- Poruke
- 1,241
- Reakcijski bodovi
- 51
- Bodovi
- 48
Krštenje za mrtve
Džozef Smit, koga mnogi vide kao osnivača Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana, primio je otkrivenja od Gospoda u kojima se kaže da moramo biti kršteni da bismo se vratili Bogu. Takođe, ovo krštenje mora biti obavljeno kako treba, sa autoritetom sveštenstva (ili moći da delujemo u Božje ime). Zapovest da se moramo krstiti da bismo se vratili Bogu ne odnosi se samo na žive. Bezbroj ljudi je umrlo ne poznavajući Hrista ili ono što sveci poslednjih dana vide kao obnovljeno jevanđelje na zemlji. Zbog ovih bezbrojnih ljudi, Gospod je otkrio i Džozefu Smitu učenje krštenja za mrtve. Ili, drugačije rečeno, Gospod je zapovedio članovima crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana da se krste u ime mrtvih ili po punomoćju za njih. Na ovaj način, ljudi koji su umrli bez poznavanja jevanđelja mogu izabrati da prihvate Isusa u duhovnom svetu (mesto gde mrtvi čekaju svoje vastksenje i sud) i ispune tako taj obred. Opet, ovi duhovi imaju i dalje svaki izbor da to prihvate ili da odbiju. Učenja svetaca poslednjih dana ne tvrde nikada da ljudi kršteni preko punomoćnika moraju da prihvate njihovo krštenje – sve što krštenje za mrtve čini jeste da im daje priliku da dobiju izbor. Hramovi crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana su jedina mesta gde se mogu obavljati krštenja za mrtve. Krštenje se vrši u posebnom odeljenju, stvorenom posebno i samo za tu svrhu. Krstionica je uvek konstruisana simbolično na leđima dvanaest volova, skulpture rađene u kamenu ili bronzi. Oni predstavljaju dvanaest plemena Izraela.
Sveci poslednjih dana veruju da oni nisu prvi koji su izvršavali krštenje za mrtve, i da je izvorna Crkva Isusa Hrista takođe vršila taj obred. U 1. Korinćanima 15:29 kaže se: „Šta će inače učiniti oni koji se krste za mrtve, ako mrtvi uopšte ne vaskrsavaju? Zašto se onda krštavaju za mrtve?” Ovu izjavu je teško objasniti onima koji ne veruju u obred krštenja za mrtve. Skoro da izgleda besmisleno. Ali sveci poslednjih dana takođe ispovedaju vaskrsenje i da se Bog brine za sve ljude, a ne samo za one koji su imali priliku da čuju za Njega. Uostalom, nije li On Bog živih a ne mrtvih?
U 1. Petrovoj 3:18-20, Petar nam govori da je Gospod „takođe . . . otišao i propovedao duhovima u tamnici“, što bi ukazivalo na vrlo konkretnu Božju brigu za one koji su već otišli izvan sveta, brigu za njihovo spasenje. Čini se da ovo ukazuje na to da se onima koji ne dobiju spasenje u svojim životima može barem dati da čuju reč Božju posle smrti. Petar dalje kaže, u 1. Petrovoj 4:6, „Zato je i mrtvima propovedano jevanđelje, da im se sudi po ljudima po telu, a da žive po Bogu duhom." Prema našem verovanju Bog nije okrutni Bog. U stihova, 1. Petrova 3:18-20, vidimo da su bar neki od duhova u tamnici zaista umrli u potopu. Isus, dakle, nije ograničio svoju Reč samo na one pravedne duhove koji su živeli divne živote u svojoj veri (šta god ona bila). Govorio je i sa otvoreno zlim, onima koji su u fizičkom svetu bili uništeni zbog svog greha. Njegova briga se proširila i na njih.
Vidimo, dakle, da Božja ljubav nije uslovna i da On želi da nam pruži što više mogućnosti da pronađemo pravu sreću. Zbog toga praktikujemo krštenje za mrtve.
