"8. Ali se ne bojimo, i mnogo volimo otići od tijela, i ići ka Gospodu." (2 Korinćanima 5:8).
I ranije je bilo takvih citata, vidim ponavljaju se
, pa evo, ako tradicionalnije zanima drugo mišljenje, mogu baciti oko:
"Naselili kod Gospodina." U 2. Korinćanima 5,1-10 Pavao ponovno izražava nadu da će biti s Kristom, služeći se nekolicinom dojmljivih metafora. Ovaj je ulomak s pravom nazvan "crux interpretum", prvenstveno zato što je slikovit jezik tajanstven i stoga otvoren za različita tumačenja. Na nesreću, mnogi tumači nastoje iz ovog ulomka – kao i iz Filipljanima 1,22.23 – izvesti precizne antropološke, kronološke ili kozmološke definicije posmrtnog života. No to je daleko od Pavlove namjere dok se služi pjesničkim izrazima vjere da izrazi svoje nade i strahove o sadašnjem i budućem životu, a ne logičnim jezikom znanosti da objasni zagrobni život. Sve bi to za tumača trebalo značiti upozorenje da u tom ulomku ne čita nešto što Pavao nikada nije namjeravao izraziti.
Ulomak počinje riječju "dakako –
gar", što pokazuje da Pavao nastavlja tekst iz poglavlja 4,16-18 u kojem uspoređuje privremenu, smrtnu narav sadašnjeg života koja se "raspada" (2 Kor 4,16), s onom koja nam donosi "obilato, sve obilatije, breme vječne slave" (r. 17 – DF). Pavao u petom poglavlju nastavlja uspoređivati prolaznost i vječnost, koristeći sliku dvaju prebivališta koja predstavljaju ove elemente.
"Dakako, znamo: ako se ovaj šator – naša zemaljska kuća – ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje – vječnu kuću na nebesima – koja nije sagrađena ljudskom rukom. I zato uzdišemo i vruće želimo da budemo obučeni u naš nebeski stan; tako obučeni nećemo se naći goli. Uistinu, mi koji živimo u ovom šatoru uzdišemo u tegobi što se ne želimo svući, nego na ovo obući drugo, da tako život proguta ono što je smrtno. A onaj koji nas je na ovo isto pobudio jest Bog; onaj koji nam dade zalog – Duha." (2 Kor 5,1-5)
U prvom dijelu ovog ulomka Pavao rabi dvije skupine suprotnih metafora. Prvo, uspoređuje "zemaljski dom, šator", koji je podložan razaranju, sa "zdanje[m] od Boga, dom nerukotvoren", koji je "vječan na nebesima" (DF). Pavao posebno ističe ovu razliku razlikovanjem između stanja obučenosti u nebeskom domu i mogućnosti da se nađe gol.
Drugi dio, redci šest do deset, mnogo je određeniji i uspoređuje biti u tijelu, dakle biti izvan Gospodina, s biti izvan tijela, odnosno biti kod Gospodina. Ključna je tvrdnja iznesena u osmom retku gdje Pavao kaže: "Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina." (DF)
Veliku raznolikost tumačenja ovog ulomka možemo grupirati u tri glavna gledišta, od kojih je svako posljedica nekih pretpostavki. Povijest tumačenja 2. Korinćanima 5,1-10 jasno pokazuje koliko su egzegeza i tumačenje pod utjecajem pretpostavki. Ukratko ćemo iznijeti i ocijeniti sva tri glavna gledišta koja možemo nazvati: (1) stanje u razdoblju između smrti i uskrsnuća, (2) uskrsnuće tijela poslije smrti i (3) uskrsnuće tijela prigodom Kristova dolaska.
Stanje u razdoblju između smrti i uskrsnuća. Većina ranijih i današnjih znanstvenika drži da Pavao u ovom ulomku opisuje postojanje vjernika na nebu s Kristom u razdoblju između smrti i uskrsnuća.
[57] Ovo tumačenje ukratko glasi: Šator i sadašnja odjeća su zemaljski život. Biti neobučen predstavlja umiranje, a stanje nagosti koje slijedi označava bestjelesno postojanje duše u razdoblju između smrti i uskrsnuća. Kuća koju imamo na nebu predstavlja, za neke, tijelo koje će se uskrsnućem pridružiti duši, dok za druge predstavlja samu dušu koja obitava na nebu.
Robert Morey zastupa ovo drugo gledište: "Gdje nam je u Svetom pismu rečeno da je naše uskrslo tijelo već stvoreno i da nas očekuje na nebu? Jedini razuman odgovor jest da Pavao govori o prebivalištu duše na nebu."
[58] Na osnovi ovih tekstova Morey tvrdi da je "mjesto prebivanja [duše] dok je [osoba] živa, na zemlji, dok je mjesto prebivanja poslije smrti, na nebu".
[59]
Tumačenje da ovaj ulomak govori o stanju u razdoblju između smrti i uskrsnuća postavlja tri velika problema. Prije svega, ono zanemaruje činjenicu da je suprotnost između nebeskog doma i zemaljskog šatora
prostorna, a ne
vremenska. Time mislimo reći da Pavao suprotstavlja nebesko zemaljskom stanju postojanja. On ne raspravlja o bestjelesnom stanju duše između smrti i uskrsnuća. No ako je apostol očekivao da bude s Kristom kao bestjelesna duša, ne bi li na to aludirao u ovom kontekstu? Zar ne bi rekao: "Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator…" (DF) mi ćemo s našim dušama biti pred Bogom na nebu? No u svim svojim spisima Pavao nikada ne aludira na preživljavanje ili postojanje duše kod Krista. Zašto? Jednostavno zato što je takva ideja strana Pavlu i Svetom pismu.
