Ako Bog ne postoji, znači da nema standarda ili autoriteta koje je "iznad" ljudskog uma i sve je dopušteno. Svaka etika, moral je pitanje ukusa i subjektivnog mišljenja.
Ne bih se slozio. Mi svi znamo sto drugima izaziva patnju. Izbjegavati drugima nanositi patnju (mislju, rijecju, djelom) jeste dobro. Suprotno jeste lose. Svako bice ima urodjen jednostavan i djelotvoran kompas za etiku. Pas ne zna nista o Bogu, ali zna tko je dobar prema njemu. Covjek umislja da zna nesto o Bogu, ali jednako tako zna tko je dobar prema njemu. Od Krista do Kanta, ne ciniti drugima ono sto ne zelimo da oni cine nama jeste zlatno pravilo etike.
Moje mišljenje koje je suprotno od tvog je jednako validno i ne postoji ultimativna, apsolutna istina, već je sve relativno.
Ovaj sud nema vise veze s etikom (kao prethodni), nego s logikom i podjednako je pogresan. To je tvrdnja koju su zastupali anticki sofisti i od Sokrata i Aristotela naovamo zna se odgovor na to pitanje. Postoje nacela ispravnog misljenje i zakljucivanja, ta se nacela zovu logika. Dakle, relativizam ne postoji. Moguce je utvrditi istinu i razluciti je od neistine. A za takvo logicno ili razumno zakljucivanje nije potrebno poznavati Boga (a niti vjerovati u njega).
Po ovom pitanju postoje razlike izmedju razlicitih duhovnih pravaca (podjednako na Zapadu i na Istoku), ali je posebnost Buddhinog ucenja ostro suprotstavljanje ovoj tvrdnji. Buddhin sustav samorazvoja je utemeljen na slobodnoj volji. Bez nje ne bi bilo zakona karme, niti samorazvoja. Buddha ostro odbacuje tvrdnju da bica nemaju slobodnu volju.
jako je puno različitih uvjerenja o Bogu, ...Kako odrediti koja od ovih stvari je istinita?
Nikako. Niti jedno misljenje o Bogu nije savrseno. Bog je izvan domasaja uma. Ljudi ne mogu Boga obuhvatiti, prozreti i spoznati umom i misljenjem. Logika se odnosi na pojavne i ogranicene predmete spoznaje, ali o apsolutu mi ne mozemo misliti. To je onkraj misljenja. Zato je Buddha rekao da se o Bogu ne moze reci niti da postoji, niti da ne postoji, niti da i postoji i ne postoji, niti da niti postoji niti ne postoji. Svaki sud o Bogu moguce je istim pravilima logike dovesti do proturijecja. Nagarjuna o svojim Mula-Madhyamaka Karikama to isto vrlo lijepo dokazuje.
Zato se istocne duhovnosti okanjuju svakog filozofiranja o Bogu. Patandjalijeve Yoga sutre kazu, obustava vrtnji uma je yoga; tada svijest biva u svojem izvornom stanju. Oni ne govore o Bogu (jer je on izvan domasaja uma), nego o svijesti. Kada je svijest u svojoj pravoj prirodi, ona zna Boga, ona je jedno s Bogom, ali to ne moze izreci. Taoisti kazu, o Taou se ne moze govoriti*, jer ako se o njemu moze govoriti, onda to nije Tao.
*(posljedicno niti misliti, jer da bi se spoznao Tao treba obustaviti um, kako kazu i Yoga Sutre)
Ono što ja smatram je da je moguće doći do istine, kroz proces logike i osobnog emocionalnog iskustva (eksperiment).
Da, do relativne svakodnevne istine. Ali do spoznaje Apsoluta (kako ga god nazivao, bio to Bog, Tao, Nirvana... posve svejedno) ne mozes doci umovanjem koliko god ono bilo ispravno tj. logicno. A emocijama, osjecajima jos manje.
To je kao kada bi netko tvrdio da culima moze spoznati Boga. Npr. vidjeti ga, ako dovoljno dobro gleda ili cuti ga, ako dovoljno dobro slusa.
Bog je izvor onkraj tvorevine. Tvorevina je ogranicena. Nasa cula i um su dio stvorenog, ogranicenog i prolaznog svijeta. Njima mozemo ispravno spoznavati i zakljucivati samo o ogranicenim pojavama unutar tvorevine (svijeta). Ono sto je izvan i iznad tvorevine, sto je njezin izvor, ne mozemo zahvatiti ogranicenim culima i umo(vanje)m.