Džozef Smit, koga mnogi vide kao osnivača Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana, primio je otkrivenja od Gospoda u kojima se kaže da moramo biti kršteni da bismo se vratili Bogu. Takođe, ovo krštenje mora biti obavljeno kako treba, sa autoritetom sveštenstva (ili moći da delujemo u Božje ime). Zapovest da se moramo krstiti da bismo se vratili Bogu ne odnosi se samo na žive. Bezbroj ljudi je umrlo ne poznavajući Hrista ili ono što sveci poslednjih dana vide kao obnovljeno jevanđelje na zemlji. Zbog ovih bezbrojnih ljudi, Gospod je otkrio i Džozefu Smitu učenje krštenja za mrtve. Ili, drugačije rečeno, Gospod je zapovedio članovima crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana da se krste u ime mrtvih ili po punomoćju za njih. Na ovaj način, ljudi koji su umrli bez poznavanja jevanđelja mogu izabrati da prihvate Isusa u duhovnom svetu (mesto gde mrtvi čekaju svoje vastksenje i sud) i ispune tako taj obred. Opet, ovi duhovi imaju i dalje svaki izbor da to prihvate ili da odbiju. Učenja svetaca poslednjih dana ne tvrde nikada da ljudi kršteni preko punomoćnika moraju da prihvate njihovo krštenje – sve što krštenje za mrtve čini jeste da im daje priliku da dobiju izbor. Hramovi crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana su jedina mesta gde se mogu obavljati krštenja za mrtve. Krštenje se vrši u posebnom odeljenju, stvorenom posebno i samo za tu svrhu. Krstionica je uvek konstruisana simbolično na leđima dvanaest volova, skulpture rađene u kamenu ili bronzi. Oni predstavljaju dvanaest plemena Izraela.
Sveci poslednjih dana veruju da oni nisu prvi koji su izvršavali krštenje za mrtve, i da je izvorna Crkva Isusa Hrista takođe vršila taj obred. U 1. Korinćanima 15:29 kaže se: „Šta će inače učiniti oni koji se krste za mrtve, ako mrtvi uopšte ne vaskrsavaju? Zašto se onda krštavaju za mrtve?” Ovu izjavu je teško objasniti onima koji ne veruju u obred krštenja za mrtve. Skoro da izgleda besmisleno. Ali sveci poslednjih dana takođe ispovedaju vaskrsenje i da se Bog brine za sve ljude, a ne samo za one koji su imali priliku da čuju za Njega. Uostalom, nije li On Bog živih a ne mrtvih?
U 1. Petrovoj 3:18-20, Petar nam govori da je Gospod „takođe . . . otišao i propovedao duhovima u tamnici“, što bi ukazivalo na vrlo konkretnu Božju brigu za one koji su već otišli izvan sveta, brigu za njihovo spasenje. Čini se da ovo ukazuje na to da se onima koji ne dobiju spasenje u svojim životima može barem dati da čuju reč Božju posle smrti. Petar dalje kaže, u 1. Petrovoj 4:6, „Zato je i mrtvima propovedano jevanđelje, da im se sudi po ljudima po telu, a da žive po Bogu duhom." Prema našem verovanju Bog nije okrutni Bog. U stihova, 1. Petrova 3:18-20, vidimo da su bar neki od duhova u tamnici zaista umrli u potopu. Isus, dakle, nije ograničio svoju Reč samo na one pravedne duhove koji su živeli divne živote u svojoj veri (šta god ona bila). Govorio je i sa otvoreno zlim, onima koji su u fizičkom svetu bili uništeni zbog svog greha. Njegova briga se proširila i na njih.
Vidimo, dakle, da Božja ljubav nije uslovna i da On želi da nam pruži što više mogućnosti da pronađemo pravu sreću. Zbog toga praktikujemo krštenje za mrtve.