- Poruke
- 76
- Reakcijski bodovi
- 5
- Bodovi
- 8
Evo malo teksta sa wikipedie, pa onda možete vi nastaviti
Religija (lat. religio, od religare - povezivati, okupljati) je, prema Hrvatskoj enciklopediji „sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu”<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija#cite_note-he-1"><span>[</span>1<span>]</span></a>. Subjektivna narav toga odnosa očituje se u osobnom životu, a objektivna u riječima, gestama, predmetima i vjerskim zajednicama.<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija#cite_note-he-1"><span>[</span>1<span>]</span></a> Drugim riječima, ona je organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja kojim čovjek u središte stavlja Boga, božanstva (bogove) ili neki drugi određeni metafizički koncept.
Većina zemaljskoga stanovništva vjeruje da je nekakva vrhunaravna sila utjecala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle utjecaj i na život pojedinaca. Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na svrhu i podrijetlo svega postojećeg. Ljudska tendencija nadnaravnom biološki je predodređena.<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija#cite_note-2"><span>[</span>2<span>]</span></a>
U današnje vrijeme religija je usustavljena na primitivne religije: animizam i supernaturalizam te svjetske religije: teizmi i sustavi apstraktnih vjerovanja (taoizam, budizam).
Organizacije koje se javljaju unutar religije su: crkva, sekte, denominacija i kult.
Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posljedica čovjekovog shvaćanja da se mnoge stvari u prirodi događaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može utjecati niti ih kontrolirati. Takve pojave su npr. suše, poplave, munje, gromovi i slično. Tako je čovjek saznao o postojanju viših sila, te su u njegovu umu nastali prvi oblici “bogova” koji su simbolizirali jedinstvene moći koje vladaju čovjekovim postojanjem. Čovjek je nastojao ove više sile umilostiviti molitvama i žrtvovanjem.
Pojam religija preuzet je u europske jezike iz latinskog. Rimski pisci izvodili su riječ 'religio' iz glagola relegere: ponovno čitati, opet razmišljati (jer o božanskim stvarima treba uvijek ponovno razmišljati) ili iz 'religare': privezati (jer r. veže ljude s bogovima i iz nje slijede obaveze prema tim višim silama) ili iz reeligere ponovno uzeti, ponovno izabrati (čime je naglašen dublji smisao voljne i čuvstvene povezanosti s Bogom). Rimljani su isprva označavali izrazom »religija« samo svoju vlastitu: točno ispunjavanje dužnosti naspram viših sila priznatih od rimske države. Slavenska riječ vjera (staroslav. věra) koja donekle koincidira u značenju s pojmom religija izvodi se iz korijena *uer (avestijska var: vjerovati, držati istinitim, lat. verus: istinit, njem. wahr: istinit) i možda prvotno znači prianjanje uz istinu, izbor između istine i neistine, dobra i zla.
Tijekom vremena pojam religija poprimio je mnoga i različita značenja i nema općeprihvaćene definicije religije. Nekima je ona samo vrsta osjećanja (čuvstva, doživljavanja) što ne podliježe logičkom ni moralnom prosuđivanju. To je mistično osjećanje jedinstva s beskonačnom stvarnošću, doživljaj beskonačnosti, osjećanje apsolutne zavisnosti, doživljaj svega u svijetu kao Božjeg djela, osjećanje božanstva u duši, doživljaj jedinstva s Bogom, susreta s božanstvom, sa svetinjom i slično. Za razliku od toga, misli se da je religija osobita svijest i to predodžbeni oblik ili stupanj svijesti o odnosu konačnog duha prema apsolutnom duhu, svijest o svojoj istovetnosti s Apsolutom. Misli se, također, da je religija ujedno i osjećanje i svijest, a da uz to još sadrži bogoštovne i obredne radnje.
Religija je i pokušaj da se objasni porijeklo nečega što je neobjašnjivo na prirodan način, zatim pokušaj da se dokuči porijeklo i svrha ljudskog života i svijeta. Mnogi ističu prisnu vezu morala i religije, a neki tvrde da su moralni motivi ono najvažnije, pa i jedino važno, što religiju čini religijom. Karakteristično je i gledište da je religija žudnja za nemogućim, nedostižnim, nepojmljivim, zatim želja za isključenjem iz svakidašnjice i utonućem u blaženo spokojstvo duha, u nirvanu.
Različite odredbe religije označavaju različite komponente religioznosti, ne isključuju se uzajamno, nego se dopunjuju i vode zaključku da je religija jedan način života čovjeka pored njegova svjetovnog ili profanog života. To je život koji je osjećajima, mislima i djelima usmjeren prema nadosobnom, nadljudskom, svrhunaravnom cilju, život posvećen Bogu. Udvojenost života na profani i religiozni doživljava se i shvaća kao razlika, pa i suprotnost, tjelesnog i duševnog života, naravnog i svrhunaravno usmjerenog, varljivog i pravog, grešnog i kreposnog, prolaznog i onoga koiim se anticipira i zaslužuje vječni život, zatim kao prisutnost vječnog i apsolutnog života u vremenitom i relativnom, kao dvojstvo idealnog i zbiljskog života.
