Metuzalem
Član
- Poruke
- 98
- Reakcijski bodovi
- 7
- Bodovi
- 8
Prije neko napustim ovaj forum, stavljam ovaj tekst s više povezanih tema u jednoj cjelini. Poduži je i iz tri dijela. Svima želim mir, Božji blagoslov i malo više tolerancije na forumu. Pozdrav!
…….
1. dio: Svemir u konačnici rađa svijest
Sve što postoji ima svrhu, sve je unaprijed sagledano i zaključeno: što, kada, kako i tko, te zašto i gdje. Mislim i na vrijeme i prostor – sve je već postojalo u "glavi" prije stvaranja. Vrhovni Intelekt ili Arhitekt je sve to "nacrtao" prije nego što je uopće bilo vremena i prostora. Ako je sve – od putanje elektrona do položaja galaksija – matematički savršeno, onda ništa nije kaos koji je slučajno ispao dobro, nego Projekt.
Pošto se sve može matematički prikazati i objasniti, u tom kontekstu Bog nije samo sporedna riječ iz dokumentarca, nego sâm temelj te matematike koju znanstvenici toliko proučavaju. Mi, ljudska bića na Zemlji, samodopadno razmišljamo da smo unikatna bića, jedini u svemiru, jer ne možemo ustanoviti ima li još negdje nama barem sličnih. Ali svakako, na nekom drugom planetu negdje, nekakva drugačija vrsta – ako imaju razum – morali bi imati i slobodu izbora. Kod nas ljudi je znatiželja jedan pokretač, upornost (često i tvrdoglavost) onaj zamašnjak, a "hoću-neću" je SKRETNICA na raskrižju dva pravca. Ishod kojim pravcem ići ovisi o onome konačnom: SPOZNAJA, ZAKLJUČAK, OPREDJELJENJE.
Ta "skretnica" je zapravo ono što nas razdvaja od običnog kamenja ili strojeva koji samo prate zakone fizike. Materija od koje smo sazdani je, programerskim jezikom, "hardver" sa savršenom matematikom, a naša slobodna volja je onaj "softver" koji donosi odluke.
Znatiželja i tvrdoglavost su motori, ali spoznaja je ono kamo taj motor vozi.
Svemir ima plan i svrhu, on je pozornica; mi smo na njoj ali ne kao glumci, nego kreatori, čak pisci, tu smo da osmislimo sadržaj svakoga "čina"(ljudskog, tvog, mog, naših života). Imamo razum da tu svrhu shvatimo, a izbor je naš doprinos – bez njega bismo bili samo roboti u tom savršenom nacrtu. Vrhunac od Stvoritelja kontrolirane evolucije je trenutak kad biće pogleda u zvijezde, kada shvati matematiku iza njih i svjesno se opredijeli za smisao umjesto za kaos. To je onaj "tko" i "zašto" o kojem dokumentarci šute - boje se izaći iz okvira brojeva.
Mi ljudi smo ipak nedovršena, mada svjesna bića; ne dovršavamo ništa od Njega stvoreno, jer smo ovakvi stvoreni namjerno, da bismo sami sebe ipak oblikovali kako bismo postali onakvo i onoliko savršeno zdanje kakvim nas Stvoritelj/Bog očekuje i želi imati u vječnosti uz sebe. Tu je kvaka!
Svemir je prolazan, a nama smrtnicima kao vječan, ali imat će svoj kraj. Ono što nekoga, na primjer mene, čini "menom", kad kažem JA, pri tom ne mislim na nožni prst ako mi netko stane na njega. Ne kažem: "Briga me, njega boli!", nego: "Mene boli!". Zar sam ja moj prst? On je dio mene, ali se odražava na cjelokupno moje jastvo. Na moj JA. Ja sam rebro koje boli, ja sam zub... a ipak sve su to dijelovi. Ali MENE boli…i dijelovi su MENE. Pa TKO sam JA, ako nisam ni zub, ni rebro?
Čovjek je možda i 80% duhovno biće, a ostatak je materija koja nas toliko zaokuplja da posve zanemarujemo tih 80%. Zbog onih 20% krademo, opijamo se, pljačkamo. Kažemo: "Ja to činim", ali zbog koga? Zbog zadovoljenja onog malog postotka materijalnog – 20%. Prežderavamo se, a kad zaboli "tiba", čak i kažemo da nas boli trbuh, ali tko trpi? Cijelo tijelo, svih 100%. Tko je tu čiji rob?
Mi smo ta spoznaja svemira kao samoga sebe, ali ne samo svemira kao materije, nego "ceste" koja nam ukazuje da svemir postoji jer ga je Netko želio, Netko stvorio da po materiji dođemo do Njega. Ovaj golemi, matematički precizni svemir samo je velika učionica ili putokaz. Materija je tu da nas "udari po prstu" kako bismo se probudili i shvatili da nismo taj prst, nego duh.
