- Poruke
- 1,241
- Reakcijski bodovi
- 51
- Bodovi
- 48
Svi koji prime Dar Duha svetoga posle krštenja vodom dobijaju određene darove Duha; darovi svake osobe neohodni su u Crkvi.
Članak naše vere kaže: „Verujemo u dar jezika, proroštva, otkrivenja, viđenja, isceljenja, tumačenja jezika i tako dalje.”
„Verujemo … u proroštvo, jezike, viđenja, otkrivenja, darove i u isceljenja; i da te stvari ne možemo imati bez dara Svetog Duha.”
Znači svaki koji je kršten vodom i duhom dobija neki dar, i ako bude vodio pravedan život i tražio ga, Sveti Duh će mu ga otkriti.”
„Pavle kaže da se nekome daje dar da govori jezike, drugome dar proroštva, nekome dar isceljenja; a opet: ‘Eda li su svi proroci? Eda li svi govore jezike? Eda li svi kazuju?’ jasno pokazujući da nisu svi posedovali tih nekoliko darova, ali da je jedan primio jedan dar, drugi neki drugi dar – nisu svi proricali, nisu svi govorili jezike, nisu svi izvodili čudesa, ali svi su primili dar Svetog Duha; u vreme apostola ponekad su govorili jezicima i proricali, a ponekad ne …
Crkva je organizacija koju čine različiti članovi i precizno se podudara sa ljudskim organizmom, i Pavle je, pošto je govorio o različitim darovima, rekao: ‘A vi ste telo Hristovo i udi među sobom; i jedne dakle postavi Bog u crkvi prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, a potom čudotvorce, onda darove isceljivanja, pomaganja, upravljanja, različne jezike. Eda li su svi učitelji? Eda li su svi čudotvorci? Eda li svi govore jezike? Eda li svi kazuju?’ Očigledno je da ne; ipak, svi su delovi jednog tela. Oko, uvo, glava ili ruka nisu svi delovi prirodnog tela – ipak oko ne može reći uhu da mu ne treba, niti glava nozi da joj ne treba; svi oni su sastavni delovi u savršenoj mašini – jedno telo; i ako jedan ud pati, svi delovi pate sa njim: ako se jedan ud raduje, svi ostali slave sa njim. [Videti 1. Posl. Korinćanima 12:9, 10, 18-21, 26–30.]
To su, dakle, sve darovi; oni dolaze od Boga; Božji su; sve su to darovi Svetog Duha.”
Darove Duha primamo postušnošću i verom.
„Zbog toga što nedostaje vera, nedostaju i plodovi. Od stvaranja sveta nijedan čovek nije imao veru a da ona nije urodila plodom. Verni su u drevna vremena obuzdavali vatrenu stihiju, izmicali oštrici mača, žene su dočekivale svoje mrtve, itd. Verom su svetovi stvarani. [Videti Jevrejima 11:3, 34, 35.] Čovek koji nema nijedan dar nema veru; on obmanjuje sebe ako misli da je ima. Vera nedostaje ne samo među bezbožnicima, nego i među onima koji sebe smatraju hrišćanima, tako da nedostaju i jezici, isceljenja, proroštva, i proroci i apostoli, i svi darovi i blagoslovi.”
„Darovi koji prate one koji veruju u jevanđelje i poslušni su mu, kao znaci da je Gospod uvek isti u svom delovanju sa poniznim pristalicama i sledbenicima istine, počeli su da se izlivaju na nas, kao i u drevna vremena.”
Ako budete poslušni jevanđelju iskrenog srca, obećavam vam u ime Gospodnje, da će vas pratiti blagoslovi koje je Spasitelj obećao, i po tome možete proveriti da li sam odani sluga Božji.”
Darovi Duha obično se primaju tiho i nasamo, bez spoljašnjih ispoljavanja.
