Trojstvo

Isus je Bog.
 Vecni ili iznedren nebitno.



On ima Bozansku prirodu.
Telo njegovog tela.
On je Jahve zajedno sa Ocem.
 
U nicemu.



U potrebi da pocnemo da se aktivno spremamo za Hristov drugi dolazak.
Jer po znacima vremena koji se ispunjavaju - mi smo na kraju.
 
To sam objasnio u temi "opravdanje verom"



Procitajte.



To je proces gde mi trebamo da ucinimo konkretne korake, da bi Bog ucinio svoje.
 
Laodikeja je rekao:
To je proces gde mi trebamo da ucinimo konkretne korake, da bi Bog ucinio svoje.
Kliknite da proširite...

Ja sam shvatio u Bibliji da je proces obrnut. Bog je ucinio svoj korak a onda mi treba da ucinimo svoj da prihvatimo to verom. Zasto se onda opravdanje verom tumaci "mi treba nesto da uradimo"?
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Bog jeste ucinio na krstu, i danas posreduje u Svetinji na nebu.



Ali, mi trebamo verom da prihvatimo njegovu zrtvu, da se pokajemo, obratimo, i uz pomoc Bozjeg Duha dozivimo obracenje i novorodjenje Svetim Duhom, koje podrazumeva promenu koju on cini u nama.
Posvecenje jepotom proces koji traje kroz ceo zivot, u kome covek raste u veri.
 
Laodikeja je rekao:
Bog jeste ucinio na krstu, i danas posreduje u Svetinji na nebu.



Ali, mi trebamo verom da prihvatimo njegovu zrtvu, da se pokajemo, obratimo, i uz pomoc Bozjeg Duha dozivimo obracenje i novorodjenje Svetim Duhom, koje podrazumeva promenu koju on cini u nama.
Posvecenje jepotom proces koji traje kroz ceo zivot, u kome covek raste u veri.
Kliknite da proširite...

Slazem se u vezi posvecenja. To je nesto razlicito od opravdanja ali sledi odmah nakon njega i to je isto dar Bozje milosti i nije od nas samih nego je rod Duha Svetoga.
 
Ovako mozda ja to mogu pokusati razumjeti i upitati. (cisto Biblijski)



Otac Bog, Sin Bog i SD Bog sva trojica su Bog znaci.
U sustini su isti
Ali posto je Sin osoba, Otac osoba i SD osoba, onda su razliciti.
Umjesto rijeci osoba moze se reci "bice".



Problem nastaje na dva mjesta. Prvi je sto su razliciti (ako su razliciti a ja mislim da jesu jer svaki ima svoju funkciju) Ako se slozimo da jesu razliciti, pitanje je koliko?
Drugi problem, rijetko netko kaze Bog je poslao Isusa vec Otac. Znaci kao da je otac glavni a ne Bog.
Ovdje kazu GODHEAD se sastoji od Njih tri. Ali opet sve potice od oca?
 
Jake je rekao:
Ovako mozda ja to mogu pokusati razumjeti i upitati. (cisto Biblijski)



Otac Bog, Sin Bog i SD Bog sva trojica su Bog znaci.
U sustini su isti
Ali posto je Sin osoba, Otac osoba i SD osoba, onda su razliciti.
Umjesto rijeci osoba moze se reci "bice".



Problem nastaje na dva mjesta. Prvi je sto su razliciti (ako su razliciti a ja mislim da jesu jer svaki ima svoju funkciju) Ako se slozimo da jesu razliciti, pitanje je koliko?
Drugi problem, rijetko netko kaze Bog je poslao Isusa vec Otac. Znaci kao da je otac glavni a ne Bog.
Ovdje kazu GODHEAD se sastoji od Njih tri. Ali opet sve potice od oca?
Kliknite da proširite...

Nije bas uvek tako:



Jovam 3:17 Jer Bog ne posla Sina svog na svet da sudi svetu, nego da se svet spase kroza Nj.
Dela 3:26 Vama najpre Bog podiže Sina svog Isusa, i posla Ga da vas blagosilja da se svaki od vas obrati od pakosti svojih.
Galacanima 4:4 A kad se navrši vreme, posla Bog Sina svog Jedinorodnog, koji je rođen od žene i pokoren zakonu,
 
Jake je rekao:
Dobro ali slazes li se da su razliciti?
Kliknite da proširite...

Nisam siguran da bavljenje metafuzikom u vezi Boga ce nas dovesti bilo gde. Nikejsko verovanje je verovatno najdalje sto mozemo da kazemo. Homousius i hipostasis. Bog je jedna sustina ali su tri lica ili tri osobe. Sta to tacno znaci, najbolje sto ja razumem, je da su Otac, Sin i Sveti duh sustinski jedno ali su razlicite hipostaze/osobe.



Na primer, Jevrejima 1:3 kaze za Hrista: "Koji buduci sjajnost slave i oblicje bića Njegovog". Ova rec "bića" je zapravo grcka rec hipostazis kija znaci lice/osoba. Drugim recima. Hristos je lice/osoba Boga. Tako je i Otac osoba Boga i Sveti duh je osoba Boga. Zato i kazemo da ima 3 lica/osobe Boga, ali je jedan Bog.
 

Trinitarski argument da je Isus Bog na osnovu teksta Jovan 1:1​

Trinitarska tvrdnja(e)​




  1. [Obično laici]: Jovan identifikuje Isusa kao „Boga“ ili KO je Isus bio.



