Besmrtnost duše

E kad kopitar već uzdiže filozofiju, moramo pogledati malo što su učili prvi kršćanski oci po ovom pitanju. Isto pitanje, zašto bi mi kršćani morali uzimati grčku filozofiju kao mjerilo našeg vjerovanja. Zato ću malo priložiti informacije iz jedne knjige kako je to sve počelo. Knjiga je M. Golubić - "Besmrtnost uvjetna ili urođena"



Klement Rimski je napisao dve Poslanice Korinćanima. U Prvoj poslanici Korinćanima, napisanoj za vreme cara Domicija, oko 95. godine, nastojao je da pomogne korintskoj crkvi da sredi svoje unutrašnje prilike. Druga Klementova poslanica Korinćanima je, u stvari, jedna homilija, koju je trebalo čitati u Korintu. Autor te poslanice je nepoznat. Harnak pripisuje tu poslanicu rimskom biskupu Soteru, oko 170.
god. posle Hrista. Klement nigde ne govori o besmrtnosti duše niti o večnom kažnjavanju. On nije verovao da zli po prirodi poseduju besmrtnost niti da će je ikada dobiti. Klement kaže da je čovek »smrtno stvorenje, koje se sastoji samo od praha i pepela, a njegov je život samo život od jednog dana«.1 I kad Klement raspravlja o smrti, što je konačna sudbina zlih, on jasno ističe da će zli biti lišeni svakog postojanja.2
Klement smatra da će samo otkupljeni naslediti besmrtnost. Sve druge nakon vaskrsenja čeka sud i osuda - druga smrt, prestanak postojanja zauvek.3 Klement je verovao da je besmrtnost uslovna. Ona će biti dana samo pravednima.



Ignacije Antiohijski, poznat po nadimku Teofor, umro je mučeničkom smrću u Rimu za vreme cara Trajana, 107. godine posle Hrista.
Ignacije je napisao sedam poslanica: Poslanicu Efescima, Magnežanima, Tralijanima, Rimljanima, Filadelfijanima, Smirnjanima i biskupu Polikarpu.
Ignacije piše da je Hristos umro za nas da bismo verom u Njega mogli izbeći smrt.4 U Poslanici Rimljanima govori o mučeničkoj smrti koja ga čeka u Rimu; kaže da će biti samleven zubima divljih zveri, koje će postati njegov grob i da će tada usnuti (smrću).5
U svojim poslanicama Ignacije nigde ne spominje pojam besmrtna duša ili nešto slično. On govori o daru večnog života ili besmrtnosti za spasene u Hristu i o prestanku postojanja ili propasti onih koji su bez Hrista.



Polikarp, biskup iz Smirne, napisao je kratku poslanicu Filibljanima, u kojoj ima mnogo citata iz Novoga zaveta. Umro je mučeničkom smrću oko 155. godine posle Hrista. Prema Polikarpovom mišljenju vaskrsenje je stožer čovekove budućnosti. U drugom poglavlju Poslanice Filibljanima, pošto podstiče veru u Gospoda Isusa koji je sam vaskrsnuo iz mrtvih, bio proslavljen i na nebu krunisan, Polikarp govori o Hristovom drugom dolasku i o našem vaskrsenju u vezi s njime. »On dolazi kao sudija živim i mrtvim. Njegovu krv Bog će tražiti od onih koji ne veruju u Njega.
Ali Onaj koji je Njega vaskrsnuo od mrtvih podići će i nas ako budemo činili Njegovu volju, hodili putem
Njegovih zapovesti i ljubili ono što je On ljubio.«6 Polikarp ističe da će samo pravedni vaskrsnuti u času Hristovog dolaska, primiti neraspadljivost i imati udela u »budućem svetu«. »Ako smo Bogu ugodni u ovom svetu, primićemo budući svet kako je obećao da će nas podići iz mrtvih; i ako živimo dostojno Njega, carovaćemo s Njime.« (2. Timotiju 2,12)7. Polikarp nigde ne Govori o večnim mukama zlih u paklu. Na saslušanju pred rimskim konzulom, Polikarp je rekao: »Ti mi pretiš ognjem koji gori samo začas, i posle se gasi, a nisi svestan ognja budućeg
suda i večne kazne, koja čeka bezbožne. Čemu oklevaš? Sprovedi što si naumio!«8