„Različita su i suprotstavljena mišljenja ljudi u vezi sa darom Svetog Duha. Neki ljudi skloni su da svako ispoljavanje Božjeg Duha nazivaju natprirodnim, dok ima onih koji misle da nema nikakvih ispoljavanja u vezi sa tim; i da je to samo impuls uma, ili unutrašnji osećaj, utisak, ili tajno svedočanstvo ili dokaz koji ljudi poseduju, i da takve stvari kao što su spoljašnje ispoljavanje ne postoje.
Ne iznenađuje to što su ljudi u velikoj meri neupućeni u načela spasenja, a posebno u prirodu, službu, moć, uticaj, darove i blagoslove dara Svetog Duha, uzevši u obzir da se vekovima unazad ljudska porodica razvijala u velikoj tami i neznanju, bez otkrivenja, ili nekog pravog merila [preko kojeg bi] dolazila do saznanja o Božjem delu, koje se može obznaniti jedino preko Duha Božjeg. Stoga se često dešava, da kada starešine ove Crkve propovedaju stanovnicima sveta da će primiti Svetog Duha ako budu poslušni jevanđelju, ljudi očekuju da vide neku čudesnu objavu, neki veliki prikaz moći, ili izvođenje nekog neverovatnog čuda …
Ljudska porodica je veoma sklona da ide u krajnosti, posebno u religioznim stvarima, i otuda ljudi po pravilu ili žele ispoljavanje nekog čuda ili uopšte neće verovati u dar Svetog Duha. Ako starešina položi svoje ruke na osobu, mnogi misle da ta osoba odmah mora ustati i govoriti jezike i proricati; ta ideja je preuzeta iz situacije Pavlovog polaganja ruku na izvesne pojedince koji su prethodno (kako su izjavili) bili kršteni Jovanovim krštenjem; kojim kada ga je obavio, oni ‘govorahu jezike i proricahu.’ [Videti Dela apost. 19:1–6.] …
Verujemo da se Sveti Duh dodeljuje polaganjem ruku onih koji imaju vlast i da su dar jezika, a i dar proroštva darovi Duha, i dobijaju se tim putem; ali zatim reći da su ljudi uvek proricali i govorili jezicima kada su bili rukopoloženi, znači izjaviti ono što je netačno, u suprotnosti sa praksom apostola i u suprotnosti sa svetim zapisom …
… Svi darovi Duha nisu vidljivi prirodnom čulu vida, ili ljudskom razumevanju; zaista samo malo njih jeste … Većina može prepoznati tek nekoliko. Petar i Jovan su bili apostoli, a jevrejski sud ih je ipak kaznio kao varalice. Pavle je bio i apostol i prorok, a ipak su ga kamenovali i bacili u tamnicu. Ljudi o tome nisu znali ništa, mada je on posedovao dar Svetog Duha. Naš Spasitelj je bio pomazan uljem radosti više od Njegovih drugova [videti Posl. Jevrejima 1:9], ipak su ljudi bili daleko od toga da Ga poznaju, i rekli su da je Velzevul i razapeli su Ga kao varalicu. Ko bi mogao da pokaže pastira, učitelja ili jevanđelistu na osnovu njihovog izgleda, a oni ipak imaju dar Svetog Duha?
Ali govoreći o drugim članovima Crkve i ispitujući darove o kojima je Pavle govorio, otkrićemo da svet u suštini ne može ništa znati o njima, i da ih ima jedan ili dva koji se mogu odmah prepoznati, ako bi bili izliveni za vreme polaganja ruku. U 1. Posl. Korinćanima 12:4–11, Pavle kaže: ‘Darovi su različni, ali je Duh jedan. I različne su službe, ali je jedan Gospod. I različne su sile, ali je jedan Bog koji čini sve u svemu. A u svakome se pojavljuje Duh u korist; jer jednome se daje Duhom reč premudrosti; a drugome reč razuma po istome Duhu; a drugome vera tim istim Duhom; a drugome dar isceljivanja, po tom istom Duhu; a drugome da čini čudesa, a drugome proroštvo, a drugome da razlikuje duhove, a drugome različni jezici, a drugome da kazuje jezike. A ovo sve čini jedan i taj isti Duh razdeljujući po svojoj vlasti svakome kako hoće.’
