- Poruke
- 278
- Reakcijski bodovi
- 14
- Bodovi
- 18
Moguće je da trenutno ne znam dovoljno uvjerljivo opisati razliku između Božje i ljudske ljubavi, ali ona postoji. Ne mogu reći da sam veliki stručnjak i da znam sve jer to nije istina, sebe vidim kao učenika koji je na početku puta prema Bogu pa stoga moje razumijevanje istine i ljubavi nije savršeno. Za logiku vjerujem da je jedna, isto kao i matematika, te da obje dolaze od Boga. No što se morala tiče, ovdje postoje dvije skupine zakona jer postoje dvije vrste ljubavi, kao što sam ranije rekao, ljudska i Božja. Logino je da ako postoje dvije ljubavi da isto tako postoje različiti zakoni koji su nadležni u oba slučaja. Vjerujem da Bog ima hijerarhiju zakona te da postoje "niži" i "viši" zakoni. Nižim zakonima smo automatski podložni njihovom djelovanju (npr zakonu kompenzacije - "kako siješ tako ćeš žeti), dok za Više zakone treba naša iskrena želja kako bi ih iskoristili. (npr. zakon oprosta i pokajanja)Drugi problem koji vidim jeste da stalno uvodis dvije razine morala i logike.
Jedna je obicna, a druge je neka bozanska. Nije uvjerljivo opisana razlika izmedju te dvije.
U budizmu je stvar oko morala mnogo jednostavnije postavljena. Nemoralno (lose, zlo, grijesno) je ono sto nanosi patnju drugima. Treba izbjegavati nanositi patnju sebi i drugime te razvijati osjecaj dobronamjernosti prema sebi i drugima.
U primjeru govorenja istine... nije tocno da se uvijek treba govoriti istina. Ako me neka ustrasena zena zamoli da je sakrijem jer je proganjaju ljudi koji je zele ubiti, ja cu je, razumije se, sakriti. Kada razjarena gomila dodje do mene i pita me da li sam vidio neku zenu da ovuda bjezi, necu im reci da jesam i da sam je sakrio. Slagat cu ih 'ladno da je usla u crveni auto s muskarcem s brkovima i otisla eno... u onom pravcu. Dakle, nije potrebno uvijek govoriti samo istinu. Treba razmisliti sto je dobronamjerno.
Ako je ljudska duša napravljena kao kopija Božje duše, tada ljudska duša ima samo ograničenu, konačnu i kopiju verziju Božje ljubavi. Prema tome, bitno je različita od Božje ljubavi koja je neuništiva, bekonačna i vječna. Ako usporedimo ljudsku ljubav i Božju, ja na to gledam poput usporedbe crno-bijelog tv-a bez zvuka sa full HD 4D color tv s kristalnom slikom, zvukom, mirisom i ostalim osjetilima zbog kojih se čini kao da smo u samom iskustvu koje gledamo.
Razlika je, ja smatram, u ovom primjeru, ljudska ljubav bi postupila kako si napisao jer ona dozvoljava laž ili zatajenje istine u određenim okolnostima, ukoliko se utemelji da postoji "veća korist", no mišljenja sam da Božja ljubav ne bi tako postupila. Ljudska ljubav dozvoljava određene ovisnosti i varljjva je. Božja ljubav je konstantna, bezuvjetna i najmoćnija sila u svemiru. Božja ljubav ne dozvoljava laž, čak ni po pitanju "mira" ili života(moguće je da postoje trenuci kada je u redu ne reći istinu, ukoliko okolina nema nikakvu želju za istinom ili ako te u startu napadaju). Mislim da je to Isus pokazao u trenucima kod svog "uhićenja". Kao prvo, znao je da dolaze po njega, no odlučio je ostati kako bi ga našli. Isto tako je mogao lagati i reći ne, ja nisam taj kojeg tražite, mogao je Pilatu reći da on nije taj. No to nije ono što je on napravio. Ostao je u Istini bez obzira na sve. Navodno je imao duži razgovor s Pilatom o istini na kraju kojeg je Pilat postao živčan i odbrusio mu "ma tko zna što je uopće istina!?" i tako završio razgovor. Mislim da u tvom primjeru postoji treća opcija, a to je da ako te netko nešto pita, ti ne moraš na to pitanje odgovoriti.
Slažem se s tobom u vezi patnje, no mislim da treba definirati što je to patnja. Ovdje se mora raditi o objektivnoj mjeri patnje, a ne o umišljenoj. Mnogi ljudi imaju umišljenu patnju, koja je zapravo "tantrum" ili krokodilske suze, gdje su nesretni jer nisu dobili ovisnost. Prava patnja se dešava kada mi ili netko drugi prekrši neki od Božjih zakona ljubavi te nastane stvarna šteta na fizičkoj, duhovnoj i duševnoj razini. Također postoji patnja koja nastaje u duši i koja nije uvijek instantno očita, ali na razini duše nastaje istog trena kada zgriješimo. Za takve stvari trebamo postati emocionalno senzitivni kako bismo osjetili što nam zakon "govori", kao u naša savjest. No ono što bi te ja pozvao na razmišljanje da postoji određena duhovna patnja koju svi mi imamo jer postoje dvije praznine u nama, koje ukoliko nisu popunjene, ne možemo biti istinski sretni. Te dvije praznine su dva odnosa koje imamo opciju ostvariti u životu, a to je odnos s Bogom, te odnos s našom drugom polovicom (srodnom dušom) Mislim da tek kada uspostavimo ta dva odnosa u našoj duši, možemo biti stvarno i iskreno sretni. Bog je namjerno ugradio u svakog od nas te dvije želje, jer će nam ta dva odnosa donijeti najviše sreće, pogotovo ukoliko prvo uspostavimo odnos s našim Nebeskim Roditeljem, tada će i odnos s drugom polovicom procvasti i vječno rasti. Bez odnosa s Bogom, ja bi rekao da možemo biti relativno sretni, ali ne i beskrajno.
To je onako kako ja trenutno vidim stvar, moguće da griješim. Ako shvatim da sam nešto krivo rekao, budem se ispravio.
Zadnje uređeno od strane moderatora: