Duhovne pouke

BOŽJE VODSTVO

„Tada je rekao: “Moja nazočnost će poći s tobom i ja ću ti dati počinak.” - Izl. 33:14

Iskustva Prirodnog Izraela imaju vrlo važne pouke za duhovni Izrael. Narod koji je prvobitno bio dio svijeta, pozvani smo izaći iz svijeta i otputovati u novu zemlju, doći u nebesku baštinu. Marširamo prema slavnom Kraljevstvu koje nam je obećano ako smo vjerni. Na tom putu ima iskušenja i poteškoća. Ali naš Bog nam je obećao, kao što je obećao Mojsiju, svom sluzi, da će njegova prisutnost ići s nama. Ponekad se čini da se povlači od nas i prepušta nas samima sebi; ali On to zapravo ne čini. On iskušava našu odanost i našu vjeru u Njega tako što povremeno uskraćuje osjećaj Njegove prisutnosti.
Hoćemo li onda, poput Izraela iz davnine, zaključiti da Bog više nije s nama, i ponovno se okrenuti bogovima koje smo prije obožavali --- bogovima bogatstva ili zadovoljstva, bogovima koje obožavaju narodi oko nas? Hoćemo li se predati veselju, svjetovnoj zabavi i grijehu? Hoćemo li zaboraviti sav put kojim nas je naš Bog vodio, sva velika izbavljenja koja je zabilježila prošlost naših života? Hoće li nas bilo što --- ili "nevolja, ili tjeskoba, ili progonstvo, ili glad, ili golotinja, ili pogibelj, ili mač, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, ili bilo što drugo u stvaranju, rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu Gospodinu našemu?” Sigurno ne!
Što bliže živimo Gospodinu i što je veća naša vjera, to ćemo više shvatiti Božansko vodstvo i više ćemo koristiti sredstva koja je On osigurao za naše jačanje i podupiranje. Možemo Ga zazvati u vrijeme nevolje; možemo Mu ići u molitvi; i On nikada ne iznevjeri one koji se pouzdaju u Njega i iskreno traže da hodaju Njegovim određenim putem. Budući da je to istina, možemo krenuti na naše putovanje u savršenom povjerenju. Nakon što smo sve posvetili Gospodinu, trebamo tražiti Njegovo vodstvo, jer je Njegova prisutnost s nama, u svim poslovima našeg života.
Malo njih ima tako silne terete za nošenje kao što je imao Mojsije. Ali sva Božja djeca imaju terete koje moraju nositi, a važne odgovornosti počivaju na svakome od nas koji smo na sebe preuzeli zavjete našega Boga. Svaki član Tijela Kristova, pravi Izrael Božji, ima privilegiju stalnog Gospodinovog vodstva u svakom iskustvu našeg putovanja pustinjom. Nebeska mana je opremljena za našu svakodnevnu hranu. Voda života teče k nama za naše svakodnevno osvježenje, iz udarene Stijene vjekova. Kazneni štap našeg Oca sputava nas kada smo u opasnosti ili kada zalutamo na bilo koji zabranjeni put. S koliko nas ljubavi On vraća na pravi put, liječi naše rane i milostivo oprašta naša posrtanja i slabosti! Sigurno možemo imati bezuvjetno povjerenje u našeg Nebeskog vodiča. Tako možemo počivati u Njemu i biti sačuvani u savršenom miru. R. 5548

ODVOJENI ZA BOGA

„Ta ti si narod posvećen Jehovi, Bogu svome; Jehova je odabrao tebe između svih naroda na zemlji da budeš njegov narod, njegova predraga svojina.” - Pnz. 14:2
[Bliski] odnos Crkve s Kristom bio je izložen u Gospodinovim riječima njegovom predodžbenom narodu (Pnz 14:2), za koje apostol Petar (1 Pet 2:9) pokazuje da pripadaju, ne njima, nego njihovom antitipu, izabranoj Crkvi. Rekao im je: "Jer ti si narod svet Gospodinu, Bogu svojemu, i Gospodin te izabra da budeš njemu vlastit narod iznad svih naroda na zemlji." A Apostol, nakon što je pokazao da je predodžbeni Božji narod posrnuo i pokazao se nedostojnim takve posebne naklonosti, primjenjuje obećanje na Evanđeosku Crkvu, govoreći: Ali vi ste naraštaj izabrani, kraljevsko svećenstvo, narod sveti, narod poseban ; da navješćujete hvale onoga koji vas je pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo: koji u prošlosti nisu bili narod, a sada su narod Božji. ----1 Pet. 2:9.
„A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.” - 1. Pet. 2:9
A nama je Bog dao izvanredno velika i dragocjena obećanja --- obećanja, ne samo otkupljenja i izbavljenja od grijeha i smrti, i priznanja kao sinova i nasljednika Božjih po Kristu u baštinu vječnog života, nego više od toga: on je pozvao nas njegovom milošću da budemo zaručnica njegova jedinoga Sina i nasljednik --- "baštinik svega;" biti njegov intimni i vječni drug u svemu; biti s njim “sunasljednici” svega njegova imanja, tako da je “sve naše” također, “ako smo Kristovi;” da također budemo "sudionici" "božanske prirode" i slave i kraljevstva; čak i sjediti s njim na njegovom prijestolju, i s njim činiti “kraljevsko svećenstvo” u kojem će sav svijet biti blagoslovljen. R. 1820
„Ta ti si narod posvećen Jehovi, Bogu svome; tebe je Jehova, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod...Zato znaj da je Jehova, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” - Pnz. 7:6,9

„Sjećaj se svega puta kojim te Jehova, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom - za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci - da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jehovinih. Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. Priznaj onda u svome srcu da te Jehova, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. I drži zapovijedi Jehove, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega! Ta Jehova, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati; zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brdina vaditi mjed. Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jehovu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao. Čuvaj se da ne zaboraviš Jehovu, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem.” - Pnz. 8:2-11

Kakvo podsticanje! Kakav poticaj na vjernost! Tko ne bi štovao i služio takvom Bogu! I kakvu divnu primjenu može Duhovni Izrael učiniti od ovog teksta! Kako je čudesno naš Bog vodio nas, svoj narod Saveza, kroz pustinju ovoga svijeta i brinuo se za naše potrebe iz dana u dan! Kako su kazne Njegove ruke pune ljubavi spriječile naše noge da lutaju; ili ako smo se bilo kada okrenuli nadesno ili nalijevo, kako nas je Njegova ljubav vratila natrag! I nije li nas uveo u dobru zemlju, zemlju potoka vodenih, zemlju izvora i dubina, zemlju ulja maslinova i meda, zemlju u kojoj kruh jedemo, kruh nebeski, bez oskudice? Zaista, u njemu nam ništa nije nedostajalo. Ako je drevni Izrael imao razloga dokazati svoju zahvalnost i ljubav Bogu, koliko više razloga imamo mi, duhovni Izrael!
Nakon što je Mojsije podsjetio Izrael na svu ljubaznu dobrotu Gospodnju u njihovo ime i na njihov svečani Savez, objavio im je Gospodnje uredbe kojima su se trebali upravljati, a zatim ih je najozbiljnije upozorio na posljedice zaboravljanja Boga i kršenja njihovog Saveza. Ovaj govor, čiji je dio naš tekst i koji čini veći dio Knjige Ponovljenog zakona, bio je izrečen Izraelu neposredno prije Mojsijeve smrti na gori Nebo --- najvišoj točki grebena Pisge --- odakle mu je Gospodin pokazao svu zemlju kanaansku i gdje je bio pokopan. Bog je rekao Mojsiju da ne smije prijeći preko Jordana, zbog njegove neposlušnosti kod voda Meribe, kada je udario u stijenu suprotno Božjoj zapovijedi. Ovaj je govor bio njegova posljednja poruka Izraelu i vrlo je dirljiv i dojmljiv.
Mojsije je završio svoju poruku ovim riječima:

„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jehovu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jehova zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati." - Pnz. 30:19,20

Takve su riječi bile vrlo snažne u takvom trenutku; jer im je Mojsije rekao da će uskoro umrijeti i da će im Bog dati novog vođu da ide s njima preko Jordana. R. 5528

Bog sada provjerava Crkvu. Postoje mnogi pripadnici Kristove crkve koji se deklariraju kao takvi koji nikad nisu sklopili savez s Bogom. Ali On iskušava sve one koji su sklopili savez, je li to posvećenje srca ili nije --- je li prije svega sebi ili Bogu --- je li uspjeh u životu ili čast Bogu i vršenje Njegove volje. Naša, dakle, nije samo visoka čast da budemo sinovi Božji tijekom ovog Evanđeoskog doba, već također da budemo dokazani za trajne nagrade. Židovi koji su svjesno živjeli kršeći svoj Zakon izgubili su samo svoj materijalni život, ali nisu izgubili priliku za vječni život. Ali ako tko od nas učini tako, izgubit ćemo život vječni. Stoga, Božje postupanje s nama nadilazi Njegovo postupanje s Prirodnim Izraelom. Naša je odgovornost, dakle, utoliko veća, a ishod konačan. R. 5528

[JUSTIFY]„Zato što ću objaviti ime Jehovino, pripišite veličinu Bogu našemu! On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer su sudovi čestiti svi putevi njegovi. Bog je istinski i bez nepravde, pravedan i pravičan je on.” - Pnz. 32:3,4

Sveto Pismo je jasno u svojoj izjavi da su “sva njegova djela savršena;” da “Bog nije autor zabune;” da “Bog nikoga ne iskušava,” i nije u skladu s bilo kojom sugestijom da se zlo može činiti tako da mogu uslijediti dobri rezultati. (Pnz. 32:4; Rim. 3:8; 1. Kor. 14:33; Jak. 1:13; 1. Petr. 3:11.) U potpunosti se slaže s izjavom da su “sva njegova djela savršena,” da nakon što je Sotonu učinio savršenim bićem, kao što je i našu rasu učinio savršenom, reprezentativno u Adamu, Bog nije spriječio svoja stvorenja sa slobodnom voljom da krenu grijehom kršeći njegove zapovijedi. Njegova mudrost i moć su takve da će on na kraju donijeti blagoslov iz ovih zala onima koji nisu u skladu s njima, nego sama zla, da, i "sve zle će uništiti." —Psa. 145:20. R. 3145[/JUSTIFY]

„U zemlji pustinjskoj on ga je našao, u pustoši urlajuće pustinje. Vodio ga je unaokolo, upućivao ga i čuvao kao zjenicu oka svoga.” - Pnz. 32:10

