- Poruke
- 2,001
- Reakcijski bodovi
- 302
- Bodovi
- 83
Atisha - misionar iz carstva dinastije Pala
Dharmapala Dipankar-Atiša (980-1054)
Pala dinastija je jedna od najvažnijih vladarskih kuća sjeverne Indije. Vladala je sjeverom podkontinenta od sredine 8. do početka 12. stoljeća Nove ere. Začetnik ove vladarske kuće, kralj Gopala I (750-770), bio je izabran na narodnoj skupštini kao prvi nezavisni buddhistički kralj Bengala (područje koje odgovara današnjim granicama Bangladeša te dvaju istočnih indijskih država Bengala i Bihara). Riječ «pala» na samskrtu znači zaštitnik, a svi kasniji vladari su je dodavali svojem imenu. Najveći opseg kraljevstvo Pala je doseglo za vrijeme drugog i trećeg vladara Dharmapale (770-810) i Devapale (810-850) kada se prostiralo cijelom sjevernom i srednjom Indijom, i dosezalo do današnjeg Pakistana i Afganistana obnavljajući zakratko sjaj prijašnjih sjevernoindijskih carstava dinastija Gupta i Maurya. Kasnije se kraljevstvo Pala svelo na istočnu Indiju, ali je kao takvo nastavilo još stoljećima igrati važnu ulogu na potkontinentu.
Porijeklo Pala nije izvjesno. Vrlo su malobrojni i opskurni izvori o porijeklu dinastije. Neki izvori navode da su oni potjecali od nižih kasta, a neki opet da su porijeklom od naroda koji su živjeli na otocima u Bengalskom zaljevu (etničke skupine koje nisu Bengalci). Možda je to jedan od važnih razloga zašto su Pale bili istaknuti buddhisti, jer buddhizam nije pridavao toliku važnost kastinskom porijeklu. Također, izbora prvog vladara ove dinastije na narodnoj skupštini, posve neobičan za to vrijeme, ukazuje da je Gopala I vjerovatno bio narodni vođa nearistokratskog porijekla. U svakom slučaju, on i njegovi nasljednici su donijeli istočnoj Indiji nekoliko stoljeća stabilnosti i napretka nakon razdoblja stalnih sukoba koji su uslijedili poslije raspada carstva Gupta i kratkotrajne vladavine kralja Harše Vradhane čije se carstvo prostiralo cijelom sjevernom Indijom, od današnjih Bengladeša do Pakistana. U razdoblju nakon vladavine Harše buddhizam je bio u stalnom povlačenju, pa su Pale uskoro zauzele ulogu zaštitnika buddhizma i pokrovitelja velikih buddhističkih samostana i sveučilišta. Možda zbog svojeg pomorskog porijekla, Pale su osobito bili skloni prekomorskim istraživanjima i plovidbi. Tako su stvorili i jedno od najvećih indijskih pomorskih carstava, koje je obuhvaćalo kraljevstva na Javi, Sumatri i Malayi kojima su vladali kraljevi iz kuće Pala. Svoja prekomorska istraživanja i posjede Pale su koristile i za širenje buddhizma u područjima u kojima su vladali.
U razdoblju početka opadanja buddhističkog utjecaja u Indiji, Pale su se ubrzo istakli kao značajni zaštitnici mahayanskog i tantričkog buddhizma. Poznato buddhističko sveučilište u Nalandi je djelovalo pod zaštitom vladarske obitelji Pala, a kralj Dharmapala je osnovao i novo sveučilište u Vikramašili, koje je uskoro steklo veći ugled od drevne Nalande (oba su kasnije uništena od muslimanskih osvajača u 14. i 15. stoljeću). Pale su bili zaštitnici i pokrovitelji buddhističkih misionara koji su s njihovog područja odlazili u susjedne zemlje. Tako su značajno pridonijeli širenju mahayanskog i tantričkog buddhizma u Tibet, ali i otočne zemlje današnje Malezije i Indonezije. Jedan od najpoznatijih bengalskih buddhističkih misionara koji su krenuli put Tibeta i Sumatre iz kraljevstva Pala je svakako bio Dharmapala Dipankar, poznatiji kao Šrijnana Atiša (980-1054).
