvjesnim vidom, kao gibanje ljubavi, kako sa strane Boga, tako i sa strane svijeta.

Ibn Arabi , Fusus al hikem