“Početak mudrosti je strah Gospodnji.” (Psalam 111:10.) Ovo smo tretirali kao i prethodnom prigodom, naglašavajući činjenicu da kao što je naš dolazak Gospodinu bio nadahnut poštovanjem prema njemu, tako je i naša vjera u Krista bila utemeljena na poštovanju prema Božjoj poruci milosti. Zatim je uslijedilo posvećenje, rezultat daljnjeg štovanja. Tada je poštovanje pomoglo u usavršavanju naših žrtava i zaštitilo nas od drskih grijeha i pomoglo nam popraviti karaktere koje je Bog predodredio i koji bi jedini trebali biti prihvatljivi izabranima. Kod takvih vjernika osobna ambicija ne samo da će biti podvrgnuta Božanskom uređenju, nego će biti zgažena, "umrtvljena," iskorijenjena, a najviša ambicija srca bit će ona koju je izrazio naš Gospodin, "Rado vršim volju tvoju O moj Bože; da, tvoj je Zakon zapisan u mom srcu.” (Psalam 40:8.) Takvi uživaju u žrtvi u Gospodinovoj službi i nikada ne zaboravljaju da je poslušnost kod Gospodina još uvijek više cijenjena od žrtve. Takve će Gospodin čuvati svojom snagom, "Kao zjenicu oka svoga," "U šupljini svoje ruke." (Pnz 32:10.) Ništa ih ne smije povrijediti. Ovima sve stvari moraju raditi na dobro. Čak ih ni njihove slabosti i mane neće spotaknuti, jer su njihova srca odana, njihove nenamjerne nesavršenosti pokrivene su Gospodnjom milošću i bit će učinjene da im služe kao stepenice umjesto kamena spoticanja. Ako im nedostaje talenta ili obrazovanja, Gospodin će im nadoknaditi te nedostatke na svoj način. On se zavjetuje da će to učiniti kroz Krista, jer su oni udovi njegova Tijela. R. 4452

„Kao što orao zatrese gnijezdo, oblijeće nad svojim mladima, širi krila, uzima ih i nosi na svojim krilima.” - Pnz. 32:11

Sveto Pismo nam daje ilustraciju Gospodinovog ophođenja sa svojim narodom riječima: “Kao što orao zatrese gnijezdo.” (Pnz 32:11.) Tako Gospodin ponekad dopušta kušnje, progone, itd., koji izvana izgledaju kao da impliciraju uništavanje najdragocjenijih interesa, a ponekad izazivaju iznenađenje njegovog naroda grubošću i uznemirujućim uvjetima. Usprkos tome, pod Božanskim nadzorom, trešenje gnijezda i prebacivanje odgovornosti na njegov narod može im biti od koristi, jačajući ih, pomažući im. Zatim dolazi vrijeme odmora i prilika za duhovnu izgradnju, utjehu, rast u milosti i znanju. Sretni su oni koji su, u vrijeme potresanja gnijezda, ispravno uvježbani od strane Gospodinove providnosti i poučeni od njega i postali sve aktivniji u njegovoj službi --- službi pravednosti, istine i ljubavi. Donosi im pripremu za razdoblje odmora i razvoja.

Ali drugima koji nisu ispravno vježbani prosijavanjem, tresenjem, miješanjem gnijezda, iskustvo je drugačije. Oni su prosijani, otuđeni i razvijaju tvrd duh, stran Gospodinu i u suprotnosti s njegovom Riječi. Jedna klasa ide od milosti do milosti i od snage do snage; druga se vraća u vanjsku tamu svijeta. Dakle, kako kaže Apostol, naša poruka je "miris života na život jednima, a smrti na smrt drugima". –--2 Kor. 2:16. R. 4335

„Nitko neće moći opstati pred tobom u sve dane tvog života; kao što sam bio s Mojsijem, tako ću biti s tobom i nikada te neću iznevjeriti niti ću te napustiti. Budi jak i odvažan jer ćeš ti ovom narodu razdijeliti u baštinu zemlju za koju sam se zakleo očevima njihovim da im je predam.” - Jošua 1:5,6

Izraelsku naciju trebalo je ohrabriti, jer iako su se četrdeset godina pripremali za ovaj događaj, ipak su shvatili da pred njima stoje velike poteškoće. Trebalo je prijeći rijeku Jordan, a u to je vrijeme bila nabujala i velika; neprijatelj, spreman odbiti njihovo napredovanje, bio je oštar i na oprezu i bolje naviknut na ratovanje od njih. Ako bi uspjeli prijeći rijeku pred svojim neprijateljima, to bi značilo veliki utrošak energije i veliki gubitak života. Nisu imali ni mostove ni pontone od kojih bi sagradili privremene mostove; a s druge strane, ako su ikad stigli do njega, znali su da su gradovi bili čvrsti zidinama, s ciljem da izdrže napade i opsade, i bili su relativno nespremni što se tiče vojne opreme, ovnova za udaranje, itd. Kakvo čudo ako je ljudima Izraela bilo potrebno ohrabrenje da poduzmu takav sukob --- da zauzmu zemlju koju im je Bog dao.

Tri puta je Jošua ohrabren od strane Gospodina, "Budi jak i hrabar," "Budi jak i vrlo hrabar," itd. (reci 6,7,9.) Postoje različite vrste hrabrosti; jedna vrsta je rođena iz egoizma i samopouzdanja, druga vrsta je rođena iz nepromišljenosti koja ne uzima u obzir poteškoće situacije, ali hrabrost koju Gospodin usađuje i koju svi duhovni Izraelci trebaju nastojati posjedovati je ona koju, dok hladnokrvno i smireno razaznaje iskušenja i poteškoće na putu i dok ponizno shvaća njegovu nedostatnost za tu priliku, ima podršku vjere u Gospodina --- povjerenje u božanska obećanja koja im omogućuje da budu jaki u Gospodina i u snazi njegove moći. To je trebala biti Jošuina hrabrost i to je naša u odnosu na sve stvari sadašnjeg života, kao i u pogledu svih stvari Kraljevstva, pouzdanje u Gospodina čiji smo mi sluge i čije djelo nas je on zadužio izvesti. Izraz, "Ne okreći se od njega (Zakona) ni desno ni lijevo" ne označava potpuno odstupanje, već, prema izvorniku, to znači, Ne zahtijevaj ni više ni manje od božanskog standarda; nastojte se što je više moguće održati u apsolutnom skladu s božanskom Riječju. Istina je istina; Božja Riječ je Božja Riječ; nismo ovlašteni uzimati od toga niti dodavati.

„Samo ti budi jak i veoma odvažan, kako bi se pridržavao izvršiti sve po zakonu, koji ti je zapovjedio Mojsije, sluga moj. Ne skreći od njega ni desno ni lijevo da bi uspijevao kamo god pođeš.” - Jošua 1:7

Nema jasnijeg izraza božanske volje za većeg Jošuu i članove njegova Tijela nego što je to dano u ovom tekstu. Njegovo učenje je da nema sigurnosti, nema stvarnog uspjeha za one kojima se obraća, osim u poslušnosti božanskoj volji, kako je zabilježeno u božanskoj Riječi. Tako je i Gospodin Isus predstavljen kako govori: “Rado vršim volju tvoju, Bože moj; tvoj je zakon zapisan u mom srcu”; i nadalje proročanski----“O, kako volim tvoj Zakon! To je moja meditacija cijeli dan.” (Psalam 40:8; 119:97.) Razmišljanje o božanskom zakonu danju i noću ne treba, naravno, shvatiti doslovno----da ne bismo trebali činiti ništa drugo danju ili noću nego razmišljati o Svetom pismu. Moramo razumjeti Gospodina tako da znači da uvijek trebamo imati na umu, u vezi sa svim našim životnim poslovima, misao da smo njegovi, i da je on naš vodič i upravitelj u svim stvarima, i da i najmanju stvar koja bi se odnosila na naše živote i naše interese, danju ili noću, treba poduzeti uz dužno uzimanje u obzir Gospodnje volje glede istoga. R. 3080 i R. 4062

„Premda me i pogubi, još ću se u njega pouzdati” – Job 13:15

Kad je Job bio bogat, napredan, Bog ga je iskušao tako što mu je uzeo svu njegovu obitelj, sve njegovo bogatstvo, njegovo zdravlje, čak je dopustio da se njegova žena okrene protiv njega. Ipak, u svemu tome Job se nije okrenuo protiv Boga. On je doista izrazio čuđenje, ali je s vjerom pogledao u Gospodina i rekao: "Iako će crvi uništiti ovo tijelo, ipak ću u svom tijelu vidjeti Boga." Još ću primiti očitovanje Njegove naklonosti i naučiti što misli pod ovim iskustvima, ovim nevoljama koje me snalaze. "Iako me On ubije, ipak ću se pouzdati u Njega." ----Job 13:15.

Nakon što su njegova testiranja izvršena, Bog mu je vratio djecu, kuće, zemlju, prijatelje. I ti dolazeći u izobilju nagovjestili su blagoslove Obnove----kako će nevolje čovječanstva naposljetku biti dobre za one koji će voljeti Boga. Ako oni koji sada trpe nevolje zbog svoje odanosti Gospodinu, zbog svog povjerenja u Njegove pripreme, radosno podnose nevolje i kušnje, one će im sigurno dobro doći --- “daleko veća i vječnija težina slave."

Primjenjujući ove lekcije na sebe, možemo reći da u kojoj god mjeri bili privilegirani govoriti Božju Riječ i trpjeti progonstvo, ako to prihvatimo sa strpljivošću, to će nam donijeti odgovarajući blagoslov i pohvalu od Gospodina. Ali ne možemo misliti da bi mu bilo ugodno ako, kada patimo, mislimo, Oh, kako je to strašno, strašno, strašno! Takav stav ne bi značio prihvaćanje Njegove riječi za to, da će “svi koji žele živjeti pobožno u Kristu Isusu biti progonjeni,” i da će sve raditi za naše dobro. — 2 Tim. 3:12; Rimljanima 8:28. R. 5333

ZAŠTO POUČAVATI U USPOREDBAMA?

Naš Gospodin je svoju prispodobu zaključio riječima: "Tko ima uši da čuje, neka čuje." Većina mnoštva slušala je, čudila se njegovim milostivim riječima, mislila o njemu kao o divnom učitelju kojeg je poslao Bog, ali se nije dublje zanimala. Nisu imali uši da čuju, nisu bili gladni istine, njihova srca nisu bila pripremljena. S Gospodinom su ostala ne samo dvanaestorica apostola, nego i znatan broj učenika ili sljedbenika. Ovi su se sada okupili oko Učitelja tražeći tumačenje prispodobe. Imali su uši ne samo za priču nego i za značenje, za pouku: željeli su znati Božju volju da je mogu činiti - bili su posvećeni da znaju i vrše Očevu volju.

Prorok je prorekao da će naš Gospodin otvoriti svoja usta u "usporedbama" i u "zagonetkama" ( Ps 78:2 ), a evanđelisti bilježe da je tako i učinio, a sada je onima koji su pitali za značenje naš Gospodin odgovorio: „Vama je dano znati otajstvo Kraljevstva Božjega, ali onima koji su vani [strancima—ne učenicima—neposvećenima] sve biva u usporedbama: da gledajući vide, a ne uvide; i slušajući čuju, a ne razumiju; da se ne obrate [okrenu na pravi put] i grijesi im se ne oproste.” - Marko 4:11,12 .

ZAŠTO MISTERIJA — TAJNOST?

Sa stajališta obične kršćanske misli, Učiteljeve riječi ovdje su potpuno nerazumljive. Uobičajena je misao da su svi neobraćeni, svi ostavljeni u svojim grijesima, osuđeni na vječno mučenje. Ali da je to istina, kako je naš Spasitelj mogao upotrijebiti upravo citirane riječi? Njegove riječi su razumljive samo sa stajališta Plana vjekova, koji jedini razjašnjava božansku Riječ u cjelini ili djelomično. Kada vidimo misiju našeg Gospodina među ljudima u njenom pravom svjetlu, ona ima dvije podjele: (1) kroz svoju vlastitu vjernost Očevom planu i kao naš Otkupitelj trebao je platiti našu otkupninu kušajući smrt za svakog čovjeka, trpeći Pravedan za nepravedne da bismo se pomirili s Bogom. (2) Dok je tako postavljao temelje za blagoslov cijeloga svijeta, s mogućnošću bijega od grijeha i smrti, naš je Gospodin započeo drugu značajku božanskoga plana, naime, odabir klase Kraljevstva, klase Crkve, koji bi bili povezani s njim u patnjama ovog sadašnjeg vremena i u veličanstvenom djelu budućnosti – blagoslov svih obitelji na zemlji pod povoljnim milenijskim uvjetima.