Didahe (znači Upute ili Nauka) sastoji se iz tri dela. Prvi deo se sastoji iz pouka koje treba da prime katekumeni. Tu se govori o dva puta: o putu života i o putu smrti. Drugi deo govori o hrišćanskim obredima, a u trećem se raspravlja o disciplini u crkvi. U suštini, »put života« vodi spremnosti za drugi Hristov dolazak, vaskrsenju pravednih i večnom carstvu. Nasuprot tome, »put smrti« vodi konačnom uništenju nepokajanih grešnika. Oni koji idu putem života pokazivaće ljubav Božju prema bližnjima, sudelovaće u obredu krštenja i Gospodnje večere, koja
ukazuje na večni život; biće zaokupljeni molitvom i razmišljanjem očekujući Gospodnji povratak. Didahe se završava nagoveštavanjem skorog Hristovog dolaska. Spis održava učenje apostola - život samo u Hristu za pravedne, a večna smrt za zle.9



Varnavinu poslanicu nije napisao apostol Varnava, saradnik Pavlov, već po svoj prilici jedan jevrejski hrišćanin, koji je bio duboko prožet alegorijskim Filonovim shvatanjem Biblije. Poslanica je verovatno napisana u Aleksandriji, oko 130. godine.
Prvi deo poslanice uperen je protiv judaizma. Pisac spiritualizuje dan odmora koji je bio osnovan prilikom stvaranja sveta i kasnije u Dekalogu proglašen, i suprotstavlja mu osmi dan u čast novoga sveta koji će nastati iza uništenja ovoga sveta. U drugom delu svog spisa i Varnava govori o dva puta - o putu tame i o putu svetlosti. Objašnjavajući put života, put svetlosti (19. poglavlje), Varnavaopominje: »Ne pristaj uz one koji
hode putem smrti ili tame.« A u 20. poglavlju (Put tame) izjavljuje da je put tame »put večne smrti«. On doslovno kaže: »Put tame je krivudav i pun huljenja, jer je to put večne smrti s kaznom; na tom putu su stvari koje uništavaju dušu.«10. Varnavin izraz »večna smrt« pojavljuje se prvi put u 20. poglavlju kao sinonim druge ili definitivne smrti. To je »večna smrt s kaznom«. Ovde se pravi razlika izmeñu kazne lišavanjem života ikazne bolom koji osećaju čula. »Večna smrt s kaznom« očigledno obuhvata bol ili stradanje koje prethodi smrti, prestanku postojanja bića. Dalje, u 21. poglavlju Varnava kaže: »Dobro je stoga da onaj koji je upoznao sudove Gospodnje koji su nam objavljeni hodi u njima. Jer ko ih drži biće proslavljen u Božjem carstvu; ali ko izabere suprotno (ono što se u prethodnom poglavlju osuñuje), biće uništen zajedno sa
svojim delima. Jedne čeka vaskrsenje, a druge kazna.«11 Poginuti sa svojim delima znači više ne postojati. Varnava kaže da dolazi dan kada će biti uništeni sotona i grešnici zajedno sa svojim delima.



Hermin Pastir je zbirka viñenja, zapovesti i poreñenja napisanih u Rimu oko sredine drugog stoleća. Prvi put se spominje u Muratorijevom kanonu oko 170. godine. U Herminom Pastiru takoñe je opisan »put života« i »put smrti« nizom viđenja, zapovesti i poređenja. U viđenjima se naglašava nagrada vernima -večni život, nasuprot kazne zlima - uništenju.
»Blago onima koji čine pravo; oni neće biti nikada uništeni.«12 Pravedni imaju život; zli nemaju života. Herma savetuje svima da imaju veru u Boga i da drže Njegove zapovesti. Ako budemo imali veru u Njega i držali Njegove zapovesti, dobićemo život. Nasuprot tome, kaže Herma, ko čini zlo, priprema sebi smrt. »Samo oni koji se boje Boga i drže Njegove zapovesti, imaju život u zajednici s Bogom, a oni koji ne drže Njegove zapovesti, nemaju života u sebi.»13 Kazna zlima biće primerena njihovim gresima. Uporne grešnike čeka večna propast, večna smrt.
»Oni koji su poznali Boga i videli Njegova moćna dela, a ipak dalje greše, biće dvostruko kažnjeni, i
umreće zauvek.«14 U čitavoj literaturi apostolskih otaca nigde se ne spominje da bi duša odmah posle smrti išla u nebo ili pakao. Mrtvi do časa vaskrsenja spavaju smrtnim snom. Nigde se ne spominje besmrtna duša ili besmrtan duh koji bi nadživeo smrt tela. Apostolski oci veruju da je čovek smrtan, da mrtvi do vaskrsenja spavaju, da je besmrtnost Božji dar vernima, a da nepokajane grešnike čeka potpuno, konačno i neopozivo
uništenje.



