Jutarnji stihovi

[καιnos]

Evo ovdje možemo objavljivati jutarnje stihove, nikad nije kasno i ako je dan.



JUTARNJI STIH!
“Ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 9,12)
Isus nije praznih ruku ušao u prijestolnu dvoranu na Nebu. Ušao je kao naš Veliki svećenik koji je također bio i naša žrtva. Na križu je umro za moje grijehe da bih ja mogao imati Njegovu pravednost (2. Korinćanima 5,21). Ne čudi što pisac kaže da se “sve čisti krvlju”. U Hebrejima 9,22 uviđamo važnost žrtve kada piše da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja”.



Naravno, kako tvrdi Poslanica Hebrejima, ponavljane židovske žrtve nikada nisu mogle ukloniti grijeh i kaznu. One su samo mogle ukazivati na “Božje Janje” koje će ukloniti grijeh ovoga svijeta. U Hebrejima 9,23.24 naglašava se ta istina: “Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti ovako čiste [stalnim žrtvovanjem ovaca i koza], a same nebeske stvarnosti (još) boljim žrtvama [Kristovom pomiriteljskom smrću] od ovih.”
“Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” “Jedanput zauvijek” jedan je od ključnih izraza u Poslanici Hebrejima. Krist “je to učinio jedanput zauvijek prinoseći samoga sebe” (Hebrejima 7,27). On “se samo jedanput zauvijek — u punini vremena — pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh.” (Hebrejima 9,26) “Snagom te volje posvećeni smo prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek.” (Hebrejima 10,10) “Ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 9,12)
Ovi redci dovode nas do još jedne ključne riječi u Poslanici Hebrejima — “bolji”. Cijela knjiga izgrađena je na tom izrazu. Prema tome, Isus je bolji od anđela (Hebrejima 1,4—2,18), bolji od Mojsija i Jošue (Hebrejima 3,1—4.13) i bolji od Arona (Hebrejima 4,14—6,20). On također ima bolje svećeništvo (Hebrejima 7,1-28) i bolji Savez (Hebrejima 8,1—10,18), a vjera u Njega bolji je put (Hebrejima 10,19—11,40).



Zbog svih tih razloga oni koji vjeruju u Njega mogu slobodno pristupiti prijestolju potpuno sigurni da imaju suosjećajnog Velikog svećenika na Nebu koji uklanja grijeh i njegov utjecaj u svemiru i u njihovom životu.
Hvala Ti, Oče, za nebesku zornu pouku o Svetištu koja nam pomaže da shvatimo stvarnost onoga što Isus sada čini na Nebu.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Oni su brojni postali svećenicima, jer ih je smrt sprečavala da ostanu (u službi), a ovaj ima neprolazno svećeništvo, jer ostaje zauvijek. Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,23-25)
“On može”, riječi su s vjerojatno najdubljim značenjem u ljudskoj povijesti.
“Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu” (Hebrejima 7,25), zato što On ne samo da nudi bolju žrtvu, već ima i bolje svećeništvo koje će se nastaviti sve dok više ne bude grijeha i ne dovrši se pomirenje.



“On može.” Oni koji se oslanjaju na Isusa ne trebaju se plašiti. Njegova ruka nije prekratka da ne može spasiti (Izaija 50,2). Za razliku od svećenika Levijevaca koji su umirali, uskrsli Isus je uvijek sa svojim narodom.
Osim toga, “On može” spasiti sasvim i u potpunosti, zauvijek. On može učiniti ono što svećenici Levijevci nisu mogli. Zato mi kao kršćani imamo “bolju nadu” (Hebrejima 7,19).



U ovom trenutku trebamo se zapitati što znači biti spašen “zauvijek” (Hebrejima 7,25). Ta misao vjerojatno odgovara kontekstu, ali vremenski opseg ne obuhvaća sva kontekstualna značenja. U Hebrejima 7,27 govori se o ljudskim grijesima i nedjelotvornosti svećeničkih žrtava nasuprot djelotvornoj i jedanput zauvijek prinesenoj Isusovoj žrtvi koja je riješila problem grijeha jedanput zauvijek. Dakle, to što Krist spašava “zauvijek” podrazumijeva da nas Isus spašava od svega onoga zbog čega nam treba otkupljenje — da je Njegovo spasenje potpuno oslobođenje od problema grijeha.



H. Griffith Thomas piše: “Gledajući u prošlost, mi smo spašeni od osude i krivnje grijeha; gledajući sadašnjost, spašavamo se od sile grijeha, ljubavi prema grijehu i oskvrnuća; gledajući u budućnost, bit ćemo spašeni od prisutnosti grijeha u proslavljenom stanju na Nebu.”
Ukratko rečeno, Isus spašava “zauvijek” ne samo zato što živi, već i zato što posreduje za one koji dolaze k Njemu. On se vratio na Nebo kao Osvajač Pobjednik koji je umro i uskrsnuo i sjedi na Božjem prijestolju kao jednak Bogu.

​

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.” (1. Ivanova 2,1.2)



“Imamo Zagovornika.” Ovdje nailazimo na istu misao s kojom smo se susreli u jučerašnjem tekstu: “Jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25) Ta dva retka ukazuju na istu bît — da je naš Posrednik naš Zagovornik.
Međutim, u 1. Ivanovoj značenje posrednika iz Hebrejima 7,25 prošireno je i dopunjeno. Osim tvrdnje da je Isus naš Zagovornik, u 1. Ivanovoj 2,1 govori se o problemu grijeha. U istom retku piše da je Božja volja da ne griješimo.



Sve je to lijepo. Međutim, poput ostalih biblijskih pisaca, Ivan zna da svi ljudi griješe usprkos njihovim dobrim namjerama i Božjem idealu. Zato je nekoliko redaka prije napisao: “Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine.” (1. Ivanova 1,8) Istu otvorenost nalazimo i u 10. retku, gdje apostol izjavljuje: “Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.” Ova dva retka okružuju 9. redak, koji jasno kaže: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.”