U skladu s ovom mišlju, naš Gospodin u vrijeme ove prispodobe nije bio samo u procesu polaganja svog života, umirući svakodnevno, iz sata u sat, nego je također bio angažiran u privlačenju k sebi izabrane klase koja bi bila prikladna za njegovu Nevjestu, njegovo Kraljevstvo, njegovu Crkvu.

Neki iz te klase Kraljevstva, te odabrane klase, došli su oko njega i tražili tumačenje prispodobe. Izjavio je da je njegova žudnja, njegova želja, da stvar razjasni, vrlo jasno, ovima; da je njima doista pripadalo da znaju, jer su bili u takvom stanju srca da će imati koristi od znanja - jer će tako preneseno znanje biti bitno za njihov razvoj, za njihovo jačanje, za njihovo vodstvo, za njihovu pripremu za Kraljevstvo — "Dano vam je znati tajnu Kraljevstva." Gotovo sve prispodobe našeg Gospodina povezane su s Kraljevstvom i sve ih stoga treba razumjeti klasa Kraljevstva, izabrani, posvećeni. Cijeli bi ovaj razred trebao iskreno željeti razumijevanje "svake riječi koja izlazi iz Božjih usta." Njihova ozbiljnost u želji bit će dio dokaza da pripadaju ovoj klasi, da je ispravno da znaju. Njihova je korist da se sakrije, kako bi tražili i našli, i da bi u traženju i pronalaženju imali veći blagoslov nego da je cijela stvar razbacana po površini.

Naša vjera u Gospodina i u njegov prekrasni plan ojačana je kada otkrijemo kako je njegov plan jednostavan, kako veličanstven, kako lijep, a opet kako skriven od svijeta - od svih osim onih koji imaju vodstvo Duha Svetoga i kojima je dano spoznati "misterij." Neke od ovih misterija odnose se na sadašnjost, a neke na budućnost, i što jasnije tražimo, to više možemo pronaći, i što jasnije razaznajemo, to će jača biti naša vjera i odanost i bolji će biti naši izgledi da učinimo naš poziv i izabranje sigurnim po poslušnosti.

"DA SE NE OBRATE"

Ali, kaže jedan, kako bi povrijedilo mnoštvo da je čulo i razumjelo dobru prispodobu, čak i ako srcem nisu bili spremni primiti i srdačno djelovati prema njezinoj poruci? Ne bi li dobili neki blagoslov kroz djelomično razumijevanje božanskog plana? Budući da nismo savršeni u znanju ili mudrosti, postaje u nama vjerovati Gospodinovoj ljubavi, znanju i mudrosti o ovoj temi, i zaključiti da je mnoštvu stvarno bilo bolje ostaviti ih u neznanju neko vrijeme. Možda možemo donekle vidjeti kako i zašto je to bilo tako. (1) Čak je i svjetovna mudrost odlučila da je "malo znanja opasna stvar." (2) Da su mnoštva bila privučena Gospodinu da ga u potpunosti prihvate kao učitelja i da vjeruju njegovim naucima, dok su im srca još bila u neposvećenom stavu, ne bi pripadali klasi Kraljevstva koju Gospodin sada traži, ali je to moglo spriječiti određene značajke božanskog plana povezanog sa žrtvom našeg Gospodina protestirajući tako protiv njegove smrti da ugrozi ustanak, koji bi prisilio Pilata da ga brani od zlobe vladara.

Sve je to razumno i razumljivo kada se gleda sa stajališta Plana vjekova – kada vidimo da izbor Crkve ne znači prokletstvo ostatka svijeta, već, naprotiv, da izabrani trebaju s vremenom biti Božji zastupnici za blagoslov neizabranih i dovođenje svih do jasnog poznavanja Gospodina i mogućnosti za vječni život, što bi bilo povoljnije za temperament, stav, itd. masa. Ništa nije očitije od toga da samo nekolicina ima uši da čuje i srce da razumije poziv sadašnjeg vremena - da s Kristom pate na uskom putu u nadi u slavu, čast i besmrtnost budućnosti.

(w1906 15. Travanj str. 124 / R3763)

Može li itko tko vjeruje u Boga i vjeruje u ispunjenje njegovih obećanja u pogledu budućeg života sumnjati da će u budućnosti postojati velika razlika između ova dva čovjeka? Može li itko tko razumije božanski plan sumnjati da će Ivan Krstitelj, vjeran do smrti, biti jedan od knezova koje će Gospodin slave imenovati u budućnosti za vodstvo i upravljanje svjetskim poslovima i za podizanje uzdišućeg stvorenja? Takvim izvrsnim karakterima Gospodin može povjeriti velik dio svoga rada, a mi, shvaćajući Gospodinov odabir za isto, možemo imati još veće povjerenje u veličanstveni ishod tog djela u Božje određeno vrijeme. Ali što možemo očekivati od Heroda i ostalih iz njegove klase, koji su prekršili svoju savjest i degradirali sami sebe i zloupotrijebili svoje prilike za zlo umjesto za dobro? Moramo sigurno očekivati da će biti pretučeni mnogim udarcima, da će imati kazne - ne vječne muke, hvala Bogu, nego, kao što Sveto Pismo objavljuje, pravednu naknadu za svaku ljudsku dušu koja čini zlo.— Rim. 2:9 .

U onoj mjeri u kojoj je Herod imao velike mogućnosti i oskvrnio i degradirao svoju savjest, u istom omjeru, nedvojbeno, on će se probuditi u jutro uskrsnuća u moralno niskom stanju, i proporcionalno će imati više koraka da se vrati Bogu natrag na ono što je bio na početku svoje karijere, koliko god to moglo biti loše. I dalje će zahtijevati daljnje napredovanje, razvoj, uzlazne korake tijekom tisuću godina Milenijskog doba da bi ako hoće na kraju postigao savršenstvo koje je izgubljeno u Edenu i otkupljeno na Kalvariji.

"SRAMOTA I TRAJNI PREZIR"

Povreda savjesti i zlouporaba moći koju su prakticirali Herod i Herodijada učinili su ih zloglasnima u cijelom svijetu. Sveto pismo nas uvjerava da će u Božje vrijeme, tijekom Milenija, oni s ostatkom Adamove obitelji izaći iz groba kao rezultat Kristova otkupiteljskog djela. Preko proroka Danijela Gospodin je prikazao masu čovječanstva kako se budi u sramu i trajnom preziru, a ovo će dvoje, možemo biti sigurni, imati poseban sram i prezir zajedno s Neronom i ostalim užasnim karakterima iz povijesti. Dok se oni probude, možemo pretpostaviti da će cijeli svijet dostići priličan stupanj razvoja i napredovanja prema savršenstvu.

Znanje o Gospodinu bit će širom svijeta i duboko kao ocean, a ljudski um će se razmjerno proširiti, tako da će zlodjela ovog para biti intenzivnije gnušana nego sada, osim svetaca. Bit će to težak teret za krivce dok se budu suočavali sa znanjem svijeta u pogledu svog pokvarenog načina postupanja. Osjećat će se kao da propadaju u zemlju od srama. Štoviše, povrede savjesti i degradacija iz toga poslužit će da ih zadrže dulje u ovom odvratnom stanju nego što bi inače mogli ostati - njihov napredak prema savršenstvu će zbog toga biti sve sporiji, i stoga će njihova mjera srama i prezira biti sve veća i produženija.

Zahvaljujemo Bogu, međutim, što po Kristu postoji oproštenje grijeha i najpodlijima, i što će oni, koji nikada nisu čuli za Krista u pravom smislu riječi, ali čiji su umovi bili potpuno zaslijepljeni i poniženi grijehom pod utjecajem boga ovoga svijeta, naposljetku doći do prosvjetljenja, i kroz to učenje o Božjoj milosti kroz Krista imat će priliku uhvatiti se za njegovo milosrđe i primiti uzdižući blagoslov koji će ih postupno izbaviti iz njihovog sramotnog stanja i od prezira drugih stvorenja—ili će, ako ne iskoriste ovo milosrđe i ove privilegije i time se pokažu nedostojnima bilo koje od Božjih naklonosti, umrijeti smrću—Drugom smrću. Moramo imati na umu u vezi s tim obećanja našeg Gospodina da će Sodomi i Gomori u onaj dan biti lakše nego Kafarnaumu i drugim gradovima Galileje, pa pretpostavljamo da će biti podnošljivije kralju Sodome nego kralju Herodu. Pa ipak, uz to, Gospodnja blagoslovljena priprema je takva da Njegovi aranžmani čak ni za najgore od čovječanstva uopće neće biti nepodnošljivi. Možemo biti sigurni da će biti učinjeno sve što se može učiniti za njihov oporavak od grijeha i smrti.

(w1906 15. Svibanj str. 155, 156 / R3779)

krscanskiforum.com/index.php?attachment/509/

U STANOVITO VRIJEME.

VRIJEME je jedan od najvažnijih čimbenika u Božjem planu. Dani stvaranja bili su dugi vremenski periodi; vrijeme čovjekova iskustva sa zlom bilo je šest dana od po tisuću godina; dan otkupljenja i razvoja Crkve bio je gotovo dvije tisuće godina. Bilo je potrebno vrijeme za ostvarenje Božjeg velikog djela; a također je bilo potrebno u dokazivanju čovjeku pravednosti Božjeg karaktera. Samo je vrijeme moglo dokazati ljudima njegovu nepobjedivu pravdu. Prije šest tisuća godina njegova je smrtna osuda izrečena čovječanstvu, a za sve to vrijeme on je dopuštao generaciji za generacijom da silaze u grob usred agonije, krvi i suza. I premda je toliko ljubio ljude, čak i dok su još bili grešnici, da nije poštedio vlastitog Sina, nego ga je slobodno predao za sve nas, ipak nikada ni na trenutak nije popustio da uloži svoju moć za olakšanje ili oslobađanje stvorenja koje uzdiše: niti će to učiniti do svog „stanovitog vremena"—vremena koje je odredila njegova mudrost, koje će biti najbolje vrijeme za osiguranje najvećih mogućih rezultata rasi, kako znanja i korisnog iskustva, kao i za razvoj nekoliko najvažnijih značajki njegova plana. Ali kako samo vrijeme može razviti Božji plan, tako samo vrijeme može očitovati njegovu ljubav kao i njegovu mudrost, njegovu milost, njegovu snagu i njegovu pravdu.

Vrijeme će u potpunosti očitovati božansku mudrost u onome što se kratkovidnom čovječanstvu čini kao nemilosrdno odgađanje. Već oni koji imaju privilegiju vjerom promatrati božanski plan vide nužnost vremena za njegovo potpuno ostvarenje. S obzirom na takvu potrebu, djeca se Božja često potiču na strpljivost. Bog nas je ljubazno doveo do svog stajališta i naredio nam da gledamo u slavnu budućnost - u ishod njegova plana; i u omjeru koliko smo u stanju to shvatiti i vjerovati, možemo biti spokojni i radovati se u tome. Ali u međuvremenu, budući da smo ljubazno osvježeni sa razveseljujućim izgledom, moramo strpljivo čekati kraj, koliko god sezona čekanja bila bolna.

