Mirjam
Član
- Poruke
- 174
- Reakcijski bodovi
- 14
- Bodovi
- 0
Marcion: Zaboravljeni "otac" i izumitelj Novog zavjeta
Autor: Cassandra J. Farrin
Kršćanstvo mnogo duguje čovjeku koji nema izravne veze s Isusom iz Nazareta ili Pavlom iz Tarza – čovjeku kojeg su preteče ortodoksnog kršćanstva proglasile heretikom. Marcion (oko 95.-165. n. e.) bio je brodograditelj, vjerojatno i vlasnik broda, iz Ponta, male regije u današnjoj sjevernoj Turskoj. Malo toga znamo o njemu osim da se u nekom trenutku svoje karijere pridružio kršćanskoj zajednici u Rimu da bi se tamo našao upleten u raspravu s tamošnjim vodstvom. Naposljetku nisu uspjeli riješiti svoje nesuglasice i marcionitska zajednica se odvojila od drugih Isusovih sljedbenika tog doba. Nepoznato je koliko su zajednice bile odvojene u praksi, ali u nekim dijelovima drevnog svijeta marcionisti su nazivani "kršćanima", dok su se skupine s bližim vezama s judaizmom nazivale "nazarenima".
Marcion ima trajni legitimitet za kršćane kao izumitelj Novog zavjeta. Oni nisu vjerovali da je Isusov bog židovski bog. Vjerovali su da je židovski bog bog stvoritelj koji vlada na temelju osude i nasilja, što je Marcion tvrdio pozivajući se na nasilne tekstove u hebrejskim spisima. Marcion je Isusovog boga vidio kao potpuno novo biće, višeg boga koji je omogućio bijeg od osude ovoga svijeta. Što je najvažnije, marcionisti su imali nešto što nijedan drugi kršćanin nije imao: kanon vlastitih spisa.
Kritičari Marciona poput Tertulijana i Epifanija žalili su se da je Marcion krojio i uređivao Sveto pismo kako bi odgovaralo njegovim uvjerenjima. Bibličar Adolf von Harnack prihvatio je ovu tvrdnju u svom konačnom tekstu o Marcionu, Marcion: Evanđelje stranog Boga (1920.). Međutim, Tertulijan i Epifanije živjeli su nekoliko generacija nakon Marciona i pretpostavili su da je Novi zavjet koji su čitali već postojao u Marcionovoj eri. Nije. Marcionovi kritičari čitali su povijest unatrag umjesto unaprijed: još nije postojao Novi zavjet.
Skloni smo pretpostaviti da je verzija kršćanstva koju danas vidimo bila neizbježna, ali zapravo je bilo mnogo mogućih načina za razvoj kršćanstva. Kršćanstvo možda uopće nikada ne bi postala religija sa svojim svetim spisima. Kršćani su mogli nastaviti tumačiti i reinterpretirati hebrejske spise, oslanjati se na usmeno pripovijedanje, smatrati se Židovima i tako dalje. Stav marcionita je bio da se odvoje od Židova što je dovelo do objave "Novog" zavjeta, i tako je sve krenulo.
Kako je izgledala Marcionova verzija Novog zavjeta? Imala je dva dijela: Evanđelje, i to je bilo evanđelje po Luki, i “Apostolstvo”, zbirka Pavlovih pisama. Marcion je prvi predstavio šest od deset Pavlovih poslanica koja današnji moderni bibličari sada smatraju autentičnima. Bibličari su došli do zaključka da su samo neka pisma koja se pripisuju Pavlu autentična (većina isključuje 1. i 2. Timoteju i Titu, na primjer). Marcion ovo mišljenje podupire. Uključivanje Pavlovih pisama u Novi zavjet nipošto nije sigurno. Ipak, Marcionov izbor da uključi Pavlove poslanice je uspio potaknuti druge zajednice da učine istu stvar kada se sastavljao kanon svetih spisa, iako je njegovim konkurentima trebalo dvjesto godina da uspostave kanon koji se danas nalazi u Biblijama.
Ono što je Marcion učinio je direktno povezano s onim što je Novi zavjet kasnije postao. On je izravno utjecao na oblik i sadržaj Novog zavjeta.— Westar Institute (@WestarInstitute) 24. listopada 2013.
Be Duhn identificira četiri značajna doprinosa Marciona kršćanskoj povijesti:
1.Kršćani duguju ideju "Novog" zavjeta Marcionu.
2.Kršćani duguju Marcionu oblik Novog zavjeta.
3.Kršćani Marcionu duguju istaknutost Pavlova glasa u Novom zavjetu.
4.Konačno, kršćani Marcionu duguju kršćanski identitet izgrađen na posebnim vlastitim spisima.
…......................................................................................................
Polikarp, učenik apostola Ivana i od njega postavljen za biskupa Smirne, bio je poglavar cijele Azije, gdje je vidio i imao za učitelje neke od apostola i onih koji su vidjeli Gospodina. On je, zbog nekih pitanja u vezi s danom Pashe, otišao u Rim u vrijeme cara Antonina Pija dok je Anicet upravljao crkvom u tom gradu. Tamo je vratio vjeri mnoge vjernike koji su bili prevareni nagovorom Marciona i Valentina, a kada ga je Marcion slučajno sreo i pitao ga: Poznaješ li nas, odgovorio je: Poznajem prvorođenca đavoljeg.
