Ne bavi se samo čovjek agrikulturom! Bog je nadahnuo i jedno malo stvorenje za taj poduhvat!
Agrikulturom se čovjek bavi od davnina, a svoje znanje na tom području prenosi tisućama godina na nove generacije. Sve to je omogućavalo egzistenciju zajednicama, a i njihov rast. Vjekovima se to znanje unapređivalo, ponekad i degradiralo u okolnostima čestih ratova, ali bez obzira na to, mi danas baštinimo jako puno znanja na tom polju. Zahvaljujući svemu tome, pogotovo danas uz napredne tehnologije možemo daleko lakše dolaziti do rezultata.
Koja se to životinja bavi agrikulturom?
Mravi, odnosno određene vrste mrava koje se uglavnom nalaze u Americi i Karibima, od čega ih najviše ima u Amazoni. Te vrste mrava uzgajaju svoje gljivice za ishranu, no prije nego kažem ponešto o tome, želim vam ukratko opisati njihov svijet.
Možda bi njihov svijet bilo najbolje opisati sa pojmovima: požrtvovnost, disciplina, organizacija. Glavni fokus svakog mrava je opstanak zajednice i u skladu s tim, svaki će mrav dati svoj maksimum kako bi izvršavao svoje zadatke. U tom svijetu ne postoji gladan pojedinac, niti onaj koji zabušava, već svi rade kao jedan. Iako nemaju moć rasuđivanja niti vođu koji ih konstantno usmjerava, oni će obaviti svoj posao.
Kako mravi rade svoju agrikulturu?
Proces je iznimno kompleksan, zbog toga ću navesti samo najzanimljivije činjenice iz čitavog procesa.
Mravi radnici su ti koji su na „prvim linijama“, danonoćno rade na prikupljanju listova ili određenih dijelova biljaka za svoj uzgoj gljiva. Kažu stručnjaci da je jedna zajednica u stanju preko noći otkinuti svo lišće sa povećeg stabla, sve vam to govori koliko su aktivni i organizirani. No, da bi čitava stvar mogla funkcionirati po planu, tu uskaču mravi koji su zaduženi za izgradnju puteva, kao i oni koji održavaju iste. Uz ekipu koja radi i održava te mravlje ceste, imamo i one koji su ratnici, spremni da u svakom trenutku zaštite mrave radnike od potencijalnih ugroza, pa čak i ako to za njih znači sigurnu smrt.
Druga faza bi bila dopremanje biljnih materijala u mravinjak te njihovo pažljivo preuzimanje!
Lišće koje dopremaju mravi u mravinjak ne jedu, a zašto im onda služi?
Sav biljni materijal koji dopremaju koriste kao sirovinu za svoj uzgoj gljiva. Te sirovine preuzimaju mravi farmeri od radnika.
Odmah nakon što preuzmu lišće kreču sa temeljitom dezinfekcijom, svi oni koji se bave uzgojem gljiva u potpunosti razumiju važnost tog procesa.
Naime, mravi baš kao i mi konstantno se moraju boriti sa štetnim procesima (nepoželjnim gljivicama ili bakterijama). Stoga, puno pažnje posvećuju tom procesu, jer ako se dogodi kontaminacija postoji šansa da izbije epidemija unutar čitave kolonije, što je opasno po njihov opstanak.
Njihova borba protiv različitih bakterija se svodi na njihovu sposobnost lučenja prirodnog antibiotika (izuzetno potentan antibiotik i predmet nekolicine istraživanja!). Nakon što su očistili lišće dalje ga transferiraju u njihove podzemne vrtove gdje ih pripremaju za hranu gljivicama. Ovaj proces, kao i svi do sada, podrazumijeva određene uvjete. U ovom slučaju to bi bilo: veličina farme, temperatura i vlažnost. I najmanji disbalans ugrozio bi čitav proces (učinio ga nemogućim), što bi dovelo do nestanka čitave kolonije. Upravo zato se mravi sa svojom genijalnom arhitekturom pobrinu za idealne uvjete u kojima mogu rasti te gljivice.
Zgodan je podatak da ti mravinjaci u prosjeku idu i do pet metara u dubinu, a širina i do sedam metara – to je po mravinjaku više tona zemlje koju su prethodno morali izbaciti vani, dok istovremeno rade na stotine tunela i komora. Zapažajući sve to, možemo reći kako je arhitektura mravinjaka pravo malo čudo!
Odakle mravima znanje o kultivaciji?
Iako ne postoji hijerarhija u svijetu mravi, to ih ne ograničava u planiranju i samoj organizaciji oko poslova. Svaki mrav točno zna što mu je činiti, a budući da nemaju sposobnost rasuđivanja, mi se moramo pitati tko je nadahnuo ta mala stvorenja?
Charles Darwin na sve ovo bi kazao kako je riječ o spontanim procesima usvajanja modela ponašanja i određenih navika kod mrava, no je li takvo gledište opravdano?, nipošto! Čak i ako dodamo milione godina u sav taj proces, to ga ne čini ništa vjerojatnijim.
Kada bi se radilo o spontanim procesima cijela stvar ne bi funkcionirala. I najmanja greška u čitavom procesu ugrozila bi proces izrade samih gljivica, što bi imalo za posljedicu njihov nestanak. Na kraju krajeva, u kom su to trenutku mravi spontano odlučili: hej, mogli bi se malo baviti mikologijom, a i dosta nam se sviđaju one gljivice, pa bi bilo dobro da ih krenemo uzgajati. Ništa, zna li netko iz ekipe kako se to radi?, ŠTA!, NITKO NE ZNA!, BRZO IDEMO GOOGLATI!!!
Dakle, ako bi samo kojim slučajem podbacio bilo koji segment procesa, čitava stvar ne bi uspjela. Primjerice, kada mravi ne bi bili u stanju proizvesti antibiotik, kontaminacije bi bile u stalnoj progresiji, što bi imalo za rezultat da bakterije pojedu svu hranjivu podlogu, te unište sav micelij.
Također, ako mravi koji su zaduženi na održavanju svojih cesta ne bi otklanjali česte prepreke koje nanesu učestale kiše, tada bi čitav proces vremenski kasnio, što bi rezultiralo nedostatkom sirovina, što znači manje h rane za njih.
Dakle, te vrste mrava su morale biti stvorene da funkcioniraju na točno utvrđenim principima, sve ostalo ne dolazi u obzir.
Ako ste i dalje skeptični, predlažem da pokušate sami kultivirati određenu vrstu gljiva. Kad savladate neku tehniku nakon nekog vremena, pokušajte odgovoriti sami sebi na pitanje da li su ta mala stvorenja vremenom naučila te tehnike ili su programirana od Tvorca da tako rade.
„Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar: on nema vođe, nadzornika, ni nadstojnika, ljeti se sebi brine za hranu i prikuplja jelo u doba žetve.“(Izr 6:6-8) Izvor: Link