Strpljenje je vrlina koju naš nebeski Otac želi njegovati u nama; i on u sebi očituje najveći primjer toga. Kroz sva prošla stoljeća strpljivo je podnosio prijekore onih koji su, ne uspijevajući razumjeti tijek njegove mudrosti u izvršavanju pravde i u ostvarenju dubokih planova njegove obilne milosti, pripisivali zlo, i samo zlo, njegovom istinski slavnom i svetom karakteru. Zna da će "u svoje vrijeme" njegov karakter biti potpuno opravdan, pa strpljivo čeka i radi i trpi. Tako i naš Gospodin Isus čeka i trpi. Podnio je veliko poniženje došavši na naše nisko stanje. Zatim kao čovjek strpljivo je podnosio proturječnosti grešnika protiv sebe i nezahvalno progonstvo, čak do smrti, od onih koje je došao spasiti. I, kao i njegov nebeski Otac, kroz sve to bio je razveseljen s obzirom na to „stanovito vrijeme," iako tada u dalekoj budućnosti, kada će njegov karakter, a također i Očev karakter, biti potpuno opravdan i očitovan svakom stvorenju u nebu i na zemlji. I još uvijek naš blagoslovljeni Gospodin Isus i naš divni nebeski Otac sa strpljivošću čekaju veliki dovršetak. Dakle, u sličnom stavu uma, moramo čekati; jer sluga nije iznad svoga Gospodara, a naše veselje u pogledu budućnosti će, ako imamo Kristov um, biti ne samo zbog našeg vlastitog očekivanog opravdanja i slave, već i zbog izgleda opravdanja i slave Božje i našeg Gospodina Isusa, i budućeg vječnog trijumfa istine i pravednosti.

Vrijeme čekanja nikako nije vrijeme radosti, osim u nadi. Ovo je vrijeme kada se istina i pravednost ponižavaju u prah, kada oni koji žive pobožno moraju trpjeti progonstvo, kada naše oči moraju gledati prizore tuge i žalosti, kada naše uši moraju čuti jauke nevolje, i kada naše slabo tijelo mora iskusiti muke smrti. Ali, oh, dolazi slavno oslobođenje u pravo vrijeme!" Strpljivo ga čekajte; "Neka strpljivost ima savršeno djelo." Podložite se procesu poniženja. Put Crkve u sadašnjem poniženju vodi u buduću slavu.

"Ponizite se," kaže apostol, "pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi u pravo vrijeme." Nemojte činiti veliku pogrešku tražeći sadašnje uzvišenje nauštrb onoga što će doći "u stanovito vrijeme" onima koji strpljivo ustraju do kraja. To je samo u onoj mjeri u kojoj bilo tko odvraća pogled od slave koja će slijediti "u svoje vrijeme," i tako izgubiti vjeru u to, da počnu cijeniti beznačajne naknade koje svijet nudi za žrtvu njihovog prvorodstva. Stoga, dragi ljubljeni, držimo oko vjere upereno na nadu postavljenu pred nas u evanđelju; i, zaboravljajući one stvari koje su iza nas - sve svjetovne ambicije, itd. - jurimo prema cilju za nagradu našeg uzvišenog poziva, koji će doista biti realiziran od strane vjernih - „u stanovito vrijeme;" jer "Vjeran je onaj koji vas je pozvao, koji će to i učiniti." Njegove nakane ne mogu propasti, niti mu se njegova riječ vraća ništavna.

(w1906 1. Lipanj str. 165,166 / R3783)

"NE PREZIRITE OVE MALENE"

Nastavljajući govoriti o svojim sljedbenicima kao o "malenima," naš Gospodin nagovještava da bi ih neki koji ih možda ne žele uhvatiti u zamku, ili u stupicu i "skandalonirati" ipak mogli prezirati, pa stoga upozorava i na to. Među Gospodnjim "malenima" nema mnogo velikih, nema mnogo mudrih, nema mnogo učenih, a oni su uglavnom siromasi ovoga svijeta, bogati vjerom; i stoga bi mnogi mogli biti skloni da ih preziru, da ih omalovažavaju, da im se zlo obraćaju, itd., jer ih njihovi preziri ne poznaju, jer ne shvaćaju da su ujedinjeni sa svojim skrivenim Gospodarom - ne poznaju nas kao što nisu poznavali njega, Preteču i Kapetana.— 1 Kor. 1:26-28 ; Jakovljeva 2:5 ; 1. Ivanova 3:1 .

Kada bi naš Gospodin rekao zašto njegove najponiznije sljedbenike ne treba prezirati, ilustracija koju koristi implicira da su oni posebni predmeti brige i ljubavi nebeskog Oca, te da bi njihovo preziranje ili činjenje bilo čega ponižavajućeg prema njima sigurno donijelo neku vrstu odmazde bilo u sadašnjem životu bilo u budućem. Stvar je postavljena kao da bi Gospodin rekao: Ne možete čak i prezreti jednog od mojih "malenih," a da Otac to vrlo brzo ne zna. On kaže: "Na nebu njihovi anđeli uvijek gledaju lice moga Oca." Ovim anđelima nije teško skrenuti njegovu pozornost na poteškoće, kušnje ili progonstva njegovih vjernih. Neki su, iz ove izjave, pretpostavili da Gospodin misli da svako ljudsko biće ima anđela čuvara koji se brine o njegovim interesima, i da budući da svijet sada broji 1.600.000.000, to bi impliciralo da postoji sličan broj anđeoskih bića koja brinu o interesima od ovih.

Ovo je potpuno pogrešno; Gospodin nigdje ne spominje neko posebno skrbništvo nad interesima svijeta. On nam doista govori da je organizirao otkupljenje i vraćanje čovječanstva u dogledno vrijeme; ali bilo kakav poseban nadzor naveden u Svetom pismu je samo nad onima koji pripadaju Gospodinu u smislu koji je spomenut u ovom tekstu Svetog Pisma, naime, kao njegovi "maleni." Glede ovih "malenih" čitamo: "Anđeo se Gospodnji utabori oko onih koji ga se boje i izbavlja ih." ( Psalam 34:7 .) I opet, "Anđeli su službujući duhovi poslani da poslužuju [služe] nasljednicima spasenja." ( Heb 1:14 .) Ne bi nas nimalo iznenadilo da postoji anđeo čuvar za svakog člana Gospodnjeg malog stada, Gospodinove posvećene, njegove "malene." Međutim, trebamo upamtiti da je riječ anđeo širokog značenja i da može uključivati sve Božje sile, žive i nežive, pomoću kojih on može spoznati i pružiti pomoć onima koji su njegovi.

U svakom slučaju, međutim, misao slike koju Gospodin ovdje pokazuje je da njegovi "maleni" nikada nisu zaboravljeni i da su sve njihove kušnje i poteškoće brzo dovedene Očevoj pozornosti preko anđela ili posrednika božanskog uređenja. Kakva je to utjeha za one koji žele ići Isusovim stopama i koji su često neshvaćeni ili klevetani ili prezreni ili zanemareni! Svako dobro učinjeno ovoj klasi Gospodin nikada neće zaboraviti; svaka ozljeda koja im se učini također će biti poznata i neće proći nekažnjeno, a kazna će biti proporcionalna stupnju inteligencije i svojevoljnosti počinitelja. "Osveta je moja, ja ću je vratiti, govori Gospodin." Zato, braćo, ne osvećujte se; prepustite sve u ruke Gospodina dok strpljivo trpite ozljede i iz toga izvlačite korisne lekcije; ali uvijek budi oprezan, budan, da i sam ne spotakneš, ne povrijediš nikoga.

(w1906 15. Lipanj str. 188,189 / R3798)

ŠTO NEMILOSRDNI MOGU OČEKIVATI

Naš Gospodin, nakon što je zaključio parabolu, izravno je primjenjuje na svoje učenike, ne na svijet, iako je u određenom smislu ili stupnju izraženo opće načelo koje je primjenjivo na svijet u omjeru kako svaki dolazi pod prosvjetljenje i uputu. Naš Gospodin kaže: "Tako će Otac moj nebeski učiniti s vama ako ne oprostite svaki od srca svome bratu njegove prijestupe." Kako su ozbiljne ove riječi, kako jasne, kako nepogrešiv njihov značaj. Na nedvosmislen nas način nedvojbeno uvjeravaju da kakva god bila naša vjera, kakva god bila naša djela, svi oni ne znače ništa ako ne postignemo onaj duh ljubavi koji je milosrdan, velikodušan, dugotrpljiv, strpljiv prema onima koji nam nanose štetu, bilo da su oni braća od kojih možemo očekivati više, ili pak neprijatelji iz svijeta od kojih moramo očekivati manje obzira. Milosrđe je element ljubavi, a Ljubav je ispunjenje cjelokupnog Božjeg zakona.

Ispravnost Gospodina u ovakvom postupanju s nama je očita. On traži posebnu klasu za Kraljevstvo - da budu suradnici s našim Gospodinom Isusom u velikom djelu vladanja i blagoslivljanja svijeta. Samo oni koji posjeduju božanski karakter strpljenja, snošljivosti, suosjećanja, samilosti, milosrđa, ljubavi, mogu biti prikladni za božansku namjeru u pogledu velikog djela blagoslova svih obitelji na zemlji. Prihvaćeni smo u Kristu zbog našeg javnog priznanja da volimo te kvalitete u njemu i želimo biti kopije dragog Božjeg Sina. Ako ne uspijemo iskoristiti razne lekcije i mogućnosti koje nam je Gospodin pružio, da bismo njegovali ovaj karakter, tada u istom omjeru ne uspijevamo učiniti sigurnim svoj poziv i izbor.

Kralj je nemilosrdnog slugu predao mučiteljima. Takav je bio običaj orijentalnih zemalja u to vrijeme, a donekle i danas. Ne trebamo shvatiti da je naš Gospodin imao razumijevanja za te barbarske običaje, nego da je govorio ljudima sa stajališta običaja koji bi oni razumjeli. Na drugim mjestima Sveto pismo nas uvjerava da će svi oni koji su pravi Gospodinovi sluge i koji ne uspiju dobrovoljno doći u suglasje s njegovim Duhom, biti predani Sotoni, nevolji, teškom iskustvu, kako bi time mogli imati koristi i naučiti cijeniti stvari s Gospodinovog stajališta. ( 1. Korinćanima 5:4,6 .) Na primjer, Otkrivenje 7 prvo govori o malom stadu, klasi Nevjeste, koja se sastoji od 144 000—čiju su jezgru činili Prirodni Izraelci, u kojima nije bilo prijevare, i koji su postali jezgra duhovnog Izraela, i u koju grupu od tada pa kroz cijelo Evanđeosko doba Gospodin sakuplja one između pogana koji ulaze u zavjetni odnos s njim i očituju njegov Duh. Osim ovih tako odabranih, ista simbolična slika pokazuje nam veliko mnoštvo čiji broj nije poznat nikome - čiji broj nije bio predodređen - oni su izvan svake nacije, naroda, plemena i jezika. Ovi, za razliku od 144 000, ne sjede s Kristom na prijestolju, nego su prikazani kao da su pred prijestoljem. Ovi nisu, poput ostalih, sačuvali svoju odjeću neokaljanu od svijeta, nisu imali Duha Kristova koji obitava u njima, tako da je njegova zasluga sačinjavala haljinu oproštenja za njih bez mane, tako da su oni po krivom duhu i neispravnim pravcem postupanja, svoje haljine onečisitili, i stoga, rečeno nam je, moraju ih oprati i izbijeliti u Janjetovoj krvi, a ovo pranje je predstavljeno kao da se vrši u "velikoj nevolji." Ove nevolje odgovaraju mukama iz prispodobe nad slugom koji nije pokazao duh milosrđa prema svojim bližnjima. Kao što je opet rečeno, "Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe."— Mat. 5:7 .