Ovde se pominje nekoliko darova, pa ipak koji od svih njih posmatrač može prepoznati prilikom polaganja ruku? Reč mudrosti i reč znanja su darovi kao i drugi, pa ipak ako osoba poseduje oba ova dara, ili ih je primila polaganjem ruku, ko bi to prepoznao? Drugi mogu primiti dar vere, a da nisu svesni toga. Ili, pretpostavimo da čovek ima dar isceljenja ili moć da izvodi čudesa, a da to ne zna; biće potrebni vreme i okolnosti za korišćenje tih darova. Pretpostavimo da čovek ima duha razboritosti, ko to može prepoznati? Ili ima dar tumačenja jezika, osim ako neko govori nepoznatim jezikom, morao bi, naravno, da ćuti; postoje samo dva dara koja mogu biti uočljiva, dar za jezike i dar proroštva. Ovo su stvari o kojima se najviše govori, pa ipak, ako osoba govori nepoznatim jezikom, prema Pavlovom svedočanstvu, bila bi varvarin za prisutne [videti 1. Posl. Korinćanima 14:11]. Rekli bi da je brbljivac; a ako bi proricala nazvali bi to besmislicom. Dar za jezike je možda najmanji od svih darova, a ipak je najtraženiji.
Stoga, u skladu sa svedočanstvom iz Svetih pisama i objavama Duha u drevno doba, o tome su ljudi mogli znati veoma malo, osim u izuzetnim prilikama kao što je ona na dan Pedesetnice. O najvećim, najboljim i najkorisnijim darovima posmatrač ne zna ništa …
Objave dara Svetog Duha, posluživanje anđela, ili izliv moći, veličanstvo ili slava Božja, bili su veoma retko javno objavljivani, i to obično Božjem narodu, kao na primer Izraelcima; ali najčešće, kada su dolazili anđeli, ili se sam Bog objavljivao, to je bilo pojedincima nasamo, u njihovim odajama; u divljini ili na poljima, i obično bez buke ili uskomešanosti. Anđeo je izbavio Petra iz tamnice usred noći; došao je Pavlu neprimećen od ostalih; ukazao se Mariji i Jelisaveti bez znanja drugih; govorio Jovanu Krstitelju dok ljudi oko njega nisu bili svesni toga.
Kada je Jelisije video izraelska bojna kola i njihove konjanike, drugi to nisu znali. Kada se Gospod ukazao Avramu, bilo je to na ulazu njegovog šatora; kada su anđeli posetili Lota, niko ih nije prepoznao osim njega, što je bio slučaj i sa Avramom i njegovom ženom; kada se Gospod ukazao Mojsiju, bilo je to u plamenom grmu, u šatoru ili na planinskom vrhu; kada je Ilija bio uzet u ognjenim kolima, svet to nije primetio; a kada je bio u raspuklini stene, nastupila je jaka oluja, ali Gospod nije bio u oluji; a onda je došlo do zemljotresa, ali Gospod nije bio u zemljotresu; a posle toga se začuo glas tih i tanak, a to je bio glas Gospodnji koji je rekao: ‘Šta ćeš ti tu, Ilija?’ [Videti 1. Knj. o carevima 19:11-13 ]
Gospod se ne može uvek prepoznati po oluji Njegovog glasa, pokazivanjem Njegove slave ili objavama Njegove moći; i oni koji su najnestrpljiviji da to vide, poslednji su koji su spremni da se suoče sa tim, i da je Gospod hteo da objavi svoju moć kako je učinio deci Izraelovoj, takvi ljudi bi rekli: ‘Neka nam ne govori Bog, da ne pomremo.’ [Videti 2. Knj. Mojsijeva 20:19.]” (Učenja Džozefa Smita)
Članak naše vere kaže: „Verujemo u dar jezika, proroštva, otkrivenja, viđenja, isceljenja, tumačenja jezika i tako dalje.”
