Prema tvrdnjama počelo je nakon Hidžre, 622. godine.
Sad ponešto o Bajramu (preuzeto)
Kako je islam, kao prirodna vjera čovjekova, kroz historiju poprimao različite forme, shodno konkretno objavljenom Zakonu (Šerijatu) dotičnog vremena, tako se mijenjao i formalni oblik obilježavanja vjerskog praznika. Prema posljednoj Allahovoj Knjizi objavljenoj čovječanstvu, Kur'anu Časnom i Šerijatu Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, vjerski praznik islama imenovan je arapskom riječju 'Îd. Ovaj naziv potiče od imenice 'Avd u značenju povratak, što upućuje da je vjerski praznik trajna blagodat, odnosno vrijednost koja se svake godine, uvijek iznova, vraća. U tradiciji našeg naroda se uobičajilo da se vjerski praznik islama imenuje turskom riječju Bajram.
Prema propisima islama u jednoj godini lunarnog islamskog kalendara praznuju se dva Bajrama, prvi u trajanju od tri dana (1., 2., i 3. ševal) kojim se obilježava završetak mubarek mjeseca ramazana (Ramazanski Bajram); i drugi u trajanju od četiri dana (10., 11., 12., i 13. zulhidže) koji je vezan za obrede Hadža (Kurban Bajram).
Oba ova Bajrama obilježena su klanjanjem posebnog namaza (Bajram namaz), i tekbirima, a Kurban Bajram još i klanjem kurbana, kao podsjetnik na poslušnost Allahovog prijatelja Ibrahima, alejhisselam, Allahovoj naredbi.
Ono što je posebno interesantno jeste to da taj ''duh svečanosti'', koji Bajrami baštine poput svih praznika općenito, u njihovom slučaju poprima oblik ibadeta (Bogoslužja). Naime radovati se za Bajrame i tu radost iskazivati javno, dio je ibadeta dragom Allahu, baš kao što su i namaz, post i ostalo. Zbog toga nam je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kazao da se za Bajrame treba okupati, obući najljepše odijelo, Allaha dragog spominjati i zahvaljivati Mu na toj blagodati. Iz istih razloga je tolerisao pjesmu i ples hazreti Aiše sa svojim drugaricama u njegovoj sobi na dan Bajrama, pa i njezinog oca, hazreti Ebu Bekra, koji ih je tada kritikovao zbog toga, umirio riječima: ''Pusti ih, ovo je njihov dan.''
Zbog ovoga je i zabranjeno postiti za vrijeme Bajrama.
Prema tome, za Bajrame je karakteristično i to da tada veselje, svečanost, igra i zabava postaju ibadet dragom Allahu. Obično ibadeti zahtijevaju mirnoću, koncentraciju, kontrolu i ograničavanje strasti, okretanje od dunjaluka ka ahiretu i konačno, žrtvovanje. Ali kod Bajrama je drugačije: tu je ibadet veselje, gozba, pjesma i igra, naravno samo u granicama uzvišenoga Šerijata. Radost koju Allah spušta na robove Svoje ujedno je i njihov ibadet Njemu, Jednom, Jedinom.