Ivan je realan. On ne okoliša u vezi s ljudskom grešnošću. Priznanje istine o našim grijesima mnogo je bolje nego poricanje.
Upravo u tom kontekstu nailazimo na Ivanove riječi o grešnicima koji imaju Zastupnika kod Oca. Taj nam kontekst također pomaže da shvatimo značenje Isusovog zastupništva ili posredništva. Kada pod osvjedočavajućim utjecajem Duha Svetoga grešnici slobodno dođu pred Božje prijestolje u molitvama iskazujući priznanje i pokajanje, Isus, uskrsli pobjednik, izvještava Boga da su Ga prihvatili vjerom. U tom trenutku On i više nego voljni Otac opraštaju grešniku koji se kaje na osnovi Kristove žrtve pomirnice prinesene na križu (1. Ivanova 2,2).



“Imamo Zagovornika!” Možemo “s pouzdanjem” pristupiti prijestolju. A Božju prisutnost napuštamo očišćeni primivši oprost! Amen!

 

[καιnos]

UTARNJI STIH!
“Šta ćemo ovomu nadodati? Ako je Bog za nas, ko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime? Ko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Ko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas? Ko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? … Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio.” (Rimljanima 8,31-37)
Kao kršćani nikada nismo sami. Imamo Prijatelja na Nebu koji jamči vječno spasenje svih onih koji dolaze k Njemu. Kristova služba u nebeskom Svetištu obuhvaća posredovanje kojim jamči spasenje svakog svojeg sljedbenika. Leon Morris naziva današnji ulomak “kršćaninovom pobjedničkom pjesmom”.
Ništa nas ne može rastaviti od Božje ljubavi zato što imamo Prijatelja na Nebu. Možda je točnije ako kažemo Prijatelje, zato što nas je Bog toliko ljubio da je dao svojeg Sina. Bog opravdava sve koji dolaze k Njemu po Kristu. “Tko će ih osuditi?” pita Pavao u Rimljanima 8,34. Njegov odgovor je nedvosmislen. To je Isus Krist. I to je radosna vijest.
Zašto? Zato što je, kaže apostol, Krist na našoj strani. Sjetimo se, dok je bio na Zemlji, On je izjavio: “Jer Otac ne sudi nikomu, već je sav sud dao Sinu.” (Ivan 5,22) Dakle, iako “nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim” gdje ćemo dati odgovor za svoj život (2. Korinćanima 5,10), kršćani (oni koji imaju stalan odnos vjere s Bogom po Isusu) ne trebaju se apsolutno ničega plašiti. Ponavljamo pitanje: Zašto? Zato što je On 1) umro za njih, 2) uskrsnuo iz mrtvih, 3) sjedi s desne strane Bogu i 4) posreduje za kršćane kao njihov Veliki svećenik.
Ovo je najljepši dio Radosne vijesti. Krist je dao svoj život za grijehe svojih sljedbenika. Prema tome, “nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu” (Rimljanima 8,1). On je preuzeo kaznu za one koji su “u Njemu”. On se neće promijeniti i osuditi svoje sljedbenike za čije je grijehe umro.
Naprotiv, Isus je “s desne strane Bogu” u nebeskoj prijestolnoj dvorani, gdje posreduje za nas kao naš Veliki svećenik.
Biblijska doktrina o sudu je stvarnost. Ali ako je sudac na našoj strani, ne postoji mogućnost da budemo osuđeni. Sigurni smo u Isusu.
Ništa nas ne može rastaviti od Božje ljubavi osim naše vlastite odluke da odbacimo Onoga koji sada posreduje za nas u nebeskom Hramu.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše.” (Daniel 7,9.10)
Kristova nebeska služba uključuje i sud. Kao što je na kraju izraelske godine dolazio dan suda, povezan sa službom zemaljskog Svetišta, na godišnji Dan pomirenja (Jom Kipur), tako Biblija govori da će i na Nebu biti dan suda prema zemaljskoj slici. Taj nebeski sud kao posljednji čin Kristove velikosvećeničke službe najslikovitije nam se prikazuje u Danielu 7. Povijesno gledano, taj sud odvija se u vrijeme posljednjih faza vladavine malog roga (redak

