Budizam

I jel se budizam praktikuje u Kini? Jel to drzavna religija?

Sta je to budizam dobro doneo ljudima? Mladost ili starost?,jel se budisti ne ubijaju?

Po cemu su oni bolji od hriscana,muslimana,judaista ili vudu vraceva?

Ili pak i oni veruju u besmrtnost ljudske duse,raj i pakao,idolotariju itd itd...

Quote from Fazlija

Praktikuje. Oko 70% Kineza su taoisti, 20% budisti, a 10% svi ostali (muslimani, krsani i sl.). Budizam je druga najveca religija u Kini.

Ne bih rekao, jer je Kina komunisticka zemlja i mislim da nemaju ustavom odredjenu drzavnu religiju.

Tajvan je, doduse, isto Kina, samo demokratska, ali ne znam da li imaju ustavno propisanu drzavnu religiju. Poznavajuci kineski duh vjerske tolerancije, mislim da nemaju drzavnu religiju, nego svatko slijedi sto god hoce.

Rekao bih da je posebnost budizma u tome sto zagovara opustenost, smirenost, nenasilje i toleranciju. Velika vecina ljudi u budistickim zemljama ne radi nikakav oblik osobnog usavrsavanja putem meditacije, ali barem njeguju duh snosljivosti i nenasilja. Vec je to velika stvar. Sigurno ne zive nepeti zbog osjecaja grijeha, niti misle da ce ih Bog kazniti, a niti da ce biti smak svijeta 14. marta... kao sto to misle neki nasi forumasi. Zive mirno i opusteno i nastoje skupiti zasluge tako sto pokusavaju biti dobri prema drugim bicima.

Naravno, onaj mali broj ljudi (max. 1% stanovnistva, ukljucujuci i tek neke redovnike) koji praktikuju budisticku meditaciju dobivaju i prave koristi od budizma. Stjecu uvid u prolaznost i vjecnost koja stoji iza nje.

Budizam nikome ne donosi mladost ili starost. To svima donosi zivot. Rodjenje, starost, bolest i smrt su sastavni dio svacijeg zivota. Sve religije svijeta pokusavaju iznaci lijek za ta 4 problema ljudskog postojanja.

Glavna razlika izmedju krscanstva i budizma je u tome sto krscani vjeruju da za zivota nema lijeka od rodjenja, bolesti, starosti i smrti. Za vas pravi zivot pocinje tek kada umremo. Cilj krscanskog zivota je da zivimo i umremo u moralnoj vrlini uz nadu da ce nas Bog jednom ozivjeti u svijetu u kojem nema rodjenja, starosti, bolesti i smrti.

Budisti vjeruju da je upravo ovaj zivot prava prilika za oslobodjenje od rodjenja, starosti, bolesti i smrti putem sabranosti paznje. Pored toga, vjeruju (to je isto kao i kod krscana) da moralan zivot donosi velike zasluge pa i ako u ovom zivotu ne uspiju izaci iz kruga radjanje, starenja, bolesti i umiranja da ce im se za to pruziti nova prilika u sl. zivotu.

Kao sto rekoh, 99% ljudi u budistickim zemljama ne rade meditaciju i uopce ne pokusavaju izaci iz kruga radjanja, starenja, bolesti i smrti. Naravno, veliki broj tih ljudi cak niti ne pokusava biti dobar i skupiti moralne zasluge. U takvim okolnostima nije nemoguce da se netko zbog depresije ubije. Ali ne znam tocne podatke da li je stopa samoubojstava visa ili niza u budistickim i ne-budistickim zemljama. Meni se cini da to ima vise veze sa svjetlom. Opcenito je u sjevernijim krajevima veca stopa samoubojstava nego u juzinim krajevima. Po tome bi ispalo da se manje katolika ubija u Italiji ili budista na Sri Lanki, nego protestanata u Norveskoj i budista u Japanu, ali mislim da to neme veze sa njihovom religijom, nego sa brojem suncanih dana u godini.

Hinduisti su najbolji u metafizici.
Budisti su nabolji u moralnosti.
Jainisti su najbolji u askezi.
Krscani su najbolji u sluzenju.
Muslimani su najbolji u zajednistvu.
Materijalisti su najbolji u djelovanju.