ILI



2. [Obično više informisani trinitarci]: Jovan ukazuje da je Isus bio božanski po prirodi (u istom smislu kao Otac što je božanski) ili ŠTO je Isus bio i pošto je samo Bog božanski po prirodi, Isus je Bog po identitetu.



Iako je trinitarski prevod tačan, tvrdnju br. 1 obično iznose laici koji su zbunjeni prevodom i ne shvataju šta njihovi naučnici kažu da ovaj stih znači (tvrdnja br. 2).



Ispitivanje tvrdnje



1. Okvir za diskusiju



Jovan 1:1 obično je podijeljen u tri dijela u svrhu rasprave:



1.Jovan 1:1a – U početku je bila Riječ
2. Jovan 1:1b – i Riječ je bila sa Bogom
3. Jovan 1:1c – i Bog je bio Riječ.



Glavna tačka rasprave odnosi se na Jovan 1:1c.



2. Konvencija pisanja velikih slova
Što se tiče ovog konkretnog stiha, veoma je važno prepoznati da Jovan nije znao ništa o konvencijama pisanja velikih slova. Naše moderne konvencije o korišćenju velikih slova prvi put su počele da se razvijaju vjekovima nakon što je Jovan napisao svoje Jevanđelje. Da biste dobili uvid u to kako je Jovanov originalni stih zapravo izgledao, imajte na umu da nije bilo početnih velikih slova.





Za Jovana nije postojala takva stvar kao što je „Riječ“ u odnosu na „riječ“. Takođe nije postojala takva stvar kao što je „bog“ nasuprot „Bogu“. Da su Jovan i njegovi savremenici htjeli da kažu „Bog“ kao mi na našem jeziku, jednostavno bi rekli „bog“ ili „BOG“. Tako je naša riječ sa početnim velikim ‘B’ za Bog ekvivalentna grčkom izrazu „bog“. Na našem jeziku, veliko ‘B’ Bog odmah označava da govorimo o specifičnom identitetu, jer to je ono što velika slova označavaju osim ako ne govorimo o nazivima pojmova poput gradova i zemalja. Problem s našim konvencijama pisanja velikih i malih slova je to što se riječi pišu velikim slovom poput „Riječ“ i „Bog“ je da to može navesti čitaoca u zabludu da misli da je Jovan konkretno napisao to na isti način i ukazao da nužno poistovjećuje Boga Oca i Isusa. Upotreba velikih početnih slova čini da se čita da je Jovan namjerno govorio KO je Riječ kada je rekao „Riječ je bila Bog.“ I zaista, trinitarni učenjaci sami poriču da nam je Jovan govorio KO je Riječ.





Zašto je sve ovo važno imati na umu? Riječ „Bog“ se koristi na dva različita načina u Svetom Pismu. Prvo, pojam Bog se upotrebljava vezano za Vrhovno Biće univerzuma koje je konačni izvor svega. Svaki put kad Biblija pominje jedinog pravog Boga, to se odnosi na vrhovno biće, Onoga koji je bio prije svega drugog i od kojeg je sav život potekao. U ovom smislu niko drugi nije Bog. Ali riječ „bog“ se takođe koristi vezano za nekog ko posjeduje atribute božanstva ili karakteristike Boga.



  1. Grčki tekst


Jovan je pisao na „kovanom“ grčkom jeziku. Moderni grčki je bitno drugačiji. I danas, mi ne pišemo Jovanove grčke riječi na grčkom na isti način na koji je Jovan napisao te iste riječi. Danas koristimo konvencije interpunkcije, razmaka, a ponekad i velikih slova. Jovan nije koristio takve konvencije. Sledeće pokazuje kako danas pišemo Jovanove grčke riječi. Prvi red koristi grčko pismo. Drugi red koristi sricanje da vam da ideju kako ta riječ zvuči. Treći red je prevod riječ po riječ na naš jezik.



εναρχηηνολογοςκαιολογος
enarheenhologoskaihologos
upočetkubila je[Određeni član]riječi[Određeni član]riječ





ηνπροςτονθεονκαιθεοςηνολογος
enprostonteonkaiteosenhologos
bilasa[Određeni član]bogomibogje bio[Određeni član]riječ





Ključna riječ u raspravi je grčka riječ teos u Jovanu 1:1c, fraza „bog je bio riječ.“ Ova riječ je grčka riječ za „božanstvo“ ili „boga“. Red riječi ima različito značenje u grčkom i ono što se podrazumijeva određuje se mijenjanjem riječi koje pokazuju koja je imenica subjekat, a koja predikat. Dok je grčki redosled riječi u Jovanu 1:1c „i teos je bio riječ“, grčka sintaksa nam govori da riječ teos pripada predikatu rečenice, a ne subjektu. Dakle, bukvalni prevod Jovana 1:1c je „i riječ je bila teos“. Jovan ne može da kaže, „Bog je bio Riječ“ iako je ovo redosled riječi na grčkom. I to nije uopšte sporno.





  1. Rezultat člana koji nedostaje: tomovi knjiga, mnoge rasprave, mnogo konfuzije


U našem jeziku ne postoji određeni član. Određeni član u engleskom jeziku je riječ „the“. Grčki takođe ima određeni član. Jovan je rekao: „i Riječ je bila sa Bogom.“ Međutim, on nije rekao, „i Riječ je bila BOG.“ Jovan je izostavio određeni član. Na grčkom je ovo značajno i ova karakteristika Jovana 1:1 je bila žarište mnogih sporova i diskusija.