Neću da smaram kopitara, da kopiram više - sljedeći je Irenej. Ali nakon njega dolaze teolozi koji su počeli propagirati nauk o besmrtnoj duši. Atenagora, Tertulijan, Origen, Augustin itd, itd.



Fusnote
2 L. E. Froom, Op. cit., 1:766.
3 Henry Constable, The Duration and Nature of Future Punishment (London:Edward Hobs, 1886), p. 170.
4 Ignatius, The Epist. to Trallians ch. 2 (ANF, 1:66).
5 Ignatius, The Epist. to Romans ch. 2 (ANF, 1:77)
6 Polycarp, The Epist. to Philippians ch. 2 (ANF, 1:33)
7 Ibid., ch. 5, p. 34.
8 The Encyclical Epistle of Church of Smyrna, The Martyrdom of the Holy Polycarp.
9 L. E. Froom, Op. cit., 1:778.
10 Barnabas, The Epistle ch. 20 (ANF, 1:149).
11 Ibid., ch. 21, p. 149.
12 Hermas, The Pastor ch. 3 (ANF, 2:12).
13 Hermas, Commandment 7 (ANF, 2:150).
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Mislim da bi bilo korisno da definišemo šta se podrazumijeva pod besmrtnošću duše.
 
Nemamo materijalne dokaze ali imamo filozofiju kao nauku koja se bavi time još od Platona i Aristotela i razlikovanje nečega što ima životni princip i nežive materije.



Od tada se postavlja teza o smislu postojanja i besmrtnosti duše koja je po Aristotelu forma tijela.

Upravo tako, nemamo dokaze za ideju o besmrtnosti duše.
Aristotel promišlja o biti duše u kontekstu njezine povezanosti s tijelom. Smatrao je da je duša bit tijela, a ne odvojena supstancija ili entitet. U njegovom djelu, naglašava da je duša oblik prirodnog tijela koji je opremljen organima. Kako bi ilustrirao svoj stav, Aristotel navodi primjer oka: 'Kad bi oko bilo živo biće, tad bi gledanje bilo njegova duša. No kao što zjenica i gledanje čine oko tako su duša i tijelo zajedno živo biće.' Iz toga možemo zaključiti da je Aristotelova perspektiva bila da duša postoji u zajednici s tijelom te da nije nešto odvojeno od njega. Po svom ramišljanju, on bi bio bliži Kainosovom razumijevanju, dok je Platon bio nešto drugačijeg viđenja.
Ako bi duša mogla postojati izvan tijela, to bi postavilo pitanje o prirodi njihovog međusobnog odnosa. Logički gledano, ako bi duša funkcionirala neovisno o tijelu, to bi impliciralo da nisu nužno jedna cjelina ili da njihova povezanost nije toliko čvrsta kako ju je Aristotel opisivao u kontekstu biti tijela i duše kao jedinstvene supstancije.

Život mora imati smisla i mora biti besmrtan a što uključuje i postojanje Boga naravno jer bez toga nebi imali besmrtnost.

Smisao života može se tumačiti kroz svrhu, a ne nužno kroz besmrtnost. Ako svrha života izostane, tada se gubi i smisao postojanja.

Teologija produbljuje smisao postojanja kojem je izvor vjera u Boga a koja je nadnaravna i nedokaziva kao što je i Bog.

Da.

Biti u Božjem sjećanju je metafora života vječnog u Bogu da bi izbjegli nama nepoznate faze od kojih je uskrsnuće najvažniji događaj i princip života vječnog ali pošto ti izvodi onaj koji nadilazi vrijeme i prostor ono je aktuelno u Bogu kao stvarnost na koju ne utječe navedena ograničenja kao što je navedeno.

Shvaćam sumnje u teoriju "biti u Božjem sjećanju" kao metaforu vječnog života u Bogu. Međutim, i dalje ostaje otvoreno pitanje kako se ta metafora odnosi na život nakon smrti. Iako se naglašava uskrsnuće kao ključni događaj vječnog života, nije jasno kako ta "stvarnost u Bogu" precizno definira ili manifestira život nakon smrti.



Izjava o "stvarnosti koja nije podložna ograničenjima poput vremena i prostora" ostavlja mnogo neodgovorenih pitanja. Ostaje nejasno kako život nakon smrti postoji izvan tih ograničenja, ali istovremeno biva manifestiran kao stvarnost ili živuća egzistencija. Nedostatak konkretnih ilustracija ili objašnjenja kako se točno život nakon smrti odvija unutar ili izvan "stvarnosti u Bogu" više sugerira vjersku tvrdnju nego jasnu filozofsku argumentaciju. A gdje je temelj takvog vjerovanja?
 
