Prikaz privitka 624
Sveti Atanasije se rodio u Aleksandriji u grčkoj hrišćanskoj porodici, poslednjih godina trećeg veka, verovatno 293. godine. U svojoj mladosti on je bio svedok Dioklecijanovog gonjenja. Na izučavanje svetovnih nauka i na opšte obrazovanje, kako kaže sveti Grigorije Bogoslov, „on nije utrošio mnogo vremena“. Ipak, on je veoma dobro poznavao antičku filosofiju, pre svega, neoplatonizam. Glavnu pažnju on beše obratio na izučavanje Svetog Pisma koje je poznavao do detalja. Najverovatnije ga je izučavao u Aleksandrijskoj didaskaliji. Vrlo rano ga je primetio sveti Aleksandar Aleksandrijski. Sveti Atanasije je živeo u njegovom domu i pod njegovim rukovodstvom je stekao obrazovanje u gramatici i ritorici. Nešto pre početka arijanskih smutnji on je rukopoložen u čin đakona i postavljen za sekretara episkopa. Sveti Atanasije je pratio svetog Aleksandra u Nikeju, gde je „vrlo hrabro ustao protiv arijanske nečastivosti“. Ubrzo posle Sabora sveti Aleksandar je okončao svoj život, najverovatnije ukazavši na Atanasija kao na svoga naslednika. „Sve mnoštvo stanovništva, svi koji pripadaju katoličanskoj Crkvi, sabraše se zajedno i jednodušno, i kao da u jednom telu vapijahu i uzvikivahu, ištući Atanasija za episkopa Crkve. Oni svenarodno moljahu Hrista, tokom mnogih dana i mnogo noći“… (Svedočanstvo Aleksandrijskog sabora iz 339. g.). I 8. jula 326. godine, u prisustvu mnogih episkopa, sveti Atanasije beše posvećen za aleksandrijskog episkopa.
Čitavo episkopsko služenje svetog Atanasija je proteklo u proganjanju i isleđivanju. Od 47 godina episkopovanja, više od 15 je proveo u progonstvima i zatvorima. Lrijanci i melitijani su njegov izbor za episkopa dočekali sa neprijateljstvom i klevetama. Evsevijani su u njemu videli glavnu smetnju za svoja popustljiva stremljenja. Na saboru u Tiru 335. godine sveti Atanasije je opovrgao sve optužbe kojima su ga opterećivali. Međutim, njegovi protivnici su naumili da ga pred Konstantinom ocrne kao vinovnika i uzročnika smutnje. Imperator mu je zaista zapovedio da se udalji iz Egipta na zapad, u Trir, premda je, u isto vreme, zabranio da se aleksandrijska katedra popunjava. Atanasije je u Triru dočekan sa ljubavlju i poštovanjem. Za kratko vreme njegov uticaj se u gradu silno osetio u crkvenim krugovima. Njegovo ime se kasnije dugo čuvalo u pobožnoj uspomeni. Posle Konstantinove smrti 337. godine, sveti Atanasije je, zajedno sa mnoštvom drugih prognanika, dobio razrešenje da se vrati na svoju katedru. Narod ga je dočekao sa likovanjem. Međutim, odmah su započele nove spletke neprijatelja. Evsevijani su ga optužili da se nezakonito vratio na katedru, bez saborskog opoziva svrgavanja na Tirskom saboru. Na njegovo mesto je bio upućen arijanski prezviter Pist, koga je za episkopa rukopoložio arijanac Sekund Ptolemaidski. Međutim, njega je egipatski episkopat predao anatemi. Bez obzira na jednodušnu zaštitu koju je doživeo na Aleksandrijskom saboru 339. godine, sveti Atanasije je ponovo svrgnut Antiohijskim saborom iz 340. godine. Na aleksandrijsku katedru je bio postavljen Grigorije Kapadokijac. On je u Aleksandriju upao sa vojnom silom i uz krvoproliće zauzimao hramove. Sveti Atanasije je smatrao pametnim da se udalji iz Egipta. On se uputio u Rim, gde je na pomesnom saboru bio opravdan od kleveta i primljen u opštenje. Papa Julije ga je lično zaštitio. U Rimu su se oko Atanasija sabrali revnitelji monaških podviga, privučeni slavom egipatskih pustinjaka. Tokom 343. godine sveti Atanasije je bio na saboru u Serdici, a 345. godine ga je Konstancije pozvao da se vrati u Egipat.