Autor: Cassandra J. Farrin
Kršćanstvo mnogo duguje čovjeku koji nema izravne veze s Isusom iz Nazareta ili Pavlom iz Tarza – čovjeku kojeg su preteče ortodoksnog kršćanstva proglasile heretikom. Marcion (oko 95.-165. n. e.) bio je brodograditelj, vjerojatno i vlasnik broda, iz Ponta, male regije u današnjoj sjevernoj Turskoj. Malo toga znamo o njemu osim da se u nekom trenutku svoje karijere pridružio kršćanskoj zajednici u Rimu da bi se tamo našao upleten u raspravu s tamošnjim vodstvom. Naposljetku nisu uspjeli riješiti svoje nesuglasice i marcionitska zajednica se odvojila od drugih Isusovih sljedbenika tog doba. Nepoznato je koliko su zajednice bile odvojene u praksi, ali u nekim dijelovima drevnog svijeta marcionisti su nazivani "kršćanima", dok su se skupine s bližim vezama s judaizmom nazivale "nazarenima".
Marcion ima trajni legitimitet za kršćane kao izumitelj Novog zavjeta. Oni nisu vjerovali da je Isusov bog židovski bog. Vjerovali su da je židovski bog bog stvoritelj koji vlada na temelju osude i nasilja, što je Marcion tvrdio pozivajući se na nasilne tekstove u hebrejskim spisima. Marcion je Isusovog boga vidio kao potpuno novo biće, višeg boga koji je omogućio bijeg od osude ovoga svijeta. Što je najvažnije, marcionisti su imali nešto što nijedan drugi kršćanin nije imao: kanon vlastitih spisa.
Kritičari Marciona poput Tertulijana i Epifanija žalili su se da je Marcion krojio i uređivao Sveto pismo kako bi odgovaralo njegovim uvjerenjima. Bibličar Adolf von Harnack prihvatio je ovu tvrdnju u svom konačnom tekstu o Marcionu, Marcion: Evanđelje stranog Boga (1920.). Međutim, Tertulijan i Epifanije živjeli su nekoliko generacija nakon Marciona i pretpostavili su da je Novi zavjet koji su čitali već postojao u Marcionovoj eri. Nije. Marcionovi kritičari čitali su povijest unatrag umjesto unaprijed: još nije postojao Novi zavjet.
Skloni smo pretpostaviti da je verzija kršćanstva koju danas vidimo bila neizbježna, ali zapravo je bilo mnogo mogućih načina za razvoj kršćanstva. Kršćanstvo možda uopće nikada ne bi postala religija sa svojim svetim spisima. Kršćani su mogli nastaviti tumačiti i reinterpretirati hebrejske spise, oslanjati se na usmeno pripovijedanje, smatrati se Židovima i tako dalje. Stav marcionita je bio da se odvoje od Židova što je dovelo do objave "Novog" zavjeta, i tako je sve krenulo.
Kako je izgledala Marcionova verzija Novog zavjeta? Imala je dva dijela: Evanđelje, i to je bilo evanđelje po Luki, i “Apostolstvo”, zbirka Pavlovih pisama. Marcion je prvi predstavio šest od deset Pavlovih poslanica koja današnji moderni bibličari sada smatraju autentičnima. Bibličari su došli do zaključka da su samo neka pisma koja se pripisuju Pavlu autentična (većina isključuje 1. i 2. Timoteju i Titu, na primjer). Marcion ovo mišljenje podupire. Uključivanje Pavlovih pisama u Novi zavjet nipošto nije sigurno. Ipak, Marcionov izbor da uključi Pavlove poslanice je uspio potaknuti druge zajednice da učine istu stvar kada se sastavljao kanon svetih spisa, iako je njegovim konkurentima trebalo dvjesto godina da uspostave kanon koji se danas nalazi u Biblijama.
Ono što je Marcion učinio je direktno povezano s onim što je Novi zavjet kasnije postao. On je izravno utjecao na oblik i sadržaj Novog zavjeta.— Westar Institute (@WestarInstitute) 24. listopada 2013.
Be Duhn identificira četiri značajna doprinosa Marciona kršćanskoj povijesti:
1.Kršćani duguju ideju "Novog" zavjeta Marcionu.
2.Kršćani duguju Marcionu oblik Novog zavjeta.
3.Kršćani Marcionu duguju istaknutost Pavlova glasa u Novom zavjetu.
4.Konačno, kršćani Marcionu duguju kršćanski identitet izgrađen na posebnim vlastitim spisima.
…......................................................................................................
Polikarp, učenik apostola Ivana i od njega postavljen za biskupa Smirne, bio je poglavar cijele Azije, gdje je vidio i imao za učitelje neke od apostola i onih koji su vidjeli Gospodina. On je, zbog nekih pitanja u vezi s danom Pashe, otišao u Rim u vrijeme cara Antonina Pija dok je Anicet upravljao crkvom u tom gradu. Tamo je vratio vjeri mnoge vjernike koji su bili prevareni nagovorom Marciona i Valentina, a kada ga je Marcion slučajno sreo i pitao ga: Poznaješ li nas, odgovorio je: Poznajem prvorođenca đavoljeg.