(w1906 1. Srpanj str. 199 / R38029)

LJUBITE SVOJE NEPRIJATELJE

Zahtjevi našeg Gospodina od nas kao njegovih učenika nadilaze puku ljubav prema bližnjemu. Moramo imati barem suosjećajnu ljubav prema našim neprijateljima, tako da ne samo da ih ne bismo nastojali povrijediti riječju ili djelom, već da bismo im bili spremni i rado pomoći koliko god je to u našoj moći. Nitko, međutim, ne smije pretpostaviti da Gospodin misli da trebamo voljeti svoje neprijatelje kao što volimo samoga Gospodina, pa čak ni kao što volimo svoju braću. Naša ljubav prema Gospodinu i prema braći je ljubav najvišeg tipa - ljubav koja cijeni načela predstavljena u karakteru našeg nebeskog Oca, koja svi koji su istinski njegovi nastoje kopirati.

Naša ljubav prema našim neprijateljima i prema mnogim našim bližnjima nužno mora biti u skladu s njihovim karakterima: njihove nade i njihovi planovi vrlo su različiti od onih koje smo usvojili. Kao što je ljubav našeg Gospodina, tako i naša ljubav prema njima mora biti suosjećajne vrste, kao što je ljubav Božja - „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne." Bog ne voli svijet ljubavlju prema zajedništvu, niti mi to trebamo činiti. Poput njega, mi trebamo imati ljubav prema svijetu. Shvaćajući njegovo palo i izopačeno stanje rado ćemo učiniti sve što je u našoj moći za njegovo spašavanje, za njegovu utjehu u skladu s pravdom i milosrđem.

Čini se da postoji ograničenje ljubavi koju zapovijeda Zakon, „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" - ne bolje od samoga sebe. Stoga, kad bi došlo do situacije gdje je život bližnjega bio u opasnosti, a mi bismo mu mogli pomoći samo žrtvom vlastitog života, ne bi bio zahtjev božanskog zakona ljubavi da trebamo žrtvovati svoj život za njegov— to bi značilo voljeti ga više od sebe, i stoga više od božanskog zahtjeva. Ne treba očekivati ni od bližnjega da nas voli više od sebe, pa da žrtvuje svoj život za nas. Kad bi on to pokušao učiniti, naš bi ispravan stav uma bio da to spriječimo, da mu ne dopustimo da sebi učini trajni nedostatak, više nego što bismo mi bili spremni i rado učinili za njega. Upravo u ovom konkretnom slučaju način na koji je naš Gospodin žrtvovao svoj život za nas nadilazi sve što se zahtijevalo od Zakona – dajući svoj život kao otkupninu za mnoge, učinio je više nego što je zahtijevao Zakon. Iz tog je razloga to označeno žrtvom. Vršiti cijeli Zakon bila je njegova dužnost, ali kada je otišao dalje od toga i dao svoj život kao otkupninu za čovječanstvo, to je bila žrtva, a kao žrtvu ju je Otac cijenio i posebno nagradio više nego vječnim životom. I isto se pravilo odnosi na nas, jer kakav je on bio, takvi smo i mi na ovom svijetu — trebamo ići njegovim stopama.— 1. Ivanova 4:17 .

Zahtjevi Zakona i dalje su da činimo svome bližnjemu ono što želimo da on čini nama. Nikome ne smijemo učiniti ništa manje od ovoga; ali kao sljedbenici Gospodina, prožeti njegovim duhom žrtve, radosni smo položiti svoje živote za braću – u skladu s božanskim programom koji sada odabire malo stado, obitelj vjere, kao žrtvovatelje s Isusom, biti sunasljednici s njim u njegovom Kraljevstvu i u njegovom velikom djelu blagoslivljanja i pomlađivanja svijeta. Vrlo je potrebno da imamo jasne poglede u pogledu poštivanja ove teme zahtjeva Zakona, zahtjeva pravde od nas prema bilo kojem stvorenju, a također i u pogledu onoga što bi ispravno ušlo kao dio naše žrtve.

(w1906 1. Srpanj str. 202,203 / R3805)

Ne znamo autora sljedećeg, ali ga smatramo vrijednim reprodukcije kao ilustraciju zemaljske dobrote i podsjetnik na milostivu poruku od Jehove:—

„KAO ŠTO SE OTAC SMILUJE DJECI SVOJOJ, TAKO SE GOSPOD SMILUJE ONIMA KOJI GA SE BOJE."— PSA. 103:13

Život prelijepe djevojke bližio se kraju. Zaposleni otac, aktivan u pravnom i političkom životu, kratko je posjećivao svoj ured radi obavljanja najnužnijih poslova i iz dana u dan opet žurio kući kako bi bio kraj nje u njezinim posljednjim danima. Provodio je svaki mogući trenutak u ispunjavanju svake njezine želje, a utješilo ga je to što je njegova kći u svojoj vjeri pronalazila izvor snage koji ju je lišavao straha od nadolazeće smrti. Bio je čestit čovjek, ali iz čijeg je užurbanog života religija bila istisnuta.

Jednog dana dok je sjedio kraj kreveta, njegova kći ga je zamolila da joj čita. Pronašao je časopis i pročitao nekoliko bistrih dijelova poezije i fikcije. Bilo joj je drago, ali je htjela nešto drugo.

„Oče," upitala je, "hoćeš li uzeti moju Bibliju i čitati iz nje?"

„Svakako, draga moja," odgovorio je i bilo mu je više drago nego inače.

Bio je snažan čovjek čistog glasa i dobrog stupnja samokontrole. Ovladao je vlastitim osjećajima u ovim danima strpljive i nježne službe, kako bi u bolesničku sobu mogao donijeti svaki mogući element veselja. I sada je počeo, mirno i tiho, čitati Propovijed na gori. Znao je gdje to pronaći, znao je da je dobra i čitao ju je sa sve većim cijenjenjem njene ljepote i uzvišenosti.

Ali kći je postajala sve nemirnija.

„Zar ti se ne sviđa?" upitao je.

„O, oče," uzviknula je," nije da ja to ne želim, da naša pravednost premašuje pravednost pismoznanaca i farizeja! Zar ne možeš pronaći mjesto gdje stoji: 'Kao što otac sažaljeva svoju djecu, tako Gospodin sažalijeva one koji ga se boje?'"

Glas mu je malo zadrhtao, ali je rekao: "Pronaći ću to," i okrenuo se konkordanciji na kraju Biblije. Ali kad je pronašao mjesto i počeo čitati, 'Kao što otac', više nije mogao izdržati.

„O, dijete moje," povikao je, "ako je Bogu stalo do tebe kao meni..."

Sagnuo se nad krevet i zaplakao.

„To je stih koji oboje trebamo," rekla je tiho nakon nekoliko minuta.

I kleknuo je pokraj kreveta i rekao:

„Da, draga moja - to je stih koji oboje trebamo."

(w1906 1. Srpanj str.207 / R3808)

BOG NIJE NEPRAVEDAN IAKO ODGAĐA

Usporedba ne uspoređuje ovog nepravednog suca s našim nebeskim Ocem i time implicira da je potonji nepravedan sudac. Naprotiv, to dvoje suprotstavlja i daje nam misao, pouku, da ako bi nepravedni sudac konačno dodijelio olakšicu samo iz sebičnih pobuda, zasigurno će naš nebeski Otac, koji nije ni nepravedan, ni neljubazan, ni nemaran za interese svog naroda, uslišati njihove molitve. Ako je, dakle, stvar po našem sudu vrlo važna, zahtijeva naše usrdne molitve, i ako odgovor na te molitve ne stiže brzo, ne možemo zaključiti ni da je Bog nepravedan sudac koji ne mari za nas jer ga mi ne možemo podmititi niti mu na neki drugi način pogodovati, niti ga smijemo smatrati sebično nemarnim za naše interese osim ako bismo mu smetali; nego o njemu trebamo razmišljati kao o našem nebeskom roditelju punom ljubavi, čija ruka nije prekratka da nam ne može pomoći, čija ljubav prema nama nije manjkava, već je snažna, koji nas voli kao što otac žali svoju djecu, i, na snazi našeg znanja o Božjem karakteru i povjerenja u njegovu vjernost, trebamo imati strpljenja i povjeriti ispunjenje naših molbi njegovoj mudrosti, ljubavi i moći, znajući da će sve zajedno raditi na dobro onima koji ljube Boga , pozvanima prema njegovoj nakani.

Naš Gospodin u primjeni usporedbe kaže: „A neće li onda Bog osvetiti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu?" iako ne pokazuje nikakvu posebnu žurbu po tom pitanju. Pouka je da trebamo imati povjerenja u Boga i u njegovo obećanje da će pravo na kraju pobijediti .. Ovo pouzdanje treba iznositi apsolutnu vjeru koja će shvatiti obećanja, nikada ne sumnjajući, već samo čekajući. Oni koji tako dolaze Bogu u vjeri i povjerenju mogu dolaziti više puta i biti osvježeni pri svakom dolasku, jer ne dolaze s nadom da mijenjajući Svemogućeg, mijenjajući bilo koji od njegovih planova i dogovora, koje oni priznaju kao ispravne u cijelosti: nego, naprotiv, oni dolaze jer vjeruju njegovim obećanjima i jer žele odmoriti i utješiti svoja srca zajedništvom s njim, uvjeravajući svoje srce u molitvi da nas sam Otac ljubi i da ima pravo vrijeme za izbavljenje onih koji su njegovi iz ropstva protivnika, grijeha i smrti. Vrijeme se može činiti dugim, ali ako se ispoljava ispravna vjera blagoslov će doći sa svakim korakom odgode koji će više nego nadoknaditi.

Naš Gospodin završava ovu prispodobu riječima: "Kažem vam da će ih brzo osvetiti." To može značiti da će Gospodin, kada dođe vrijeme za izbavljenje njegovog naroda, obaviti kratak rad s velikim Protivnikom i njegovom mašinerijom nepravednosti koja je, pod knezom ovoga svijeta, zauzela tako istaknuto mjesto u stvarima života - u suprotstavljanju istini, pravednosti, itd. Ili, s druge strane, to bi se moglo shvatiti da znači da Gospodin stvarno neće dugo odgađati dovođenje svog Kraljevstva pravednosti. S ljudskog stajališta, više od osamnaest stoljeća od vremena kada je naš Gospodin otkupio svijet do sada, vrijeme za uspostavu njegova Kraljevstva, čini se dugim vremenom: Kako bi se o tome moglo govoriti kao o "brzome"? Mi odgovaramo da je "jedan dan kod Gospodina kao tisuću godina": stoga bi s ovog stajališta cijelo razdoblje bilo manje od dva dana. Ono što danas trebamo je zauzeti Gospodinovo stajalište u pogledu na stvari. Oba gledišta su biblijska, i stoga ne trebamo raspravljati o tome koje je Gospodin namjeravao. Možda je mislio da bismo trebali uzeti u obzir oboje.

(w1906 15. Kolovoz str. 264,265/ R3841)

"ŠTO ĆEMO MI DOBITI?"