i blizu vremena kada Bog daje kraljevstvo svetima (redci 14.26.27). Prema opisu Knjige proroka Daniela, sud zasjeda upravo prije nego što Krist ponovno dođe. Kada sud završi, Krist će, da tako kažemo, odložiti svoje svećeničke haljine i obući haljine Kralja Pobjednika.
Prije nego što sagledamo Isusov položaj na sudu, pogledajmo pobliže Danielov prikaz prizora suda. Jedina riječ kojom ga možemo opisati jest “veličanstven”. Čak i veličina nebeske prijestolne dvorane, prikazane u zemaljskom modelu Svetinje nad svetinjama, nadilazi našu maštu. Dočarati prostoriju dovoljno veliku da primi milijune anđeoskih bića izvan je naše moći razumijevanja. Isto možemo reći za silu i slavu mjesta. Ali moramo biti oprezni. Prorok pred nas stavlja sliku koja nadmašuje našu maštu i razumijevanje. Dakle, mi možemo shvatiti opću sliku onoga što se događa, ali pojedinosti su izvan naše moći razumijevanja. Dan nam je kratak uvid, a ne detaljno objašnjenje događaja.
Ali čak i iz toga saznajemo nekoliko prilično dojmljivih činjenica. Jedna od njih odnosi se na slavu. U viđenju Isus i Otac nalaze se u okruženju svjetla i ognja dok sjede na prijestolju. Druga slika prikazuje djelovanje tisuća i milijuna anđela koji služe i u odnosu na Boga i u odnosu na svemir.
Ali glavna je slika početka suda u koji su uprte sve oči. Sud je javni događaj koji se temelji na dokazima (knjigama). Bog želi da sav svemir zna da je On učinio najbolje moguće u svojem rješavanju problema grijeha na Zemlji, što je dovelo do utjelovljenja Sina.
Riječi “prijestolja bjehu postavljena” i “knjige se otvoriše” ne označavaju samo sud, već početak kraja zemaljske povijesti.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim.” (Matej 16,26.27)
Kada Krist završi svoje svećeničko djelo suda u nebeskom Svetištu, vratit će se na Zemlju da nagradi one koji su prihvatili Njegovu milost i dopustili Mu da promijeni njihov život. Naravno, neki će poželjeti drugu nagradu. Ali sama logičnost tijeka događaja zahtijeva predadventni sud opisan u Danielu 7:
prvo dolazi sud, a onda slijedi Isusov dolazak i nagrade.
Taj se sud, naravno, ne održava zato da bi Bog nešto saznao. Točnije, on je javan zato što se drugi trebaju uvjeriti da On postupa ispravno spašavajući jedne, ali ne i druge. Biblija govori o “knjigama” koje bilježe živote ljudi, što ukazuje na otvorenu narav događaja. Na sudu je ključno ono što su učinili.
Ovdje se javlja problem. Naime, Pavao jasno kaže da se ne opravdavamo niti se smatramo pravednima zbog svojih djela (Rimljanima 3,20), već smo potpuno i sasvim spašeni milošću (Efežanima 2,8-10). I to je apsolutno točno. Ali milost ne samo da oprašta i opravdava — ona i preobražava, osposobljava i posvećuje.
Recimo to na drugačiji način: ako ste opravdani milošću, promijenit će se cijeli vaš život. Nećete moći nastaviti s istim starim sebičnim načinom života. Isus unosi promjenu u ljudsko ponašanje i razmišljanje. Spašeni ljudi živjet će prema drugačijim načelima, a ta načela odredit će njihova djela.
Drugim riječima, naša djela pokazuju je li spasenje u našem srcu ili nije. Prema Isusu, i srce i život izloženi su ispitivanju na konačnom sudu. To naučava čak i Pavao kada kaže da će Bog “svakomu dati prema njegovim djelima” (Rimljanima 2,6). I kao što smo vidjeli, Isus je naglašavao “djela” još od početka svoje službe: “Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” (Matej 7,21)
Dakle, sud se temelji na načinu života onih koji tvrde da su kršćani. A nakon što se iznesu dokazi da ih svi vide na predadventnom sudu, tada će Isus “doći u pratnji anđela” i “platiti svakomu prema djelima njegovim”. Kakva slavna nada za Božji narod! To je dan za koji vrijedi živjeti.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Neka nepravednik i dalje bude nepravedan; neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje! Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.” (Otkrivenje 22,11-13)
Nasuprot općeprihvaćenom mišljenju, vrijeme neće unedogled teći u budućnost. Doći će trenutak kada će Bog odlučiti okončati nesreću, smrt i bolest koje nazivamo zemaljskom poviješću. Taj završetak Biblija opisuje kao javni događaj. Međutim, prije drugog dolaska doći će do nevidljivog kraja kada nebeski predadventni sud završi i svaka osoba donese odluku za ili protiv Isusa.
Isus osobno opisuje taj redoslijed u Otkrivenju 22,11.12. Zemaljsko vrijeme kušnje će završiti, vječno zapečaćujući sudbinu svih. On se zatim vraća da nagradi svaku osobu u skladu s njezinim životnim odlukama.
Knjiga Velika borba ovako opisuje kraj vremena kušnje: “Kad istražni sud bude završen, sudbina svih bit će odlučena za život ili za smrt. Vrijeme milosti završava kratko vrijeme prije Gospodnjega dolaska na nebeskim oblacima. Gledajući unaprijed ovo vrijeme, Krist u Otkrivenju objavljuje: ‘Neka nepravednik i dalje bude nepravedan; neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje! Pazi! Dolazim uskoro.” (str. 388)
U vezi sa svršetkom vremena milosti za ljudski rod zanimljivo je da ne postoji vidljivi znak da je ono završeno. Drugi dolazak i uznesenje svetih, kao što ćemo ubrzo vidjeti, su vidljivi. Međutim, kraj vremena milosti odigrava se dok ljudi obavljaju svoje svakidašnje poslove. “Ljudi će saditi i graditi, jesti i piti, nesvjesni da je gore u Svetištu izrečena posljednja, neopoziva presuda. Prije potopa, nakon što je Noa ušao u korablju, Bog je za njim zatvorio vrata i time bezbožne spriječio da uđu. Ali su još sedam dana ljudi, ne znajući da je njihova sudbina zapečaćena, nastavili svoj bezbrižni i lakoumni život rugajući se upozorenjima o neizbježnom sudu. ‘Tako će biti’, kaže Spasitelj, ‘i za dolaska Sina Čovječjega.’ (Matej 24,39) Tiho, neprimjetno kao lupež u ponoći, doći će sudbonosni čas koji će odlučiti o sudbini svakog čovjeka, neopozivo povlačenje ponude milosti grešnim ljudima.” (Isto, str. 388)
Prema Isusovim riječima, sada je vrijeme da se pomirimo s Bogom. Danas moramo dopustiti Njegovoj milosti da ispuni naše srce i promijeni naš život.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti — svi koji se nađu zapisani u Knjizi.” (Daniel 12,1)
Kristovo djelo u nebeskom Svetištu privedeno je kraju. Kada ga dovršava, Daniel Ga prikazuje kako ustaje i priprema se da se vrati na Zemlju po svoj narod.
Predadventni sud je završio, vrijeme milosti je okončano i uzvišeni Veliki svećenik je ustao. Ipak, u tom značajnom trenutku događa se nešto drugo. Zemlja ulazi u “vrijeme tjeskobe” kakve nije bilo u zemaljskoj povijesti. To teško vrijeme nesumnjivo počinje kada četiri anđela, koji “stoje na četiri ugla zemlje, držeći četiri zemaljska vjetra” (Otkrivenje 7,1), konačno puste vjetrove i dopuste đavolu da slobodnije djeluje na Zemlji.
Međutim, na Zemlji je uvijek vladala nevolja. Isus je to istaknuo kada je rekao učenicima: “Čut ćete za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemirujete! Jer to se mora dogoditi, ali nije još svršetak. ‘Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva.’ Bit će gladi i potresa zemlje u raznim mjestima. To je tek početak strašnih bolova.” (Matej 24,6-8)
Kao što smo zapazili prije, na Zemlji je oduvijek bilo ratova, potresa i tako dalje. Međutim, Biblija jasno govori da će početku stradanja doći kraj kada Zemlja uđe u vrijeme tjeskobe kakve nikada nije bilo otkako je ljudi, kada će sotonske zle sile imati slobodu da čine svoju volju. Za to vrijeme Isus kaže: “Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet.” (Luka 21,26)
Bit će to vrijeme zbrke i meteža. Ne samo da će svijet u gospodarskom i fizičkom smislu doživjeti prevrat, već će neizbježno nastupiti nevolja na duhovnom polju kada ljudi počnu okrivljavati jedni druge za ono što se događa. I kao u sva takva vremena u prošlosti, bjesnjet će vjerska borba dok se Sotonine zemaljske sile okreću protiv onih koji vjeruju u Isusa. U Otkrivenju 13 i na drugim mjestima opisuju se neki od tih napada.
Upravo se u vrijeme te krizne točke u povijesti, kada će Božji narod naizgled biti svladan onim što Daniel naziva vremenom tjeskobe, Isus vraća da ga oslobodi.
Oče, pomozi nam danas da Ti budemo blizu dok se pripremamo za ono što će doći na Zemlju.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Jer bi inače morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta. Ali sad, on se samo jedanput zauvijek — u punini vremena — pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh. I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti — potom dolazi sud — jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,26-28)
Ovaj tekst odjekuje na mnogim mjestima u Novom zavjetu. U Poslanici Hebrejima piše da je Krist dovršio svoje djelo prinošenja žrtve kada je umro za sve ljude na križu. Iako to nema potrebe ponavljati, time su ljudi bili samo “napola spašeni”. On još mora “drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje”. Samo trenutak! Zar nisu kršćani već spašeni? Zar Efežanima 2,8 upotrebom prošlog vremena ne uči jasno da su vjernici spašeni milošću po vjeri?
To je zasigurno točno. Dakle, moramo se zapitati, ako je Isus već otkupio kršćane, kako Poslanica Hebrejima kaže da će se Isus vratiti “onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje”? Kako mogu biti spašeni, ali još uvijek nisu spašeni? Prije nego što odgovorimo, trebamo shvatiti da se Pavao bavi ovim predmetom u Rimljanima 13, gdje poziva kršćane “da se probude od sna, jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru” (redak 11).
Dio odgovora na nedoumicu o poluspasenju jest da Poslanica Rimljanima govori o spasenju iz tri različita ugla. Jedan od njih, opravdanje, prošlost je za vjernike. Drugi, proslavljanje, nalazi se u budućnosti. I treći, posvećenje, sadašnja je stvarnost. Tako se kršćanski život odvija između dvaju velikih događaja. Prvi je opravdanje, kada su vjernici predali svoje srce Kristu. Drugi je Njegov povratak “na svršetku vjekova”.
I s tim izrazom, “na svršetku vjekova”, dolazimo do dva velika događaja koji obuhvaćaju čitavu novozavjetnu eru. Prvi je početak Božjeg kraljevstva koje je, kako je Isus tvrdio, počelo s Njegovom zemaljskom službom (Matej 4,17). Drugi je konačna uspostava kraljevstva kada Krist ponovno dođe.
Ta misao vodi nas u Poslanicu Rimljanima 8,23, gdje apostol izjavljuje da kao kršćani “imamo prve plodove Duha”, ali da “sami u sebi uzdišemo čekajući posinjenje” i “otkupljenje našega tijela”.
Jasna je činjenica da smo kao vjernici poluspašeni i poluotkupljeni. Punina te spasonosne nade neće se ostvariti dok se Isus ne vrati na svršetku vjekova i daruje nam novo tijelo koje će se slagati s našim novim srcem i voljom.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Ovo prije svega znajte: na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: ‘Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.’ Oni hotimično zaboravljaju da su davno postala nebesa skupa sa zemljom, koja je iz vode i među vodama iskrsla na riječ Božju. Njima je ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen. A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnikâ.” (2. Petrova 3,3-7)
Sumnje se lako javljaju, pogotovo kada je riječ o Isusovom drugom dolasku. Teče dan za danom i godina za godinom. I s mirnim protjecanjem vremena Kristov povratak zauzima mjesto u pozadini naših misli — pretvarajući ga pomalo u novozavjetnu mitologiju ili možda pobožnu želju o kojoj razmišljamo kada smo bolesni ili izgubimo svoje voljene. Ali kada kriza završi, naše se misli vraćaju u “normalu” dok svim svojim snagama pokušavamo svoju zemaljsku budućnost učiniti svijetlom i sretnom.