+!

Kao trece jel tece krv kod mrtvih ljudi? Sem kad se ubiju ili kad puknu krvni sudovi sva krv ili istece ili se zgrusa i pocne da truli...I kao sto vas je valjda naucila nastavnica u skoli preko krvi se hemoglobinom unosi kiseonik a iznosi ugljen dioksid itd itd.
Kao cetvrto uspostavljanjem cirkulacije krvi u detetu se vratio zivot ili pak dusa kao jedan od prevoda.


Ljudski duh i duša nisu materijalne naravi, a krv je materijalna i raspadljiva.
Glupost je tvrditi kako je krv zapravo duša (krv=duša).



Ako je duša besmrtna, zašto je Bog postavio anđela s plamenim mačem u Edenu? Koje drvo je još bilo u Edenu osim onog s kojeg je Eva kušala voće?


Čovjek nije trebao umrijeti po prvobitnom planu.



Prvi oci su vjerovali u uskrsnuce tijela, a prvi koji je poceo govoriti o besmrtnoj dusi je bio neki Atenagora - iz imena se moze vidjeti da je grcko i koliko je platonizam imao veliki utjecaj na krscanske oce koji su ucili o besmrtnoj dusi. To i jest filozofija. Npr. poslanica Rimljanima veli plata za grijeh je smrt, a ti velis - ne smrt, nego čovjek i dalje živi vječno. Reci mi ako je Lazar bio u raju i uživao, zašto ga je onda Isus uskrsnuo - da se opet razboli na zemlji, da ga Židovi ubiju zato što je bio svjedok Isusosovog čuda?


- Zar ti ne vjeruješ u uskrsnuće tijela?



Lazar (brat Marije i Marte) nije bio u Raju i nije ga Isus uskrsnuo.
Isus je uskrsnuo i svi će ljudi (preminuli i živući) dobiti neraspadljivo tijelo prije konačnog Suda.



Pa u tome je problem, što kršćani vjeruju da neka vječna duša ide na nebo nasuprot uskrsnuću. Uskrsnuće će se dogoditi kada Kristo ponovo dođe.


Duša će uskrsnućem dobiti neraspadljivo tijelo.



Duh se vrati Bogu, tako reče Salomon.


Duh i duša su neraspadljivi, a Ljubav će dati svakome neraspadljivo tijelo (uskrsnuće).



Ok, ta duša dalje ide gore k Bogu. Što se dalje događa - kod a) s dušom pravednika - kod b) dušom bezbožnika? Što rade te duše dalje gore na nebu. Da li hodaju uživaju u rajskim prostranstvima, ili se prži u nekoj vatri ili je jednostavno Bog pohrani negdje?


Lk 12,20
Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?




'Ja' imam duh, dušu i tijelo.
Kada 'ja' preminem (usnem), raspadljivo tijelo je nebitno, a duša nije raspadljiva.
Izvan vremena i prostora 'ja', iako nemam još neraspadljivo tijelo 'negdje' moram boraviti, dok ga (neraspadljivo tijelo) ne dobijem po uskrsnuću.



Tijelo i duša, meso (put) i duh su karakteristike iste osobe, a ne
komponente koje se prigodom smrti “razdvajaju”.


Nebitno raspadljivo tijelo (meso, put,...) nestaje.
Smrt je razdvajanje.
I prva
(duh i duša od raspadljivog tijela) i druga (odlazak uskrsnulog preobraženog čovjeka od Ljubavi=Života).



E baš kako Ratzinger veli "u Božjem sjećanju" tako i ja velim, ali ne mislim da je to život poslije smrti. Biblija na više mjesta veli da mrtvi ništa ne znaju. Za tri čovjeka znamo sigurno da su na nebu. Henok, Mojsije i Ilija. Henok uzet, Ilija dobio preobraženo tijelo, a Mojsije je uskrsnut. I Petar veli kako je Davidov grob među nama, ali da on sam nije uzišao na nebo. A dobro.


Prvo je Isus uskrsnuo.
 
To je zapravo tačno.