Svemir je privremen i za nas je samo pozornica koja ima rok trajanja, ali ono naše "JA" koje osjeća bol ne pripada istoj kategoriji kao atomi – ono je vječno. Ludo je što trošimo 100% energije da ugodimo onim 20% materijalnoga, dok onih 80% duhovnog, koje zapravo "nosi" cijelu priču, ostavljamo gladnim.
Svemir i sve materijalno su sredstva, a ne cilj. Zgurani smo u materiju da se njome koristimo, da kroz nju izbrusimo sebe, dušu i kroz prepreke naučimo tko smo zapravo mi i Tko nas je tu postavio. Kad čovjek spozna da je on onaj koji pati, a ne onaj koji je udaren, tek tada počinje prava, duhovna evolucija. Patnja je posljedica koju pamtimo, dok se udarac zaboravlja. Ljudi su na Zemlji na nekoj vrsti treninga za vječnost, gdje je slobodna volja jedini pravi uteg koji dižemo.
A što zapravo izabiremo, između čega se odlučujemo?
...............................
2. dio: Posljedice silaska u zabranjenu pećinu
Što je u prapočetku čovječanstvo učinilo, ne znamo, samo nagađamo. Zamislite da je na neki otok doselilo nekoliko bračnih parova. Dobili su sve potrebno za opstanak, ali uz upozorenje: smiju ići kamo žele, samo ne u onu jamu obilježenu bijelim kamenom. Jedna osoba nije poslušala. Ušla je, vidjela nešto što svjetluca u tami i sakrila to pod odjeću. Kad je pokazala supružniku, on je uskliknuo: "Ludo jedna, pa to je uran! Radioaktivni materijal!".
Znamo da je Bog posvuda, sa mnom, s tobom koji čitaš, s nekim u Australiji, na drugom kraju galaksije – posvuda. Pošto se Bog ne može dijeliti na „proste faktore“, znači da smo svi mi uronjeni u Njemu, okruženi Stvoriteljem – ali Ga tako ne doživljavamo, zašto?
Svi smo postali „ozračeni“ Istočnim grijehom - kao oni na otoku.
To bi mogao biti bijedni i slikoviti prikaz Božje zabrane u Raju. Zabrana nije tu jer je Stvoritelj zao ili hirovit. Bez te zabrane nema slobode, nema onog "hoću-neću". Bez te jedne točke u koju se ne smije, bili bismo samo roboti na otoku. Tek kad imam izbor – hoću li poslušati onoga tko me doveo na otok ili ću ipak zaviriti u jamu – tada naše "JA" dobiva težinu.
Ulaskom u „jamu“ izgubili smo ne samo prvotni mir! Izgubili smo nešto što ni jedan čovjek sam bez Boga više ne može postići, a dobili smo cjelovitiju spoznaju i samih sebe - kroz bol.
Ovaj materijalni svijet postao je naša nova realnost u kojoj moramo ponovno pronaći put do Onoga tko nas je ovdje naselio. Naši su preci zaboravili tko nas je „doveo“ na ovaj planet, pa smo se počeli tući oko "drangulija" - onih 20% materijalnog, dok nam duh čuči gladan. Znatiželja nas je natjerala u izmišljenu „pećinu“ i radioaktivni uran, simbol Zabranjenog stabla i ploda. To je zapravo naslijeđeni kvar u našem kodu, genetska devijacija koja nas tjera na sebičnost. Ovaj materijalni svemir odjednom je postao mjesto za oporavak, ali i izolacija dok se to oštećenje ne sanira, a sanirati ga je mogao samo Bog. Cijeli smisao povijesti je proces dekontaminacije. Učimo ponovno postati bića koja mogu podnijeti "svjetlost" bez da izgore, što bez Božje intervencije i Mesije nije bilo moguće. U stvarnosti, čovjek nije doslovno ozračen, već je istočni grijeh donio nesposobnost korištenja cijeloga mozga. I smrt. Ovakvo tijelo više se ne može vratiti Stvoritelju. Mora umrijeti (primjer Djevice Marije, koja nije imala Istočni grijeh, ali posljedice „zračenja“ su bile i kod nje – genetski poremećaj naslijeđen od Adama i Eve).
I znanost potvrđuje da koristimo samo mali dio kapaciteta mozga, no i s time smo poput zaključanog superračunala, mozak nam je sposoban za nevjerojatne stvari, ali se sve svodi na preživljavanje. Možda smo nekada mislima djelovali na materiju, možda izravno komunicirali sa Stvoriteljem? Sada hvatamo samo "šum" kroz matematiku. U karanteni smo jer bismo s pokvarenim moralnim kompasom, ali da nam je ostala puna moć mozga, odmah spržili svakoga tko nam se suprotstavi. Naš put kroz život je pokušaj da ponovno "upalimo" te dijelove mozga kroz spoznaju i opredjeljenje.
Svi imamo mogućnost dekontaminacije, tek nakon čina Otkupljenja.