U prošlosti je takvo razumijevanje navelo mnoge ljude da se podsmjehuju biblijskom nauku o Isusovom drugom dolasku i da žive prema “vlastitim požudama” zapažajući da su prilike onakve kakve su uvijek bile.
Upravo u tom trenutku nagli Petar stupa u akciju kad kaže da zemaljska filozofija o jednolikosti previđa dvije glavne činjenice. Prvo, da je postojao početak kada je Bog stvorio Zemlju. I drugo, da je došlo do općeg potopa u Noino vrijeme koji je uništio tadašnju civilizaciju. Obje ove činjenice, tvrdi Petar, Bog je ostvario svojim djelovanjem u povijesti. To su bila božanska djela koja je bilo nemoguće pretkazati s motrišta evolutivnog tijeka vremena. A isto je tako pouzdan, tvrdi on, Isusov drugi dolazak.
Za Petra, koji slijedi nauk svojega Gospodina, drugi dolazak je izvjestan. I sve sumnje, ruganje i razvratno življenje ljudi neće promijeniti tu činjenicu.
Njegov poziv na buđenje upućen je svima nama. Svoj život trebamo pripremati za nešto više od udobne mirovine sa svojom unučadi. Činjenica o Isusovom drugom dolasku isto je toliko pouzdana kao i stvarnost Zemlje na kojoj živimo i zraka koji udišemo.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Jedno vam, ljubljeni, ne smije biti nepoznato: da je u očima Gospodnjim jedan dan kao hiljadu godina, a hiljadu godina kao jedan dan. Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer neće da se iko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju. Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počéla će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.” (2. Petrova 3,8-10)