Katolička crkva direktno uči da je duša duhovna i nematerijalna te je po svojoj naravi besmrtna.
Kako to pojašnjava 5. lateranski sabor: "To je jasno utvrđeno iz evanđelja kad Gospodin kaže: Ne mogu ubiti dušu; i na drugom mjestu, Tko mrzi svoj život na ovom svijetu, zadržat će ga za život vječni i kad obećava vječne nagrade i vječne kazne onima koji će biti suđeni prema zaslugama njihovog života".



Svaku dušu je Bog stvorio i ona je besmrtna (KKC366) i ta naravna ili prirodna besmrtnost (kada duša po naravi nije podvrgnuta raspadanju, niti joj koji stvor može oduzeti života) nije uvjetovana slobodnom odlukom čovjeka da se odvoji ili sjedini s Bogom, ona i dalje ostaje vječna.
"Svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih.
Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga"(KKC 1051-1052)



Razlikuje se trostruko značenje besmrtnosti:
1. esencijalna ili bitna, koja ne može ni pod kakvim uvjetom prestati živjeti; ova besmrtnost pripada samo Bogu
2. prirodna ili naravna besmrtnost, kada duša po naravi nije podvrgnuta raspadanju, niti joj koji stvor može oduzeti života. Ova besmrtnost pripada duši čovječjoj
3. vrhunaravna - po milosti, kad na primjer Bog tijelu koje je po svojoj prirodi podvrgnuto raspadanju, podijeli dar besmrtnosti.



Dakle, različita je priroda besmrtnosti duše i besmrtnosti tijela. Duša je po naravi besmrtna jer se ne može raspasti ni ubiti, dok tijelo nije po prirodi besmrtno, Bog raspadljivoj materiji može dati besmrtnost ne po naravi nego po vrhunaravnoj milosti.
 
Katolička crkva direktno uči da je duša duhovna i nematerijalna te je po svojoj naravi besmrtna.
Kako to pojašnjava 5. lateranski sabor: "To je jasno utvrđeno iz evanđelja kad Gospodin kaže: Ne mogu ubiti dušu; i na drugom mjestu, Tko mrzi svoj život na ovom svijetu, zadržat će ga za život vječni i kad obećava vječne nagrade i vječne kazne onima koji će biti suđeni prema zaslugama njihovog života".

Po prirodi je u potpunosti i jedino besmrtan Bog. Duša je besmrtna po milosti Božijoj kao što su recimo besmrtni i anđeli. Kada Sv. Oci kažu da je duša besmrtna misli se na to da ne umire sa tijelom već nastavlja svoje postojanje nakon odvajanja od tijela.
 
Po prirodi je u potpunosti i jedino besmrtan Bog. Duša je besmrtna po milosti Božijoj kao što su recimo besmrtni i anđeli. Kada Sv. Oci kažu da je duša besmrtna misli se na to da ne umire sa tijelom već nastavlja svoje postojanje nakon odvajanja od tijela.

Logika ti baš i nije jača strana, zanimljivo ti znaš što oci misle a ne zanima te što o tome kaže 5.lat sabor.



Kakva je priroda onoga što se ne može ubiti ili uništiti? Smrtna ili besmrtna?





Kažeš nastavlja svoje postojanje nakon odvajanja od tijela? Kako ako je smrtna?
Kažeš po milosti besmrtna što to znači?
Samo fraza da bi pametovali.



Duša je ili smrtna ili besmrtna nema treće opcije tipa je ali ili nije ali.



Bog stvara anđele i duše koji su ne materijalne prirode znači neuništivi su jer su takvi stvoreni kao bića slična Bogu.
 
Bog stvara anđele i duše koji su ne materijalne prirode znači neuništivi su jer su takvi stvoreni kao bića slična Bogu.

Ali po ovoj teoriji znači da Bog nikada ne može uništiti anđele niti bilo koje stvoreno biće - immortals.
 

To je vrlo smjela izjava. Anđeli nisu vječni kao Bog, oni su stvoreni - Bog je moćan, kako ih je stvorio, tako ih može uništiti. Sad ne znam je li to tvoja teorija, ili je to nauk KC? Koji kršćanski oci govore o tome? Mislim ovo je pitanje za sve kršćane, a većina vjeruje u besmrtnost duše (baptisti, pentekostalci)... Gore veliš da su anđeli nematerijalno stvoreni - reci mi onda kako se mogu mučiti i pržiti u vatri, isto i za duše grešnika. Ili će se čekat dok ne dobiju tijelo pri uskrsnuću pa se onda pržiti. Ovo je stvarno kompleksna tema, i kako je rekao neko gore, mi trebamo prvo da vidimo što je duša, uzeti nekoliko citata iz SZ, nekoliko iz NZ itd.
 