Zamislite svećenika u ispovjedaonici kojeg jedan bogoslov istovremeno vidi vani kako zalijeva ruže, pa mu se čak i javi: "Hvaljen Isus, velečasni", a ovaj mu odgovori. A kad uđe u crkvu, pošto više nema nikoga za ispovijed svećenik izlazi pred zapanjenim bogoslovom. Bilo je, ima i bit će osoba s bilokacijom, poput Padre Pija. Oni su dokazi da onih 80% duha nije strogo vezano zakonima fizike kao naše tjelesno. Ti ljudi su kroz molitvu, pokoru i čistoću uspjeli aktivirati onaj dio mozga koji mi ostali ne koristimo. Naš mozak bi mogao upravljati materijom i prostorom, ali nam je ta opcija "isključena" da ne bismo napravili još veći kaos oko sebe.
Ti rijetki primjeri su prozori u ono što bismo trebali biti. Naše "JA" je centar koji osjeća i donosi odluke, točka gdje se matematika spaja s duhom. Znanstvenici griješe što na kolima gledaju u šarafe, a ne i u Vozača. Mnogi gase unutarnji glas poput opuška petom; boje se da bi priznanjem onog "X" u jednadžbi cijela njihova kula od karata pala. Proučavaju Rukopise, a odbijaju Pisca. Rastavljaju klavir do najsitnijeg vijka da bi shvatili glazbu, a zaključe da glazba ne postoji jer je ne nalaze u žicama. Žalosno je imati puno znanja, a malo spoznaje, poput Voltairea koji je cijeli život koristio inteligenciju da se ruga Onome tko mu ju je dao, da bi na kraju u strahu cvilio dok su mu "drugovi" stražarili da mu netko ne dovede protuotrov - svećenika. Matematika im je savršena dok računaju zvijezde, ali kad treba izračunati vlastiti kraj, tu jednadžba puca. Svatko bi trebao reći: "Hvala Onome tko me poznao u život iz ništavila".
............................
3.dio: Gužva u svemiru
Nitko ovdje nije slučajno, nego je točno određen koordinatama u Božjem planu. Shvatiti da npr. moji talenti nisu samo za mene nego i za druge, znači početi „otključavati“ mozak. Cilj je pobijediti materiju i stati pred Stvoritelja mirno, gledajući Ga u oči, poput Indijanca koji od velikog Duha moli za snagu da pobijedi svog najvećeg neprijatelja - samoga sebe. Čovjek mora čeznuti usprkos mogućnosti razočaranja; to je naš izbor "hoću-neću". Kladimo se na vječnost iako nas "opušci pod petom" uvjeravaju da smo prolazna točkica. Biramo vjerovati jer je to jedini put koji ima smisla. Pa čovjek vjeruje od jutra do večernje postelje! Čega se uhvati, VJERUJE da će uspješno dovršiti. Vjeruje i nada se.
Bager se kreće na gusjenicama – tako je i kod nas. Na onome što je dolje plovimo i koristimo drugima preko talenata za sebe i za njih, a onda ono donje ide gore na filtriranje. Život nije ravna crta, nego stalno okretanje. Što je danas u blatu materije, sutra ide gore na pročišćavanje u duhu dok ne postane mudrost. Bager ne staje bez obzira na teren. Smije li čovjek uopće biti zadovoljan postignutim? Jer uvijek iza dovršenoga uočava potrebu dotjerivanja dovršenoga, kada se rađa i spoznaja da može učiniti još nešto i to daleko bolje.
Zašto to vrijedi samo kad je u pitanju nešto (ili naše) materijalno, što je s duhovnom sferom?
Pogledajmo matematiku: u vidljivom svemiru postoji oko 200 milijardi galaksija. U našoj Mliječnoj stazi ima između 100 i 400 (uzmimo 200) milijardi zvijezda. Ako pretpostavimo da, ne na svakih 100 olo 1000. nego na svakih milijun zvijezda postoji samo jedna civilizacija slična našoj, to je ipak 200 tisuća civilizacija - samo u našoj galaksiji!
Sad pomnožimo broj galaksija u svemiru puta 200.000. Za cijeli svemir, brojka je 40 s pridodanih 15 nula ili 40 kvadrilijuna civilizacija. Onda – jesmo li sami? I je li svemir sam sebi svrha?
A mi ipak imamo dojam da smo sami…Da, u izolaciji… To je šah-mat za materijaliste. Svemir je gigantska tvornica svijesti, konačnom stadiju njegove evolucije, a mi smo u karanteni kao mjeri zaštite ostatka svemira od našega "kvara".
Drugi svjetovi koji nisu ušli u "jamu"(Istočni grijeh) vjerojatno žive u skladu, bez tisuća religija i sekti; oni vide Istinu, oni ne nagađaju. Mi na Zemlji smo iznimka, sjedimo u kazni i gledamo kroz zamagljen prozor.
Čitao sam da je Zemlja popravni dom, a ja bih radije rekao vrlo kratkoročna škola, poligon za trening između boli i sreće; uporno, konstantno, strpljivo prosijavanje svih naših misli, riječi. djela, propusta - kroz sito naših savjesti. Ali i od okoline nametnutoga smeća!
