Metuzalem
Član
- Poruke
- 78
- Reakcijski bodovi
- 6
- Bodovi
- 8
"Rodo, rodo, donesi mi bracu! Ako nećeš bracu, donesi mi seku…" - započinje u zapećak bačena dječja pjesmica, jer kako da djeca u urbanoj sredini uopće uoče rodu? Možda ćemo ih uskoro moći vidjeti samo u ZOO-u i dokumentarcima na TV, u snimkama nekadašnje lijepe i živopisne "majke prirode" koju ćemo, ako ovako nastavimo, uskoro posve uništiti. Prije 50 godina samo u Francuskoj je bilo cca 7-8 milijuna roda. Već godinama ih broje tek u tisućama. I kod nas ih čeka ista sudbina. Viđamo ih kad se vraćaju sa deponija (moderni izraz za smetlište), a tamo se više truju nego hrane. Nema više kanala, nema starih, sada isušenih barâ sa žabama.Rode više ne "nose bebe", ali su stale dosljedne: nakon udvaranja "mladenki" rodi, kad je izabrala svoga "supruga", slijedi onaj čisto prirodni čin bez kojeg nema produljenja vrste. Za rode i tolike druge životinje taj čin je ključan, nakon njega ostaju zajedno doživotno.
Ne viđamo rode pa smo "zaboravili" što znači doživotna vjernost?
Eh, taj , čovjekov "ratio"! Novi-stari problem - koji, uzgred, prati sav ljudski rod od početka - ponekad čujem kako se ističe"problem" koji ne trebao postojati:
"Crkva je nepravedna"! - Prema kome?
Ako čovjek, razumno biće, kad sam nešto odluči, smije li itko posumnjati u njegove odluke? Po logici ne bi bilo razloga.
Ali u dobro poznavanje budućeg bračnog druga - bi li se tu nešto moglo reći, jer oduvijek postoji taj spomenuti problem - crkveno sklopljeni brak je nerazrješiv!
Zamišljam da šetam velikom dolinom uz potok. S one strane potoka ugledam divan cvijet i želim ga ubrati, ali moram zagaziti u vodu. Hoću li provjeriti dubinu, je li taj cvijet vrijedan truda i rizika? Ako već poznajem potok, zagazit ću. Cvijet lijepo miriši, prekrasnih je boja...Moram ga ubrati, moram ga imati! A kad pregazim potok zapljušti kiša i potok nabuja. Kako ću natrag?
Nemam ribarske čizme i ne želim se smočiti, a odmah je malo i zahladnjelo. Morat ću se strpjeti barem pola dana na suprotnoj strani da vodostaj opadne...Jesam li spreman malo pretrpite i žeđ potok više nije bistar, a i vrijeme je ručku je već prošlo? Nisam li na sve spreman, zašto sam uopće pregazio taj potok, jer cvijet možda i nije baš kakvim sam ga na prvi pogled smatrao? Sve se okrenulo naglavce.
Znamo kako to ide: Ona ili on ugledaju "cvijet" na ulici, u kafiću, na plesu, radnom mjestu...Tako nekako započinje svaka veza muškarca i žene. Ali...Umjesto prethodno dobrog upoznavanja naravi, navika, vrlina i mana budućeg, često uopće još neplaniranog doživotnog životnog druga, pa da tek onda počne brazmipšljanje, "ispipavanje" i tjelesne povezanosti, danas je na prvome mjestu ovo zadnje. Sve ostalo, pogotovo ako djevojka ostane u drugom stanju, doći će u prvi plan tek u braku. I zna se, treba se brže-bolje vjenčati ali crkveno, razumljivo, pošto je to kod nas običaj.
A kad se nakon dvije-tri godine ispostavi da su naravi potpuno neusuglašene, interesi, ukusi i sve drugo čak dijametralno suprotni? Onda razlaz! I eto problema.
U početku sklad, pjesma, čak zajedno idu na sv. Misu i Pričest, ma - "med i mlijeko", a kasnije, kao "jedino rješenje" - rastava. Ostaje svatko sam? Ne! Sljedeći je korak ulijetanje u novi brak i eto problema: "Crkva im ne dozvoljava ići na pričest "!
Tko to kaže?
Prije pričesti, ako si u grijehu, moraš na ispovijed, slažemo li se? Eto "kvake": moraš donijeti odluku i reći: "Neću više griješiti". I to je ono za što je Crkva "kriva".