„Verujemo … u proroštvo, jezike, viđenja, otkrivenja, darove i u isceljenja; i da te stvari ne možemo imati bez dara Svetog Duha.”
Znači svaki koji je kršten vodom i duhom dobija neki dar, i ako bude vodio pravedan život i tražio ga, Sveti Duh će mu ga otkriti.”
„Pavle kaže da se nekome daje dar da govori jezike, drugome dar proroštva, nekome dar isceljenja; a opet: ‘Eda li su svi proroci? Eda li svi govore jezike? Eda li svi kazuju?’ jasno pokazujući da nisu svi posedovali tih nekoliko darova, ali da je jedan primio jedan dar, drugi neki drugi dar – nisu svi proricali, nisu svi govorili jezike, nisu svi izvodili čudesa, ali svi su primili dar Svetog Duha; u vreme apostola ponekad su govorili jezicima i proricali, a ponekad ne …
Crkva je organizacija koju čine različiti članovi i precizno se podudara sa ljudskim organizmom, i Pavle je, pošto je govorio o različitim darovima, rekao: ‘A vi ste telo Hristovo i udi među sobom; i jedne dakle postavi Bog u crkvi prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, a potom čudotvorce, onda darove isceljivanja, pomaganja, upravljanja, različne jezike. Eda li su svi učitelji? Eda li su svi čudotvorci? Eda li svi govore jezike? Eda li svi kazuju?’ Očigledno je da ne; ipak, svi su delovi jednog tela. Oko, uvo, glava ili ruka nisu svi delovi prirodnog tela – ipak oko ne može reći uhu da mu ne treba, niti glava nozi da joj ne treba; svi oni su sastavni delovi u savršenoj mašini – jedno telo; i ako jedan ud pati, svi delovi pate sa njim: ako se jedan ud raduje, svi ostali slave sa njim. [Videti 1. Posl. Korinćanima 12:9, 10, 18-21, 26–30.]
To su, dakle, sve darovi; oni dolaze od Boga; Božji su; sve su to darovi Svetog Duha.”
Darove Duha primamo postušnošću i verom.
„Zbog toga što nedostaje vera, nedostaju i plodovi. Od stvaranja sveta nijedan čovek nije imao veru a da ona nije urodila plodom. Verni su u drevna vremena obuzdavali vatrenu stihiju, izmicali oštrici mača, žene su dočekivale svoje mrtve, itd. Verom su svetovi stvarani. [Videti Jevrejima 11:3, 34, 35.] Čovek koji nema nijedan dar nema veru; on obmanjuje sebe ako misli da je ima. Vera nedostaje ne samo među bezbožnicima, nego i među onima koji sebe smatraju hrišćanima, tako da nedostaju i jezici, isceljenja, proroštva, i proroci i apostoli, i svi darovi i blagoslovi.”
„Darovi koji prate one koji veruju u jevanđelje i poslušni su mu, kao znaci da je Gospod uvek isti u svom delovanju sa poniznim pristalicama i sledbenicima istine, počeli su da se izlivaju na nas, kao i u drevna vremena.”
Ako budete poslušni jevanđelju iskrenog srca, obećavam vam u ime Gospodnje, da će vas pratiti blagoslovi koje je Spasitelj obećao, i po tome možete proveriti da li sam odani sluga Božji.”
Darovi Duha obično se primaju tiho i nasamo, bez spoljašnjih ispoljavanja.
