Za ovaj fenomen sam prvi put čuo dok sam pohađao osnovnu školu. Kao djetetu, privlačila me ideja mogućnosti izlaska iz vlastitog tijela i, prema tadašnjem shvaćanju, sposobnost lebdenja ili "letenja" uokolo. Sjećam se da smo nekoliko prijatelja često raspravljali o tome i natjecali se tko će prvi doživjeti to iskustvo. No, sada kad razmišljam o svemu tome, postaje mi jasno da su mnogi od njih vjerojatno pretjerivali ili izmišljali svoje priče kako bi se istaknuli u društvu.
Ono što želim podijeliti su neka od mojih osobnih iskustava s astralnom projekcijom i kako sam s vremenom shvatio sve to.
Negdje između 2004. i 2006. godine, pokušavao sam doživjeti takvo iskustvo astralne projekcije, dok sam još pohađao osnovnu školu, kako sam već spomenuo. To je bilo razdoblje bez društvenih mreža i YouTube sadržaja, a rijetki su bili oni koji su u to vrijeme, posebno u našim godinama, istraživali takve teme na internetu. Ono što smo znali jest da, kad legnemo u krevet, moramo ostati mirni i ne smijemo zaspati. Tako bismo se opuštali i čekali da se dogodi taj poseban trenutak
. No, kao što se i moglo pretpostaviti, dogodilo se da sam zaspao, a vjerojatno su i ostali to isto doživjeli, samo nisu bili spremni to priznati. S obzirom da smo bili živahna djeca, nitko od nas nije imao disciplinu da istraje u takvim pokušajima kroz dulje vrijeme. Nakon što bismo se motivirali, kratko bismo vrijeme pokušavali, a onda bismo prestali sve dok nas sljedeće godine ne bi opet uhvatila želja za probanjem istoga.
Ono što sam uspio doživjeti jedne ljetne večeri na selu u pokušaju da iskusim astralno putovanje su sljedeće stvari:
Osjetio sam neobične vibracije koje su prolazile kroz cijelo moje tijelo, jače osjećanje otkucaja srca te povećan osjet sluha. U mraku sobe, jasno sam čuo ritmično kucanje svog srca. Postojale su još neke sitnice koje tada nisam previše primjećivao, no možda najčudnija situacija te noći bila je ta da sam čuo zvuk aviona, gotovo kao da su letjeli iznad mene. Bio sam svjestan da je to nemoguće jer nikada avioni nisu letjeli tim dijelom noći, osim kanadera tijekom požara, ali to nije bio slučaj. Zvuk tih aviona podsjećao me na zvuk mlažnjaka koji su korišteni u 2. svjetskom ratu. Kada sam to čuo, pomislio sam: "Evo ga, počelo je." Naravno, ništa se spektakularno nije dogodilo, osim tih neobičnih zvukova i vibracija.
Naravno, bilo je još nekih iskustava koja su mi se dogodila, ali sada, s vremenom koje je proteklo, ne mogu ih se točno sjetiti. Stoga ću spomenuti samo neka koja mislim da mogu dodati poseban začin ovoj temi. Primjerice, za vrijeme srednje škole, doživio sam nešto što će mi zauvijek ostati urezano u pamćenju i što me potaknulo da nakon nekoliko godina ponovno pokušam doživjeti iskustvo astralne projekcije.
Bilo je to tijekom jednog slobodnog dana od škole, kada sam se dosađivao u sobi dok je moja majka kuhala ručak u kuhinji. Posebno to naglašavam jer sam razmišljao o skorom ručku, ležeći na krevetu (potrbuške), i pokušavao sam se boriti protiv sna kako ne bih zaspao. No, umor me je ipak obuzeo, i opustio sam se. Nakon nekoliko trenutaka, doživio sam nešto što bih mogao opisati kao osjećaj da je moj duh iznenada zaronio i zaplesao. Bila je to izuzetno snažna senzacija koju je teško opisati riječima. Možete zamisliti osjećaj kada ležite u hammocku između dva stabla i netko vas iznenada snažno zaljulja. Naravno, nakon takvog događaja sam se trgnuo, i kao tinejdžer, ponovno sam sve povezao s mogućnošću astralne projekcije te sam bio motiviran da postignem takvo iskustvo.
Takvo nešto se više nikada nije ponovilo, i sada, s vremenom koje je prošlo, kad razmišljam o svemu tome, ne mogu sa sigurnošću reći što se zapravo dogodilo, niti zašto se to dogodilo. Vjerojatno postoji racionalno objašnjenje za to iskustvo, no tada mi je to bila snažna motivacija i poticaj za istraživanje.
Nakon godinu dana, dok sam još uvijek pohađao srednju školu, doživio sam svoje prvo astralno iskustvo. To se dogodilo potpuno spontano, i izgledalo je slično snu na prvi pogled. Međutim, razlikovalo se od lucidnog sna jer je pružilo potpuno drugačiji doživljaj, obuhvativši neobične vibracije i čudne zvukove koje je bilo teško objasniti prije samog iskustva.
Ono što mi je ostalo upečatljivo iz tog iskustva bila je neka vrsta težine i općenitog umora. Osjećao sam kao da su mi stopala bila prekrivena ljepilom, svaki korak po sobi bio je težak. Hodanje je bilo sporije, gotovo poput hodanja starije osobe, i ne mogu precizno odrediti koliko je trajalo to "penzionersko" hodanje prije nego što se iskustvo prekinulo.
Drugo moje iskustvo također je bilo kratko, ali za razliku od prvog puta, bio sam daleko pokretniji. Kretao sam se po sobi, ali ovaj put sam primijetio da mi je percepcija vida bila drugačija. Osjećao sam se kao da gledam kroz noćne naočale za noćno gledanje. Sve je imalo zelenkasti ton, ali u početku je kvaliteta slike bila nejasna, gotovo popraćena nekom panikom. No, kako sam počeo istraživati rukama po sobi ("pipati rukama"), kvaliteta slike se poboljšavala. Kada sam stekao hrabrost, izletio sam kroz prozor svoje sobe i lebdio od kuće u jednom smjeru. To je trajalo možda sedam sekundi, prije nego što me nešto povuklo natrag i završilo moje iskustvo.
Imao sam još nekoliko takvih iskustava, ali neću ulaziti u detalje za svako od njih. Ono što mogu reći jest da u tim spontanim iskustvima nisam doživio ništa što bi bilo korisno za moj osobni duhovni napredak. Možda bi osobe koje su dublje u tom području mogle prepoznati neku svrhu, ali ja osobno nisam doživio takvo iskustvo.
Danas, kad promišljam o svemu tome, počinjem se zapitkivati je li taj fenomen zapravo iskustvo koje prelazi granice tijela ili postoji li drugačije objašnjenje za to. Što ako su svi ti doživljaji jednostavno rezultat sposobnosti našeg mozga da otvori neki "prozor" u svijest u određenom trenutku, omogućujući nam da zavirimo unutar sebe, iako nismo fizički napustili naše tijelo, iako nam se tako može činiti. Možda smo jednostavno dio šire svijesti, a naš mozak ima tu sposobnost pristupa tom unutarnjem svijetu...
Možda su ti doživljaji rezultat neuroloških procesa koji omogućuju privremeno proširenje našeg unutarnjeg doživljaja, stvarajući iluziju izlaska iz tijela. To bi moglo biti poput "vrata" koja se otvaraju prema dubljem razumijevanju svijesti, a ne nužno stvarnog fizičkog putovanja.