Dok drugi na svojim planetima možda žive 200-300 naših godina u miru, mi smo ubačeni u ovaj vrtlog od 70-80 godina. To je intenzivni trening – stisnut, nabijen emocijama i s glibom problema, kako bismo u rekordnom roku spoznali i odlučili tko smo i Kome pripadamo. Ta kratkoročnost je milost; mi smo komandosi svemira poslani na najteži teren da se vidi od čega smo napravljeni. Zar posve sami? Ne! Dobili smo ne samo Pomoćnika, nego i Učitelja i Onoga koji nas želi očistiti od posljedica „zračenja“. A toliki Ga odbacuju.
Ako sad netko pokuša tog Pomoćnika, Isusa svesti na jogija ili glumca koji je odglumio uskrsnuće, taj bježi i od moguće spoznaje istine i potrebe žrtve. Kršćanstvo i naša "kratka škola" kažu: sada je trenutak!
Moj, tvoj, naš izbor ima vječnu težinu.
Danas većina bježi. Traži različite načine i „ceste“ kojima bi došli do Cilja, do Istine. Zato imamo toliko religija! Reinkarnacija je jedna od „cesta“. Ona nudi beskrajne popravne ispite, dok drugi „bagerom“ krče put kroz glib do Istine. U toj Istini ima li mjesta i paklu? Samo ako se Istina namjerno zaobilazi, odbacuje, gazi.vlastitim i definitivnim "NE" dovedenom do savršenstva negativnog shvaćanja svega oko sebe. To dovodi do apsolutnog otuđenja od Izvorišta, time i do prekida mogućnosti popravka, jer - PAO si ZAUVIJEK!
Nema popravka jer si posljednji puta sklopio oči. Zatvorio si sva vrata iza sebe.
Dok netko ponosno želi pogledati Stvoritelja u oči, drugi se oslanja na reinkarnaciju i on će radije vjerovati da će se još par stoljeća vrtjeti u krug i "skakati" u kojekakvim raznim tijelima, samo da ne mora prihvatiti da će na kraju ipak MORATI POLOŽITI RAČUN.
Žalosno je ako netko ne vidi da je ova "kratkoročnost" našeg života zapravo najveći dar – jer nam ne dopušta da se ulijenimo u tom svome glibu.
Ona Skretnica "hoću-neću" nas razdvaja od strojeva. Vrhunac evolucije je kad biće pogleda u zvijezde, shvati matematiku iza njih i svjesno se opredijeli za smisao, bilo da gleda u nebo ili otvori Pismo. Mudraci du slijedili zvijezdu, istraživali su, računali. Njihova matematika je ukazivala na isto što i današnjim znanstvenicima – na Nekoga, no oni nisu stali: ŽELJELI su se uvjeriti i slijedili Zvijezdu. Možda su mislili da se i varaju? Ali su svjesno željeli uvjeriti se i krenuli su na dugi put. I stigli do Betlehema.
Ne sjećam se koji je to astronaut rekao, vrativši se iz orbite da su besmisleni ratovi,…naše svađe zbog komadića zemlje, naša trvenja, jer iz orbite nema granica! Ne vide se ni kuće….
Da, trebali bismo biti svi jedno, pa i ovdje na forumu gdje se „ribamo“, nadmećemo oko sitnica – zbog našeg poimanja bilo čega - jer su različita.
Na onim kvadrilijunima planeta toga sigurno nema.
..................
Epilog
A Križ? Onaj Pomoćnik-Isus-Riječ Božja ga je nosio radi nas, strpljivo, a najnevinije biće koje je boravilo s nama u našoj „karanteni“. Rekao je da je on Put, Istina i Život. Knjige o Njemu i njegovu životu su najprodavanije na svijetu – zar slučajno?
Onaj tko uporno sav život ponavlja kako mu ne treba Vrhovni Intelekt ili Arhitekt koji je i njega "nacrtao" u budućem svemiru i tako živi – Nakon smrti će se to i nastaviti, Bog mu nije potreban, ne treba Ga! I što da očekuje kad se iza njega zalupe vrata? Takva osoba ne shvaća kada, (ne ako!) stane pred Onoga koji je svu, na početku spomenutu svemirsku ljepotu stvorio i zbog njega, da neće moći podići pogled kao onaj Indijanac i gledati Ga u oči! Možda će očekivati da bude reinkarniran u neko drugo tijelo i sve da ponovi ispočetka?
Ili…Ili će, kad spozna sav svoj život biti prebačen na jedno mjesto na i u kojem, kad bi postojala barem neka legenda da će se jednom, u nekoj dalekoj budućnosti kada i cijeli svemir nestane, da će se pojaviti mala šansa da se pojavi tračak mogućnosti za novu nadu kako će se pojaviti neki djelić nečega što ima nekakve veze s onim što je pružalo novu nadu da će se na djelić sekunde doživjeti onaj susret sa Onim kojega nije mogao pogledati u oči, osjetiti Njegovu blizinu, jer taj trenutak se ne zaboravlja – to se više ne bi zvalo PAKAO. Bilo bi to nekakvo nježno čistilište…Ali s treskom zatvorena ona vrata znače početak novog načina života – vječna muka, a što sadrži bolje je ovdje u to ne ulaziti. Spomenimo samo jednu riječ – UŽAS kakav nitko na Zemlji nije spoznao niti će dok je u onih 20%..