“Da, dolazim uskoro!” (Otkrivenje 22,20) Posljednje Isusove riječi u Bibliji pronalazimo na tri mjesta u 22. poglavlju Otkrivenja. I bez obzira na to koliko ste strpljivi, to se teško može nazvati skorim.
Petar, čovjek koji nije uvijek poznat po strpljenju, bavi se ovim predmetom na dvije razine. Prvo, da Bog nema isti prag strpljenja kao ljudi.
On čak ni vrijeme ne promatra kao mi. Naš život ograničen je rođenjem i smrću. Između tih dvaju događaja imamo šezdeset, sedamdeset ili čak sto godina. Ali kada smrt dođe, za nas je vrijeme završeno. Mi smo duboko svjesni vremena i njegove ograničenosti.
Ali šta kad bi postojali od vječnosti u prošlosti do vječnosti u budućnosti? Vrijeme bi poprimilo novo značenje. Tako je s Bogom. Čovjekova uspaničenost zbog vremena ne utječe na Boga da zaboravi svoj konačni cilj na Zemlji.
I taj je cilj Petrov drugi odgovor u vezi s kašnjenjem Isusovog povratka. Naime, Bog dopušta da vrijeme teče jer želi dati priliku što većem broju ljudi da se pokaju i uđu u Njegovo kraljevstvo. S tog stajališta, kašnjenje je čin milosti.



Ipak, kraj će doći, i kada dođe, bit će veličanstven, uz glasne zvuke, oganj i trešnju Zemlje.
Međutim, Isus će svojim dolaskom iznenaditi svijet koji se ruga uljuljkan u svojim razonodama. I tu se javlja još jedno moguće značenje Kristovih posljednjih riječi u Pismu. Riječ “skoro” znači i “brzo”. Kada nebeski sat označi svršetak vremena, Isus će brzo doći na oblacima i događaji na Zemlji vrlo brzo će završiti i za rugače i za vjernike.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“I sedmi anđeo zatrubi… Tada u nebu odjeknuše jaki glasovi: ‘Nad svijetom je pripala kraljevska vlast našemu Gospodinu i njegovu Pomazaniku, i on će vladati u vijeke vjekova.’ Tada dvadeset i četiri Starca, koji pred Bogom sjede na svojim prijestoljima, padoše ničice i pokloniše se Bogu veleći: ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, Bože, Svemogući, koji jesi i koji bijaše, što si uzeo u ruke svoju veliku vlast i počeo kraljevati. Narodi su provodili svoju srdžbu, ali dođe tvoja srdžba i vrijeme kad treba suditi mrtve, dati nagrade tvojim slugama, prorocima i svetima i onima koji se boje tvoga imena, malima i velikima, i uništiti one koji kvare zemlju!’” (Otkrivenje 11,15-18)



Kada sedmi anđeo zatrubi, lanac događaja prikazanih u sedam truba u Otkrivenju dostiže vrhunac i zemaljska povijest brzo se bliži kraju.
U to vrijeme doći će do promjene vlasti. Jedna od ključnih riječi u biblijskom proročanstvu je “vlast”. To se posebno odnosi na 7. poglavlje Knjige proroka Daniela, gdje se pretkazuje da će se u budućnosti vlast đavlu i njegovim sljedbenicima “oduzeti” (redak 26) i predati Kristu (redak 14). “Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći.” (redak 14)



Vlast je ključna točka biblijskog proročanstva u Knjizi proroka Daniela i Otkrivenju. Usredotočuje se na pitanje tko svime vlada. Prema tome, u čuvenom sveobuhvatnom viđenju iz Daniela 7 (i njegovim paralelama u objema apokaliptičkim knjigama) prikazuje se niz zemaljskih vladara, uključujući Babilon, Perziju, Grčku, Rim i silu koja će govoriti velike stvari o sebi, koja nastoji promijeniti Božji zakon i koja progoni Božji narod tijekom velikog dijela kršćanske povijesti (redak 25).



