To je tačno, ipak ono što čovek veruje nemože se dokazati. A kada bi moglo onda bi znali i ne bi imali razlog da verujemo.
U istocnjackim filozofijama se ta vjera (o kojoj mi obicno govorimo) naziva povjerenje. To je jedan od pocetnih koraka svakog saznanja. Ali pravo iskustveno znanje bi trebalo biti potvrda te vjere, tog povjerenja, a ne razlog za odbacivanje vjere. Npr. cuo sam da postoji Pariz, vjerujem da je to tako. Procitao sam i ponesto knjiga o Parizu, ali tek ako jednom i sam odem u Pariz, steci cu pravo znanje o Parizu. Znat cu to tada sam za sebe, vlastitim uvidom i iskustvom. To nece biti razlog da odbacim svoju vjeru u postojanje Pariza, nego da je potvrdim.
Medjutim, ako ja odem, a tamo nema Pariza, onda znaci da su lagali i to je dokaz da je moja prethodna vjera bila neutemeljena, isprazna i zato se takva neutemeljena vjera naziva praznovjerje. To znaci da moja vjera u Pariz nije bila utemeljena na istini, nego na praznovjerju.
Niko ne može sa sigurnošću dokazati da je ono što je napisano u svetim pismima zapravo istina, to važi i za Bibliju. Ali i za Kuran. Ne može se dokazati da je Mojsije razgovarao sa vatrenim grmom ili razdvojio Crveno more ili da je Hristos vaskrsao iz mrtvih.
Zato sveti spisi nisu kraj duhovnog puta, nego tek njegov pocetak. Znas kako ide ona djecja pjesmica o pacojoj skoli...
...ucili su ucili
od srijede do petka,
al' se nisu maknuli
niti od pocetka...
Samo citanjem svetih spisa i vjerovanjem da je tako, necemo puno postici. Necemo se puno maknuti od pocetka.
Ne mozemo npr. samo uzeti Upanisade, procitati ih i misliti da je to to. Nakon ucenja teorije ide praksa. Tek ako odemo kod yogina koji njeguju dubinsko znanje o Bogu i kod njih postupno ucimo dalje i dublje, polako cemo produbljivati svoje znanje. Dobit cemo svoje osobno iskustvo Boga.
Jer svaka pacja skola ima price i bajke za djecu, koje pomazu djeci da bolje razumiju gradivo, ali to ne znaci da je svaka takva poucna prica iz pacje skole istinita.