…….
1. dio: Svemir u konačnici rađa svijest
Sve što postoji ima svrhu, sve je unaprijed sagledano i zaključeno: što, kada, kako i tko, te zašto i gdje. Mislim i na vrijeme i prostor – sve je već postojalo u "glavi" prije stvaranja. Vrhovni Intelekt ili Arhitekt je sve to "nacrtao" prije nego što je uopće bilo vremena i prostora. Ako je sve – od putanje elektrona do položaja galaksija – matematički savršeno, onda ništa nije kaos koji je slučajno ispao dobro, nego Projekt.
Pošto se sve može matematički prikazati i objasniti, u tom kontekstu Bog nije samo sporedna riječ iz dokumentarca, nego sâm temelj te matematike koju znanstvenici toliko proučavaju. Mi, ljudska bića na Zemlji, samodopadno razmišljamo da smo unikatna bića, jedini u svemiru, jer ne možemo ustanoviti ima li još negdje nama barem sličnih. Ali svakako, na nekom drugom planetu negdje, nekakva drugačija vrsta – ako imaju razum – morali bi imati i slobodu izbora. Kod nas ljudi je znatiželja jedan pokretač, upornost (često i tvrdoglavost) onaj zamašnjak, a "hoću-neću" je SKRETNICA na raskrižju dva pravca. Ishod kojim pravcem ići ovisi o onome konačnom: SPOZNAJA, ZAKLJUČAK, OPREDJELJENJE.
Ta "skretnica" je zapravo ono što nas razdvaja od običnog kamenja ili strojeva koji samo prate zakone fizike. Materija od koje smo sazdani je, programerskim jezikom, "hardver" sa savršenom matematikom, a naša slobodna volja je onaj "softver" koji donosi odluke.
Znatiželja i tvrdoglavost su motori, ali spoznaja je ono kamo taj motor vozi.
Svemir ima plan i svrhu, on je pozornica; mi smo na njoj ali ne kao glumci, nego kreatori, čak pisci, tu smo da osmislimo sadržaj svakoga "čina"(ljudskog, tvog, mog, naših života). Imamo razum da tu svrhu shvatimo, a izbor je naš doprinos – bez njega bismo bili samo roboti u tom savršenom nacrtu. Vrhunac od Stvoritelja kontrolirane evolucije je trenutak kad biće pogleda u zvijezde, kada shvati matematiku iza njih i svjesno se opredijeli za smisao umjesto za kaos. To je onaj "tko" i "zašto" o kojem dokumentarci šute - boje se izaći iz okvira brojeva.
Mi ljudi smo ipak nedovršena, mada svjesna bića; ne dovršavamo ništa od Njega stvoreno, jer smo ovakvi stvoreni namjerno, da bismo sami sebe ipak oblikovali kako bismo postali onakvo i onoliko savršeno zdanje kakvim nas Stvoritelj/Bog očekuje i želi imati u vječnosti uz sebe. Tu je kvaka!
Svemir je prolazan, a nama smrtnicima kao vječan, ali imat će svoj kraj. Ono što nekoga, na primjer mene, čini "menom", kad kažem JA, pri tom ne mislim na nožni prst ako mi netko stane na njega. Ne kažem: "Briga me, njega boli!", nego: "Mene boli!". Zar sam ja moj prst? On je dio mene, ali se odražava na cjelokupno moje jastvo. Na moj JA. Ja sam rebro koje boli, ja sam zub... a ipak sve su to dijelovi. Ali MENE boli…i dijelovi su MENE. Pa TKO sam JA, ako nisam ni zub, ni rebro?
Čovjek je možda i 80% duhovno biće, a ostatak je materija koja nas toliko zaokuplja da posve zanemarujemo tih 80%. Zbog onih 20% krademo, opijamo se, pljačkamo. Kažemo: "Ja to činim", ali zbog koga? Zbog zadovoljenja onog malog postotka materijalnog – 20%. Prežderavamo se, a kad zaboli "tiba", čak i kažemo da nas boli trbuh, ali tko trpi? Cijelo tijelo, svih 100%. Tko je tu čiji rob?
Mi smo ta spoznaja svemira kao samoga sebe, ali ne samo svemira kao materije, nego "ceste" koja nam ukazuje da svemir postoji jer ga je Netko želio, Netko stvorio da po materiji dođemo do Njega. Ovaj golemi, matematički precizni svemir samo je velika učionica ili putokaz. Materija je tu da nas "udari po prstu" kako bismo se probudili i shvatili da nismo taj prst, nego duh.
Svemir je privremen i za nas je samo pozornica koja ima rok trajanja, ali ono naše "JA" koje osjeća bol ne pripada istoj kategoriji kao atomi – ono je vječno. Ludo je što trošimo 100% energije da ugodimo onim 20% materijalnoga, dok onih 80% duhovnog, koje zapravo "nosi" cijelu priču, ostavljamo gladnim.