Nova ideja glede isključivost ponude Kraljevstva dolazila je do apostola, a Petar, njihov glasnogovornik, skrenuo je pozornost na činjenicu da su, iako nisu bili bogati, napustili sve što su posjedovali kako bi postali Gospodinovi sljedbenici, i stoga želio je jamstvo da će on i njegovi suradnici biti u Kraljevstvu. Odgovor našeg Gospodina je zasigurno bio dovoljno zadovoljavajući za njegove drage sljedbenike: uvjeravao ih je da nijedan čovjek koji je napustio bilo dom ili braću ili sestre ili majku ili oca ili djecu ili zemlju radi njega i radi Evanđelja, a da neće primiti opet stostruko sada u ovom vremenu, s progonima, i konačno u budućem svijetu takvi će dobiti i vječni život. U tome je bilo ohrabrenje za apostole, a ima ohrabrenja i za sve koji su Gospodinov narod danas. Sugestija je da što više napuštamo, što se više žrtvujemo, što je veći naš sadašnji gubitak za dobrobit Kraljevstva, to će veća biti naša nagrada i sada i u budućnosti. O, kad bismo samo mogli stalno imati ovu misao dobro na umu kako bismo se natjecali jedni s drugima u našim nastojanjima da potrošimo i budemo potrošeni u službi tako milostivog Učitelja i u tako slavnoj misiji i s tako velikim izgledima i nagradama.

Budući da su riječi našeg Gospodina istinite, vrlo je očito da neki koji primaju malo od Gospodina u ovom sadašnjem životu i koji imaju samo slabe izglede glede udijela u Kraljevstvu u budućnosti sami sebe moraju kriviti. Trebali bi se zapitati Što sam žrtvovao? Što sam ostavio, za Boga, za braću, za Oca? Odredbe su specifične, stoga oni koji nemaju što žrtvovati ne mogu imati nagradu. Ali tko nema što žrtvovati? Ne poznajemo nikoga toliko siromašnog da ne bi mogao nešto žrtvovati, a što smo siromašniji, to bismo marljivije trebali nastojati pronaći nešto što bismo mogli uzvratiti Gospodinu, Bogu našemu.

S tim u vezi trebamo zapamtiti da ono što Gospodin najviše cijeni i ono što nam je najteže žrtvovati jest sebe. Stoga čitamo: "Srce slomljeno i raskajano, Gospodine, nećeš prezreti." ( Psalam 51:17 .) Ako smo predali svoja srca Gospodinu, dali smo mu sve što posjedujemo, a on će se pobrinuti da nas to košta dovoljno da testira odanost i iskrenost naše žrtve; i budući da vidimo da test dolazi iz dana u dan, ne trebamo se zastrašiti, nego zapamtiti da je Gospodin obećao da je veći onaj koji je s naše strane od svih onih koji su protiv nas, i opet da je njegova milost dovoljna za svaki put kada je potrebno. Stoga, dok kušnje i poteškoće, bol i tuga i progonstva ili klevete budu dolazili na nas, trebamo se radovati i biti neizmjerno radosni (1) da su ovi pokazatelji našeg bivanja u ruci Gospodnjoj kao učenika u Kristovoj školi dokazi da smo od izabranih koji se oblikuju i uglađuju, opremaju i pripremaju za mjesta u Kraljevstvu. (2) Moramo zapamtiti da sva ova iskušenja i poteškoće, s kojima se ispravno susrećemo, na koje se lojalno odgovori, stvaraju za nas daleko veću i vječniju težinu slave. Stoga moramo pljačku naših dobara podnijeti sa strpljenjem, s radošću, znajući da na nebu imamo trajno bogatstvo, postojana prijateljstva, trajno znanje i blagoslove svake vrste.

Ali čak i u ovom sadašnjem životu koliko nam Gospodin daje uživati: naše će uživanje biti razmjerno našoj odanosti duha u žrtvi. Ako puno volimo, i ako smo brzi i slobodni u našem žrtvovanju, zauzvrat ćemo biti mnogo voljeni od strane Gospodina, blagoslovljeni i utješeni, kao što je odredio, stostruko više od svih naših nevolja. Tko su ovi koji imaju stostruko više nego što daju Gospodinu? Tko su oni čije su radosti više nego stostruko veće od njihovih tuga, kušnji i poteškoća, boli i razočaranja? Oni su izabranici Božji, koje se Isus ne srami nazvati svojom braćom.

MNOGI PRVI ĆE BITI POSLJEDNJI

"Mnogi koji su prvi bit će posljednji, a posljednji prvi," zaključne su riječi našeg Gospodina u ovoj lekciji. Što je mislio? Njegove su riječi povezane sa zabilježenim govorom koji je upravo prethodio. Učenicima se činilo da bogati mladi vladar, svećenici, pismoznanci i farizeji i općenito bogati imaju mnogo bolje mogućnosti za Kraljevstvo nego manje učeni, manje plemeniti, manje utjecajni i manje bogati ribari i poreznici, itd. Ipak , potonji, iako naizgled manje povlašteni od Boga, naizgled hendikepirani zbog nedostatka utjecaja, itd., bili su stvarno u prednosti. Njima je bilo lakše poniziti se, žrtvovati zemaljske interese i ambicije, potpuno se posvetiti Gospodinu nego onima koji su imali sve veće prednosti. Naprotiv, kao što smo vidjeli, položaj, čast ljudi, bogatstvo i obrazovanje bili su zapreke da postanemo Isusovi učenici. Tako su oni koji su bili prvi ili najistaknutiji naizgled u prilici bili stvarno manje povlašteni, dok su oni koji su imali manje mogućnosti bili stvarno prvi ili najpoželjniji s božanskog stajališta.

"NAPUŠTANJE SVEGA"

Čuvajmo se pogrešnog pogleda na riječi našeg Gospodina u pogledu oca, majke, kuće, zemlje, itd. Naš Gospodin sigurno nije mislio da trebamo žrtvovati druge kako bismo bili njegovi učenici. Naš Ključni tekst izražava misao na koju bismo htjeli potaknuti: sami sebe trebamo zanijekati, sebe trebamo žrtvovati. Stoga, prilikom našeg posvećenja i u našem nastojanju da ga izvršimo, moramo se toga sjetiti i pravedno i s ljubavlju postupati s onima koji ovise o nama i za koje smo odgovorni prirodnim vezama. Na primjer, prodaja kuće i zemlje, napuštanje istih, ne bi značilo da bi Gospodin htio da naše obitelji lišimo potrebne udobnosti i materijalnih namirnica. Drugi tekstovi Svetog Pisma to jasno pokazuju, da je onaj tko se ne brine za svoje - za one za koje je odgovoran skrbnik – gori je od nevjernika. Bilo bi gore za bilo koga od Gospodinovih ljudi zanemariti veze dužnosti nego za nevjernika da to učini, jer sa svojom višom svjetlošću i zdravijim duhom uma on bi trebao shvaćati situaciju jasnije nego drugi, i stoga biti pravedniji u njegovom ophođenju s onima koji o njemu ispravno ovise.

To, međutim, ne znači da se trebamo prepustiti hirovima i maštanjima prijatelja ili susjeda ili roditelja ili djece u pogledu našeg puta kao Gospodinovih sljedbenika. Mi nismo ljudi koji ugađaju - i jedini koji nam ima pravo zapovijedati i jedini koga imamo pravo slušati je Gospodin Isus. Ako, dakle, čovjek ustanovi da je svoju djecu ili svoje roditelje dobro zbrinuo, tako da oni ne pate zbog razumnog udjela u životnim potrebama i udobnosti, na njemu je, a ne na njima, da odluči kako će se potrošiti njegovo vrijeme i energija i daljnja sredstva. On ne smije nastojati zgrnuti bogatstvo za njih, on ne smije smatrati da bogatstvo koje mu je već povjereno pripada njima. On mora razumjeti da ima jednu odgovornost prema njima kao otac ili kao sin i drugu odgovornost prema Gospodinu, i da Gospodin ne samo da želi, već zapovijeda da on ispuni odgovorne životne dužnosti. Sve što je više od ovoga u njegovom posjedu on drži samo kao upravitelj, za korištenje u službi Gospodara.

Zato, dragi prijatelji, bez obzira na naše stanje, zapamtimo da postoji samo jedan uzak put do Kraljevstva, i da je on otvoren samo tijekom ovog Evanđeoskog doba, i da povišena cesta svetosti pripada sljedećem dobu. Dok se radujemo što će svijet, sada nespreman ići uskim putem, povremeno imati veličanstvene mogućnosti povišene ceste, radujmo se što nam je skrenuta pozornost na veliku Božju naklonost u pogledu ovog uskog puta i da je naša prednost da hodamo Isusovim stopama, uz jamstvo njegove pomoći na cijelom putu do daljeg kraja, i uz milosno obećanje vječnog života i sudjelovanja u Kraljevstvu. "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe [neka žrtvuje sebe, svoje osobne interese, ambicije itd.], neka uzme svoj križ i neka me slijedi."

(w1906 15. Kolovoza str. 271 / R3846)

VJERA SLIJEPOG BARTIMEJA

Isus je bio na putu za Jeruzalem kroz Jerihon. Bližio se blagdan Pashe, a putevi koji vode u Jeruzalem imali su mnogo putnika, koji su obično išli u društvima ili skupinama. Uz našega Gospodina i njegove apostole bio je nemali broj prijatelja, zajedno s brojnim farizejima koji su krenuli prema Jerihonu. Pokraj puta sjedio je slijepac Bartimej, nadajući se da će izazvati suosjećanje kod prolaznika, jer je bio prosjak. U to vrijeme nije bilo posebne skrbi za slijepe, a bilo ih je u tim krajevima mnogo.

Iako su prošle brojne grupe, nešto je posebno privuklo pažnju Bartimeja na ovu grupu kao izuzetnu, te se raspitao tko ili što bi tako velika grupa mogla predstavljati. Rečeno mu je da je Isus iz Nazareta prolazio i da je metež, mnoštvo, predstavljalo one koji su bili u njegovom društvu. Mnogi su očito prethodili Isusu, tako da je slijepac počeo vapiti za milost i pomoć prije nego što je Gospodin došao do njega. Oni koji su bili u prvim redovima prekorili su ga i rekli mu da prestane vikati, dajući do znanja da velikog Učitelja ne smije prekidati prosjak s puta. Ali taj je čovjek očito već prije čuo za Isusa - vjerojatno je čuo za druge slijepce koje je on izliječio. U svakom slučaju bio je obuzet uvjerenjem da mu ovaj prorok iz Nazareta može dati olakšanje, da je on vjerojatno pravi Mesija, Sin Božji. Stoga je još jače povikao: "Ti Sine Davidov [Mesija], smiluj mi se!"

Povorka se zaustavila, a Isus je zapovjedio da mu dovedu čovjeka. Nije vikao da dođe, nego je zapovjedio: "Neka ga dovedu." Marko 10:46 nam govori da su oni koji su doveli slijepca rekli njemu: "Hrabro, ustani, on te zove," i također nam govori da je odmah odbacio svoj ogrtač ili plašt u žurbi da odgovori. Kada su ga doveli do Isusa, ovaj ga je upitao: "Što želiš da ti učinim?" On je odgovorio: "Gospodine, da progledam." Gospodin odgovori: "Progledaj, vjera te tvoja spasila."