Međutim, ti zemaljski vladari bili su zapravo samo paravan Sotoni koji je želio upravljati svjetskim događajima iza pozornice. Sam je đavao pokušavao vladati ovim svijetom. Pavao je upućuje na ovu stvarnost kada govori o “upraviteljima tame ovoga svijeta” (Efežanima 6,12 — Šarić) i “gospodaru zračnog kraljevstva” (Efežanima 2,2).
Bog je dopustio silama tame da upravljaju Zemljom prema svojim načelima. A ljudska povijest pokazuje razorne posljedice te vladavine. Konačan sud ne tiče se samo ljudi, već i Boga i Njegove pravde.
Bog pušta tijek povijesti sve dotle dok načela dvaju kraljevstava ne postanu vidljiva nebeskim vojskama. I tada, s odobravanjem anđeoskog mnoštva, Isus će ponovno zauzeti mjesto koje Mu s pravom pripada kao pravom Knezu našeg svijeta.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Poslije toga čuh nešto kao glasno pjevanje golemog mnoštva gdje u nebu viče: ‘Alleluja! Spasenje, slava i moć pripadaju našem Bogu jer su istiniti i pravedni njegovi sudovi!’ … Zatim opazih otvoreno nebo, i pojavi se bijel konj. Jahač na njemu zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu plamen ognjeni; na glavi mu mnoge krune. On Nosi napisano ime koje nitko ne zna osim njega. … Pratile ga nebeske vojske na bijelim konjima, obučene u bijel, čist lan. … A na svom ogrtaču — na boku — nosi napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.” (Otkrivenje 19,1-16)



Kako zemaljski pisac opisuje dolazak s Neba? Kako netko zatočen na otoku Patmosu piše o slavi i pobjedi? Nimalo lako. Ivanov jezik u 19. poglavlju Otkrivenja je simboličan, nastojeći prikazati veličanstveni povratak poniznog Božjeg Janjeta koje je postalo veličanstveni “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara” da bi spasio svoj narod i uništio one koji su uništili Zemlju.
Mnogo se toga dogodilo u Ivanovom životu. Prvo je poznavao Isusa kao skromnog Čovjeka koji je liječio bolesne i hranio mnoštvo — Čovjeka koji je pokorno otišao na križ. Ali sada, šezdesetak godina poslije, isti Ivan dobiva uvid u svu slavu poniznog Galilejca.
I tu nalazimo Mesiju Kralja kojega su Ivan, Petar i Židovi općenito očekivali u vrijeme prvog dolaska. Duboko uvriježeno u hebrejskoj povijesti, kao što smo vidjeli mnogo puta tijekom godine, nalazilo se biblijski utemeljeno vjerovanje u Krista koji će doći i spasiti svoj narod kao David pobjednik — Ratnik koji će osloboditi svoj narod od potlačenosti i ropstva.



To su učenici u potpunosti očekivali od Isusa na Njegovom zemaljskom putovanju. Njihov um spojio je Njegova dva dolaska u jedno i bili su potpuno zbunjeni kada je njihov Krist bio odveden na križ kao Janje.
Ali sada je Ivanu jasno. Krist je morao postati žrtveno janje prije nego što je u pravednosti, pravdi i ljubavi mogao preuzeti ulogu Kralja Pobjednika svih naroda. Konačno se ostvarila punina kraljevstva.
Onaj koji se zove “Vjerni i Istiniti” vraća se da ispuni obećanje koje je dao na Zemlji. Bijeli konj simbolizira čistoću i Kralja Pobjednika. A Božji narod i na Nebu i na Zemlji ispunjen je hvalom dok njihov Gospodin napokon privodi grijeh kraju.
Kakav će to biti dan kada ugledamo našeg Spasitelja koji dolazi da nas povede kući! Želimo biti spremni za susret sa našim Gospodinom tog dana. Radujmo se tome cijelim srcem.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima, da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade.” (1. Solunjanima 4,13)
S današnjim retkom dolazimo do Pavlovog najopsežnijeg opisa Isusovog drugog dolaska. A kad je riječ o pojedinostima uskrsnuća svetih, najpotpuniji je u Novom zavjetu, zajedno s 1. Korinćanima 15,51-55, koji se nalazi odmah iza njega na drugom mjestu.
Apostol počinje svoju raspravu izjavom o nadi. Već smo vidjeli da Pavao drugi dolazak naziva “blaženom nadom” (Titu 2,13). Ali ovdje u 1. Solunjanima on proširuje tu nadu i neka od skrivenih značenja čini jasnim.
Nedavno obraćenim vjernicima u Solunu bila je potrebna takva nada. Iznenadila ih je smrt nekih njihovih članova. Nesumnjivo su vjerovali da će svi vjernici živjeti do Kristovog povratka. Ali neki nisu izdržali, i članovima solunske crkve pripao je taj žalosni zadatak da ih sahrane. Što će biti s tim pojedincima?



Ovo je problem koji muči ljude u svim naraštajima. Uostalom, nitko od nas ne može izbjeći smrt. Dakle, koji je smisao smrti, ili čak i života osuđenog da završi na tako besmislen način? To pitanje stoljećima stavlja izazov pred filozofe, teologe i obične ljude. Pavlov odgovor zadovoljava više od svih koji su ikada dani.
On piše Solunjanima da ne želi da budu u neznanju u vezi s umrlima. Apostol nije želio da smrt voljenih pokoleba vjeru onih kojima piše. Nije želio da budu ljudi koji “nemaju nade”.



Riječi “nemaju nade” pripremaju apostola za razgovor o uskrsnuću svetih, predmetu koji započinje u 1. Solunjanima 4,14.
Ali prije nego što prijeđemo na njegovo izlaganje, proučit
ćemo Pavlovo razumijevanje kršćanstva kao religije nade. U svojoj Poslanici Rimljanima on upućuje na Boga kao “izvor nade” (Rimljanima 15,13) i kaže da se kao kršćani “ponosimo, oslonjeni na nadu i slavu Božju” (Rimljanima 5,2).
Nada u Bibliji, moram istaknuti, nije priželjkivanje nečega, već znanje da će se nešto dogoditi. A vjera u ono što će Bog učiniti u budućnosti počiva na onome što je učinio u prošlosti. Prema tome, Pavao piše: “Uistinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu.” (Rimljanima 15,4)

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!
“Ovo vam velimo poučeni od Gospodina: mi živi, mi preostali za dolazak Gospodnji, sigurno nećemo preteći umrlih, jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi
živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!” (1. Solunjanima 4,15-18)
U ulomku od 15. do 17. retka nalazi se jedna od najdojmljivijih slika o Isusovom povratku u Novom zavjetu. Dok čitamo ove retke, trebamo se sjetiti da je Pavlova svrha pisanja pastoralne naravi. Pojedini su vjernici zbunjeni zbog smrti drugih ljudi u crkvi te on odgovara pružajući im utjehu i sigurnost.