To je vrlo smjela izjava. Anđeli nisu vječni kao Bog, oni su stvoreni - Bog je moćan, kako ih je stvorio, tako ih može uništiti. Sad ne znam je li to tvoja teorija, ili je to nauk KC? Koji kršćanski oci govore o tome? Mislim ovo je pitanje za sve kršćane, a većina vjeruje u besmrtnost duše (baptisti, pentekostalci)... Gore veliš da su anđeli nematerijalno stvoreni - reci mi onda kako se mogu mučiti i pržiti u vatri, isto i za duše grešnika. Ili će se čekat dok ne dobiju tijelo pri uskrsnuću pa se onda pržiti. Ovo je stvarno kompleksna tema, i kako je rekao neko gore, mi trebamo prvo da vidimo što je duša, uzeti nekoliko citata iz SZ, nekoliko iz NZ itd.

Bog ne stvara ništa sa rezervom to jest ako pogriješi da popravi ili uništiti, možemo da zaključimo sljedeće pošto je Bog savršen i sva njegova djela su savršena a bića slična sebi stvara na svoju sliku pa su zbog toga kao i on po prirodi besmrtna jer ih je takve stvorio.
Jasno da je jedino Bog esencijalno besmrtan i njegova besmrtnost nije stvorena i nema nikakav uzrok.



Međutim kad on pozove neko biće samosvjesno i na svoju sliku tj. kad ga stvori onda je to neopozivo i neuništivo.
 
Logika ti baš i nije jača strana, zanimljivo ti znaš što oci misle a ne zanima te što o tome kaže 5.lat sabor.

Da, zaista me ne zanima šta kaže 5. lateranski "sabor". Evo šta kažu bogomudri svetitelji:
"Gospod Sam bez greha, jer je jedini Bezgrešan, On spasava od greha, jedan jedini stvarno Besmrtan. On spasava od đavola, jer je on jedini Istiniti Bog. Zašto nas Gospod nije spasao preko Anđela, zašto nije poslao u ovaj svet sve Nebeske besmrtne Sile, Heruvime, Serafime i Anđele da nas spasu? Zato što one nisu bile u stanju da to učine. Zato što su i Anđeli stvorena bića. Oni su bezgrešni, ali Bogom bezgrešni. Oni su besmrtni, ali Bogom besmrtni. Jedno njima nedostaje - šta? Nisu Bog. Anđeo nijedan nije Bog. A spasti čoveka od greha, od đavola spasti, niko nije mogao osim jedinog Boga, jer je samo Bog jači od đavola i od njegovih glavnih slugu i oružnika - smrti i greha. Zato je Blagi Gospod i sišao u ovaj svet i postao čovek i javio se kao Isus iz Nazareta." (Besjeda na Sretenje Gospodnje sv. Justina Ćelijskog).




Šta kažu o tome Sveti Oci?
Sv. Irinej Lionski piše da duše "se održavaju koliko Bog želi da se održavaju" (perseverant autem quoadusque eas Deus et esse, et perseverare voluerit).
Sv. Justin Mučenik piše: "Da duša živi to ne sporim. Ali ako živi ne živi kao život već kao učesnik u životu a onaj ko je učesnik u nečemu različit je od onoga u čemu učestvuje. Duša učestvuje u životu jer Bog želi da ona živi." (Dijalog sa Trifonom, poglavlje 6).
 
Ovo je bolje od Nedjeljom u 2 🍿😎.
Predlažem da istražite Bibliju kao zajednički temelj vaših vjerskih učenja. Zatim pronaći dijelove koji se odnose na temu besmrtnosti duše. Razmotrite interpretacije tih dijelova, uzimajući u obzir kontekst, povijesne okolnosti i originalni jezik.
 

Reče kopitar da Bog ne može uništiti svoja stvorenja. Evo našao sam jedan svoj post na starom foumu izija95 koji je nekada palio i žario prije 15 godina. Evo citata



"Ako Sotona, demoni i njihovi ljudski sljedbenici ne bi mogli bitit uništeni, onda Krist ne bi mogao postati Gospodarem nad svime, niti bi Njegovo kraljevstvo bilo univerzalno kraljevstvo. U takvom slučaju dio Njegova kraljevstva bio bi zauvijek odvojen za njegove neprijatelje koje On nije mogao pobijediti i uništiti. On ih može mučiti i izolirati, alli oni mogu još proklinjati Negovo ime i prkositi Njegovoj sili izazivajući Ga da ih dalje muči, i to tako zauvijek."
 