Religija se tumači i kao idealna (izmaštana) kompenzacija manjkavosti stvarnog života, kao duhovno odbacivanje realnosti i protest protiv životne bijede. U nekim religijama vjernici vjeruju da je njihova religija svrhunaravnog porijekla, da je otkrivenje ili objava ljudima svrhunaravnog bića, da je nastala kao čudesno nadahnuće pisaca svetih spisa. To je, zapravo, još nediferencirana mitska svijest kao vodilja ponašanja, što je ujedno ritualno-zabavna igra, magija i umjetničko-fantastična reprodukcija zbilje. S razvitkom životnog iskustva i racionalne spoznaje mitska svijest podliježe logičkoj kritici i logičkoj preradi, a iz toga odnosa mitosa i logosa nastaje filozofija i filozofska racionalizacija mitskog vjerovanja. Filozofija je od početka u opoziciji prema mitskoj religiji, ali se upotrebljava i za racionalističku preradu i obranu vjerske objave ili otkrivenja. Ovom preradom i obranom pučka religija prerasta u teološku formu religije.
Prilagođivanje filozofije religiji ne ide bez prilagođivanja religije filozofiji. Jedan moderni rezultat vjekovnog nastojanja da se prevlada dualizam objavljene (vjerske) i pronađene (empirijsko-racionalne) istine jeste i teološka sekularizacija religije. Naime, u teološkoj religiji javlja se težnja ka demitologizaciji vjerske objave, da bi pristajala današnjem čovjeku. Pri tome se napušta dvojstvo naravnog i transcendentnog svijeta da bi se, umjesto toga, istakla razlika između dva stanja ljudskog svijeta: između ovoga što ga imamo, punog mržnje i nepravde, i budućeg sretnog (blaženog), kada će trijumfirati pravda i ljubav među ljudima. Transcendencija u tom novom kontekstu znači duhovno nadilaženje datosti ili eshatološki impuls svijeta, čime se modernistička teologija približava svjetovnim doktrinama o radikalnoj promjeni stvarnosti......itd itd
hr.wikipedia.org
Religija (lat. religio, od religare - povezivati, okupljati) je, prema Hrvatskoj enciklopediji „sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu”<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija#cite_note-he-1"><span>[</span>1<span>]</span></a>. Subjektivna narav toga odnosa očituje se u osobnom životu, a objektivna u riječima, gestama, predmetima i vjerskim zajednicama.<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija#cite_note-he-1"><span>[</span>1<span>]</span></a> Drugim riječima, ona je organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja kojim čovjek u središte stavlja Boga, božanstva (bogove) ili neki drugi određeni metafizički koncept.
Većina zemaljskoga stanovništva vjeruje da je nekakva vrhunaravna sila utjecala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle utjecaj i na život pojedinaca. Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na svrhu i podrijetlo svega postojećeg. Ljudska tendencija nadnaravnom biološki je predodređena.<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija#cite_note-2"><span>[</span>2<span>]</span></a>
U današnje vrijeme religija je usustavljena na primitivne religije: animizam i supernaturalizam te svjetske religije: teizmi i sustavi apstraktnih vjerovanja (taoizam, budizam).
Organizacije koje se javljaju unutar religije su: crkva, sekte, denominacija i kult.
Teorije i nastanak religija
[uredi | uredi kôd]Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posljedica čovjekovog shvaćanja da se mnoge stvari u prirodi događaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može utjecati niti ih kontrolirati. Takve pojave su npr. suše, poplave, munje, gromovi i slično. Tako je čovjek saznao o postojanju viših sila, te su u njegovu umu nastali prvi oblici “bogova” koji su simbolizirali jedinstvene moći koje vladaju čovjekovim postojanjem. Čovjek je nastojao ove više sile umilostiviti molitvama i žrtvovanjem.
Pojam religija preuzet je u europske jezike iz latinskog. Rimski pisci izvodili su riječ 'religio' iz glagola relegere: ponovno čitati, opet razmišljati (jer o božanskim stvarima treba uvijek ponovno razmišljati) ili iz 'religare': privezati (jer r. veže ljude s bogovima i iz nje slijede obaveze prema tim višim silama) ili iz reeligere ponovno uzeti, ponovno izabrati (čime je naglašen dublji smisao voljne i čuvstvene povezanosti s Bogom). Rimljani su isprva označavali izrazom »religija« samo svoju vlastitu: točno ispunjavanje dužnosti naspram viših sila priznatih od rimske države. Slavenska riječ vjera (staroslav. věra) koja donekle koincidira u značenju s pojmom religija izvodi se iz korijena *uer (avestijska var: vjerovati, držati istinitim, lat. verus: istinit, njem. wahr: istinit) i možda prvotno znači prianjanje uz istinu, izbor između istine i neistine, dobra i zla.