Mjesto njegovog rođenja je Vikramapura (današnji okrug Dhaka) u Bangladešu. Ovo mjesto je u srednjem vijeku bilo središte buddhističkog kulturnog, vjerskog i političkog života tog dijela Bengala. Sam Atiša je rođen u kraljevskoj obitelji. Njegov otac Kalyana Šri je bio vazalni kralj istočnog dijela Bengala. Dječak je od malena bio iznimno usmjeren na proučavanje buddhističke nauke i zarana je savladao učenja triju glavnih buddhističkih škola filozofije: hinayane, mahayane i tantrayane. Večer prije svojeg vjenčanja Atiša je doživio viziju tantričke boginje Tare, koja mu je, u toj viziji, između ostalog razotkrila da je u prošlom životu bio predan redovnik. Savjetovala mu je da se stoga u ovom životu ne zaokuplja previše kratkotrajnim i prolaznim svjetovnim užicima. Poučen ovim iskustvom Atiša je odlučio odreći se kraljevskog položaja, bogatstva i obitelji te nastaviti duhovno učenje. Pod izlikom da odlazi u lov napustio je roditeljski dom. Učio je na raznim mjestima, među kojima i u poznatom sveučilištu u Nalandi, gdje se upoznao s buddhističkim učenjem o praznini (šunyata) mahayanske škole madhyamaka. Nakon studija mahayane Atiša je započeo proučavanje vajrayane, jedne od najpoznatijih škola tantričkog buddhizma, kao i različitih smjerova hinduističke tantre. U dobi od 29 godina je i službeno zaređen za buddhističkog redovnika unutar tradicije mahasamghika (vjerovatno škole sarvastivada). Djelujući kao redovnik obilazio je brojna mjesta u Indiji, a kao misionar odlazi i u prekomorske dijelove carstva Pala te djeluje na Sumatri. Uskoro je imenovan nadstojnikom sveučilišta u Vikramashili, a kasnije postaje i nadstojnik sveučilišta u Nalandi. U to doba nije postojao poznatiji i ugledniji buddhistički učenjak nego što bi to bio Dharmapala Dipankar. Stoga ga je tibetski kralj Sangt-sen-gampo 1042. godine pozvao da dođe i pomogne obnovi buddhističkih redova, uspostavi redovničke discipline i ustanovljenju buddhizma u Tibetu.
Buddhizam je u Tibet uveden nekih 200 godina ranije od strane Padmasambhave, ali je u to vrijeme njegov utjecaj bio u stalnim mijenama zbog sukoba s predstavnicima bon religije i plemenskim vođama koji nisu prihvaćali širenje buddhizma. Upravo je Atiša zaslužan za konačnu prevagu buddhizma u Tibetu i ustanovljenje kao glavne državne religije. Atiša je suzbio čarobnjaštvo, unio nove katehetske poticaje, razvio kult Avalokitešvare, proširio but bodhisattve te uveo učenje koje je bilo spoj madhyamika i tantrizma. Uz pomoć tibetskih redovnika je sa samskrta preveo Prajna-paramita sutre, kao i svoje vlastito djelo Bodhi-patha-pradipa (Svjetiljka na putu prosvjetljenja), u kojem govori o važnosti odanosti učitelju prije stupanja na tantrički put. Ovim djelom je postao utemeljitelj tzv. književnosti puta, čije je učenje o stupnjevitosti napretka (lam-rim) kasnije primjenio Tsongkhapa.
Zbog dubokog poznavanja buddhističke nauke i zasluga u širenju buddhizma kralj Sangt-sen-gampo je poznatom indijskom učenjaku dao počasni naziv Šrijnana Atiša, po kojem je ovaj velikan do naših dana ostao poznatiji nego po svojim drugim imenima. Atiša je u Tibet putovao dva puta, a nakon prvog povratka u Nalandu iz Tibeta su s njim došli i brojni buddhistički učenjaci kako bi nastavili svoje učenje buddhizma i prevođenje spisa i njihovih tumačenja na tibetski jezik. Tada je nastavljeno prevođenje buddhističkog kanona i mahayanskih sutri na tibetski. Atišin glavni tibetski učenik Damton (Dom-tön, 1008-1064) je 1057. utemeljio školu Kadam čiji su sljedbenici kadampe, oni koji su odani zakonu tj. vezani svetom riječju. Obilježja reda su redovnička strogost, celibat, suzdržavanje od opojnih sredstava, zabrana upotrebe novca i sl. Kadampe su isticali učenje o prajna-paramitama i put bodhisattve koji je bio uzor za svakodnevni život. Red Kadam zbog svoje strogosti nije bio široko rasprostranjen, a kasnije je njihovo učenje uključeno u školu Gelug.
Skulptura Buddhe- Dinastija Pala, 11. stoljeće
Zbog Atišinih ogromnih zasluga kralj Sangt-sen-gampo ga je pred kraj života pozvao da još jednom dođe u Tibet kako bi mu se iskazale najviše počasti. Atiša nije mogao odbiti ovaj poziv, iako je već bio u dubokoj starosti. Preminuo je na putu za Lhasu u mjestu Lethan. Atišin život i duhovni rad u Indiji te misionarsko djelovanje u Tibetu i Sumatri se poklapa s vrhuncem kulturne moći carstva Pala. Oko 120 godina nakon razdoblja Atiše carstvo Pala polako počinje slabjeti pod stalnim udarima moćne hinduističke dinastije Čola iz južne Indije te borbama s moćnim hinduističkim dinastijama Raštrakuta i Pratihara iz sjeverne Indije. Konačno ga je na povijesnoj pozornici zamijenila brahmansko-kšatrijska dinastija Sena, nekadašnji vazali Pala koji su stekli nezavisnost i postupno preuzeli vlast u Bengalu. Sene su vladali iz grada Navadvipa, a u razdoblju od oko 150 godina njihove vlasti u Bengalu postupno slabi buddhizam, uvodi se ponovno kastinski sustav i nova hinduistička religija purana. Dinastiju Sena su oko sredine 13. st. zamjenili vladari iz obitelji Deva, koji su ujedno bili i posljednji hinduistički vladari Bengala. Buddhistički utjecaj je u to vrijeme bio izrazito slab, iako su još uvijek postojala određena središta buddhističkog utjecaja osobito u istočnom Bengalu (današnjem Bangladešu). U tom razdoblju se miješanje buddhističkih i hinduističkih tantričkih kultova nastavilo do neprepoznatljivosti u kojoj se provodila asimilacija buddhizma u novu puransku hinduističku religiju pod pokroviteljstvom kraljevskih i plemićkih obitelji koje su sve više prelazile na hinduizam.
Konačan udar buddhizmu u Indiji i Bangladešu zadaju muslimanski osvajači u 14. i 15. stoljeću, koji su opljačkali i spalili brojne budističke samostane, a posebno univerzitete u Nalandi i Vikramašili, pobili tisuće redovnika i uveli muslimansku vlast, koja je na buddhiste i hinduiste podjednako gledala kao na nevjernike i idolopoklonike. Ipak, hinuduizam je bio u nešto povoljnijem položaju, jer je do dolaska muslimanskih osvajača već postao većinska religija u Indiji i današnjem Bangladešu te je već stoljećima polako potiskivao buddhizam. Velike narodne mase buddhističkih vjernika u Bengalu (današnjem Bangladešu) zbunjene 300-godišnjim opadanjem utjecaja buddhizma, nestankom buddhističkih vladarskih porodica, slabljenjem utjecaja buddhističkih samostana i sveučilišta te sve jačim širenjem puranskog hinduizma, koji je sa sobom nosio ponovno nametanje kastinskih odnosa, konačno su pod terorom novih muslimanskih vladara Bengala masovno počele prelaziti na islam. Ta je pojava primjetna i u drugim dijelovima Indije u kojima je neposredno prije muslimanskog prodora bilo primjetno slabljenje buddhizma pod naletom novog puranskog hinduizma. Tako su pokrajine poput Bengala, Kašmira, Sindha (Pakistan) ili Gandhare (Afganistan), s nekadašnjim pretežnim buddhističkim utjecajem, postale u vrlo kratkom razdoblju većinska muslimanska područja sve do današnjih dana. Konačno, uspon i pad vladarskih kuća i njihovih carstava, bez obzira na to da li su bili zaštitnici ili protivnici buddhizma, svjedoči o temeljnim učenjima buddhizma - pojave su prolazne, pojave su bolne, pojave nemaju trajno i nezavisno sopstvo.
Pa ipak, ako uzmemo u obzir učenje o karmi, koje je toliko blisko buddhizmu i hinduizmu, možemo reći da je carstvo Pala steklo «određene zasluge» u širenju buddhizma na područja u kojima je vladalo, kao i na susjedna područja, kojima nikada nije vladalo. Osobito je uočljivo činjenica toliko bliska buddhističkom učenju o nenasilju da se taj utjecaj najviše odrazio upravo u Tibetu, susjednoj državi nad kojom carstvo dinastije Pala nikada nije imalo političku vlast, ali je s njom uvijek održavalo vrlo tople prijateljske i kulturne veze. Veze kojima se buddhizam prenio i konačno utvrdio u Tibetu bez vojnog osvajanja i političkog utjecaja.