Da Bog ne stvara ništa sa rezervom, te da ako bi pogriješio da popravi ili uništi, stvara paradoks jer bi to značilo da Bog nije savršen u svom stvaranju ili da je nesavršenstvo u njegovom djelovanju moguće, što je u suprotnosti s tradicionalnim shvaćanjem Boga kao savršenog bića.



Isto tako, tvrdnja da kad Bog stvori neko biće na svoju sliku, to biće postaje neopozivo i neuništivo, dovodi do problema jer besmrtnost bića stvorenih na sliku Boga ne bi bila u skladu s idejom o slobodnoj volji. Ako bića imaju slobodnu volju i sposobnost izbora, onda bi tvrdnja da su neopoziva i neuništiva predstavljala ograničavanje njihove slobodne volje i mogućnosti izbora.
 
Reče kopitar da Bog ne može uništiti svoja stvorenja. Evo našao sam jedan svoj post na starom foumu izija95 koji je nekada palio i žario prije 15 godina. Evo citata



"Ako Sotona, demoni i njihovi ljudski sljedbenici ne bi mogli bitit uništeni, onda Krist ne bi mogao postati Gospodarem nad svime, niti bi Njegovo kraljevstvo bilo univerzalno kraljevstvo. U takvom slučaju dio Njegova kraljevstva bio bi zauvijek odvojen za njegove neprijatelje koje On nije mogao pobijediti i uništiti. On ih može mučiti i izolirati, alli oni mogu još proklinjati Negovo ime i prkositi Njegovoj sili izazivajući Ga da ih dalje muči, i to tako zauvijek."

Sotona i ostali zli duhovi kao i ljudi koji ne žele biti s Bogom neće nikad biti uništeni od strane Boga jer su stvoreni savršeni a njihov izbor je bio takav, oni upravo iz razloga što ih je Bog stvorio besmrtne a što znači da im je priroda besmrtna ne mogu prestati postojati kad bi njihova besmrtna priroda ( već samim tim kad kažemo besmrtna priroda logika nam kaže da su što drugo nego po prirodi besmrtni a što znači da je njihova priroda neuništiva jer i samo Pismo kaže da se duša ne može ubiti ili uništiti)



Nebuloza je tvrditi sljedeće da je duša besmrtna ali po milosti znači prvo kažemo da duša jeste besmrtna a onda kažemo njezina priroda nije besmrtna. ( idiotluk na kvadrat)



Onda jednostavno moramo ovako reći duša je smrtna ali je po milosti besmrtna ali ko može objasniti ovu nebuloza ....smrtna je ali nije.



Jasno je da je u povijesti crkve postojalo različitih tumačenja od strane otaca neki su bili za to da je po milosti besmrtna a neki po prirodi ali poslije 5.latersnskog Sabora svi su jednostavno ispovjedili da je po prirodi besmrtna ovo kod pravoslavnih nije dogmatizirano pa mogu kako hoće vjerovati ali svi ozbiljniji teolozi i kod njih jasno priznaju da je po prirodi. besmrtna.





Da i još nešto kad bi duša bila po milosti besmrtna ma kako glupo zvučalo kako je moguće da kao takva vječno boravi odvojena od Boga jer samo njezino odvajanje od milosti značilo bi smrt a znamo da je Pakao vječan.



Mislim da sam dovoljno rekao u svezi besmrtnosti duše i što o tome kaže Crkva.



Alternativa i baljezgarije me ne zanimaju postoji nauka koja se bavi time a zove se teologija.
 
Sotona i ostali zli duhovi kao i ljudi koji ne žele biti s Bogom neće nikad biti uništeni od strane Boga jer su stvoreni savršeni a njihov izbor je bio takav, oni upravo iz razloga što ih je Bog stvorio besmrtne a što znači da im je priroda besmrtna ne mogu prestati postojati kad bi njihova besmrtna priroda ( već samim tim kad kažemo besmrtna priroda logika nam kaže da su što drugo nego po prirodi besmrtni a što znači da je njihova priroda neuništiva jer i samo Pismo kaže da se duša ne može ubiti ili uništiti)



Nebuloza je tvrditi sljedeće da je duša besmrtna ali po milosti znači prvo kažemo da duša jeste besmrtna a onda kažemo njezina priroda nije besmrtna. ( idiotluk na kvadrat)



Onda jednostavno moramo ovako reći duša je smrtna ali je po milosti besmrtna ali ko može objasniti ovu nebuloza ....smrtna je ali nije.