„Različita su i suprotstavljena mišljenja ljudi u vezi sa darom Svetog Duha. Neki ljudi skloni su da svako ispoljavanje Božjeg Duha nazivaju natprirodnim, dok ima onih koji misle da nema nikakvih ispoljavanja u vezi sa tim; i da je to samo impuls uma, ili unutrašnji osećaj, utisak, ili tajno svedočanstvo ili dokaz koji ljudi poseduju, i da takve stvari kao što su spoljašnje ispoljavanje ne postoje.
Ne iznenađuje to što su ljudi u velikoj meri neupućeni u načela spasenja, a posebno u prirodu, službu, moć, uticaj, darove i blagoslove dara Svetog Duha, uzevši u obzir da se vekovima unazad ljudska porodica razvijala u velikoj tami i neznanju, bez otkrivenja, ili nekog pravog merila [preko kojeg bi] dolazila do saznanja o Božjem delu, koje se može obznaniti jedino preko Duha Božjeg. Stoga se često dešava, da kada starešine ove Crkve propovedaju stanovnicima sveta da će primiti Svetog Duha ako budu poslušni jevanđelju, ljudi očekuju da vide neku čudesnu objavu, neki veliki prikaz moći, ili izvođenje nekog neverovatnog čuda …
Ljudska porodica je veoma sklona da ide u krajnosti, posebno u religioznim stvarima, i otuda ljudi po pravilu ili žele ispoljavanje nekog čuda ili uopšte neće verovati u dar Svetog Duha. Ako starešina položi svoje ruke na osobu, mnogi misle da ta osoba odmah mora ustati i govoriti jezike i proricati; ta ideja je preuzeta iz situacije Pavlovog polaganja ruku na izvesne pojedince koji su prethodno (kako su izjavili) bili kršteni Jovanovim krštenjem; kojim kada ga je obavio, oni ‘govorahu jezike i proricahu.’ [Videti Dela apost. 19:1–6.] …
Verujemo da se Sveti Duh dodeljuje polaganjem ruku onih koji imaju vlast i da su dar jezika, a i dar proroštva darovi Duha, i dobijaju se tim putem; ali zatim reći da su ljudi uvek proricali i govorili jezicima kada su bili rukopoloženi, znači izjaviti ono što je netačno, u suprotnosti sa praksom apostola i u suprotnosti sa svetim zapisom …
… Svi darovi Duha nisu vidljivi prirodnom čulu vida, ili ljudskom razumevanju; zaista samo malo njih jeste … Većina može prepoznati tek nekoliko. Petar i Jovan su bili apostoli, a jevrejski sud ih je ipak kaznio kao varalice. Pavle je bio i apostol i prorok, a ipak su ga kamenovali i bacili u tamnicu. Ljudi o tome nisu znali ništa, mada je on posedovao dar Svetog Duha. Naš Spasitelj je bio pomazan uljem radosti više od Njegovih drugova [videti Posl. Jevrejima 1:9], ipak su ljudi bili daleko od toga da Ga poznaju, i rekli su da je Velzevul i razapeli su Ga kao varalicu. Ko bi mogao da pokaže pastira, učitelja ili jevanđelistu na osnovu njihovog izgleda, a oni ipak imaju dar Svetog Duha?
Ali govoreći o drugim članovima Crkve i ispitujući darove o kojima je Pavle govorio, otkrićemo da svet u suštini ne može ništa znati o njima, i da ih ima jedan ili dva koji se mogu odmah prepoznati, ako bi bili izliveni za vreme polaganja ruku. U 1. Posl. Korinćanima 12:4–11, Pavle kaže: ‘Darovi su različni, ali je Duh jedan. I različne su službe, ali je jedan Gospod. I različne su sile, ali je jedan Bog koji čini sve u svemu. A u svakome se pojavljuje Duh u korist; jer jednome se daje Duhom reč premudrosti; a drugome reč razuma po istome Duhu; a drugome vera tim istim Duhom; a drugome dar isceljivanja, po tom istom Duhu; a drugome da čini čudesa, a drugome proroštvo, a drugome da razlikuje duhove, a drugome različni jezici, a drugome da kazuje jezike. A ovo sve čini jedan i taj isti Duh razdeljujući po svojoj vlasti svakome kako hoće.’