Uceni budisti ne vjeruju u besmrtnost ljudske duse. Obican neuk svijet vjerovatno niti ne razumije budisticku filozofiju pa mozda vjeruje u bilo sto.

Budisti vjeruju u vise rajeva i paklova, ali to nisu stalna boravista. Bica se (zavisno o svojim djelima) preporadjaju u tim svjetovima, ali u njima ne ostaju trajno. Iako u njima mogu ostati jako dugo, ipak kada se jednom njihove zasluge iscrpe, ona se opet preporadjaju dalje u drugim svjetovima. tako budisti vjeruju da rodjenje u raju ne donosi oslobodjenje od rodjenja, starosti, bolesti i smrti.

Sasvim sigurno da veliki broj ljudi u budistickim zemljama vjeruju u idolatriju, kipove, paljenje mirisa i sl. Posve isto kao i u krscanskim zemljama gdje mnogo ljudi vjeruju u ikone i svete slike, kipove, svetu vodu, tamjan i sl. Ali to nije ucenje Buddhe. Onaj tko je ucen u budistickoj filozofiji zna da su vjerski obredi i praznovjerje oblik neznanja.

Display More

Sto se tice Kine,u njoj su JS zabranjeni kao religija,hapse se bez pardona i zatvaraju,jednom recju zabranjeno im je da govore drugima o svojoj veri i da se ponasaju prema Bozjim naredbama.Mislim da je nesto slicno i sa drugim religijama,ali ne u meri kao prema JS.

Ali kod njih nema nikakvih buna ni demonstracija,pa se moze reci da njih 1,5 milijarda stanovnika zivi u miru,stabilnosti i harmoniji jer ne dozvoljavaju nista sto moze da ih deli i izaozve sukobe.,a slicno je i sa Indijom od takodje nekih 1,5 milijardu stanovnika i to je veoma zanimljivo da skoro pola svestksog stanovnistva zivi bez buna i ratova ,dok eto kod nas saka jada pa bi svako da komanduje.

Tako da jedna je komunisticka a druga vise religijska drzava gde vise preovladava hinduizam (ispravi me ako gresim) u svakom slucaju jedini koji tamo mogu da prave probleme jesu hriscani,muslimani i judaisti.kao najnasilnije religije.

Ali Budizam kao religija nije dao nikakav normalan odgovor o osnovnim zivotnim pitanjima.

1.Zasto i kako je nastao svemir sa nasom zemljom i svim na njoj ,ukljucujuci i nas ljude?

2.Koja je svrha postojanja svega ako je stvoreno ili ako je nastalo slucajno?

Za razliku od njega Biblija daje veoma jasne odgovore koji su i naucno tacni. naprimer

Osnovni zakon Biologije-razmnozavanje po vrstama

1.Moj 1:11 Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako

Oblik Zemlje je krzuni a nikako ne ravna ploca koju je pre svig zagovarala crkva takozvanih Hriscana

Isaija 40:22 On sedi nad krugom zemaljskim itd itd

Pa istorijska i geografska preciznost je sve ono po cemu se veoma razlikuje od budizma..

Naravno kad takozvani hriscani izokrenu biblijsku nauku naopacke ,onda normalni ljudi beze od njih i traze alternative.,kao kad je katolicka inkvizicija spaljivala Djordana Bruna na lomaci jer je govorio da je zemlja okrugla,a oni da je zemlja ravna ploca.

Quote from Fazlija

Budizam izrazito izbjegava svaku metafiziku. Buddha naglasava da je njegovo ucenje namijenjeno gasenju patnje, a da odgovori na ova pitanja ne vode okoncanju patnje. Usporedjuje to sa covjekom pogodjenim strijelom. Njegovi rodjaci i prijatelji mu zele odmah pomoci i odvesti ga ljekaru, ali ne... on prije toga zeli da zna tko ga je pogodio, da li je srijelac visok ili nizak covjek, je li plemenitog ili obicnog roda, od kojeg je drveta izradjena strijela, od kojih vrsta ptica su pera na strijeli itd. Buddha zakljucuje da bi takav covjek prije umro, nego sto bi saznao odgovore na sva ta pitanja.

Zato savjetuje da se prvo dokine umnazanje patnje pa ce se tek onda dobiti i odgovori na sva ova pitanja.