Jasno je da je u povijesti crkve postojalo različitih tumačenja od strane otaca neki su bili za to da je po milosti besmrtna a neki po prirodi ali poslije 5.latersnskog Sabora svi su jednostavno ispovjedili da je po prirodi besmrtna ovo kod pravoslavnih nije dogmatizirano pa mogu kako hoće vjerovati ali svi ozbiljniji teolozi i kod njih jasno priznaju da je po prirodi. besmrtna.





Da i još nešto kad bi duša bila po milosti besmrtna ma kako glupo zvučalo kako je moguće da kao takva vječno boravi odvojena od Boga jer samo njezino odvajanje od milosti značilo bi smrt a znamo da je Pakao vječan.



Mislim da sam dovoljno rekao u svezi besmrtnosti duše i što o tome kaže Crkva.



Alternativa i baljezgarije me ne zanimaju postoji nauka koja se bavi time a zove se teologija.

To po milosti besmrtna vjeruje Maki. Ja vjerujem da je smrt san, i da će na kraju Sotona, njegovi anđeli i bezbožnici biti skroz uništeni. Kao što psalmisti vele, tražit ćeš mjesto bezbožnika ali njega nema, ili prorok Malahija, izgorijet će im i grane i korijen itd.
 
+!

"Ako Sotona, demoni i njihovi ljudski sljedbenici ne bi mogli bitit uništeni, onda Krist ne bi mogao postati Gospodarem nad svime, niti bi Njegovo kraljevstvo bilo univerzalno kraljevstvo.


- Ako neki kralj u svom kraljevstvu osudi izdajice na kaznu zatvora iz kojeg nikada neće izaći, zar nije gospodar nad cijelim svojim kraljevstvom?



U takvom slučaju dio Njegova kraljevstva bio bi zauvijek odvojen za njegove neprijatelje koje On nije mogao pobijediti i uništiti.


Izdajice su pobijeđene.



Ljubav ne likuje, nego je Pravedna, te poštuje slobodnu volju buntovnih osoba.
Ljubav nikoga ne dovodi u Kraljevstvo protiv nečije slobodne volje.
Buntovna osoba, koja je odvojena od Života, može željeti, da više ne postoji, ali to je samo neostvariva želja.
Život ne može dati osobi nepostojanje kao životinjama.



On ih može mučiti i izolirati, alli oni mogu još proklinjati Negovo ime i prkositi Njegovoj sili izazivajući Ga da ih dalje muči, i to tako zauvijek." @izaija95


Ljubav nikoga ne muči.



Ja vjerujem da je smrt san, i da će na kraju Sotona, njegovi anđeli i bezbožnici biti skroz uništeni. Kao što psalmisti vele, tražit ćeš mjesto bezbožnika ali njega nema, ili prorok Malahija, izgorijet će im i grane i korijen itd.


Meni je jasno, da 'ljudska guzica' pametuje od početka.
Čak je među 'židovima' bilo onih, koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela ('saduceji').
No, ako se netko smatra 'kršćaninom', onda bi ponekad trebao barem malo pročitati i analizirati u Duhu Svetom nešto iz 'Evanđelja',
jer se i ono nalazi u 'Ljubavnom Pismu' (Biblija).
 
+!





- Ako neki kralj u svom kraljevstvu osudi izdajice na kaznu zatvora iz kojeg nikada neće izaći, zar nije gospodar nad cijelim svojim kraljevstvom?







Izdajice su pobijeđene.




Ljubav ne likuje, nego je Pravedna, te poštuje slobodnu volju buntovnih osoba.
Ljubav nikoga ne dovodi u Kraljevstvo protiv nečije slobodne volje.
Buntovna osoba, koja je odvojena od Života, može željeti, da više ne postoji, ali to je samo neostvariva želja.
Život ne može dati osobi nepostojanje kao životinjama.







Ljubav nikoga ne muči.







Meni je jasno, da 'ljudska guzica' pametuje od početka.
Čak je među 'židovima' bilo onih, koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela ('saduceji').
No, ako se netko smatra 'kršćaninom', onda bi ponekad trebao barem malo pročitati i analizirati u Duhu Svetom nešto iz 'Evanđelja',
jer se i ono nalazi u 'Ljubavnom Pismu' (Biblija).

Jedno je istina - a to je da je nauk o vječnom mučenju zlih otjerao milione ljudi od Boga i to je činjenica. Teško tim učiteljima u onaj dan. Brate, nema života nakon smrti niti vječne muke zlih - to je pogrešna interpretecija kako ti veliš "Ljubavnog Pisma".
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Nazad
Vrh