Takođe, na grčkom ne postoji neodređeni član koji je na engleskom riječ „a“. Oni nisu imali takvu riječ i način na koji bi obično izrazili ekvivalentnu ideju na grčkom je jednostavno uz odsustvo određenog člana „the“. Drugim riječima, način na koji biste rekli „riječ je bila bog“ je da ne kažete „i [određeni član] riječ je bila [određeni član] bog“. Možemo govoriti o automobilu na određen način nazivajući ga „taj“ auto, ili možemo govoriti o automobilu na neodređen način nazivajući ga „automobilom“. Prvi izraz označava da govorimo o određenom automobilu, dok drugi sugeriše da postoji više od jednog automobila, ali ne znači nužno da je to slučaj. Na primjer, kada kažemo da je naš Bog „Bog“ ljubavi, mi i dalje mislimo na BOGA i to ne znači nužno da postoji drugi Bog. Da postoji samo jedno drvo na svijetu, vjerovatno bismo ga zvali „to drvo“, ali bi i dalje bilo „drvo“. Ovo je važno za razumijevanje ovih razlika jer neke grupe, posebno Jehovini svjedoci, prevode Jovana 1:1 kao „i riječ je bila bog“.



Još jedno povezano pitanje je kako su govornici grčkog razmišljali u svojim glavama kada su čitali takve riječi. Uobičajena greška među savremenim čitaocima je da vide takvu konstrukciju na grčkom i da se zapitaju: „Da li je Jovan mislio „riječ je bila Bog/bog“, što bi impliciralo referencu na entitet ili identitet (ko je Riječ bila), ili je Jovan mislio „Riječ je kvalitativno bila Bog/božanska“, što bi impliciralo da je Jovan ukazivao da je Riječ posjedovala božanske atribute (ono što je Riječ bila). Ovo pitanje se postavlja jer grčki naučnici često tumače takve riječi i izraze na ova dva različita načina. Zaista, trinitistički učenjaci usvajaju potonju upravo spomenutu interpretaciju, a ne prvu. Međutim, nijedan govornik starogrčkog nikada sebi ne bi postavio takvo pitanje kao savremeni govornici kada čitaju ove grčke tekstove. On nikada nije čuo za neodređeni član i nikada se ne bi zapitao: „Da li je Jovan mislio „Riječ je bila bog?“ Dakle, nikada nije postojala ovakva vrsta razlike u umu grčkog čitaoca. Biti svjetlost značilo je da si i kvalitativno svjetlost. Biti pas značilo je da si kvalitativno pas. Biti bog značilo je da si i kvalitativno božanstvo. I tako dalje. I tako u umu starogrčkog čitaoca, zaista nije postojala takva razlika koju čitaoci grčkog jezika koji govore nekim od savremenih jezika pokušavaju da naprave. Ne bismo trebali vraćati naše predrasude natrag u um grčkog pisca ili čitaoca.



Član koji nedostaje u Jovanu 1:1c bio je izvor svih vrsta spekulacija i podloga za debatu i prilika za akademike da napišu mnoge knjige i članke na tu temu. Jedan od značajnijih problema povezanih s ovim pitanjem je način na koji trinitarski apologeti predstavljaju sebe ispravnim ako se prevod Stražarske kule (NWT) pokaže kao netačan. Ovakav prikaz sugeriše da postoje samo dvije mogućnosti dok to nije slučaj. Zaista, sami trinitarci imaju dva različita tumačenja.



Trinitarski prevod i tumačenje #1: „Riječ je bila Bog“ = Isus je bio božanski po prirodi (Isus je bio „šta“).



Trinitarski prevod i tumačenje #2: „Riječ je bila Bog“ = Isus je bio jedini Bog (Isus je bio „ko“).



Modalistički prevod i tumačenje #1: „Riječ je bila Bog“ = Isus je bio Bog Otac.



Prevod i tumačenje Kule stražare: „Riječ je bila bog“ = Isus je bio bog (ali ne i Bog).



Još jedan prevod i tumačenje #1: „Riječ je bila bog“ = neosobna riječ je bila božanska (šta).



Još jedan prevod i tumačenje #2: „Riječ je bila bog“ = nelična riječ je bila Bog (ko).



Hristadelfijanci i/ili unitaristi, i drugi, obično biraju između poslednje dvije opcije ili neke njihove modifikacije. U ovom shvatanju, Riječ koja je postala tijelo, još uvijek nije nezavisna i/ili posebna osoba „u početku“.



Novi svjetski prevod (NWT) od Stražarske kule:



In [the] beginning the Word was, and the Word was with God, and the Word was a god. (NWT)



U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila bog. (NWT)



U početku [Isus] je bio, i [Isus] je bio s Bogom, i [Isus] je bio bog. (Razumijevanje Stražarske kule).



Kula stražara (Jehovini svjedoci) su dobro poznati po svom prevodu ovog stiha, „i riječ je bila [neodređeni član a] bog“. U grčkom jeziku ne postoji neodređeni član („a“), a odsustvo određenog člana može se shvatiti da znači da se imenica treba razumjeti u neodređenom smislu kako Jehovini svjedoci prevode ovaj stih. Međutim, nedostatak određenog člana ne predstavlja uvijek takvo razumijevanje u izvornom grčkom tekstu.
 