Dharmapala Dipankar-Atiša (980-1054)
Pala dinastija je jedna od najvažnijih vladarskih kuća sjeverne Indije. Vladala je sjeverom podkontinenta od sredine 8. do početka 12. stoljeća Nove ere. Začetnik ove vladarske kuće, kralj Gopala I (750-770), bio je izabran na narodnoj skupštini kao prvi nezavisni buddhistički kralj Bengala (područje koje odgovara današnjim granicama Bangladeša te dvaju istočnih indijskih država Bengala i Bihara). Riječ «pala» na samskrtu znači zaštitnik, a svi kasniji vladari su je dodavali svojem imenu. Najveći opseg kraljevstvo Pala je doseglo za vrijeme drugog i trećeg vladara Dharmapale (770-810) i Devapale (810-850) kada se prostiralo cijelom sjevernom i srednjom Indijom, i dosezalo do današnjeg Pakistana i Afganistana obnavljajući zakratko sjaj prijašnjih sjevernoindijskih carstava dinastija Gupta i Maurya. Kasnije se kraljevstvo Pala svelo na istočnu Indiju, ali je kao takvo nastavilo još stoljećima igrati važnu ulogu na potkontinentu.
Porijeklo Pala nije izvjesno. Vrlo su malobrojni i opskurni izvori o porijeklu dinastije. Neki izvori navode da su oni potjecali od nižih kasta, a neki opet da su porijeklom od naroda koji su živjeli na otocima u Bengalskom zaljevu (etničke skupine koje nisu Bengalci). Možda je to jedan od važnih razloga zašto su Pale bili istaknuti buddhisti, jer buddhizam nije pridavao toliku važnost kastinskom porijeklu. Također, izbora prvog vladara ove dinastije na narodnoj skupštini, posve neobičan za to vrijeme, ukazuje da je Gopala I vjerovatno bio narodni vođa nearistokratskog porijekla. U svakom slučaju, on i njegovi nasljednici su donijeli istočnoj Indiji nekoliko stoljeća stabilnosti i napretka nakon razdoblja stalnih sukoba koji su uslijedili poslije raspada carstva Gupta i kratkotrajne vladavine kralja Harše Vradhane čije se carstvo prostiralo cijelom sjevernom Indijom, od današnjih Bengladeša do Pakistana. U razdoblju nakon vladavine Harše buddhizam je bio u stalnom povlačenju, pa su Pale uskoro zauzele ulogu zaštitnika buddhizma i pokrovitelja velikih buddhističkih samostana i sveučilišta. Možda zbog svojeg pomorskog porijekla, Pale su osobito bili skloni prekomorskim istraživanjima i plovidbi. Tako su stvorili i jedno od najvećih indijskih pomorskih carstava, koje je obuhvaćalo kraljevstva na Javi, Sumatri i Malayi kojima su vladali kraljevi iz kuće Pala. Svoja prekomorska istraživanja i posjede Pale su koristile i za širenje buddhizma u područjima u kojima su vladali.
U razdoblju početka opadanja buddhističkog utjecaja u Indiji, Pale su se ubrzo istakli kao značajni zaštitnici mahayanskog i tantričkog buddhizma. Poznato buddhističko sveučilište u Nalandi je djelovalo pod zaštitom vladarske obitelji Pala, a kralj Dharmapala je osnovao i novo sveučilište u Vikramašili, koje je uskoro steklo veći ugled od drevne Nalande (oba su kasnije uništena od muslimanskih osvajača u 14. i 15. stoljeću). Pale su bili zaštitnici i pokrovitelji buddhističkih misionara koji su s njihovog područja odlazili u susjedne zemlje. Tako su značajno pridonijeli širenju mahayanskog i tantričkog buddhizma u Tibet, ali i otočne zemlje današnje Malezije i Indonezije. Jedan od najpoznatijih bengalskih buddhističkih misionara koji su krenuli put Tibeta i Sumatre iz kraljevstva Pala je svakako bio Dharmapala Dipankar, poznatiji kao Šrijnana Atiša (980-1054).
