Hmmm...Ovako, Fazlija: Trebam preko pješačkog. Stanem, ali ne uz "zebru", više uz zid i čekam da - ako dolazi više automobila. Zar nije meni lakše, jednostavnije i jeftinije malo sačekati nego da tri, pet ili makar samo i jedan automobil mora stati, pa vozač mora mijenjati brzine itd. a meni se ipak nikada baš toliko ne žuri.
To je IZ OBZIRA PREMA VOZAČIMA.
Kažeš dobronamjernost. OK, moja namjera je dobra...Valjda. Ali ja ne "isijavam" iz sebe ništa. Razum mi to "šapuće"!
Ti mozes slobodno misliti sto god hoces, pa i to da propustas aute, iako imas prednost i oni bi tebe trebali propustiti. To je tvoja dobra volja da odustnes od svojeg prava u korist drugih.
To je samo jedna misao, kako kazes "saputanje" tvojeg vlastitog uma, koje moze, u ovom konkretnom slucaju, biti dobronamjerno, korisno i sl.
(u nekom drugom slucaju, npr. kada juris u bolnicu da jer ti je majka bolesna, ta ista misao moze biti posve budalasta, nepotrebna, pogresna i stetna).
No, ovo o cemu govorim nema toliko veze sa misljenjem. To je njegovanje ljubavi i dobronamjernosti u svakoj situaciji. Jednostavno zamislimo da osjecamo sve najbolje prema svakom bozjem stvoru i taj osjecaj sirimo na sve strane oko sebe. Ne trebamo se previse zamarati s time koliko daleko se taj osjecaj siri oko nas i sl. Bitna je namjera.
To moze svatko osjetiti i napraviti. Za to nam nije potrebna nikakva religijska pozadina. Potpuno je nebitno je li osoba musliman, krscanin, komunist, biciklist ili alpinist. I ateist moze zeljeti sve najbolje svima i taj osjecaj siriti na sve strane oko sebe.
Pa cak i dok trcimo u bolnicu jer smo primili iznenadnu vijest da nam je hitna pomoc odvezla majku... mozemo zeljeti sve najbolje svojoj majci na koju mislimo, svim prolaznicima pored kojih trcimao, svim autima koji prolaze, svim lijecnicima, portiririma, drvecu, pticama i mravima pored koji trcimo do bolnice svojoj majci.
Pokusajte siriti ovakvu ljubav i dobronamjernost. To je jednostavno, ali nije lako. Nas um je od rodjenja uvjezban da misli samo sebicne misli. Vrlo ga je tesko drzati dugo vremena u stanju da zeli samo sve najbolje svima (pa cak i ako to ukljucuje i nas same, kojima isto zelimo sve najbolje). Zato se ova ljubav mora malo vjezbati, malo kultivirati, njegovati. Ali se isplati.
Nemojte slusati one srcedrapajuce budalastine o tome kako ljubav boli, razdire i prozdire... Samo sebicnost boli, razdire i prozdire. Samo sebicna osoba moze plakati i naricati zbog gubitka. Osoba koja sve voli ne osjeca gubitak. Ona je tu i dalje za voljenu osobu, bez ikakve sebicnosti, bez ocekivanja. Nju ne zanima je li ljubav uzvracena ili nije, jer joj je dovoljna samo ljubav. Za neuzvracenu ljubav moze samo poslati jos vise ljubavi voljenoj osobi.
Naravno, mnogi ljudi pobrkaju sebicnost i ljubav pa onda optuzuju ljubav za plodove koje im je donijela sebicnost.
Ljubav daje jos samo vise ljubavi, srece i blagostanja. Osoba koja iskreno voli i zeli samo sve najbolje drugome, ne moze nikada biti razdirana i prozdirana ako njezina ljubav nije primljena. Moze samo voljeti jos vise i vise. Bez sebicnog ocekivanja.