Modalisti[2]



In the beginning the Word was, and the Word was with God, and the Word was God.



U početku je bila Riječ, i Riječ je bila kod Boga, i Riječ je bila Bog.



U početku [Isus] je bio, i [Isus] je bio s Bogom [Ocem], i [Isus] je bio Bog [Otac].



Nekoliko trinitarskih učenjaka insistiralo je na tome da Jovan nije koristio određeni član u Jovanu 1:1c tako da niko ne bi mogao pretpostaviti da je Isus Otac, a da je Jovan zaista koristio određeni član, morali bismo zaključiti da je Isus zaista Otac. Za oba slučaja riječi „Bog“, modalisti dosledno tumače ove dvije riječi kao „Bog Otac“. Mora se priznati da bi bilo prilično čudno imati dva različita značenja iste riječi u istom dahu, posebno u rečenici koja ima ritam Jovana 1:1. Međutim, modalisti takođe čitaju osobu Isusa u riječi „Riječ“.



Kolvelovo pravilo



Još jedno pitanje koje je istorijski uticalo na tumačenje/prevod ovog stiha je Kolvelovo pravilo. Grčki učenjak E.C. Colwell otkrio je pravilo koje se primjenjuje na određene upotrebe grčkog člana. Njegovo pravilo je glasilo da „određenim predikatskim imenicama koje prethode glagolu obično nedostaje član“. U Jovanu 1:1c predikatska imenica prethodi glagolu. Kolvelovo pravilo je jednostavno gramatičko pravilo koje ukazuje da posebna konstrukcija riječi u ovom stihu, ovoj rečenici, omogućava da se teos u Jovanu 1:1c shvati u „definitivnom“ smislu. Drugim riječima, iako Jovan nije rekao „riječ je bila bog“, to se može shvatiti na ovaj način zbog konstrukcije rečenice koju identifikuje Kolvelovo pravilo.



Većina trinitarskih učenjaka i apologeta nije insistirala na „definitivnom“ razumijevanju Jovana 1:1c pozivajući se na Kolvelovo pravilo. A neki od njih su otišli dalje i naveli da je njihov razlog to što bi takvo razumijevanje podrazumijevalo modalizam. Naprotiv, trinitistički učenjaci i apologeti obično su insistirali da je Jovanova namjera bila kvalitativni smisao (prevod Kule stražare je neodređen i kvantitativan smisao). Značenje bi bilo „i riječ je bila bog po prirodi“ ili „riječ je bila božanstvo“ ili „riječ je bila božanska“ gdje se božanstvo podrazumijeva kao ista božanska priroda Boga Oca. Drugim riječima, riječ „Bog“ se odnosi na ŠTA je Riječ bila, a ne KO je Riječ bila. Ogromna većina trinitarskih učenjaka insistira na tome da nam je Jovan govorio ŠTA je bila Riječ, a ne KO je Riječ bila. Nova engleska Biblija (NEB) prenosi ovaj smisao prevodeći stih kao, „i ono što je Bog bio Riječ je bila“.



Međutim, u prošlosti je bilo nekih trinitarskih učenjaka i apologeta koji su tvrdili da se teos u Jovanu 1:1c mora shvatiti „definitivno“ i ovu tvrdnju su zasnivali na Kolvelovom pravilu. Ovo tumačenje ne bi zahtijevalo da Jovan ukazuje šta je bila Riječ, kao što je insistirala većina trinitističkih učenjaka, već ko je bila Riječ („Bog“). Ali kao što je vodeći trinitistički učenjak Danijel Valas istakao, samo Kolvelovo pravilo ne dokazuje da se teos mora shvatiti kao definitivan. Njegovo pravilo samo kaže da ako je teos definitivan onda bi mu vjerovatno nedostajao član. Ali obrnuto nije nužno tačno. Odsustvo člana u ovoj konstrukciji samo po sebi ne znači da je imenica određena. Drugim riječima, njegovo pravilo ne insistira na tome da je određeno, već da ako je implicitno određeno onda mu nedostaje član.[3]



U suštini, apologeti kao što je Valter Martin, pravili su veliku grešku pogrešno primjenjujući Kolvelovo pravilo. Greška se dalje objašnjava:



Kolvelovo pravilo glasi: „U rečenicama u kojima je kopula izražena, određeni predikatski nominativ ima član kada slijedi glagol; nema član kada je ispred glagola.“



U Jovanu 1:1c, riječ teos je „predikatski nominativ“ (određena vrsta grčke imenice) i stoji ispred glagola (tj. „kopula“).



Imenica bez određenog člana je „anartrous“. Jednostavno rečeno, Kolvel je rekao da određene predikatske imenice nemaju određeni član (anartrous) kada prethode glagolu. Nije rekao da su predikatske imenice anartrous kada prethode glagolu određene.“ Drugim riječima, da li je imenica bila određena ili ne, za Kolvela je već dato i prikazano kontekstom. Njegovo pravilo ukazuje na to da kada se za takvu predikatsku nominativnu imenicu već zna da je određena (po kontekstu) i stoji ispred glagola, ona će biti anatrous (pojaviće se bez određenog člana). Njegovo pravilo ne ukazuje na to da kada ispred glagola stoji anartrozna predikatska nominativna imenica, možemo zaključiti da se ona treba shvatiti kao određena. Ovo u suštini zbunjuje uzrok i posledicu i navodi pravilo unatrag.