Mjesto njegovog rođenja je Vikramapura (današnji okrug Dhaka) u Bangladešu. Ovo mjesto je u srednjem vijeku bilo središte buddhističkog kulturnog, vjerskog i političkog života tog dijela Bengala. Sam Atiša je rođen u kraljevskoj obitelji. Njegov otac Kalyana Šri je bio vazalni kralj istočnog dijela Bengala. Dječak je od malena bio iznimno usmjeren na proučavanje buddhističke nauke i zarana je savladao učenja triju glavnih buddhističkih škola filozofije: hinayane, mahayane i tantrayane. Večer prije svojeg vjenčanja Atiša je doživio viziju tantričke boginje Tare, koja mu je, u toj viziji, između ostalog razotkrila da je u prošlom životu bio predan redovnik. Savjetovala mu je da se stoga u ovom životu ne zaokuplja previše kratkotrajnim i prolaznim svjetovnim užicima. Poučen ovim iskustvom Atiša je odlučio odreći se kraljevskog položaja, bogatstva i obitelji te nastaviti duhovno učenje. Pod izlikom da odlazi u lov napustio je roditeljski dom. Učio je na raznim mjestima, među kojima i u poznatom sveučilištu u Nalandi, gdje se upoznao s buddhističkim učenjem o praznini (šunyata) mahayanske škole madhyamaka. Nakon studija mahayane Atiša je započeo proučavanje vajrayane, jedne od najpoznatijih škola tantričkog buddhizma, kao i različitih smjerova hinduističke tantre. U dobi od 29 godina je i službeno zaređen za buddhističkog redovnika unutar tradicije mahasamghika (vjerovatno škole sarvastivada). Djelujući kao redovnik obilazio je brojna mjesta u Indiji, a kao misionar odlazi i u prekomorske dijelove carstva Pala te djeluje na Sumatri. Uskoro je imenovan nadstojnikom sveučilišta u Vikramashili, a kasnije postaje i nadstojnik sveučilišta u Nalandi. U to doba nije postojao poznatiji i ugledniji buddhistički učenjak nego što bi to bio Dharmapala Dipankar. Stoga ga je tibetski kralj Sangt-sen-gampo 1042. godine pozvao da dođe i pomogne obnovi buddhističkih redova, uspostavi redovničke discipline i ustanovljenju buddhizma u Tibetu.
Buddhizam je u Tibet uveden nekih 200 godina ranije od strane Padmasambhave, ali je u to vrijeme njegov utjecaj bio u stalnim mijenama zbog sukoba s predstavnicima bon religije i plemenskim vođama koji nisu prihvaćali širenje buddhizma. Upravo je Atiša zaslužan za konačnu prevagu buddhizma u Tibetu i ustanovljenje kao glavne državne religije. Atiša je suzbio čarobnjaštvo, unio nove katehetske poticaje, razvio kult Avalokitešvare, proširio but bodhisattve te uveo učenje koje je bilo spoj madhyamika i tantrizma. Uz pomoć tibetskih redovnika je sa samskrta preveo Prajna-paramita sutre, kao i svoje vlastito djelo Bodhi-patha-pradipa (Svjetiljka na putu prosvjetljenja), u kojem govori o važnosti odanosti učitelju prije stupanja na tantrički put. Ovim djelom je postao utemeljitelj tzv. književnosti puta, čije je učenje o stupnjevitosti napretka (lam-rim) kasnije primjenio Tsongkhapa.
Zbog dubokog poznavanja buddhističke nauke i zasluga u širenju buddhizma kralj Sangt-sen-gampo je poznatom indijskom učenjaku dao počasni naziv Šrijnana Atiša, po kojem je ovaj velikan do naših dana ostao poznatiji nego po svojim drugim imenima. Atiša je u Tibet putovao dva puta, a nakon prvog povratka u Nalandu iz Tibeta su s njim došli i brojni buddhistički učenjaci kako bi nastavili svoje učenje buddhizma i prevođenje spisa i njihovih tumačenja na tibetski jezik. Tada je nastavljeno prevođenje buddhističkog kanona i mahayanskih sutri na tibetski. Atišin glavni tibetski učenik Damton (Dom-tön, 1008-1064) je 1057. utemeljio školu Kadam čiji su sljedbenici kadampe, oni koji su odani zakonu tj. vezani svetom riječju. Obilježja reda su redovnička strogost, celibat, suzdržavanje od opojnih sredstava, zabrana upotrebe novca i sl. Kadampe su isticali učenje o prajna-paramitama i put bodhisattve koji je bio uzor za svakodnevni život. Red Kadam zbog svoje strogosti nije bio široko rasprostranjen, a kasnije je njihovo učenje uključeno u školu Gelug.