Tijekom vremena pojam religija poprimio je mnoga i različita značenja i nema općeprihvaćene definicije religije. Nekima je ona samo vrsta osjećanja (čuvstva, doživljavanja) što ne podliježe logičkom ni moralnom prosuđivanju. To je mistično osjećanje jedinstva s beskonačnom stvarnošću, doživljaj beskonačnosti, osjećanje apsolutne zavisnosti, doživljaj svega u svijetu kao Božjeg djela, osjećanje božanstva u duši, doživljaj jedinstva s Bogom, susreta s božanstvom, sa svetinjom i slično. Za razliku od toga, misli se da je religija osobita svijest i to predodžbeni oblik ili stupanj svijesti o odnosu konačnog duha prema apsolutnom duhu, svijest o svojoj istovetnosti s Apsolutom. Misli se, također, da je religija ujedno i osjećanje i svijest, a da uz to još sadrži bogoštovne i obredne radnje.
Religija je i pokušaj da se objasni porijeklo nečega što je neobjašnjivo na prirodan način, zatim pokušaj da se dokuči porijeklo i svrha ljudskog života i svijeta. Mnogi ističu prisnu vezu morala i religije, a neki tvrde da su moralni motivi ono najvažnije, pa i jedino važno, što religiju čini religijom. Karakteristično je i gledište da je religija žudnja za nemogućim, nedostižnim, nepojmljivim, zatim želja za isključenjem iz svakidašnjice i utonućem u blaženo spokojstvo duha, u nirvanu.
Različite odredbe religije označavaju različite komponente religioznosti, ne isključuju se uzajamno, nego se dopunjuju i vode zaključku da je religija jedan način života čovjeka pored njegova svjetovnog ili profanog života. To je život koji je osjećajima, mislima i djelima usmjeren prema nadosobnom, nadljudskom, svrhunaravnom cilju, život posvećen Bogu. Udvojenost života na profani i religiozni doživljava se i shvaća kao razlika, pa i suprotnost, tjelesnog i duševnog života, naravnog i svrhunaravno usmjerenog, varljivog i pravog, grešnog i kreposnog, prolaznog i onoga koiim se anticipira i zaslužuje vječni život, zatim kao prisutnost vječnog i apsolutnog života u vremenitom i relativnom, kao dvojstvo idealnog i zbiljskog života.
Religija se tumači i kao idealna (izmaštana) kompenzacija manjkavosti stvarnog života, kao duhovno odbacivanje realnosti i protest protiv životne bijede. U nekim religijama vjernici vjeruju da je njihova religija svrhunaravnog porijekla, da je otkrivenje ili objava ljudima svrhunaravnog bića, da je nastala kao čudesno nadahnuće pisaca svetih spisa. To je, zapravo, još nediferencirana mitska svijest kao vodilja ponašanja, što je ujedno ritualno-zabavna igra, magija i umjetničko-fantastična reprodukcija zbilje. S razvitkom životnog iskustva i racionalne spoznaje mitska svijest podliježe logičkoj kritici i logičkoj preradi, a iz toga odnosa mitosa i logosa nastaje filozofija i filozofska racionalizacija mitskog vjerovanja. Filozofija je od početka u opoziciji prema mitskoj religiji, ali se upotrebljava i za racionalističku preradu i obranu vjerske objave ili otkrivenja. Ovom preradom i obranom pučka religija prerasta u teološku formu religije.
Prilagođivanje filozofije religiji ne ide bez prilagođivanja religije filozofiji. Jedan moderni rezultat vjekovnog nastojanja da se prevlada dualizam objavljene (vjerske) i pronađene (empirijsko-racionalne) istine jeste i teološka sekularizacija religije. Naime, u teološkoj religiji javlja se težnja ka demitologizaciji vjerske objave, da bi pristajala današnjem čovjeku. Pri tome se napušta dvojstvo naravnog i transcendentnog svijeta da bi se, umjesto toga, istakla razlika između dva stanja ljudskog svijeta: između ovoga što ga imamo, punog mržnje i nepravde, i budućeg sretnog (blaženog), kada će trijumfirati pravda i ljubav među ljudima. Transcendencija u tom novom kontekstu znači duhovno nadilaženje datosti ili eshatološki impuls svijeta, čime se modernistička teologija približava svjetovnim doktrinama o radikalnoj promjeni stvarnosti......itd itd