5. Konvencije na engleskom jeziku



Trinitistički učenjaci se sada gotovo jednoglasno slažu da Jovan nije ukazivao KO je Riječ, nego ŠTA je Riječ bila. Problem sa ovom tvrdnjom je prevod na engleski. Engleski način da se tako nešto kaže je, „the Word was a god“, a ne „the Word was God“. Ovo poslednje napisano velikim slovima G Bog ukazuje govorniku engleskog da nam Jovan govori KO je bila Riječ, što je upravo ono što trinitarski učenjaci kažu da nam Jovan NE govori. Način da se kaže „Riječ je bila božanska po prirodi“ koristeći riječ „Bog/bog“ je da kažemo, „Riječ je bila bog.“ Stoga postoji ozbiljan sukob između tumačenja trinitarskog učenjaka i njihovog prevoda.
 
  1. Svjedočanstvo istaknutih trinitarskih učenjaka


Sledeći trinitarci su dobro poznati i cijenjeni vodeći učenjaci u svijetu trinitizma. Ovi ljudi zaista vjeruju u doktrinu Trojstva. Ovdje se ne bavimo njihovom trojstvenom teologijom, već njihovim mišljenjima o Jovanovom namjeravanom značenju u Jovanu 1:1. Ovi naučnici takođe koriste uobičajenu trojstvenu terminologiju korištenja engleske riječi „Bog“ u opisivanju Isusove božanske prirode i to je ono što kažu da nam Jovan govori o toj riječi. I tako ovdje možemo vidjeti zašto se uvijek odlučuju da prevedu Jovana 1:1 kako to rade. Ali hajde da pažljivo zapazimo da oni govore 4 značajne stvari: (1) odsustvo određenog člana je veoma značajno i nedostaje s razlogom, (2) prisustvo određenog člana bi ukazivalo da je samo Riječ bila teos čime se isključuje Otac, ili, (3) prisustvo određenog člana bi ukazivalo da je osoba iz Riječi takođe bila osoba Oca (modalizam), i što je najvažnije (4) izraz ima za cilj da prenese „ šta je“ ta riječ bila, a ne „ko“ je riječ bila.



Robertson odlučno insistira da je Jovan izostavio član iz nužde (Jovan namjerno nije rekao „Riječ je bila kod BOGA“) ili bi promovisao sabelijanski modalizam isključivši sve osim Riječi iz identiteta kao „Boga“. Kao takav, on insistira na tome da Jovan ne identifikuje Riječ kao „Boga“.



„I Riječ je bila Bog (kai teos en ho logos). Tačnim i pažljivim jezikom Jovan je poricao sabelizam ne govoreći ho teos en ho logos. To bi značilo da je sav Bog izražen u ho logos i da bi termini bili međusobno zamjenljivi, subjekat je razjašnjen pomoću člana (ho logos) i predikata bez njega (teos) baš kao što u Jovanu 4:24 pneuma ho teos može značiti samo „Bog je duh“, a ne „duh je Bog“. Dakle, u 1. Jovanovoj 4:16 ho teos agape estin može značiti samo „Bog je ljubav“, a ne „ljubav je Bog“ kako bi takozvani hrišćanski naučnik zbunjeno rekao.“[4]



„Riječ s članom je onda tema, bez obzira na redosled. Dakle, u Jvn. 1:1, teos an ho logos, tema je savršeno jasna. Up. ho logos sarx egeneto (Jvn. 1:14). Istina je da bi ho teos an ho logos (konvertibilni termini) bili sabelijanizam. Vidi i ho theos agape estin (1 Jov. 4:16). „Bog“ i „ljubav“ nisu konvertibilni pojmovi ništa više od „Bog“ i „Logos“ ili „Logos“ i „tijelo.“ Uporedi i hoi theristai angeloi eisin (Mat. 13:39), ho logos ho sos alatheia estin (Jvn. 17:17), ho nomos hamartia; (Rim. 7:7). Odsustvo člana ovdje je namjerno i bitno za pravu ideju.“[5]



„Trebalo bi reći o upotrebi i neupotrebi člana u Jovanu 1:1, gdje autor sigurno slijedi uski put. „Riječ je bila Bog.“ Kad bi i Bog i Riječ bili artikularni [ako su oba su imala određeni član „the“], bili bi koekstenzivni i jednako raspoređeni i tako zamjenjivi [sabelijanizam]. Ali odvojena ličnost Logosa je potvrđena upotrijebljenom konstrukcijom, a sabelijanstvo se poriče. Da je Bog artikularan, a Logos ne-artikularan, afirmacija bi bila da je Bog bio Logos, ali ne i da je Logos bio Bog.“[6]



C.K. Baret insistira na tome da je odsustvo određenog člana vrlo značajno i Jovan nikako nije mogao reći „i riječ je bila the teos“ ili bi implicirao da je samo Riječ bila Bog, isključujući na taj način Oca. Ovo je očigledno tačno jer se određeni član koristi za isključivost u identifikaciji osobe ili stvari.