Drugo, ako je stanje nagosti bestjelesno postojanje duše kod Krista u razdoblju između smrti i uskrsnuća, zašto se Pavao ustručava da bude nađen "gol" (2 Kor 5,3)? Uostalom, time bi ispunio žarku želju da bude "kod Gospodina" (r. 8 – DF). Činjenica je da stanje nagosti duše koja je skinula tijelo nalazimo kod Platona i Filona,
[60] ali ne i u Pavlovim spisima.
Treće, ako je nebeski dom "obitavalište duše na nebu", onda vjernik mora imati dvije duše, jednu na zemlji a drugu na nebu, jer Pavao kaže "
imamo zdanje od Boga" (DF). Sadašnje glagolsko vrijeme ukazuje na sadašnje posjedovanje. Kako vjernikova duša može istodobno biti na nebu s Kristom i na zemlji s tijelom?
Uskrsnuće tijela poslije smrti. Niz znanstvenika tvrdi da je nebesko zdanje uskrsnulo tijelo što ga vjernici primaju neposredno poslije smrti.
[61] Pavao navodno uči da životu u zemaljskom tijelu, prikazanom "zemaljskim šatorom" (2 Kor 5,1.4 – DF), neposredno slijedi primanje uskrslog tijela, prikazanom kao "zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima" (r. 1, DF). Time se pretpostavlja da Pavao u potpunosti odbacuje stanje nagosti ili neobučenosti između smrti i uskrsnuća (rr. 3.4). Ovo mišljenje počiva na pretpostavci da je Pavao u razdoblju između pisanja Prve i Druge poslanice Korinćanima doživio bliski susret sa smrću, koji je doveo do napuštanja ranije nade da će dočekati paruziju, pa je mjesto toga počeo vjerovati da vjernici uskrsla tijela primaju u trenutku svoje smrti.
[62] Osnovni problem s takvim tumačenjem je pretpostavka da je Pavao u kasnijim godinama napustio nadu u uskrsnuće prigodom paruzije, u prilog neposrednog uskrsnuća nakon smrti. Kršćani bi se u tom slučaju suočili s dilemom kojem Pavlu vjerovati: onome ranijem ili kasnijem? Na sreću, takve dileme nema, jer Pavao nikad nije promijenio svoje gledište o vremenu uskrsnuća. To je vidljivo iz neposrednog konteksta ovog ulomka, koji posebno spominje uskrsnuće prigodom paruzije: "Znajući da će onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas s Isusom uskrisiti te nas zajedno s vama postaviti uza se." (2 Kor 4,14) Teško da je Pavao mogao jasnije reći da će nas Krist uskrisiti i postaviti uza se pri svom dolasku, a ne kad umremo.
Da je Pavao promijeni svoje vjerovanje o vremenu uskrsnuća od kad je napisao 1. Korinćanima 15, sumnjamo da bi rekao "dakako, znamo" (2 Kor 5,1), što podrazumijeva poznato učenje. Osim toga, čak i svom posljednjem pismu Pavao izričito povezuje uskrsnuće sa slavnim Kristovim povratkom (Rim 8,22-25; Fil 3,20.21). Teško je vjerovati da bi Pavao dvaput mijenjao svoju eshatologiju.
Uskrsnuće tijela prigodom paruzije. U novije vrijeme niz znanstvenika brani mišljenje da je nebesko zdanje "duhovno tijelo" što ga vjernici dobijaju u vrijeme Kristova dolaska.
[63] Svakako da u ovom ulomku postoje elementi koji potkrepljuju ovo gledište. Na primjer, ideja oblačenja nebeskog stana (2 Kor 5,2) i tvrdnja da će život, kad budemo obučeni, progutati smrtno (r. 4). Ove su izjave jako slične slikama što ih nalazimo u 1. Korinćanima 15,53 gdje Pavao raspravlja o promjeni koju će vjernici doživjeti prigodom Kristova dolaska: "Jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću."
Zastupnici ovog gledišta s pravom protestiraju protiv eshatologije o nebu koje govori da pojedinac prelazi u nebesko blaženstvo neposredno poslije smrti. Njihov najsnažniji dokaz jeste: "Ako je Pavao očekivao primiti duhovno tijelo [ smrću] , onda uskrsnuće u posljednji dan više neće biti potrebno."
[64]
Rečeno jednostavno, zastupnici ovog gledišta ovako tumače Pavlove metafore: Dok živimo na zemlji obučeni smo u "zemaljski šator" našeg smrtnog tijela. Smrću postajemo "goli" kad naša tijela budu "uništena" u grobu. Prigodom Kristova dolaska obući ćemo se u "nebesko zdanje", zamjenjujući svoje smrtno slavnim besmrtnim tijelom.
U cjelini gledano, skloni smo ovom tumačenju. No sva tri tumačenja imaju jednu glavnu slabost, naime, tumače ulomak usmjeren prvenstveno na tijelo, bilo da se radi o "duhovnom tijelu" koje vjernik dobija kad umre ili ga dobijaju svi vjernici zajedno prigodom Kristova dolaska. No Pavao ovdje ne pokušava odrediti stanje tijela prije smrti, u smrti ili prigodom Kristova dolaska, već govori o dva stanja postojanja.