Vidjeli smo u 13. i 14. retku da apostol nije želio da ostanu u neznanju o ovom predmetu napisavši da kao što je Isus uskrsnuo iz groba, tako će uskrsnuti i Njegovi sljedbenici. Sada u redcima 15-17 Pavao jasno iznosi ono što je samo nagovijestio u 13. retku.
A njegove riječi nade sigurno su bile vrlo utješne žalosnim vjernicima. Kao prvo, u 15. retku im piše da oni koji su umrli i počivaju u grobu neće biti ni na kakvom gubitku o Isusovom drugom dolasku. Naprotiv, imat će čast da budu prvi. Apostol kaže da mi živi “sigurno nećemo preteći umrlih”.



On izlazi iz svojeg okvira i služi se naglašenim niječnim oblikom. On želi da steknu potpunu sigurnost u vezi s onim što ih tišti.
U 16. retku možemo osjetiti uzbuđenje koje raste u Pavlu dok opisuje drugi dolazak. Ne samo da će se Gospodin vratiti s Neba kao što je obećao svojim prvim učenicima (Djela 1,11; Ivan 14,1-3), već će to učiniti u slavi, dok budu odjekivali zvuci truba i arkanđeo glasno pozvao mrtve iz grobova.
Ali za one koji budu živi u vrijeme Isusovog povratka, najbolje tek dolazi. U 17. retku Pavao dodaje da “ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu”. Kakvo obećanje! Kao što je Isus uskrsnuo iz mrtvih, tako će uskrsnuti i oni koji vjeruju u Njega! I kao što se On uznio na Nebo, tako će se uznijeti i svi oni koji vjeruju u Njega! Bit će uzeti na oblake da Ga susretnu u zraku!
Kako Pavao iznosi izvještaj, “blažena nada” postaje sve ljepša i ljepša.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja. Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod. Lišće od stabala služi za lijek poganima [narodima]. Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice. A njegovo će ime biti na njihovim čelima.



Neće više biti noći; i neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca, jer će nad njima svijetliti Gospodin, Bog, i oni će kraljevati u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 22,15)
Stvorenu Zemlju na kojoj će otkupljenici iz svih vjekova provoditi vječnost najbolje možemo opisati kao obnovljeni Eden. A najbolje u svemu tome bit će prisutnost samog Isusa. On u duhovnom smislu može biti svjetlo našeg života u ovozemaljskom putovanju, ali tamo će Njegova slava doslovno biti sve svjetlo koje nam je potrebno. Neke tekstove. ne razumijemo sasvim. Ali veselimo se što ćemo više saznati o tome u nebeskoj školi.



Izaija nam omogućuje da zavirimo u nebeske stvarnosti na način koji možemo razumjeti:
“Vuk će prebivati s jagnjetom,
ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti,
a djetešce njih će vodit.
Krava i medvjedica zajedno će pasti,
a mladunčad njihova skupa će ležati,
lav će jesti slamu ko govedo.
Nad rupom gujinom igrat će se dojenče,
sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.
Zlo se više neće činiti,
neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj:
zemlja će se ispuniti spoznajom
Jahvinom kao što se vodom pune mora.” (Izaija 11,6-9)
Ponovno čitamo:
“Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti,
tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati.
Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci.” (Izaija 35,5.6)
Ovo su slike nebeske nove Zemlje na kojoj će boraviti spašeni. Ne čudi što Izaija kaže: “One koje je Bog otkupio, vratit će se, doći će na Sion pjevajući. Bit će okrunjeni vječnom radošću. Obuzet će ih radost i veselje, otići će tuga i jecanje.” (redak 10 — Suvremeni hrvatski prijevod)
Na sve ove slikovite riječi možemo samo reći iskreno “amen”!

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“Ja sam Alfa i Omega, veli Gospodin Bog, koji jest, koji bijaše i koji će doći, Svemogući.” (Otkrivenje 1,8)
“Zatim mi reče: ‘Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Ja ću žednome dati badava iz izvora vode života. Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin.’” (Otkrivenje 21,6.7)
“Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.” (Otkrivenje 22,12.13)



Jedan od zanimljivijih Isusovih naslova povezan je s činjenicom da je On “Alfa i Omega”. No da li jest? Kad se ovaj izraz prvi put pojavljuje u Otkrivenju, čini se da se odnosi na Boga Oca. Ali u posljednjem primjeru Isus ga primjenjuje na sebe. Tu zapažamo nešto dragocjeno što je potpuno jednako i za Isusa i za Oca. Obojica su Alfa i Omega. Alfa je prvo slovo grčkog alfabeta, a omega posljednje.
Židovi su imali sličnu izreku. Prvo slovo hebrejskog alfabeta je alef, dok je posljednje tau. Rabini su govorili da je Adam prekršio Zakon, a da ga je Abraham vršio od alef do tau. Također su izjavljivali da je Bog blagoslovio Izrael od alef do tau. Taj izraz, kao i “alfa i omega”, ukazuje na potpunost kojoj ništa ne nedostaje. Kada se primjenjuje na Božanstvo, znači da su Bog i Krist potpuni — da im ništa ne nedostaje.
To je beskonačni Isus kojem služimo. Poput Oca, On je
Onaj “koji jest, koji bijaše i koji će doći”. On je “Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak”.