„Nedostatak člana ukazuje na to da je Riječ Bog, ali nije jedino biće za koje je to istina; da je napisano ho teos, to bi impliciralo da nijedno božansko biće ne postoji izvan druge osobe Trojstva.“[7]



C.H. Dod insistira da Jovan ukazuje šta je bila Riječ, a ne ko je bila Riječ. Dod ukazuje da Jovan ukazuje na to da je Riječ bila supstanca Boga Abramovog i stoga ne identifikuje ko je Riječ („Bog“) već šta je Riječ bila (supstanca tog Boga).



„Po ovoj analogiji, značenje teos en ho logos će biti da je ousia [supstanca („šta“)] ho logosa, ono što on zaista jeste, s pravom denominirani teos… Da je ovo ousia ho theos (lični Bog Abrama, Otac) se podrazumijeva. Zapravo, nikejski homoousios to patri je savršena parafraza.“[8]
 
Džejms Mofat ukazuje da je Jovanova namjera da ukaže da je Riječ bila božanska. Primijetićete da on kaže: „Isus istinski Bog kao i čovjek“, što je trojstveni jezik za „Isusa kao istinski božanskog po prirodi i ljudskog po prirodi ili bogočovjeka“. Obratite pažnju na to kako upotreba riječi „Bog“ ima dva različita značenja u trinitizmu. Ponekad je to upućivanje na božansku prirodu; drugi put funkcioniše kao ime za osobu.



„‘Riječ je bila Bog…I Riječ je postala tijelo’, jednostavno znači „Riječ je bila božanska … I Riječ je postala ljudska.“ Nikejska vjera, u kalcedonskoj definiciji, imala je za cilj da sačuva obje ove istine protiv teorija koje nisu uspjele predstaviti Isusa kao istinskog Boga i istinskog čovjeka…“[9]



Filip Harner je vjerovao da je Jovan rekao: „Riječ je bila Bog“, mi bismo danas nužno bili sabelijanski modalisti. On ukazuje da je Jovanova namjera bila da Riječ ima istu božansku prirodu kao Bog Otac.



„Možda bi se ta klauzula mogla prevesti, „Riječ je imala istu prirodu kao Bog.“ Ovo bi bio jedan od načina predstavljanja Jovanove misli, a to je, kako ja razumijem, da ho logos, ništa manje od ho teos, ima prirodu teosa.“[10]



Henri Alford odmah prelazi na stvar i navodi da Jovan ne identifikuje Riječ kao lično biće „Bog“ već ukazuje šta je Riječ bila po suštini. Takođe ćete primijetiti da i on koristi riječ „Bog“ da znači „božanska suština Boga“.



„Teos se onda mora uzeti kao da implicira Boga, u suštini i esenciji, – ne ho theos, ‘Otac’, lično . To nije = teios, niti ga treba prevesti kao Boga – ali, kao u sarx egeneto, sarx izražava ono stanje u koje je Božanska Riječ ušla određenim činom, tako da u theos en, theos izražava onu suštinu koja je bila Njegov en arche: – da je On bio baš Bog. Tako da se ovaj prvi stih može povezati ovako: Logos je bio od vječnosti – bio je kod Boga (Oca) – i sam je bio Bog.“[11]



Vestkot ukazuje da Jovan nužno nije koristio određeni član, da Jovan ukazuje na to šta je Riječ bila po prirodi, a ne identifikuje Riječ kao „Boga“.



„Predikat [teos) stoji naglašeno prvi, kao u stihu 24. On je nužno bez člana (teos ne ho teos) utoliko što opisuje prirodu Riječi i ne identifikuje Njegovu Ličnost… Da nema ideje o inferiornosti prirode sugeriše oblik izražavanja, koji jednostavno potvrđuje pravo božanske Riječi.“[12]



Dejna i Manti ukazuju na to da je odsustvo člana neophodno kako se druge osobe Trojstva ne bi isključile. Drugim riječima, da je Jovan upotrijebio određeni član, to bi ukazivao da je Isus bio isključivo „Bog“. Oni takođe ukazuju da izraz znači „riječ je bila božanstvo“ po prirodi.



„Član ponekad razlikuje subjekt od predikata u kopulativnoj rečenici. U Ksenofontovoj Anabazi, 1:4:6, emporion d’en to korion, a mjesto je bilo tržište, imamo paralelni slučaj sa onim što imamo u Jovanu 1:1, kai teos en ho logos, a riječ je bila božanstvo. Član ukazuje na temu u ovim primjerima. Niti je to mjesto bilo jedina tržnica, niti je riječ sve od Boga, što bi značilo da se član koristi i sa teos. Kako stoji, druge osobe Trojstva mogu se podrazumijevati u teos.“[13]



Kenet Vust insistira da odsustvo određenog člana znači da Jovan ukazuje šta je Riječ bila po suštini, a ne ko je Riječ bila po identitetu. On insistira da je Jovan ukazivao da je ta riječ u suštini božanstvo, a ne Bog po identitetu.



„Riječ je bila Bog. Ovdje je riječ „Bog“ bez člana u originalu. Kada se koristi na ovaj način, odnosi se na božansku suštinu. Naglasak je na kvaliteti ili karakteru. Dakle, Jovan nas ovdje uči da je naš Gospod u suštini Božanstvo. On posjeduje istu suštinu kao Bog Otac, jedno je s Njim po prirodi i svojstvima.“[14]



„U početku je Riječ postojala. I Riječ je bila u zajedništvu sa Bogom Ocem. I Riječ je u Njegovoj suštini bila apsolutno božanstvo.“[15]
 
F.F. Brus takođe ukazuje da ako bi Jovan koristio određeni član to bi ukazivao na to da je Riječ isključivo „Bog“ po identitetu. Umjesto toga, Brus kaže, Jovan upućuje na prirodu Riječi, a ne na identitet Riječi.