Svijet postoji. Buddha je tvrdio da svijet nastaje i nestaje vec mnoge milijarde i milijarde puta uvijek iznova i tako ce nastaviti dalje. Svemiri nastaju, sire se, potom se sazimaju i nestaju pa opet sve ispocetka. Cilj nije saznati tko je to stvorio, zasto je stvorio, kako je stvorio, je li nastalo slucajno ili namjerno... nego se izbaviti iz tog kruzenja.

Cilj treba da bude saznanje ko je to sve stvorio i zasto,jer ko ne zna uzrok nikada nece znati ni resenje i to je poenta za budizam. Ne zna osnovne stvari a kamoli da nudi neko iole ozbilnije resenje,da ne kazem da beze od stvarnosti...

Quote from Fazlija

Pretpostavimo da je covjek dobio odgovor na pitanje kako je nastao svijet. Bez obzira bio to biblijski odgovor, da je Bog stvorio svijet ili naucni, da je svijet nastao u eksploziji od koje se i dalje siri. Sta onda? Kako ja mogu tu i sada u svakom trenutku biti bolji covjek i patiti manje?

Pozdrav prijatelju, na ovo ti ja mogu odgovoriti, jer ovo je znanstveno pitanje (kao i sve što Bog stvori je znanstveno), a ne pitanje religijskog vjerovanja.

Prvo moramo shvatiti što je to što nam stvara patnju i bol, a to je grijeh. Grijeh je naprosto kad promašimo savršenu ljubav. Kao kad gađaš metu i fulaš sredinu. To je grijeh. U općenitom smislu, to je bilo koji tip energije koja nije u skladu s Božjom definicijom ljubavi. Specifičnije, to je svaka misao, emocija, osjećaj, namjera, želja, strast, aspiracija, riječ i djelo koje nije u skladu s ljubavi. Zašto je grijeh problem? Zato što svaki put kad griješimo, postoji instant reakcija Božjih zakona u vidu boli koja se javlju u duši, duhovnom i fizičkom tijelu osobe, ne kao kazna već kao feedback mehanizam, kako bismo shvatili i naučili što ljubav jest, a što nije ljubav. Patnja je rezultat dugoročnog grijeha gdje nastavljamo griješiti ili ostavljamo grijeh u sebi (često je oboje).

Riješenje problema boli i patnje je u eliminaciji grijeha, tj. u rastu i razvoju u ljubavi. No kako postoje dva tipa ljubavi, ljudska prirodna ljubav i Božja ljubav, tako postoje i dva skupa zakona, jedni koji se bave ljudskom ljubavi, a jedni Božjom ljubavi. Odabirom razvoja samo u ljudskoj ljubavi(što uključuje razvoj etike i morala), postoji granica razvoja, a ta granica je maksimalan kapacitet ljudske duše -> savršen prirodan čovjek. Razvoj u ljubavi preko primanja Božje ljubavi(ovdje je razvoj prirodne ljubavi uključen), kroz procese oprosta i pokajanja koji su bitno drugačiji od onog kako se vjeruje na Zemlji trenutno, nadilazi tu granicu i čovjek dobiva Božansku narav, te se transformira u novo biće, Božansku ljudsku dušu. Oba načina uključuju otpuštanje grijeha i njegovog uzroka, kroz emocionalne i intelektualne procese koji su prilično teški za iskusiti, pogotovo ako ih se radi bez pomoći Božje ljubavi.

Dakle, cilj je uvesti svaki dio sebe(ono što sam nabrojao da je u duši) u sklad s Božjim zakonima, ili ljudske ljubavi kroz vlastiti napor, ili Božje ljubavi kroz odnos s Bogom. Oba načina u sebi sadrže suočavanje s grijehom koji je u nama te njegovim čišćenjem i otpuštanjem kako bismo postali bolji i ljubavniji ljudi. Na taj način će nam i akcije i emocije automatski biti u skladu s ljubavi i nećemo stvarati boli patnju ni sebi, a ni drugima oko sebe.