Oba izraza označavaju Isusovu apsolutnu vječnost. Dakle, On je bio prije nego što je vrijeme počelo, On je sada i bit će kroz beskrajne vjekove. On je Onaj u koga su ljudi vjerovali u prošlosti. Dakle, On je Onaj kojemu mi možemo u potpunosti vjerovati u sadašnjem trenutku. I ne postoji događaj ili vrijeme u budućnosti kada će nas On iznevjeriti.
Još jedan izraz kojim se opisuje Bog Otac i Isus u tekstovima o alfi i omegi jest onaj koji kazuje da su Oni “Svemogući“; ovaj je izraz upotrijebljen mnogo puta u Novom zavjetu, a gotovo svi su u Otkrivenju. Naš život može izgledati slab. Čak se i crkva može učiniti nemoćnom u usporedbi sa silama ovoga svijeta. Ali time se mi ne trebamo opterećivati. Izraz “Svemogući” znači da Bog i Isus imaju vlast nad svim, da sve drže u svojoj ruci.
Služimo Gospodinu kojem ne nedostaje sila. On je još uvijek “Bog s nama” (Matej 1,23).

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.” (Ivan 21,25)
Naše ovogodišnje putovanje pogleda uprtog u Isusa započeli smo pitanjem: “Odakle početi?” To je zasigurno problem. Uostalom, da smo započeli s Njegovim rođenjem u Betlehemu, propustili bismo velik dio izvještaja.
Sada se suočavamo s istom poteškoćom na kraju putovanja. Gdje završiti? pitanje je koje moramo postaviti. Kako privesti kraju izvještaj o životu Onoga koji je uskrsnuo iz mrtvih, životu Onoga koji ima ključeve smrti i groba i živi u vijeke vjekova?
Odgovor, naravno, glasi da kraja nema. Izvještaj o Isusu se nastavlja. I poput silne rijeke, prikuplja svoju snagu i dodatnu građu dok teče iz vječnosti u prošlosti u vječnost u budućnosti.



Apostol Ivan pomaže nam da se osvrnemo na problem čak i kronološkog izlaganja događaja o Isusovom zemaljskom životu i Njegovom nauku, zaključivši da “kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale”. Ivan je osvijetlio nova polja u Isusovom životu koje su drugi evanđeoski pisci zapostavili. Čak i uobičajeno uspoređivanje četvrtog evanđelja s ostalim trima pomaže nam da uvidimo koliko je građe dodao našoj riznici znanja. Pa ipak, to je samo jedan mali korak prema onome što bi se moglo dodati našem razumijevanju Isusovog zemaljskog života. Čak i potpuni izvještaj o te trideset tri godine bio bi jedva vrh ledenog brijega u usporedbi s detaljnim narativom o Njegovom vječnom postojanju.



Ta nenapisana “evanđelja” bit će dio našeg proučavanja u vječnosti. U međuvremenu, zahvaljujući onome što su nam četvorica evanđelista ostavila, imamo sve što nam je potrebno za spasenje.
Nije jednostavno završiti ovakav izvještaj. Možda je najbolje da to učinimo s posljednjim odlomkom iz knjige Velika borba koji prikazuje dovršeno pomirenje: “Veliki je sukob završen. Grijeha i grešnika više nema. Cijeli je svemir čist. Bilo neizmjerna svemira kuca istim otkucajem sklada i radosti. Od Njega koji je sve stvorio teče život, svjetlost i radost kroz prostranstva beskrajnog svemira. Od najmanjeg atoma do najvećeg svijeta, sve — živo i neživo, u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti objavljuje da je Bog ljubav.” (str. 534)
Nije loš kraj za izvještaj koji nema kraja.

 

[καιnos]

JUTARNJI STIH!



“Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.” (Otkrivenje 22,13)
Pavao se približavao poganima ne uzdižući prvo Zakon, već Krista, a potom objavljujući obvezujuće zahtjeve Zakona. Jasno im je pokazao kako svjetlo s križa na Golgoti daje značenje i slavu cjelokupnom hebrejskom vjerskom sustavu. Dakle, on je mijenjao svoj način rada, uvijek oblikujući svoju vijest prema okolnostima u kojima se našao; i iako je nakon strpljivog rada u velikoj mjeri bio uspješan, mnogi se nisu dali osvjedočiti.
Pojedinci neće biti osvjedočeni bez obzira na metodu objavljivanja istine. Ipak, radnik za Krista treba pomno proučavati najbolje metode kako ne bi probudio predrasude ili pokrenuo protivljenje među slušateljima.



Krist je rekao svojim učenicima: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.” (Ivan 16,12) Kao rezultat ranog obrazovanja, njihovo razumijevanje mnogih pitanja bilo je neispravno i zato nisu mogli shvatiti ni primiti pojedine stvari kojima bi ih inače naučio. Njegove bi ih pouke zbunile i pokrenule pitanja i nevjerovanje koje bi bilo teško ukloniti.



Krist je srca slušatelja privlačio pokazivanjem svoje ljubavi, a onda, malo-pomalo, kada su već mogli nositi, otkrivao im je velike istine o nebeskom kraljevstvu. Mi također moramo naučiti prilagoditi svoj rad ljudima kako bismo im prišli tamo gdje se nalaze. Iako zahtjeve Božjeg zakona trebamo objaviti svijetu, nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav, Kristova ljubav, jedina sila koja može omekšati srce i povesti ga u poslušnost. Sve velike istine Svetog pisma imaju svoje središte u Kristu; i pravilno shvaćene, sve vode k Njemu.



Objavljujte Krista kao Alfu i Omegu, Početak i Svršetak velikog plana otkupljenja. Iznesite ljudima istine koje će ojačati njihovo povjerenje u Boga i Njegovu Riječ i potaknite ih da sami istražuju njezin nauk. Napredujući tako korak po korak u proučavanju svetih stranica, lakše će cijeniti ljepotu i sklad njezinih dragocjenih istina. (Review and Herald, 25. studenoga 1890.)
Za razmišljanje: Na koji je način Isus privukao tvoje srce k sebi jasnim pokazivanjem svoje ljubavi?