„Struktura treće klauzule u stihu 1, teos en ho logos, zahtijeva prijevod „Riječ je bila Bog.“ Pošto logos ima član koji mu prethodi, on je označen kao subjekat. Činjenica da je teos prva riječ nakon veznika kai (i) pokazuje da je glavni naglasak klauzule na njemu. Da je član prethodio teosu kao i logosu, značenje bi bilo da je Riječ potpuno identična s Bogom, što je nemoguće da je Riječ je takođe bila „sa Bogom“. Ono što se misli je da je Riječ dijelila prirodu i biće Boga, ili (da se poslužimo modernim žargonom) bila je proširenje Božje ličnosti. Parafraza NEB-a „što je Bog bio, Riječ je bila“, otkriva značenje klauzule i što uspješnije može parafraza… Dakle, kada su nebo i zemlja stvoreni, postojala je Riječ Božja, koja je već postojala u najbližem druženju s Bogom i sudjelovanja u Božjoj suštini. Bez obzira na to koliko daleko možemo pokušati da potisnemo svoju maštu, nikada ne možemo doći do tačke na kojoj bismo mogli da kažemo o Božanskoj Riječi, kao što je Arije uradio: ‘Bilo je jednom kada ga nije bilo’.“[16]



Nikol insistira na tome da bi, da je član bio prisutan, Jovan isključio bilo koga osim Riječi iz identiteta Boga. Kao takav, on kaže da Jovan ukazuje da je Riječ bila božanska po prirodi.



„Riječ se razlikuje od Boga, a ipak Teos en ho logos, Riječ je bila Bog, božanske prirode; ne „Bog“, što bi jevrejskom uhu bilo odvratno; niti istovjetna sa svime što se može nazvati Bogom, jer bi tada član bio ubačen…“[17]



I napokon, poznati komentator Vilijam Barkli sve to objašnjava u jednom pasusu. Jovan ovdje nije identifikovao Riječ, već je ukazivao šta je Riječ.



„Na kraju Jovan kaže da je „Riječ bila Bog“. Nema sumnje da nam je ovo teška izreka za razumijevanje, a teško je jer je grčki, na kojem je Jovan pisao, imao drugačiji način govorenja od načina na koji engleski govori. Kada grčki koristi imenicu, gotovo uvijek koristi određeni član s njom. Grčki za Boga je ‘teos’, a određeni član je ‘ho’.Kada grčki govori o Bogu, on ne kaže jednostavno ‘teos’; piše ‘ho teos’. Dakle, kada grčki ne koristi određeni član s imenicom, ta imenica postaje mnogo sličnija pridjevu; opisuje karakter, kvalitet osobe. Jovan nije rekao da je Riječ ‘ho teos’; to bi značilo da je Riječ identična sa Bogom; on kaže da je Riječ bila ‘teos’ – bez određenog člana – što znači da je Riječ bila, kako bismo mogli reći, istog karaktera i kvaliteta i suštine i bića kao Bog. Kada je Jovan rekao ‘Riječ je bila Bog’, on nije rekao da je Isus identičan s Bogom, on je rekao da je Isus tako savršeno isti kao Bog u umu, srcu, po tome što u Isusu savršeno vidimo kakav je Bog.“[18]



Razni prevodi ovog dijela stiha na engleskom jeziku



“the Word was Divine” (Goodspeed, E.J. An American Translation N.T. 1923).



“the Logos was Divine” (Moffatt, J. The Bible 1950).



“And what God was, the Word was” (New English Bible 1961).



“the Word was Divine” (Schonfield, H.L. Authentic N.T. 1956).



“The Word was with God and shared his nature” (Translator's N.T. 1973).



“and the nature of the Word was the same as the nature of God” (Barclay, W. N.T. 1968).



Imamo obilno svjedočanstvo vodećih trinitarskih učenjaka. Obratite pažnju na to kako se ovi naučnici jednoglasno slažu da Jovan ne ukazuje ko je bila Riječ („Bog“), već šta je bila Riječ (božanska). Oni takođe insistiraju da određeni član nedostaje iz nekog razloga i da Jovan nužno nije mogao koristiti određeni član jer bi time ukazivao na ekskluzivnost. Stoga, svi oni insistiraju na tome da je Jovan mislio da je Riječ bila božanska, a ne da je Riječ bila Bog po identitetu.
 