Koliko ja znam budisti ne vjeruju u Boga, kao biće, ako griješim ispravi me.
Budisti nemaju stav o Bogu. Nevjerovati u Boga, znaci imati neki sud, neki stav o Bogu. Oni koji razumiju Buddhino ucenje ne zauzimaju stav o tome.
Problem patnje je velik i plemenit je podvig pokušaja njene eliminacije, no ukoliko ne znamo točan uzrok patnje, što ga stvara i kako ga se riješiti, možemo li ga ukloniti?
Ucenje o patnji, uzroku patnje, dokidanju patnje i nacinu na koji se dokidanje provodi predstavlja temeljno ucenje budizma - tzv. cetiri plemenite istine. Bez ta cetiri dijela budizam ne bi bio ucenje o oslobodjenju od patnje.
Patnja je retultat grijeha, a prema tome potrebno je ukloniti grijeh,
To nije budisticko ucenje pa cak niti krscansko. Po budizmu zudnja je uzrok patnje (a ne grijeh). Grijeh je za budiste nanositi patnju drugima. Posljedica grijeha je gomilanje patnje za nas same. Ali zudnja je nesto drugo od toga. Osoba moze zudjeti biti dobra i plemenita. Tada gomila zasluge, a ne grijeh. Posljedica dobrih zasluga su ugoda i uzivanje, ali cak i tada osoba mozda manje pati, ali nije oslobodjena zudnje pa time niti patnje.
Obustavom zudnje, moguce je obustaviti patnju ili drugim rijecima radikalnim prihvacanjem stvarnosti bez opiranja. Budi volja Tvoja, ili ono sto je naucavao Isus iz Nazareta je vrlo budisticki stav.
S druge strane, to nije ucenje niti krscanstva, jer krscani vjeruju da je grijeh urodjen i da se nicime ne moze ukloniti.
Pitanje za tebe. Ako Bog postoji, kao biće, i ako je On izvor svega dobrog, ljubavnog, istinitog, milosrdan, darivajući, opraštajući, a ne onakav kakvim ga religije opisuju, bi li želio imati osoban odnos s Njim?
Pa naravno, to je cilj svakog ljudskog nastojanja.
Jedno skitsko pleme može se naročito zapaziti. Ono je zauzimalo teritoriju severozapadne Indije, kojom je onda vladao naslednik Aleksandra Velikog, i
osnovalo je dinastiju Kušan (45-225 n. e.). Na svom spisku ono je imalo nekoliko znamenitih careva, od kojih je jedan, vatreno predan budizmu, sazvao čuveni sa bor budističkih sveštenika sa namerom da se promoviše jedinstvo među monasima i obraćenje čitavog sveta ka novoj religiji Indije. Glavni predmet na ovoj konferenciji bio je postizanje ravnopravnosti među budističkim monasima po pitanju svetkovanja njihovog sedmičnog šabata. Jedan svetski kongres održan u Vajšali otkriva kako je Stari Zavet uticao na Budu i njegove sledbenike da svetkuju sedmični sveti dan. Artur Lojd o ovom saboru piše:„Da li je bilo dopustivo za braću koja pripadaju istoj zajednici da zasebno drže šabate?... Iz pitanja o šabatu možemo videti koliko su bile jake emocije učesnika. Suprotstavljene strane očigledno više nisu mogle da se sastaju radi zajedničkog svetkovanja običajnih obreda, i tenzija između monaha na istoku i zapadu bila je veoma velika.“6
Ovo je totalna zbrka.
Radi se o Kusanskom castvu (vidi moj clanak o Ashvaghoshi) koje je bilo budisticko. Nije samo jedan, nego su svi njihovi carevi bili budisti.
Sabor o kojem se govori je cetvrti budisticki sabor koji je sazvao kusanski car Kaniska u Kundalvani u Kasmiru, a ne u Vaisaliju (tamo je odrzan drugi budisticki sabor nekih 300 godina ranije). Na cetvrtom saboru nisu sudjelovali svi budisticki monasi, nego samo sarvastivada skola (rana mahayana) i nisu sigurno raspravljali o Starom zavjetu i suboti