On se u Aleksandriju vraća 346. godine. Sredinom pedesetih godina ponovo su se obnovile arijanske smutnje. Pod pritiskom imperatora Atanasije je ponovo svrgnut na saborima u Arlu (353. g.) i u Milanu (355. g.). Početkom 356. godine u Aleksandriju je poslan vojskovođa Sirijan sa nalogom da uhapsi Atanasija. Međutim, on se udaljio i sakrio u pustinju. Aleksandrijsku katedru je zauzeo novi episkop Georgije, a pravoslavni se podvrgoše žestokom progonu. Za izvesno vreme Aleksandrija je postala arijanski centar. U njoj svoju propoved započinju Aecije i Evnomije. Za to vreme sveti Atanasije se skrivao u pustinji, među otšelnicima, u potpunoj samoći. Tada on piše i razašilje svoja glavna izobličavajuća i zaštitna dela. Njega su stalno tražili, ali bez uspeha. Iz ovog dobrovoljnog zatvora on se mogao vratiti tek za vreme Julijana, 361. godine. I, opet, samo na kratko. Uostalom, za nekoliko meseci svoga života u Aleksandriji on je uspeo da sazove i održi veliki sabor, znamenit po svojim odlukama (362. g.). Krajem 362. godine on ponovo beše proteran u gornji Egipat, gde je ostao do Julijanove smrti. Susrevši se najpre u Antiohiji sa novim imperatorom Jovijanom, sveti Atanasije se 364. godine vraća u Aleksandriju. Međutim, on još jednom beše prisiljen da se udalji iz Aleksandrije 365. godine zbog Valentovog ukaza koji je nalagao da se prognaju svi oni koji su bili prognani za vreme Konstancija, a vraćeni za vreme Julijana. Na navaljivanje naroda, ta odluka je posle četiri meseca bila povučena. Ostatak svojih dana sveti Atanasije je proveo u Aleksandriji u književnom i pastirskom radu. Upokojio se 3. maja 373. godine. Malo pre smrti rukopoložio je svog prejemnika, episkopa Petra.
O, svehvalni i preslavni svetitelju Atanasije Veliki, za pravoslavnu veru mnogo si stradao: pet puta bio u progonstvu i bekstvu, pretrpeo si mnoge klevete i napade, mnogo puta za nju htedoše neprijatelji da te ubiju, i samo sam Bog čudesno te sačuva od smrti. I sve ovo ti si pretrpeo od bezbožnih jeretika arijanaca sa kojima si se borio i njih mnogim propovedima tvojim posramio,trpljenjem tvojim ih pobedio i bezbožnost njihovu od Crkve si odagnao, zasadivši pravoslavno učenje umnožio si seme vere Hristove. Zaista, ti si hrabar vojnik Hristov, kao vojnik ,do kraja života tvoga slavno si se borio za pravu veru sa jereticima. Zaista,ti si stub vere Pravoslavne, jer nikako se ne pokoleba vera tvoja od ovih jeretičkih gonjenja, no iznad svega utvrdi se i ojača, ne samo u tebi i u tvojoj pastvi, nego i u celoj Crkvi Hristovoj. Tebi se molimo, ugodniče Božiji, izmoli od Hrista Boga našega da imamo nepokolebljivu veru da ne skrenemo sa njenog pravoga puta,da do kraj života našega ostanemo u njoj, ne bojeći se ni obmana, ni pretnji, ni gonjenja, i da nasledimo Carstvo Nebesko u slavi Boga Oca i Sina i Svetoga Duha, gde ti sada sa svima svetim boraviš. Amin!
Kliknite da proširite...