Našao sam na jednu zanimljivu besjedu koja jasno pokazuje da Pravoslavna Crkva osuđuje nepravilno poštovanje svetitelja.
Kad praznujemo Svece - mi praznujemo Liturgiju, i u Liturgiji mi, zapravo, dobijamo odgovor ko su oni. Ko je to divan u njima, Ko to djeluje kroz njih i čudotvori, Čija se to sila kroz njih projavljuje...? Mi imamo samo jednog Arhijereja, tako čudesnog, moćnog, svetog, Koji sjedi sa desne strane slave Očeve i Koji je tu Duhom Svetim, u našoj Crkvi. ON je Taj Koji vozglavljuje punoću Crkve, ne može biti ničega u Crkvi bez Njega. Ne može biti ni jednoga Sveca mimo Njega, ni jedne projave svetosti i čudotvorenja - bez Njega. Kroz Njega sve to biva - i nauka Crkve, i pouka Svetih, i svi ti Darovi Duha Svetoga, pa i darovi iscjeljivanja bolesti, psihičkih i fizičkih.
Kad malo dublje pogledamo, vidite kako je naše poštovanje Svetitelja-čudotvoraca svedeno na jedan najniži nivo, koji je pun egoizma! Poštujemo ih zato što nam trebaju. Imam bolest, ja ili neko moj, pa mi, eto, trebaš. To što ja dolazim, što te poštujem - poštujem te jer mi trebaš. A, znate i sami koliko puta smo to iskusili, kako mi brzo zaboravljamo usluge bližnjih - neverovatnom brzinom! To je, zaista, jedna teška bolest zaborava na dobročinitelje.
Isto to biva i sa svetinjom. Svetitelj pomogne, dobijemo iscjeljenje - mi zaboravimo i na njega, a nismo ni pomišljali na Onoga Koji je preko njega djelovao. I, sve to, zapravo, nama može da bude na grijeh i na osudu. Zato nas Crkva uči kako pravilno da poštujemo Svetitelje. Kad god prilazimo nekoj svetinji, da li njihovim moštima, da li njihovim učenjima, mi uvijek pristupamo Hristu, Koji je osnovna vjera. Kad cjelivam mošti - poštujem Hrista, kad cjelivam ikonu - poštujem Hrista. Kad živimo u Crkvi, uvijek prije svih i iznad svih, poštujemo Glavu svih. To je elementarna kultura Pravoslavlja.
Odlazimo u Ostrog - odlazimo tamo Hristu da se pomolimo! Da se poklonimo Njegovoj Presvetoj Majci, da se poklonimo u Duhu Svetom, a poklanjajući se Sinu Božijem, da se poklonimo Ocu nebeskom. A, onda se Sveti Vasilije raduje, blagosilja nas, prije nego što smo krenuli ka njemu! Na kraju, ne moramo ni da krenemo - ako pravilno budemo poštovali Boga u Trojici, kroz svetotajinski, liturgijski život, on kaže: “Ne moraš uopšte dolaziti ovamo - to je sasvim dovoljno za tvoje spasenje! A, moje molitve, budi ubijeđen, imaćeš! Gdje god budeš živeo! I, ne samo moje - to ti ja govorim u ime Svetitelja iz mojega čina, u ime svih arhijereja, i u ime Svetoga Save! Imaćeš molitve svih nas!”
Ako živiš Svetu Liturgiju, ako se uklapaš postepeno u njene ritmove, kažu oni: “Brate, pa zar nisi shvatio da smo svi tu - u liturgiji! Ne samo neki koji su izobraženi na freskama i ikonama, koje imamo u hramovima, ne samo jedan dio punoće Crkve - svi smo tu! Treba da naučiš da komuniciraš - na liturgijski način!” I, onda, dolazimo do nečega što je, zapravo, suština.