Realnost grijeha i njegovo uklanjanje je još uvelike neshvaćeno u religijama i duhovnosti općenito te je riješenje koje se nudi većinom neefikasno, jer se osoba koristi vlastitim naporom kako bi se oduprijela negativnim željama i porivima koji su u njoj, ali pošto uzrok tih želja nije otklonjen, osoba je u stalnom iskušenju da se vrati starim navikama. Zbog toga postoji velik osjećaj nemoći i manjka vjere da je grijeh uopće moguće trajno riješiti. Zbog toga se rodila želja u ljudima da ih netko izbavi iz tog stanja, pa su izmislili vjerovanje kako Isusova smrt briše njihove grijehe ,što nije istina i takvo nešto Bog nikada ne bi napravio jer je neljubavno, nepošteno i neodgovorno. Bog je uvijek ljubavan, pošten i traži od nas osobnu odgovornost za način na koji žviimo svoj život.

Evo jednog zanimljivog razgovora između Isusa i budističkog svećenika koji je već dugo u duhovnom svijetu ,te još uvijek prakticira budizam ako netko hoće poslušati:

Quote from Fazlija

Iz ovoga sto si rekao barem jedno je sigurno, a to je da pitanje kako je nastao svemir nije vazno za pocetak duhovne prakse. Po tebi covjek treba poceti razvijati svoj odnos ljubavi i predanosti prema Bogu. Da bi covjek to poceo da njeguje, nije mu potrebno znati kako je i kada nastao svemir.

Nadalje, meni se cini da put Isusa iz Australije koji ti slijedis jeste vrlo slican nekim pravcima hinduisticke i sufijske bhakti tradicije, a to je njegovanje osobne predanosti prema Bogu. I to je svakako posve u redu. Takvi putevi duhovnosti su poznati i uobicajeni.

U suštini smatram da je ipak važno odgovoriti na pitanje kako je nastao svemir jer iz te istine proizlazi puno toga. Na primjer, ukoliko samo krenemo sa nekom duhovnom praksom, koja može biti validna ili ne, bez da se zapitamo najvažnije pitanje koje postoji, a to je "Postoji li Bog?", moguće je da zaglavimo u pogrešnim praksama ili u najmanju ruku praksama koje imaju limit onoga koji ju je osmislio, a to je limit čovjeka. Ukoliko se zapitamo kakva je priroda svemira i je li svemir stvoren ili je vječan ili je sam nastao kao slučajnost, to će uvelike odrediti naš smjer u potrazi za istinom. Odrediti će to hoćemo li u našu duhovnu praksu uključiti odnos s Bogom ili ne, a to je jako bitna stvar i velika je razlika. Također je bitno da imamo otvorenost i prihvaćanje istine da ljubav postoji kao univerzalna stvar, a ne kao relativni produkt subjektivnog suda. Ako ljubav nema objektivnu mjeru, kako onda znamo što ljubav jest i kako do nje doći?

Logika je slijedeća: ukoliko je svemir stvoren(a ja s obzirom na pregršt dokaza vjerujem da jest), tada je logično da postoji netko tko ga je stvorio. To mora biti osoba, biće, jer energija ili sila nema sposobnost želje i namjere, to imaju bića. Isto tako imamo svemir koji ima pregršt zakona koji su apsolutni, objektivne prirode i oni su konstante koje omogućuju život. Zakoni također nužno zahtjevaju Zakonodavca, zakon ne može nastati sam od sebe. Prema tome, pošto imamo uređen svemir i zakone, postoji objektivna istina i mi tu istinu možemo dohvatiti, ne u potpunosti već u djelovima. Zbog toga je moguće raditi određene prakse, jer su postojane, tj. svaki put daju predvidljiv rezultat.

Zamislimo sada suprotno, kada bi svemir bio slučajnost. Očekivali bismo da nema reda ni poretka, pa tako ni zakona i istina ne bi bila moguća, niti bismo ju mi mogli uhvatiti jer bi naš racionalni um bio čisto produkt zakona kemije i fizike. Ne bismo imali slobodnu volju da odredimo što je stvano, a što su samo molekule koje se sudaraju u našem mozgu. Prema tome, nikakve prakse ne bi bile moguče jer pravilnost ne bi postojala.