Ovde se pominje nekoliko darova, pa ipak koji od svih njih posmatrač može prepoznati prilikom polaganja ruku? Reč mudrosti i reč znanja su darovi kao i drugi, pa ipak ako osoba poseduje oba ova dara, ili ih je primila polaganjem ruku, ko bi to prepoznao? Drugi mogu primiti dar vere, a da nisu svesni toga. Ili, pretpostavimo da čovek ima dar isceljenja ili moć da izvodi čudesa, a da to ne zna; biće potrebni vreme i okolnosti za korišćenje tih darova. Pretpostavimo da čovek ima duha razboritosti, ko to može prepoznati? Ili ima dar tumačenja jezika, osim ako neko govori nepoznatim jezikom, morao bi, naravno, da ćuti; postoje samo dva dara koja mogu biti uočljiva, dar za jezike i dar proroštva. Ovo su stvari o kojima se najviše govori, pa ipak, ako osoba govori nepoznatim jezikom, prema Pavlovom svedočanstvu, bila bi varvarin za prisutne [videti 1. Posl. Korinćanima 14:11]. Rekli bi da je brbljivac; a ako bi proricala nazvali bi to besmislicom. Dar za jezike je možda najmanji od svih darova, a ipak je najtraženiji.
Stoga, u skladu sa svedočanstvom iz Svetih pisama i objavama Duha u drevno doba, o tome su ljudi mogli znati veoma malo, osim u izuzetnim prilikama kao što je ona na dan Pedesetnice. O najvećim, najboljim i najkorisnijim darovima posmatrač ne zna ništa …
Objave dara Svetog Duha, posluživanje anđela, ili izliv moći, veličanstvo ili slava Božja, bili su veoma retko javno objavljivani, i to obično Božjem narodu, kao na primer Izraelcima; ali najčešće, kada su dolazili anđeli, ili se sam Bog objavljivao, to je bilo pojedincima nasamo, u njihovim odajama; u divljini ili na poljima, i obično bez buke ili uskomešanosti. Anđeo je izbavio Petra iz tamnice usred noći; došao je Pavlu neprimećen od ostalih; ukazao se Mariji i Jelisaveti bez znanja drugih; govorio Jovanu Krstitelju dok ljudi oko njega nisu bili svesni toga.
Kada je Jelisije video izraelska bojna kola i njihove konjanike, drugi to nisu znali. Kada se Gospod ukazao Avramu, bilo je to na ulazu njegovog šatora; kada su anđeli posetili Lota, niko ih nije prepoznao osim njega, što je bio slučaj i sa Avramom i njegovom ženom; kada se Gospod ukazao Mojsiju, bilo je to u plamenom grmu, u šatoru ili na planinskom vrhu; kada je Ilija bio uzet u ognjenim kolima, svet to nije primetio; a kada je bio u raspuklini stene, nastupila je jaka oluja, ali Gospod nije bio u oluji; a onda je došlo do zemljotresa, ali Gospod nije bio u zemljotresu; a posle toga se začuo glas tih i tanak, a to je bio glas Gospodnji koji je rekao: ‘Šta ćeš ti tu, Ilija?’ [Videti 1. Knj. o carevima 19:11-13 ]
Gospod se ne može uvek prepoznati po oluji Njegovog glasa, pokazivanjem Njegove slave ili objavama Njegove moći; i oni koji su najnestrpljiviji da to vide, poslednji su koji su spremni da se suoče sa tim, i da je Gospod hteo da objavi svoju moć kako je učinio deci Izraelovoj, takvi ljudi bi rekli: ‘Neka nam ne govori Bog, da ne pomremo.’ [Videti 2. Knj. Mojsijeva 20:19.]” (Učenja Džozefa Smita)