Koliko se ljudi grabi da cjeliva mošti, da dodirne ovu svetinju, onu svetinju, do ove vode, one vode, ovoga grada, onoga grada - sve se to, vjerujte, lako može pretvoriti u najobičniju skitnju. A, ne vidi se, u liturgijskom smislu, da ima rezultata, da ima plodova! Plodovi su samo u tome što dovlačimo suvenire, pa se na kraju ne može ni u sobu ući od kamenja, od suvenira, to već postaje jedna ozbiljna težina, jedno ozbiljno opterećenje. A, u srcu - nema smirenja, nema sozercanja, nema blagodarenja.
Na Liturgiji - dosadno, odnos prema Liturgiji - površan. Kad treba otići u Jerusalim, onda nije teško naći 1.000 ili 2.000 evra, a kad treba otići na Liturgiju, koja ti je tu, pred nosem, teško je krenuti! Kad treba tamo padati u nesvest, od onih emotivnih izliva i oduševljenja, a zapravo pritajenog egoizma, pa si sad ti, kao, nešto doživio - najčešće ljudi koji to ne umiju da raspoznaju, nazivaju to blagodatnim stanjem, pa: “Kakva je blagodat ovamo! Kakva je blagodat onamo!” A, nemaju veze šta je blagodat! Nikad nisu ni okusili ta dejstva, a znaju da ih tako brzo “prepoznaju” na svetim mjestima, a u Liturgiji, koja je Svetinja nad svetinjama, ništa ne osjećaju! Tu im je dosadno.
Vidite: samo jedna kap, samo jedna čestica Tijela Gospodnjeg ima veću vrijednost (ovo poređenje moramo da pravimo zbog nepravilnog razumijevanja svetinje Tijela i Krvi Gospodnje, inače Crkva, sem te pouke, nema potrebe da pravi ta poređenja...), samo jedna čestica Tijela Gospodnjeg i samo jedna kapljica Krvi Gospodnje neuporedivo je vrednija i svetija od svih Svetih moštiju svih Svetitelja!
Mi u srpskom narodu imamo taj problem: mi svi poštujemo Svetog Vasilija - i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju, a ne vjerujemo u Tijelo Gospodnje. Vjerujemo u Sveca Božijeg, a u Boga ne vjerujemo! Vjerujemo da njegove mošti mogu da nam pomognu, potežemo put, i to često ne mali put, nije nam teško i da noćimo gore ispod Ostroga, i da ležimo na otvorenom i da se smrzavamo ponekad, a nećemo da ispoštujemo Svetinju nad svetinjama! Mi vjerujemo u česticu moštiju, mi vjerujemo u sveta tijela Svetitelja, a ne vjerujemo u Tijelo Gospoda Isusa Hrista! Pa, kad malo zagazimo, pa postanemo pobožniji, pa kažemo: “E, zamisli, dobili smo u manastiru česticu Svetoga Nektarija, dobili smo česticu Svetoga Vasilija, česticu Svetoga Đorđa ili bilo kojeg drugog svetitelja!” U redu. Je li Bog dao? Blagosloveno je. Ali, ako tu česticu budemo poštovali više od čestice Tijela Gospodnjeg i od kapljice Krvi Gospodnje, ta vjera i to poštovanje, iako postoji, iako je projavljeno, nije pravoslavno, nije dobro, nije zdravo.
Ne možeš da poštuješ svetitelje više od Trisvetoga Boga! Zato treba da se potrudimo, a Sveti oci će nam pomoći. Nije to tako teško, sve je nekako jasno, sve je otkriveno. Onda imamo potpuno drugačiji doživljaj Crkve, a posebno doživljaj Liturgije. Kad slušamo Riječi Božije, mi se izlažemo zračenju Božijega Bića. A, onda, ozračeni jevanđeljskom Riječju, polako, kroz liturgijski ritam, pristupamo samoj Svetinji nad svetinjama. Ne samo da cjelivamo; mi mošti cjelivamo, a Sveto Pričešće primamo, mi se pričešćujemo, mi se sjedinjujemo. Kako kaže Sveti Jovan Zlatousti: “Veliko je i gledati Svetinju!” Nadnijeti se nad Putir da gledaš Krv Gospodnju! Veliko je i gledati Tijelo Gospodnje na diskosu - to je tako veliki blagoslov, pa se osvećujemo, a kamoli pričestiti se!