Važnost utvrđivanja pitanja postoji li Bog ili ne je u slijedećem. Čovjek može osmisliti određene "teorije" i prakse koje nisu u skladu s Božjim dizajnom ili namjerom i onda se zbog toga povrijedimo ili stagniramo. Ukoliko Bog postoji, i On je izvor svega dobroga, ljubavi i istine, ne bi li najbolji i najmudriji izbor bio upitati tog Boga što je najbolje za raditi, koja je najbolja praksa? Ljudi većinom nisu to radili, već su samostalno išli izmišljati stvari i isprobavati i eksperimentirati, što funkcionira, a što ne. To jest validan način dohvaćanja istine, ali je to težak i dugačak proces, a da ne kažem da je nepotpun jer za neke stvari kako bismo ih shvatili nužno moramo primiti dio Božje supstance u nas. Čovjek ima puno ograničenja, a kada primimo Božju supstancu, ta ograničenja se smanjuju. Razumijem da na prvu ruku AJovo(Isusovo) učenje može podsjećati na druga duhovna učenja, i postoje određena poklapanja jer istina je univerzalna, ali ovo je potpuno drugačije od toga. Problem s jezikom i riječima je što ne mogu dovoljno jasno dočarati ono što stoji iza njih ,a ovdje se radi o potpuno drugačijem sustavu rasta i napredovanja. Uz to, ako ne vjerujem da Bog postoji, kao biće, kako ću ikada uopće željeti tražiti nešto(ljubav) od nekoga u koga uopće ne vjerujem da postoji? Moramo biti barem otvoreni za mogućnost da Bog postoji da bismo imali dovoljno vjere i želje u mogućnost da možemo i od Njega nešto primiti.

Quote from Fazlija

Budizam (takodjer i neki pravci vedante) njeguje drugi pristup. Krece se od analize sadrzaja svijesti. Svaka nasa misao, osjecaj, osjet, djelo koje poduzimamo motivirani su sebicnoscu (to je ono sto ti nazivas grijehom). Nasa volja zeli povecati ugodu, a smanjiti neugodu. Zato je Buddha rekao da su 3 osnovna svojstva svakog uma strast (za ugodom), mrznja (prema neugodi) i obmana (da mozemo kontrolirati ugodu i neugodu).

Budista se vjezba prihvatiti stvari onakvima kakve one doista jesu, a ne onakve kakvim bi smo mi zeljeli da budu. Drugim rijecima, budista se vjezba u potpunom predanju Bozjoj volji, budi volja Tvoja, a ne moja, kako bi to rekao Isus iz Nazareta. Ne sudite, prepustite sve Bogu. Samo su neka od ucenja koja je iznio Isus iz Nazareta, a koja su potpuno u skladu s budistickim svjetonazorom.

Iz ovoga lako vidimo da je radikalno prihvacanje stvarnosti, kakvo njeguje budizam, gasenje svoje volje i uskladjivanje s visom voljom... Boga, svemira, posve svejedno... posve isti proces kao i razvoj Bizanske ljubavi o kojoj ti pises.

Razumijem što mi govoriš. Ovaj Put prema Bogu se temelji na tome da pročistimo uzroke sebičnosti (želje, namjere) iz sebe i onda ih više ne moramo kontrolirati svojom voljom, jer one automatski nestaju, pa zbog toga nema ni potreba za praksom. Djelujemo iz onog što je u nama, ako je u nama samo ljubav, u svim okolnostima će, koliko god one bile teške, izaći samo ljubav jer ničeg drugog nema. To je stanje Jednote s Bogom. Također, slobodna volja je nešto što je Bog dao svima kao dar, da s njome radimo što želimo, i Bog je sretan s time da slijedimo vlastite želje i strasti i ne nameće nam što bi trebali raditi ili da mu moramo prepustiti volju. To je koncept koji je pogrešan i kod kršćana i muslimana. Jedina stvar koju Bog želi je da naša volja bude usklađena s ljubavlju, osim toga, opcije su nam gotovo beskonačne. Što više napredujemo na ovaj način postajemo sve svjesniji i odlučniji u našoj volji i nedamo se poljuljati u njoj, kroz bilo kakve vanjske faktore.