Bilo je mnogo slijepih ljudi u cijeloj Palestini, ali samo je mali broj njih primio takav blagoslov. Zašto? Nesumnjivo zato što je malo njih imalo potrebnu vjeru. Zapazite u slučaju Bartimeja, dokaz njegove vjere čim je čuo, ustrajnost koja pripada pravoj vjeri; i obratite pažnju na dokaze da je bio iskrena srca, kao što pokazuje činjenica da je nakon što je progledao slijedio Gospodina, slaveći Boga. Mogao je, naprotiv, reći sebi: "Da, čuo sam mnogo o modernim melemima i o proroku koji je mogao izgovoriti riječ i vratiti vid, ali po mom mišljenju sve su to prijevare. U svakom slučaju su ne za mene. Pretpostavljam da ako bih ja bio bogat i utjecajan, ovaj bi me prorok iz Nazareta rado izliječio ako bi mislio da ću mu dati dobar honorar, ili ako bi ga netko od mojih rođaka mogao dobro platiti. Ne, izgubio sam svaku nadu.Ionako Izrael već dugo traži Mesiju.Nije uopće vjerojatno da će on doći u moje vrijeme,da će proći pored mjesta gdje ja sjedim,i da bi bilo od ikakve koristi da zavapim za milost prema njemu." Da je slijepac tako razmišljao, bez vjere, nedvojbeno bi ga grupa mimoišla i on bi ostao slijep.

OČI RAZUMIJEVANJA ZASLIJEPILE

Ta fizička sljepoća je užasna bolest koju nitko neće dovoditi u pitanje. Ali koliko je ozbiljnija mentalna i duhovna sljepoća koja prevladava. Sveto pismo nam govori da je cijeli svijet, osim nekolicine istinskih vjernika u Gospodina Isusa, slijep - "Bog ovoga svijeta zaslijepio je umove onih koji ne vjeruju." ( 2. Korinćanima 4:4 .) Zaslijepljeni su odsječeni lažnim doktrinama od sposobnosti da vide veličinu božanskog karaktera i plana za ljudsko spasenje. Postoje različiti stupnjevi te mentalne i duhovne sljepoće: jedni ne vide ništa, drugi vide malo, nejasno, mutno. Neki mogu gledati u sunce, mjesec i zvijezde i u njima ne vidjeti ništa osim onoga što nazivaju prirodom - federacija materije bez inteligentnog usmjeravanja. Prorok je objavio da "Dan danu govori govori, a noć noći znanje pokazuje. Nema govora ni jezika gdje se njihov glas ne čuje," od nekih; ali, nažalost, koliko ima onih koji ne čuju, ne vide te stvari, koji ne shvaćaju božanski nadzor svih životnih zbivanja.

U nedostatku vjere u milostivog, pravednog Boga punog ljubavi, mudrosti i moći, ovi slijepi i gluhi nisu spremni za poruke njegove ljubavi i milosti koje su nam dane u njegovoj Riječi. Nekima se od njih čini glupim uopće razmišljati o osobnom Stvoritelju: drugima se čini glupim misliti da bi netko tako velik da bi mogao stvoriti svjetove obratio posebnu pozornost na interese pojedinačnih članova naše rase. Oni su slijepi i ne vide nadaleko - mogu samo vidjeti zbivanja sadašnjeg života, s njegovim jelom i pićem, sadnjom i gradnjom, smijanjem i plakanjem, životom i umiranjem. Ne znaju postoji li još nešto ili što je to. Drugi s malim otvaranjem očiju razumijevanja mogu shvatiti da postoji osobni Bog i da ima osobni interes; a ovi su pak zaslijepljeni Protivnikovim pogrešnim predstavljanjem božanske Riječi, što daje lažne dojmove glede božanskog karaktera i plana. Oni su zaslijepljeni predajama starih iz "mračnog doba" u pogledu božanske namjere - da je to samo izabrati nekolicinu i veliku većinu staviti u mjesto vječnih muka. Žalosno kakva sljepoća! Kako čeznemo za vremenom koje je obećao Gospodin preko Proroka, kada će ga svi upoznati, od najmanjeg do najvećeg - kada će se otvoriti sve slijepe oči i otvoriti sve gluhe uši.

BARTIMEJEVA ISKUSTVA SLIKA

Događaj koji je pred nama u ovoj lekciji dobro služi za ilustraciju kako su neki koji sada pripadaju klasi slijepih dovedeni Gospodinu i milostivo primaju otvaranje očiju svog razumijevanja. U providnosti Gospodnjoj oni čuju da Isus iz Nazareta prolazi; u providnosti Gospodnjoj čuli su nešto o velikom Učitelju i vječnom životu i otvaranju slijepih očiju koje on čini. Hvataju priliku, hvataju se za Gospodina vjerom, viču mu: "Smiluj mi se, Sine Davidov." Sugerira im se misao da ima puno njih koji su dostojniji Učiteljeve pažnje od njih, da su previše beznačajni, previše grešni da bi ih on prepoznao. Ali vjera se drži. Čuli su za njegovo milosrđe prema drugima i vape mu još više, sve dok im na kraju ne naredi da dođu i „onoga koji dolazi k njemu nipošto neće izbaciti van." ( Ivan 6:37 ).

Svi koji sada dolaze Gospodinu vjerom susreću se s nekim iskustvima protivljenja koja u značajnoj mjeri odgovaraju onima Bartimeja. Općenito su bez ohrabrenja dok ne shvate svoju potrebu i zavape Gospodinu. Čak i oni sada nalaze pomoć od onih koji im rado pomažu, govoreći: "Hrabro budi, ustani; on te zove."

Zatim dolazi Učiteljevo pitanje: "Što želiš?" I dobro je za one koji, poput Bartimeja, mogu reći: "Gospodine, da progledam." Takvi zaista primaju prosvjetljenje od Gospodina, prosvjetljenje pomoću kojeg mogu vidjeti onoga koji je Put, Istina i Život, i kroz kojega mogu doći do spoznaje Oca, kojega je znati život vječni.— Ivan 17:3.

Ali, nažalost, mnogi danas kada im se postavi ovo pitanje: "Što želiš?" traže bogatstvo ili počasti od ljudi ili materijalne blagoslove neke vrste, ne uvažavajući njihovu veliku potrebu za duhovnim potrepštinama. Čak i oni od nas koji smo uživali značajan blagoslov na putu otvaranja naših očiju da vidimo božanski karakter i plan trebamo se sjetiti kako je apostol molio za Crkvu, "da se prosvijetle oči vašeg razuma, da znate kakva je nada njegova poziva, i kakvo je bogatstvo slave njegove baštine u svetima, i kakva je neizmjerna veličina njegove moći prema nama koji vjerujemo, prema djelovanju njegove silne moći.”— Efež . . 1:18,19 .

(w1906 1. Rujan str. 278,279/ R384

"HOSANA U VISINAMA"

Jesu li ova procesija i uzvici kraljevske časti našem Spasitelju imali ikakvo značenje osim svjedočanstva židovskoj naciji – predstavljanja njihova Kralja – koje treba prihvatiti ili odbaciti? Oni nisu imali nikakvo drugo značenje u to vrijeme, ali neizravno imaju pouku za nas duhovne Izraelce na kraju ovog doba; jer nalazimo da je božansko uređenje takvo da je povijest prirodnog Izraela, od Jakovljeve smrti do ovog događaja, bila predslika za iskustva duhovnog Izraela od Isusove smrti do njegovog dolaska u slavi, predstavljanja sebe svom narodu. Izjava proroka je da se on mora ponuditi "objema kućama Izraelovim" - tjelesnoj i duhovnoj kući. Kao što je u tjelesnoj kući bilo pravih i neistinitih Izraelaca, tako i u duhovnoj kući ovog Evanđeoskog doba, "Kršćanstva," postoje i pravi i neistiniti Izraelci, koji navodno čekaju Mesiju i njegovo Kraljevstvo.

Prirodni Izrael čekao je 1845 godina da Gospodin dođe kao njihov Kralj, da uspostavi pravednost na zemlji i da ih koristi kao svoj kanal za blagoslov cijelom čovječanstvu u skladu s pripemama Abrahamskog saveza. Kad je došao Mesija, nisu ga bili spremni primiti i nisu bili sposobni da mu budu suradnici - osim nekoliko pravih Izraelaca koje je on okupio iz te nacije i koji su činili jezgru nove nacije. Kada je židovski narod, prirodni Izrael, bio ostavljen, odbačen, Gospodin je započeo odabir duhovnog Izraela od svih naroda kako je predvidio i prorekao. Nominalni duhovni Izrael čekao je sličan vremenski period, 1845 godina, od Isusove smrti do vremena kada se trebao predstaviti kao Kralj.

Mnoštvo biblijskih tekstova sjedinjuje se u svjedočanstvu da se naš Otkupitelj predstavio duhovnom Izraelu na datum koji odgovara ovom trijumfalnom ulasku u Jeruzalem i prikazanju prirodnom Izraelu, naime, 1878. godine nove ere (za proročansko svjedočanstvo o ovoj temi vidi MILENIJSKO SVANUĆE, sv. .. II. i III.) Na taj datum također vjerujemo da je nominalni duhovni Izrael – crkveni sistem, "Babilon" - bio odbačen na isti način na koji je odbačena židovska nacija. Istina, kršćanstvo ne shvaća ovo odbacivanje,—niti prirodni Izrael nije shvatio svoje odbacivanje i da je njegova kuća ostala pusta, ostavljena da ide uništenju. Kao što je 37 godina nakon Gospodinovog odbacivanja prirodnog Izraela dovelo do potpunog uništenja njihovog grada i države, tako predviđamo da će 37 godina od 1878. dovesti "kršćanstvo" do njegovog uništenja u velikom vremenu nevolje predviđenom u proročanstvu.

ČIŠĆENJE HRAMA

Još uvijek smo u vremenu kada se duhovni Izraelci odlučuju za ili protiv Mesije – prihvaćaju li ga kao svog sadašnjeg Gospodara i Kralja ili ga odbacuju; kličući u svojim srcima "Hosana sinu Davidovu, koji dolazi u ime Gospodnje", ili, s druge strane, među onima koji postaju ogorčeni kad čuju poruku. Oni koji ga prime sigurno će imati prototip blaženih iskustava koja su došla Gospodinovom pravom narodu na Pedesetnicu.Prototip će biti neizmjerno veći i veličanstveniji od praslike, ništa manje od potpune promjene iz raspadljivih u neraspadljive uvjete u Prvom uskrsnuću. Ostali, srca nespremna primiti Gospodina i blagoslove, imat će svoj udio u velikom vremenu nevolje s kojim će ovo doba završiti i koje će pripremiti čovječanstvo općenito za slavnu Milenijsku vladavinu pravednosti koja će odmah nastupiti.

Čim je Isus osudio židovski narod na uništenje rekavši: "Ostavlja vam se kuća vaša pusta; nećete me više vidjeti do onoga dana kada ćete reći: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje", on je obustavio sve napore u vezi s tom nacijom - njihovo suđenje kao naciji je okončano, ali je ipak tražio pojedince koji su bili ispravnog stanja srca. Nastavio je do Hrama i očistio ga od njegovih trgovaca i mjenjača novca, istjeravši ih bičem užeta. Bio je poduprt autoritetom koji je pripadao svakom Židovu na bilo kojem životnom mjestu, ali je bio dodatno poduprt svojom vlastitom kraljevskom prisutnošću i mnoštvom koje se tiskalo oko njega, koje bi ga bilo spremno poduprijeti fizičkom silom: sve to naravno osim njegove nebeske moći.