Svemir i sve materijalno su sredstva, a ne cilj. Zgurani smo u materiju da se njome koristimo, da kroz nju izbrusimo sebe, dušu i kroz prepreke naučimo tko smo zapravo mi i Tko nas je tu postavio. Kad čovjek spozna da je on onaj koji pati, a ne onaj koji je udaren, tek tada počinje prava, duhovna evolucija. Patnja je posljedica koju pamtimo, dok se udarac zaboravlja. Ljudi su na Zemlji na nekoj vrsti treninga za vječnost, gdje je slobodna volja jedini pravi uteg koji dižemo.
A što zapravo izabiremo, između čega se odlučujemo?
...............................
2. dio: Posljedice silaska u zabranjenu pećinu
Što je u prapočetku čovječanstvo učinilo, ne znamo, samo nagađamo. Zamislite da je na neki otok doselilo nekoliko bračnih parova. Dobili su sve potrebno za opstanak, ali uz upozorenje: smiju ići kamo žele, samo ne u onu jamu obilježenu bijelim kamenom. Jedna osoba nije poslušala. Ušla je, vidjela nešto što svjetluca u tami i sakrila to pod odjeću. Kad je pokazala supružniku, on je uskliknuo: "Ludo jedna, pa to je uran! Radioaktivni materijal!".
Znamo da je Bog posvuda, sa mnom, s tobom koji čitaš, s nekim u Australiji, na drugom kraju galaksije – posvuda. Pošto se Bog ne može dijeliti na „proste faktore“, znači da smo svi mi uronjeni u Njemu, okruženi Stvoriteljem – ali Ga tako ne doživljavamo, zašto?
Svi smo postali „ozračeni“ Istočnim grijehom - kao oni na otoku.
To bi mogao biti bijedni i slikoviti prikaz Božje zabrane u Raju. Zabrana nije tu jer je Stvoritelj zao ili hirovit. Bez te zabrane nema slobode, nema onog "hoću-neću". Bez te jedne točke u koju se ne smije, bili bismo samo roboti na otoku. Tek kad imam izbor – hoću li poslušati onoga tko me doveo na otok ili ću ipak zaviriti u jamu – tada naše "JA" dobiva težinu.
Ulaskom u „jamu“ izgubili smo ne samo prvotni mir! Izgubili smo nešto što ni jedan čovjek sam bez Boga više ne može postići, a dobili smo cjelovitiju spoznaju i samih sebe - kroz bol.
Ovaj materijalni svijet postao je naša nova realnost u kojoj moramo ponovno pronaći put do Onoga tko nas je ovdje naselio. Naši su preci zaboravili tko nas je „doveo“ na ovaj planet, pa smo se počeli tući oko "drangulija" - onih 20% materijalnog, dok nam duh čuči gladan. Znatiželja nas je natjerala u izmišljenu „pećinu“ i radioaktivni uran, simbol Zabranjenog stabla i ploda. To je zapravo naslijeđeni kvar u našem kodu, genetska devijacija koja nas tjera na sebičnost. Ovaj materijalni svemir odjednom je postao mjesto za oporavak, ali i izolacija dok se to oštećenje ne sanira, a sanirati ga je mogao samo Bog. Cijeli smisao povijesti je proces dekontaminacije. Učimo ponovno postati bića koja mogu podnijeti "svjetlost" bez da izgore, što bez Božje intervencije i Mesije nije bilo moguće. U stvarnosti, čovjek nije doslovno ozračen, već je istočni grijeh donio nesposobnost korištenja cijeloga mozga. I smrt. Ovakvo tijelo više se ne može vratiti Stvoritelju. Mora umrijeti (primjer Djevice Marije, koja nije imala Istočni grijeh, ali posljedice „zračenja“ su bile i kod nje – genetski poremećaj naslijeđen od Adama i Eve).
I znanost potvrđuje da koristimo samo mali dio kapaciteta mozga, no i s time smo poput zaključanog superračunala, mozak nam je sposoban za nevjerojatne stvari, ali se sve svodi na preživljavanje. Možda smo nekada mislima djelovali na materiju, možda izravno komunicirali sa Stvoriteljem? Sada hvatamo samo "šum" kroz matematiku. U karanteni smo jer bismo s pokvarenim moralnim kompasom, ali da nam je ostala puna moć mozga, odmah spržili svakoga tko nam se suprotstavi. Naš put kroz život je pokušaj da ponovno "upalimo" te dijelove mozga kroz spoznaju i opredjeljenje.
Svi imamo mogućnost dekontaminacije, tek nakon čina Otkupljenja.
Zamislite svećenika u ispovjedaonici kojeg jedan bogoslov istovremeno vidi vani kako zalijeva ruže, pa mu se čak i javi: "Hvaljen Isus, velečasni", a ovaj mu odgovori. A kad uđe u crkvu, pošto više nema nikoga za ispovijed svećenik izlazi pred zapanjenim bogoslovom. Bilo je, ima i bit će osoba s bilokacijom, poput Padre Pija. Oni su dokazi da onih 80% duha nije strogo vezano zakonima fizike kao naše tjelesno. Ti ljudi su kroz molitvu, pokoru i čistoću uspjeli aktivirati onaj dio mozga koji mi ostali ne koristimo. Naš mozak bi mogao upravljati materijom i prostorom, ali nam je ta opcija "isključena" da ne bismo napravili još veći kaos oko sebe.