Jeste, radi se o usklađivanju volje s Božjom ljubavi, ali ne kroz vlastiti napor(praksama ,tehnikama, trudom, itd..) kako to većina religija i duhovnih učenja podučava, već kroz primanje Božje ljubavi, gdje nas ona transformira i uzdiže, na nama je samo da joj dozvolimo da uđe u nas i odradi svoj posao. Način na koji joj to dozvoljavamo je da budemo ponizni -> željni da iskusimo sve naše emocije, i pozitivne i negativne, da želimo i žudimo za Božjom istinom i da želimo i žudimo za Božjom ljubavi. Prema tome, iako se na prvi pogled čini da je proces isti, nije, niti način na koji se primjenjuje, niti konačni cilj jer kao što sam već rekao i pisao, ukoliko odlučimo duhovni razvoj prepustiti samo sebi, a tu spada i budizam te čak i vjere koje uključuju Boga poput kršćanstva, islama, židovstva, hinduizma itd..., bez primanja supstance od Boga, razvoj će nam biti ograničen na savršenog prirodnog čovjeka, a ukoliko odlučimo primiti Božju ljubav, naš razvoj je neograničen. Sukladno tome, sreća nam je ili ograničena (bez Boga), ili neograničena (s Bogom).

Jedini rad na "Putu Božje ljubavi" koji imamo jest razriješiti razloge zbog kojih odbijamo i ne želimo primiti Božju ljubav, ne zamaramo se pokušavanjem mijenjanja svojih mana i neljubavnih emocija i želja. To će Božja ljubav riješiti jednom kad uđe u nas. Teškoća dolazi u tome da se otvorimo prema Bogu jer većina nas je već po defaultu emocionalno zatvorena, ranjeni smo u ljubavi i bojimo se otvoriti srce nekome kako nas ne bi ponovno povrijedili. Vjerujemo da je Bog poput naših roditelja, ljut, agresivan, kažnjavajući, kontrolirajući, nametljiv, da će stalno tražiti od nas nešto, žrtvu, itd..Ništa od toga nema veze s istinom o Bogu. On je daleko bolje i ljubavnije i logičnije biće nego što to moženo zamisliti.

Ukratko objašnjena razlika u napredovanju prirodne ljubavi i Božanske ljubavi:

Quote from Fazlija

Za takva pitanja poput... postoji li Bog, da li je svijet stvoren ili vjecan i sl. Buddha je rekao da se na njih ne moze odgovoriti...

... niti da jeste, niti da nije, niti da i jeste i nije, niti da niti jeste niti nije.

To je poznata Buddhina tetralema koja nam ustvari govori da su te stvari iznad domasaja naseg uma. Nije da one ne postoje ili da nisu ili da jesu, nego jednostavno da nas um ne moze na njih naci nedovosmislen odgovor koji ne bi bio opterecen proturijecnostima.

Naravno, s Buddhom bi se slozili i neki zapadni filozofi, pocevsi od Kanta pa sve do Wittgenstaina, ali to sada nije toliko vazno za nasu raspravu.

Ali u redu, ovo je tema o budizmu. Ovo su samo moji dojmovi o Isusu iz Australije. Mozemo o tome nastaviti na temi o njemu.

Da, kužim, ali ne slažem se s Buddhinim zaključkom. Većina ateista i agnostika ima sličan stav, da ove istine nije moguće odrediti. Mnogi vjernici raznih religija isto tako nemaju mnogo vjere da mogu za sebe doći do ovih odgovora pa se previše oslanjaju na "svete knjige" koje sadrže u sebi mnogo toga što je suprotno svetosti (nasilje, kazne, žrtvovanja, ubijanja, manjak logike...) i na svećenike/ministre/jogije/guru-e. Smatram da su to pitanja koja su bitna za razmatranje i da ih odgovorimo za sebe, jer kao što sam ranije rekao, povlače za sobom puno važnih drugih pitanja, poput: tko sam ja, koja je svrha života, postoji li objektivan moral,postoj ili duša, što se događa nakon smrti, itd...Odgovori na ova pitanja su bitno različiti ukoliko Bog postoji ili ne postoji.

Oprosti, nisam ti htio zatrpati temu Isusom, znam da je ovo namjenjeno za budizam, samo sam odgovarao na ono što si pitao. Ostatak komentara u vezi AJ-a (Isusa) ti odgovorim u DT temi.

Svako dobro!

Quote from Fazlija

Budizam daje odgovore na ova pitanja, usprkos tome sto izbjegava odgovor na metafizicka pitanja.