ČIŠĆENJE VEĆEG HRAMA

Prema našem razumijevanju, glavna snaga ove značajke bila je predslika - ilustracija velike istine koja je sada primjenjiva na duhovni Izrael. Hram koji je izgradio Herod bio je samo tip. Pravi Hram je Crkva Boga živoga. Ovaj hram crkve može se promatrati s dva stajališta: (1) Crkva slave u budućnosti, čiji su Gospodinovi vjerni sadašnjeg vremena živo kamenje, koje se sada kleše, priprema. (2) Crkva u sadašnjem stanju poniženja, nesavršenosti, točnije tabernakul u kojem Gospodin prebiva. Kao što su postojali strogi propisi koji su regulirali štovanje i štovatelje u tipovima, tako postoje jasni propisi u Božjoj Riječi za one koji sačinjavaju svećenike i levite koji obavljaju službe svetog šatora u današnje vrijeme, pripreme za uspostavu slavnog Hrama budućnosti.

Sveto pismo jasno pokazuje da na kraju ovog Evanđeoskog doba Bog namjerava očistiti svoje svetište, svoj hram - Kršćanstvo. Neće biti ničega u Hramu ili povezanog s Hramom u slavi što će trebati očistiti, ništa nečisto, ništa što onečišćuje neće ući u njega; ali Hram, Crkva sadašnjeg vremena, za koju je propisano da se sastoji samo, isključivo od posvećenih vjernika, postao je mješovito mnoštvo, tako da su pod imenom Kršćana i Crkve mnoge osobe i stranke potpuno nekršćanske, povezane sa stvarima ovoga svijeta na čisto sebičnoj osnovi. Gospodin namjerava čišćenje ovog svetišta, kao što je posvjedočeno preko proroka Danijela - do 2300 dana [godina], tada će svetište biti očišćeno. To je bilo samo predodžbeno čišćenje koje je naš Gospodin izvršio u predodžbenom Hramu; antitipsko čišćenje je ono od prave važnosti i sada živimo u ovom vremenu čišćenja. (Vidi MILENIJSKA SVANUĆE, sv. III., poglavlje IV.)

Predslika nam daje sugestiju glede karaktera čišćenja, da ono uglavnom utječe na one koji prave trgovinu svetim stvarima – one koji su povezani s Gospodinovim djelom iz sebičnih razloga, jer je "njihov kruh namazan maslacem s te strane," jer oni mogu imati više časti od ljudi, više prednosti i udobnosti života i bolje poslovne izglede zbog svoje identifikacije s crkvenim sistemom. Sav ovaj stalež mora biti istjeran: sam će se Gospodin pobrinuti za posao. Kuća Gospodnja ne smije biti kuća trgovine. Gospodin traži one koji ga obožavaju u duhu i istini, a ne one koji traže kruhove i ribe ili bilo koju zemaljsku korist. On će stoga predstaviti istinu u takvom obliku da će ona biti blagoslov za pravu klasu, i odvojiti sve neprikladne klase mjerom pokude u vezi s Kraljem i njegovim vjernima. U sadašnje vrijeme Gospodin, Istina, s bičem malih užadi, šteti samo onima koji su u Hramu u svrhu trgovine, a ne šteti drugima. Postoje mjenjači novca danas u nominalnom Hramu koji pljačkaju narod primajući plaće za ono što nije hrana, koji, dok ispovijedaju da podučavaju putu Gospodnjem i primaju čast ljudi i druga primanja, zapravo krivo predstavljaju Gospodina i njegovu Istinu. Svi takvi bit će odvojeni od istinske klase hrama, svi će takvi biti ljuti na Učitelja i njegove sljedbenike, kao što su bili trgovci i mjenjači novca u tipičnom Hramu, i imat će također svoje simpatizere, kao što su i oni imali.

(w1906 1. Rujan str. 282 - 284 / R3851)

KRŠĆANINOVA BORBA

Ako se za slobodu svijeta trebalo boriti, mnogo više možemo očekivati da će se boriti oni koji zauzimaju još viši položaj Biblije i koji teže "slobodi kojom Krist oslobađa." ( Gal 5:1 .) Jer iako upravo sam ovaj tekst Svetog Pisma izjavljuje da Krist daje tu slobodu, Riječ nam pokazuje da je daje samo onima koji je žele i koji će se za nju boriti. Njihova bitka nije s tjelesnim oružjem koje zakon ljubavi zabranjuje, a ipak njihovo ratovanje treba biti moćno kroz Boga do rušenja utvrda zablude. Protiv čega se onda bore? Mi odgovaramo da je njihova glavna borba protiv palih tendencija njihovih vlastitih bića. Otkrivaju da je, kroz duga stoljeća pada, grijeh postao urođen i ukorijenjen u njihovom tijelu do te mjere da to zahtijeva ratovanje u novom umu. Oni dobivaju novi um ili stav kroz slušanje riječi Gospodnje, koja, dok govori mir i oproštenje grijeha po vjeri u Krista, poziva na novost naravi i sunasljedstvo s Kristom kroz potpuno posvećenje svega božanskoj službi— službi pravednosti i istine. Činjenjem posvećenja od strane vjernika bilo je njegovo stupanje u karijeru dobrog vojnika Gospodina Isusa. Bio je to njegov angažman da se posvuda bori protiv grijeha i sebičnosti, prema pravilima koje je postavio glavni kapetan.

Na iznenađenje svakog vojnika on otkriva da su neke od njegovih najvećih bitaka unutar njega. Istina on nalazi da je svijet protivnik njegove pune predanosti vremena i talenta i utjecaja služenju Istini. Svijet nije pripravan za takvu krajnost, koja ga više ili manje kori za grijeh i sebičnost: svijet se, dakle, ruga i naziva "licemjerima", "sveca" itd., i nastoji odvratiti posvećene. Da bi bio dobar vojnik, mora biti spreman za to i obuti sandale priprave koje daje Evanđelje, inače bi ga poteškoće koje mu svjetovno protivljenje nanese na putu uskoro učinile toliko bolnim da bi bio spreman vratiti se natrag bez obzira na uvjet njegova novačenja — „sve do smrti.” Protivnik je također neprijatelj s kojim se mora računati i čiji se podmukli napadi mogu susresti na razne načine. Kršćanski vojnik ima jamstvo svog kapetana da su mu poznata sva umijeća neprijatelja i da će svi njegovi interesi biti čuvani sve dok je odan svom kapetanu i vjeran svom posvećenju i novačenju.

Ali, kao što smo rekli, najveći od svih protivnika kršćanskog vojnika je ljudski neprijatelj - slabosti i žudnje i zahtjevi i podmukli progoni, itd., palih stanja njegovog vlastitog uma i tijela. Na svoje iznenađenje, nalazi se robom vlastitih slabosti i mora se boriti svakodnevno, gotovo svaki sat, za pobjedu, kako bi u potpunosti postigao slobodu kojom Krist doista oslobađa. S ovog stajališta sve bitke protiv naših vlastitih tjelesnih slabosti, naših vlastitih sebičnih instinkata i sklonosti, bitke su za slobodu, bitke za pravo, bitke na strani Gospodnjoj. Naš veliki Kapetan ne želi toliko da vodimo njegove bitke koliko želi da vodimo dobru borbu vjere u sebi, i u tome nam je spreman pomoći i bez njega ne možemo učiniti ništa. Istina, naše se bitke ponekad protežu izvan nas samih kada se, bilo među Gospodinovom braćom i Crkvom, trebamo boriti za Istinu, pravo, ili u našem kontaktu sa svijetom ponekad možemo smatrati da su neprijateljstva neophodna.

"AKO LI JEDAN DRUGOGA GRIZETE I PROŽDIRETE"

Među Gospodnjim narodom, čak i u vrijeme apostola, ponekad je postojala tendencija da se bore jedni protiv drugih, a ne da se bore protiv đavla i duha svijeta i slabosti u sebi. Organi borbenosti i destruktivnosti, koji bi dobro služili kršćanskom vojniku ako su usmjereni protiv njegovih vlastitih slabosti i mana, nažalost nisu na mjestu kada se, ignorirajući vlastite slabosti, on samo svađa s braćom - često ni oko čega, ili nad pitanjima čiju važnost pretjeruje, zbog svog svadljivog duha. Takvi bi se trebali sjetiti biblijske izjave da je veći onaj koji vlada svojim duhom od onoga koji zauzme grad. ( Izr. 16:32 .) Apostol upućuje na krivo usmjeravanje kršćanske energije koja grize i proždire jedni druge, i teži uništenju svega što je duhovno među Gospodinovim narodom. Nije da je Apostol favorizirao aljkavost u pogledu važnih stvari načela božanske objave, jer je on sam poticao da se ozbiljno borimo za vjeru jednom predanu svetima. ( Juda 3. ) Ali ovu ozbiljnu borbu ne treba činiti na oštar i proždirući način – to treba biti sa strpljivošću i dugotrpljivošću, bratskom dobrotom, ljubavlju.

Gospodinov narod se unovačio kao nova stvorenja, začeta Duhom, da hodaju [žive] ne po tijelu, nego po Duhu, i moraju stalno prepoznavati ovu činjenicu, i paziti da hodaju u skladu s duhom istine, i moraju znati da time neće ispuniti želje svog palog tijela. Apostol to navodi kao jasno pravilo, bez iznimke, da su tijelo, tjelesne sklonosti, tendencije, požude ili želje, protivne Duhu, a isto tako su želje Duha protivne tijelu. Budući da su ove dvije želje suprotstavljene jedna drugoj, ne možemo zadovoljiti obje, a koja god da je zadovoljena, to će biti na štetu druge. Ako ikada želimo postići istinsku slobodu kojom Krist oslobađa, trebali bismo znati da to može biti samo ustrajnom borbom novog uma protiv svake grešne tendencije i sklonosti stare naravi. Nova volja ne ratuje protiv stare, jer staru volju smatramo mrtvom. To je nova volja koja ratuje protiv tijela, kojim je stara volja upravljala, a koje tijelo još uvijek ima svoje zle sklonosti.

Nova volja stoga treba svu potpornu snagu i pomoć koju može osigurati. Mnogi od njih su joj osigurani kao hrana, prehrambene namirnice, snaga, kroz Riječ Božju, čija su izvanredno velika i dragocjena obećanja dana kako bi nova volja mogla biti jaka u Gospodinu i u snazi njegove moći kroz vjeru, i pobijediti u svim svojim bitkama s tijelom.

Apostolova izjava, "Ne možete činiti ono što biste htjeli," u potpunosti je u skladu sa svim našim iskustvima. Možemo ponekad učiniti kako bismo htjeli u nekim stvarima, možemo pobijediti tijelo; ali postoje određene slabosti, nedostaci, mrlje u našem tijelu koje su toliko moćne da novi um nikada ne može postići potpunu vlast nad njima koliko želi. Ipak, u svim bitkama koje se vode, novi um postaje sve jači i jači, dok tijelo postaje sve slabije i slabije. Međutim, biblijski prijedlog je da moramo očekivati da ćemo imati više ili manje tih bitaka do naših smrtnih trenutaka. Hvala Bogu da će to biti kraj sukoba, jer u uskrsnuću su nam obećana nova tijela, savršena, potpuna, u kojima će se novi um moći vježbati bez sukoba. To je ostalo što preostaje Božjem narodu, a s tim će biti povezani razni drugi blagoslovi, časti, dostojanstva i odgovornosti koje je Gospodin obećao.

(w1906 15. Rujan str. 296, 297/ R3858)