Skulptura Buddhe- Dinastija Pala, 11. stoljeće
Zbog Atišinih ogromnih zasluga kralj Sangt-sen-gampo ga je pred kraj života pozvao da još jednom dođe u Tibet kako bi mu se iskazale najviše počasti. Atiša nije mogao odbiti ovaj poziv, iako je već bio u dubokoj starosti. Preminuo je na putu za Lhasu u mjestu Lethan. Atišin život i duhovni rad u Indiji te misionarsko djelovanje u Tibetu i Sumatri se poklapa s vrhuncem kulturne moći carstva Pala. Oko 120 godina nakon razdoblja Atiše carstvo Pala polako počinje slabjeti pod stalnim udarima moćne hinduističke dinastije Čola iz južne Indije te borbama s moćnim hinduističkim dinastijama Raštrakuta i Pratihara iz sjeverne Indije. Konačno ga je na povijesnoj pozornici zamijenila brahmansko-kšatrijska dinastija Sena, nekadašnji vazali Pala koji su stekli nezavisnost i postupno preuzeli vlast u Bengalu. Sene su vladali iz grada Navadvipa, a u razdoblju od oko 150 godina njihove vlasti u Bengalu postupno slabi buddhizam, uvodi se ponovno kastinski sustav i nova hinduistička religija purana. Dinastiju Sena su oko sredine 13. st. zamjenili vladari iz obitelji Deva, koji su ujedno bili i posljednji hinduistički vladari Bengala. Buddhistički utjecaj je u to vrijeme bio izrazito slab, iako su još uvijek postojala određena središta buddhističkog utjecaja osobito u istočnom Bengalu (današnjem Bangladešu). U tom razdoblju se miješanje buddhističkih i hinduističkih tantričkih kultova nastavilo do neprepoznatljivosti u kojoj se provodila asimilacija buddhizma u novu puransku hinduističku religiju pod pokroviteljstvom kraljevskih i plemićkih obitelji koje su sve više prelazile na hinduizam.
Konačan udar buddhizmu u Indiji i Bangladešu zadaju muslimanski osvajači u 14. i 15. stoljeću, koji su opljačkali i spalili brojne budističke samostane, a posebno univerzitete u Nalandi i Vikramašili, pobili tisuće redovnika i uveli muslimansku vlast, koja je na buddhiste i hinduiste podjednako gledala kao na nevjernike i idolopoklonike. Ipak, hinuduizam je bio u nešto povoljnijem položaju, jer je do dolaska muslimanskih osvajača već postao većinska religija u Indiji i današnjem Bangladešu te je već stoljećima polako potiskivao buddhizam. Velike narodne mase buddhističkih vjernika u Bengalu (današnjem Bangladešu) zbunjene 300-godišnjim opadanjem utjecaja buddhizma, nestankom buddhističkih vladarskih porodica, slabljenjem utjecaja buddhističkih samostana i sveučilišta te sve jačim širenjem puranskog hinduizma, koji je sa sobom nosio ponovno nametanje kastinskih odnosa, konačno su pod terorom novih muslimanskih vladara Bengala masovno počele prelaziti na islam. Ta je pojava primjetna i u drugim dijelovima Indije u kojima je neposredno prije muslimanskog prodora bilo primjetno slabljenje buddhizma pod naletom novog puranskog hinduizma. Tako su pokrajine poput Bengala, Kašmira, Sindha (Pakistan) ili Gandhare (Afganistan), s nekadašnjim pretežnim buddhističkim utjecajem, postale u vrlo kratkom razdoblju većinska muslimanska područja sve do današnjih dana. Konačno, uspon i pad vladarskih kuća i njihovih carstava, bez obzira na to da li su bili zaštitnici ili protivnici buddhizma, svjedoči o temeljnim učenjima buddhizma - pojave su prolazne, pojave su bolne, pojave nemaju trajno i nezavisno sopstvo.
Pa ipak, ako uzmemo u obzir učenje o karmi, koje je toliko blisko buddhizmu i hinduizmu, možemo reći da je carstvo Pala steklo «određene zasluge» u širenju buddhizma na područja u kojima je vladalo, kao i na susjedna područja, kojima nikada nije vladalo. Osobito je uočljivo činjenica toliko bliska buddhističkom učenju o nenasilju da se taj utjecaj najviše odrazio upravo u Tibetu, susjednoj državi nad kojom carstvo dinastije Pala nikada nije imalo političku vlast, ali je s njom uvijek održavalo vrlo tople prijateljske i kulturne veze. Veze kojima se buddhizam prenio i konačno utvrdio u Tibetu bez vojnog osvajanja i političkog utjecaja.