Krize vjere i kako ih prevazići?

[Maki]

Vjerujem da smo svi imali određene krize vjere u svom životu. Možda zbog nekih tužnih događaja, možda zbog neuspjeha na ličnom nivou, možda ste jednostavno razmišljali o tome. Ja ću ispričati jednu svoju priču od prošle godine. Vjerovatno će vam zvučati čudno i nategnuto. Odmah da se ogradim ne tvrdim da je djelovao Bog niti bilo šta slično ali da vam ispričam kako sam ja to doživio.



Ja sam fan true crime žanra i volim slušati podcaste o tome i čitati. Kao mali sam gledao Discovery Crime and Investigation i otuda je to poteklo. I tako sam naletio na jedan slučaj koji je bio toliko brutalan i zao da sam se po prvi put u dugo vremena zapitao "ima li Boga kad se tako nešto dogodilo". Iako sam logički gledano znao da je Bog ljudima dao slobodnu volju i da nije Božja odgovornost i da su mnogi Sv. Oci o tome pisali nekako nisam mogao izbaciti taj slučaj iz glave i stalno sam razmišljao o njemu. Što je pomalo i čudno jer sam ja takođe veliki zaljubljenik u istoriju a pogotovo Drugi svjetski a svako zna kakva su se zvjerstva radila u tom periodu. Ali valjda je to ona čuvena "smrt jednog tragedija smrt miliona statistika" gdje kad čitaš o smrti miliona nekako to filtriraš dok kad se fokusiraš na jednu žrtvu onda baš vidiš svu nehumanost koju čovjek može prikazati.



Ja sam inače neko ko se često bori sa intruzivnim pomislima u nekoj formi blagog OCDa tako da mi je još bilo gore. I prolazili su dani, počeo je Veliki post i ja sam krenuo postiti ali nikako da se riješim tih pomisli. Čak sam se jedno veče pred spavanje pomolio Bogu za pokoj duše te osobe koja je bila žrtva tog slučaja i za nju zapalio svijeću kad sam otišao u crkvu. I tako je došla jedna nedelja kad sam se spremao da odem na Sv. Liturgiju u Sabornu Crkvu u Novom Sadu i u recommended na YouTube mi je došla pjesma episkopa zvorničko-tuzlanskog gospodina Fotija "Vaskrsenja dan". Ja sam pustio tu pjesmu i isplakao sam se kao malo dijete. Suza suzu stiže. Toliko nisam plakao ne pamtim kada. Jednostavno kao da je iz mene sve izašlo i nisam se mogao zaustaviti.



Otišao sam na Sv. Liturgiju i kad je bogosluženje krenulo, kad su ušli sveštenici i vladika Irinej Bulović i kad su krenuli kaditi ikonu sv. Georgija na centru hrama i okolo po hramu, kad je krenulo pojanje, ja ne mogu opisati taj osjećaj. Imao sam osjećaj da ću se onesvijestiti i opet su mi suze došle na oči ali me je oblio takav mir i spokoj da su se sve sumnje nestale. I tih nekih dva sata Liturgije mi je proletilo kao minuta. Nakon toga mogao sam čitati opet o tom slučaju ili o bilo kom drugom i nisam se više nikad pitao ima li Boga.



Neću tvrditi da je to bilo kakvo Božje čudo jer ne smijemo izgubiti iz vida da ljudi imaju mogućnost autosugestije koja može svašta napraviti a ja nisam neko ko je dostojan i sposoban da procjenjuje šta je to bilo niti bih se to ikad usudio. Ali to jeste bilo nešto što mi se dogodilo.

 

[Jake]

Sada cu ja ispricati nesto sto bi malo ko mogao da povjeruje. Momak od nekih 20ak godina koji pati od jakog pure OCD i koji mi je jako blizak je dobio blasphemy-OCD. Znaci cijeli dan i cijelu noc njemu se dolazile te intrusive misli kao tebi, jedino njemu MAXIMAL. Necu ulaziti u detalje jer da nebi okidnuo tvoj blagi OKP ako ga jos imas, ali to je bio cisti pakao za njega. Sve povezano za Boga i vjerske stvari. Nije mogao da vidi nijednu sliku od nekog sveca ili bilo cega. Kada je otisao psihologu kaze imas sizo-afektivni poremecaj. No drugi specijalista kaze imas samo P-OCD. Ali lijeka nije bilo. Tablete nisu pomagale. Ljudi kazu idi molii se Bogu ali kako ce se moliti to je isto kao da se plasis visine pa ti neko kaze idi skaci iz aviona sa padobranom. U stvari skakanjem sa visine moze izlijeciti osobu koja se toga plasi ali u nnjegovom slucaju exposure therapy nije bio moguc.



Ja sam mu rekao da ostavi vjeru na neko vrijeme dok mu ne bude bolje. To je izgledala kao jedina opcija. Rijesio je da postane ateista privremeno. To mu je dosta pomoglo jer prije nije mogao da izdrzi svakodnevne prisilne misli o svemu svetome.



To je stvarno zalosno. Zamisli da sada jedini nacin da spasis sebi zivot je da ostavis svoju vjeru. Ili to ili ubiti se. I kada je otisao u nevjerstvo morao je da uci da bude ateist. Nakon otp. 3 godine vise nije vjerovao. Tako je ostao punih deset godina. Ja sam se nekada plasio da ako umre kao ateista mozda cu ja biti kriv jer sam ga podrzavao u tome ali covjek zaista nije imao izbora i nisam mu pomogao nizasto drugo nego da mu spasim zivot. I Bog to razumije.



Srecom prije 5 godina vratio se u vjeru. OCD je jos tu ali hvala Bogu nije kao prije. Ali barem sada vjeruje.



Poslije sam citao da cak i ateisti mogu imati problema sa blasphemy OCD