Nisu se slagali i - rastava. A rastavljeni, koji su ušli u drugi, samo svjetovni brak i u njemu žive skladno, ovaj puta su se upoznali mudro - nakon vremena promatranja, preispitivanja…Drugim riječima ušli su u brak na pravilan način, na kakav se moralo ući onaj prvi brak.
Ne samo po Crkvenom, nego i po čisto moralnom, prirodnom (da kažemo rodinom?) zakonu, ovi supružnici čine preljub: bračni drug iz "onog braka" je još živ, time taj Crkveno sklopljeni brak još nije "umro"! Ne možeš lagati kod ispovjedi:"Odlučujem da neću više griješiti"!
Znači li to novu rastavu, mada su i tu došla djeca? NE! Crkva - to smo mi svi, ne samo ona "u crnim mantijama" (službena) - grješna je i sveta. U njoj ima svetaca, ima onih koji se trude to biti, ali i grješnika koji se trude to više ne biti. Postoji jednostavno(???) rješenje u takvome 2., zvanom divljem braku: zajednički donesena odluka kako: "Od sad živimo kao brat i sestra, a briga oko djece i dalje je roditeljska". Pitanje je može li to itko? Jer...lako je to reći, napisati.
Može se, ali pogotovo danas, skoro da je nemoguće! Nitko nema pravo zbog svoje brzopletosti okrivljavati ili predbacivati Crkvi, kao što nitko nema pravo predbacivati bilo kojoj rastavljenoj osobi, jer život piše romane, a akteri su živi ljudi.
Žalosno, ali je toliko puta potvrđeno da je ponekad razboritije da se dvoje raziđu, nego trpjeti međusobne uvrete, maltretiranja (i fizička i psihička)! Dakako, odmah nastaje problem zbog djeteta ili djece, koja su uistinu jedini pravi gubitnici, žrtve pri svakoj rastavi, u njihovim srcima ostaju čak doživotne posljedice tih traumi. Koliko je djece koja u svojoj nevinosti, vjerujući u nepogrešivost mame i tate, krivnju zbog njihovog razlaza traže u sebi? I često ju "nalaze". Nevina stvorenja, žrtve lakomislenosti, površnosti, recimo i možebitne prvotne požute roditelja preispitat će sebe tražeći što bi to kod njih moglo biti uzrokom da gube mamu i/ili tatu - dok ne odrastu, a tada je kasno: sav život im je opečaćen posljedicama one unutarnje boli, tuge, praznine razorene obitelji čak i ako shvate da ipak krivnja nije na njima!
Njihove rane neće zacijeliti nikada, ma kako se kasnije mama i tata brinuli, ma kako bili usuglašavani termini posjeta! Kad mama ili tata jednom postanu gost - postaju tek majka i otac. Dvije ledene riječi, koje djeca moraju tumačiti kako to često i "zakon" traži - a djeca trebaju mamu i tatu,
Cilj ovoga teksta nije obrana ni napad na išta ni na ikoga. Samo je uzdah: "Kako bi lijepo bilo da se mladi prvo osjećaju istinski sretni što su mladi"! Da tu mladost "odigraju" na životnoj pozornici s vršnjacima u radosti koju im životna dob pruža - samo uz druženje. Ako im srca zaigraju od topline prave zaljubljenosti da se u onom istome, svome društvu, s prijateljima i dalje raduju životu kroz druženje, bez "isprobavanje baš svega". A kad zaljubljenost počne opadati, možda se rodi prava ljubav, pa će rasti. Kažem možda.
Nije ovo previše idealizirano ali, tko zna drugačije rezonirati neka izvoli. Ipak, neka se sjeti onog cvijeta s druge strane potoka! Pri zaljubljenosti: "Kad srce gori, puši se u glavi" - kaže narodna...A kad ona prođe, možda nastupi i ljubav. Za pravu ljubav ipak treba vremena. Ona je zuapravo odrivanje i darivanje nego primanje.
Ako neki katolik na to ne računa, neka kasnije ne plače što ne može na sv. Pričest. I neka dobro promisli kod zadnje rečenice ovog teksta!
Crkva ovdje nikomu ništa ne brani, a svaki vjernik ako je u "divljem" braku zna da je ispovijed susret sa Isusom preko posrednika svećenika. Zar ima junaka koji bi u ispovijedi lagao rekavši:
"...I neću više griješiti"?
(Metuzalem)
