"Amen ... today ... in paradise"
Main article: Paradise
The phrase translated "Amen, I say to you, today you will be in paradise" in Luke 23:43 ("Ἀμήν σοι λέγω σήμερον μετ’ ἐμοῦ ἔσῃ ἐν τῷ παραδείσῳ." Amén soi légo sémeron met' emoû ése en tôi paradeísoi) is disputed in a minority of versions and commentaries. The Greek manuscripts are without punctuation, so attribution of the adverb "today" to the verb "be", as "Amen I say to you, today you will be with me in paradise" (the majority view), or the verb "say", as "Amen I say to you today, you will be with me in paradise" (the minority view), is dependent on analysis of word order conventions in Koine Greek. The majority of ancient Bible translations also follow the majority view, with only the Aramaic language Curetonian Gospels offering significant testimony to the
minority view.
Nastavak dole, na ovo gore.
43. "
Zaista ti
kažem:
danas ćeš
biti sa mnom u raju!"
43.
Ἀμήν σοι
λέγω ⸃
σήμερον μετ’ ἐμοῦ
ἔσῃ ἐν τῷ παραδείσῳ
Zaista, αμην je vrsta reči,
prilog, i,
danas, σημερον je takođe vrsta reči,
prilog, i onda ako je,
kažem, λεγω - vrsta reči,
glagol, koji onda od ova dva
priloga (prilog je vrsta reči koja obično stoji uz
glagol ) ide uz
glagol - kažem, λεγω.
Ali, dalje, pošto
prilog -
danas, σημερον - treba da stoji uz
glagol - biti, ἔσῃ, (jer prilog je vrsta reči koja obično stoji uz
glagol), onda ispada da uz
glagol - kažem, λεγω, treba da stoji
prilog - zaista, αμην.
- prilog je vrsta reči koja obično ide uz glagol
- pošto uz glagol, kažem, ne treba da stoji prilog, danas,
- pošto prilog, danas, ide uz glagol, biti,
- ovaj glagol, biti, ne može da ostane bez priloga, jer ima prilog uz koji
može da ide (danas)
- onda ostaje da prilog, zaista, može da ide uz glagol, kažem
- i onda jer prilog ide uz glagol i onda jer oba priloga su vezana za oba glagola u ovoj rečenici ako čitamo na Grčkom gde nema interpukcije i zato se i prevodi :
"Zaista (prilog) ti kažem (glagol): danas (prilog) ćeš biti (glagol) sa mnom u raju."
Napomena :
To je ako Grčki čitamo bez interpukcija i ako uzmemo redosled reči u rečenici. Ali, piše za Grčki jezik da je ključno :
The
grammatical inflections on nouns, verbs, and adjectives are crucial for determining the meaning of a sentence, rather than the sequence of the words.
Gramatičke fleksije su bitne za određivanje značenja rečenice, ne redosled reči.
Redosled reči u ovoj rečenici Grčki bukvalno prevedeno :
https://biblehub.com/interlinear/luke/23-43.htm
"I (a) on kaže njemu zaista (stvarno) tebi (ti) ja kažem danas sa mnom češ biti u raju."
I, onda znači idu
gramatičke fleksije jer ako Grčki čitamo po redosledu reči onda je ovako gore, što nije baš smisleno i kontekstualizovano.
I, ostaje pitanje, da li te
gramatičke fleksije (flektivno) u Grčkom jeziku odgovaraju ovi našim vezivanjem priloga za glagole.
traži dalje ...
struka(e): lingvistika i filologija
flektivni jezici (prema lat.
flectere: svijati; sklanjati po padežima), tip jezika u kojem se gramatičke kategorije izražavaju pretežito
fleksijom, promjenom oblika riječi u morfološkim paradigmama. U lingvistiku je pojam flektivnih jezika uveo njemački lingvist A. W. von Schlegel u početku XIX. st., a u vidu je imao prije svega klasične jezike poput grčkog i latinskoga. U lingvistici XIX. i u početku XX. st. vrijedila je zabluda da se svi tipovi jezika s vremenom razvijaju prema flektivnomu tipu (npr. kod A. Schleichera); također se pogrješno vjerovalo da je flektivni jezični tip na neki način konceptualno najrazvijeniji i estetski najprofinjeniji. Takvo su mišljenje izražavali npr. W. von Humboldt i Chaim (Heyman) Steinthal; u XX. st., a osobito od sintetskoga djela E. Sapira o morfološkoj tipologiji jezika, odustalo se od takvih vrijednosnih i evolucijskih pogleda na flektivni jezični tip. Također je – u djelu F. N. Fincka – uvedena razlika između jezikâ s unutrašnjom fleksijom, koji riječi u paradigmama mijenjaju pretežito smjenama samoglasnika ili modifikacijama korijena, i jezikâ s vanjskom fleksijom, u kojima se riječi mijenjaju dodavanjem afikasa (sufiksa i prefiksa); unutrašnja fleksija dominira u semitskim jezicima (npr. hebrejski i arapski), dok je vanjska fleksija obilježje, primjerice, starijih indoeuropskih jezika (grčki, latinski, sanskrt, gotski).