Ti rijetki primjeri su prozori u ono što bismo trebali biti. Naše "JA" je centar koji osjeća i donosi odluke, točka gdje se matematika spaja s duhom. Znanstvenici griješe što na kolima gledaju u šarafe, a ne i u Vozača. Mnogi gase unutarnji glas poput opuška petom; boje se da bi priznanjem onog "X" u jednadžbi cijela njihova kula od karata pala. Proučavaju Rukopise, a odbijaju Pisca. Rastavljaju klavir do najsitnijeg vijka da bi shvatili glazbu, a zaključe da glazba ne postoji jer je ne nalaze u žicama. Žalosno je imati puno znanja, a malo spoznaje, poput Voltairea koji je cijeli život koristio inteligenciju da se ruga Onome tko mu ju je dao, da bi na kraju u strahu cvilio dok su mu "drugovi" stražarili da mu netko ne dovede protuotrov - svećenika. Matematika im je savršena dok računaju zvijezde, ali kad treba izračunati vlastiti kraj, tu jednadžba puca. Svatko bi trebao reći: "Hvala Onome tko me poznao u život iz ništavila".
............................
3.dio: Gužva u svemiru
Nitko ovdje nije slučajno, nego je točno određen koordinatama u Božjem planu. Shvatiti da npr. moji talenti nisu samo za mene nego i za druge, znači početi „otključavati“ mozak. Cilj je pobijediti materiju i stati pred Stvoritelja mirno, gledajući Ga u oči, poput Indijanca koji od velikog Duha moli za snagu da pobijedi svog najvećeg neprijatelja - samoga sebe. Čovjek mora čeznuti usprkos mogućnosti razočaranja; to je naš izbor "hoću-neću". Kladimo se na vječnost iako nas "opušci pod petom" uvjeravaju da smo prolazna točkica. Biramo vjerovati jer je to jedini put koji ima smisla. Pa čovjek vjeruje od jutra do večernje postelje! Čega se uhvati, VJERUJE da će uspješno dovršiti. Vjeruje i nada se.
Bager se kreće na gusjenicama – tako je i kod nas. Na onome što je dolje plovimo i koristimo drugima preko talenata za sebe i za njih, a onda ono donje ide gore na filtriranje. Život nije ravna crta, nego stalno okretanje. Što je danas u blatu materije, sutra ide gore na pročišćavanje u duhu dok ne postane mudrost. Bager ne staje bez obzira na teren. Smije li čovjek uopće biti zadovoljan postignutim? Jer uvijek iza dovršenoga uočava potrebu dotjerivanja dovršenoga, kada se rađa i spoznaja da može učiniti još nešto i to daleko bolje.
Zašto to vrijedi samo kad je u pitanju nešto (ili naše) materijalno, što je s duhovnom sferom?
Pogledajmo matematiku: u vidljivom svemiru postoji oko 200 milijardi galaksija. U našoj Mliječnoj stazi ima između 100 i 400 (uzmimo 200) milijardi zvijezda. Ako pretpostavimo da, ne na svakih 100 olo 1000. nego na svakih milijun zvijezda postoji samo jedna civilizacija slična našoj, to je ipak 200 tisuća civilizacija - samo u našoj galaksiji!
Sad pomnožimo broj galaksija u svemiru puta 200.000. Za cijeli svemir, brojka je 40 s pridodanih 15 nula ili 40 kvadrilijuna civilizacija. Onda – jesmo li sami? I je li svemir sam sebi svrha?
A mi ipak imamo dojam da smo sami…Da, u izolaciji… To je šah-mat za materijaliste. Svemir je gigantska tvornica svijesti, konačnom stadiju njegove evolucije, a mi smo u karanteni kao mjeri zaštite ostatka svemira od našega "kvara".
Drugi svjetovi koji nisu ušli u "jamu"(Istočni grijeh) vjerojatno žive u skladu, bez tisuća religija i sekti; oni vide Istinu, oni ne nagađaju. Mi na Zemlji smo iznimka, sjedimo u kazni i gledamo kroz zamagljen prozor.
Čitao sam da je Zemlja popravni dom, a ja bih radije rekao vrlo kratkoročna škola, poligon za trening između boli i sreće; uporno, konstantno, strpljivo prosijavanje svih naših misli, riječi. djela, propusta - kroz sito naših savjesti. Ali i od okoline nametnutoga smeća!