Razumijem da daje, ali ono što pokušavam reći jest da izbjegavanjem odgovora na metafizička pitanja i na najvažnije pitanje, "Postoji li Bog?", koje je za mene znanstveno pitanje, a ne religijsko, odlazimo u logičku nekonzistentnost i intelektualnu i emocionalnu neiskrenost. Vjerojatno si ovo već čuo, ali logika je slijedeća: Ako Bog ne postoji, znači da nema standarda ili autoriteta koje je "iznad" ljudskog uma i sve je dopušteno. Svaka etika, moral je pitanje ukusa i subjektivnog mišljenja. Moje mišljenje koje je suprotno od tvog je jednako validno i ne postoji ultimativna, apsolutna istina, već je sve relativno. Nema slobodne volje, mi smo samo "mokri roboti" koji nemaju izbora nego djelovati onako kako zakoni(kako je moguće da bilo zakoni uopće postoje u ovakvoj paradigmi, ali dobro, ovo je samo primjer) fizike i kemije nalažu našem mozgu i osjetilima. Prema tome, u ovakvom svjetonazoru, zašto bismo vjerovali da je bilo što "istina", i bolje od onog što kaže Pero na cesti, jer njegovo mišljenje je jednako validno kao i Buddhino. jako je puno različitih uvjerenja o Bogu, neki kažu da je biće, drugi da je samo energija, treći da je svemir, da smo mi svi dio Boga, da je Bog u nama, da je Bog svijest, da je Bog priroda, da postoje "božanstva", itd...Kako odrediti koja od ovih stvari je istinita? Ono što ja smatram je da je moguće doći do istine, kroz proces logike i osobnog emocionalnog iskustva (eksperiment).

Naravno, svemir u kojem živimo nije nalik ovome što sam opisao, pa je upravo to dokaz da nekakav Bog postoji. Koliko ja znam budisti ne vjeruju u Boga, kao biće, ako griješim ispravi me. Upravo zbog toga smatram da je nekonzistentno tvrditi da je nešto istina, a odbija se ili ne razmatra odakle ta istina dolazi. Nemoj misliti da ne vrednujem neke stvari u budizmu, jer smatram da u njemu ima određene istine, na primjer istina o nenasilju. No isto tako ima i određenih neistina, na primjer učenje o reinkarnacji za koju vjerujem da nije točna. Sviđa mi se što su budisti uglavnom otvoreni za poslušati nove koncepte i ideje te ostaju u stanju ne-suda dok se ne dokaže da je stvar istinita, kroz vlastito iskustvo. To su sve kvalitete koje i ja cijenim. No takav pristup ima određenih mana, kao što sam već opisao, na neki način preuzimamo ulogu "boga" i pokušavamo svojim snagama i umom dokučiti određene istine na način da imamo određenu teoriju ili tezu za koju razvijemo eksperimente i prakse(meditativne, fizičke, itd...) i onda tražimo dokaze i potvrdu da je ona istinita. Moje mišljenje je da je potraga za istinom drugačija. Svoje ideje i koncepte stavljam sa strane i fokusiran sam na utvrđivanje apsolutne istine, bez obzira odakle dolazi, bitno je da bude utvrđena kroz potvrdu iskustva i činjenica realnosti, te u tom pogledu shvaćam da ja nisam autor istine, već da postoji biće čiji je um izvan i iznad ljudskog koji je stvorio i odredio kako stvari funkcioniraju te je najlogičniji j najbrže upitati direktno to biće da me nauči istini i ljubavi, nego da sam razbijam glavu i pokušavam i pokušavam kroz godine i godine pokušaja i pogrešaka doći do istine.

Problem patnje je velik i plemenit je podvig pokušaja njene eliminacije, no ukoliko ne znamo točan uzrok patnje, što ga stvara i kako ga se riješiti, možemo li ga ukloniti? Ono što ja vidim jest da religije generalno nemaju pravi odgovor za ovo već se bave pokušaju smanjenja efekta grijeha. Patnja je retultat grijeha, a prema tome potrebno je ukloniti grijeh, a to se može samo emocionalnim putem, kroz katarzično otpuštanje i iskustvo emocija, nešto što je većina ljudi needucirana i u velikom otporu.

Pitanje za tebe. Ako Bog postoji, kao biće, i ako je On izvor svega dobrog, ljubavnog, istinitog, milosrdan, darivajući, opraštajući, a ne onakav kakvim ga religije opisuju, bi li želio imati osoban odnos s Njim?