Dok drugi na svojim planetima možda žive 200-300 naših godina u miru, mi smo ubačeni u ovaj vrtlog od 70-80 godina. To je intenzivni trening – stisnut, nabijen emocijama i s glibom problema, kako bismo u rekordnom roku spoznali i odlučili tko smo i Kome pripadamo. Ta kratkoročnost je milost; mi smo komandosi svemira poslani na najteži teren da se vidi od čega smo napravljeni. Zar posve sami? Ne! Dobili smo ne samo Pomoćnika, nego i Učitelja i Onoga koji nas želi očistiti od posljedica „zračenja“. A toliki Ga odbacuju.
Ako sad netko pokuša tog Pomoćnika, Isusa svesti na jogija ili glumca koji je odglumio uskrsnuće, taj bježi i od moguće spoznaje istine i potrebe žrtve. Kršćanstvo i naša "kratka škola" kažu: sada je trenutak!
Moj, tvoj, naš izbor ima vječnu težinu.
Danas većina bježi. Traži različite načine i „ceste“ kojima bi došli do Cilja, do Istine. Zato imamo toliko religija! Reinkarnacija je jedna od „cesta“. Ona nudi beskrajne popravne ispite, dok drugi „bagerom“ krče put kroz glib do Istine. U toj Istini ima li mjesta i paklu? Samo ako se Istina namjerno zaobilazi, odbacuje, gazi.vlastitim i definitivnim "NE" dovedenom do savršenstva negativnog shvaćanja svega oko sebe. To dovodi do apsolutnog otuđenja od Izvorišta, time i do prekida mogućnosti popravka, jer - PAO si ZAUVIJEK!
Nema popravka jer si posljednji puta sklopio oči. Zatvorio si sva vrata iza sebe.
Dok netko ponosno želi pogledati Stvoritelja u oči, drugi se oslanja na reinkarnaciju i on će radije vjerovati da će se još par stoljeća vrtjeti u krug i "skakati" u kojekakvim raznim tijelima, samo da ne mora prihvatiti da će na kraju ipak MORATI POLOŽITI RAČUN.
Žalosno je ako netko ne vidi da je ova "kratkoročnost" našeg života zapravo najveći dar – jer nam ne dopušta da se ulijenimo u tom svome glibu.
Ona Skretnica "hoću-neću" nas razdvaja od strojeva. Vrhunac evolucije je kad biće pogleda u zvijezde, shvati matematiku iza njih i svjesno se opredijeli za smisao, bilo da gleda u nebo ili otvori Pismo. Mudraci du slijedili zvijezdu, istraživali su, računali. Njihova matematika je ukazivala na isto što i današnjim znanstvenicima – na Nekoga, no oni nisu stali: ŽELJELI su se uvjeriti i slijedili Zvijezdu. Možda su mislili da se i varaju? Ali su svjesno željeli uvjeriti se i krenuli su na dugi put. I stigli do Betlehema.
Ne sjećam se koji je to astronaut rekao, vrativši se iz orbite da su besmisleni ratovi,…naše svađe zbog komadića zemlje, naša trvenja, jer iz orbite nema granica! Ne vide se ni kuće….
Da, trebali bismo biti svi jedno, pa i ovdje na forumu gdje se „ribamo“, nadmećemo oko sitnica – zbog našeg poimanja bilo čega - jer su različita.
Na onim kvadrilijunima planeta toga sigurno nema.
..................
Epilog
A Križ? Onaj Pomoćnik-Isus-Riječ Božja ga je nosio radi nas, strpljivo, a najnevinije biće koje je boravilo s nama u našoj „karanteni“. Rekao je da je on Put, Istina i Život. Knjige o Njemu i njegovu životu su najprodavanije na svijetu – zar slučajno?
Onaj tko uporno sav život ponavlja kako mu ne treba Vrhovni Intelekt ili Arhitekt koji je i njega "nacrtao" u budućem svemiru i tako živi – Nakon smrti će se to i nastaviti, Bog mu nije potreban, ne treba Ga! I što da očekuje kad se iza njega zalupe vrata? Takva osoba ne shvaća kada, (ne ako!) stane pred Onoga koji je svu, na početku spomenutu svemirsku ljepotu stvorio i zbog njega, da neće moći podići pogled kao onaj Indijanac i gledati Ga u oči! Možda će očekivati da bude reinkarniran u neko drugo tijelo i sve da ponovi ispočetka?
Ili…Ili će, kad spozna sav svoj život biti prebačen na jedno mjesto na i u kojem, kad bi postojala barem neka legenda da će se jednom, u nekoj dalekoj budućnosti kada i cijeli svemir nestane, da će se pojaviti mala šansa da se pojavi tračak mogućnosti za novu nadu kako će se pojaviti neki djelić nečega što ima nekakve veze s onim što je pružalo novu nadu da će se na djelić sekunde doživjeti onaj susret sa Onim kojega nije mogao pogledati u oči, osjetiti Njegovu blizinu, jer taj trenutak se ne zaboravlja – to se više ne bi zvalo PAKAO. Bilo bi to nekakvo nježno čistilište…Ali s treskom zatvorena ona vrata znače početak novog načina života – vječna muka, a što sadrži bolje je ovdje u to ne ulaziti. Spomenimo samo jednu riječ – UŽAS kakav nitko na Zemlji nije spoznao niti će dok je u onih 20%..