Analiza dokaza​

Prva instanca teosa u Jovanu 1:1b



Prije nego što se upustimo u tumačenje ovog odlomka, moramo razjasniti šta prethodi Jovanu 1:1c. Prva stvar koju trebamo razjasniti je „o kome“ Jovan govori pri prvom pojavljivanju riječi teos u Jovanu 1:1b u frazi, „i riječ je bila sa teosom“. Odgovor nalazimo jasno u njegovoj prvoj poslanici koju otvara identičnom temom i sličnim vokabularom. Riječi ispod su naglašene u svrhu poređenja. Dobro obratite pažnju na paralele između oba pasusa:



„Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale: o Riječi života. I život se otkrio, i mi smo to vidjeli, i svjedočimo, i pokazujemo vam onaj vječni život, koji je bio kod Oca, i otkrio se nama.“ (1. Jovanova 1:1-2)



„U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Bog je bio Riječ. Ona je bila u početku sa Bogom. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj je bio život i život je bio svjetlost ljudima.“ (Jovan 1:1-4)



Ako uporedimo Jovanove misli u njegovim uvodnim izjavama ove dvije knjige, Jovan nam je u svojoj prvoj poslanici vrlo jasno dao da treba da razumijemo da je prvi primjer riječi teos u njegovom jevanđelju u Jovanu 1:1 direktno upućivanje na ličnost Boga Oca.



„i Riječ je bila sa Bogom“ = „i Riječ je bila kod Boga Oca.“



Sjetimo se sada da Jovan koristi određeni član u Jovanu 1:1 kada koristi teos u odnosu na Oca, ali ne koristi određeni član kada koristi teos da se odnosi na Riječ. Otac je „teos“ sa određenim članom, ali Riječ je jednostavno „teos“ bez određenog člana. Trinitarci se takođe slažu da druga pojava nije referenca na Oca. U suprotnom, oni bi morali da tvrde da se Riječ identifikuje kao Otac.



Dakle, ako je prva instanca teosa sa određenim članom, ovdje i u 2. stihu, referenca na Oca, onda dolazimo do kritičnog pitanja: kakvo je značenje riječi teos u drugom stupnju u Jovanu 1:1 bez određenog člana? Upravo na ovo pitanje skrećemo našu pažnju.



Riječ: Logos iz Jovana 1:1



Pošto je Riječ/Logos u stihu 14 osoba, trinitarci pretpostavljaju da je Riječ/Logos iz Jovana 1:1 takođe osoba. I to je naravno argument koji se ne može osporiti.



Osporavanje Logosa iz Jovana 1:1 kao osobe zapravo koriste hrišćani koji odbacuju Hristovo postojanje prije utjelovljenja. Njihov argument se zasniva na premisi da Bog naziva stvari koje još nisu postale kao da već jesu i u tu svrhu kao podršku koriste stih iz Otkrivenja 13:7 koji kaže da je Hrist „Jagnje zaklano od postanka svijeta“. Tako dolaze do zaključka da je Logos zapravo Božja izgovorena Riječ prilikom stvaranja koja je započela u njegovim grudima, i izašla na dah njegovih usta, te postala ovaploćena u tijelu po imenu Isus jer je to tijelo po imenu Isus utjelovilo svrhu i volju sadržanu u Božjoj riječi savršeno i potpuno. Kao što vidite, uvijek postoji prostor za manipulativno „prilagođavanje“ tumačenja kako bi se značenje stihova uskladilo sa nečijim (pogrešnim) vjerovanjima.



Takođe treba napomenuti da lične zamjenice kao što su „on“ ili „njega“ ne postoje u grčkom originalu, već je to uslovljeni prevod u engleskom jeziku, dok kod nas stoji „ona“ i „nje“, što su zamjenice u ženskom rodu za „riječ“.



[houtos] je bio u početku sa Bogom. Sve je kroz nju (autos) nastalo i bez nje [autos] ništa nije postalo što je postalo.



Grčke riječi houtos i autos funkcionišu vrlo slično engleskoj riječi „this“ i obje se riječi koriste i za osobe i za nežive predmete. Na primjer, pogledajte prevod houtosa u 1. Jovanovoj 5:20, „Ovo je istiniti Bog i život vječni.“ Riječ „ovo“ sama po sebi ne ukazuje na osobu ili neživi predmet, iako se može koristiti i za jedno i za drugo. Isto je i sa houtos i autos. Međutim, kao što smo već konstatovali, referenca na Logos kao personalno biće odnosno Hrista je očita iz Jovana 1:14.



Reference na Postanje i stvaranje



Jovan nam daje tri stvari koje nas upućuju na prvo poglavlje Postanja.



Stih 1. „U početku“ gdje Postanje 1:1 počinje sa „U početku“.



Stih 3. Sve je stvoreno kroz riječ.



Stih 5. Svjetlost sija u tami.



Obratite pažnju na to kako nas sve tri ove izjave pozivaju nazad na 1. poglavlje Postanja gdje znamo da je Bog stvarao kroz svoju izgovorenu Riječ. I opet u Postanju 1:26 nalazimo da se Bog obraća još jednom personalnom biću u namjeri stvaranja ljudi po NJIHOVOM (božanskom) obličju. U Kološanima 1:15-16 precizno je otkriven identitet obojice: „On [Hrist] je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvaranja. Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega.“



Dakle, ovi stihovi ne samo da eksplicitno potvrđuju da je Hrist prvorođeni prije svakog stvaranja, nego i da je rođen od Boga (doslovni Sin Božji) i da kao takav posjeduje božansku prirodu i atribute, te napokon da je On imao izvršnu funkciju prilikom Stvaranja, tj. bio Riječ (Logos) o kojoj govori Jovan 1:1.



Ali kao što nije teološki ispravno identitetski, hijerarhijski i funkcionalno poistovjetiti „Boga“ (sa određenim članom) i „Boga“ koji je bio „Riječ“ iz Jovana 1:1, nije ispravno ni kazati da je Hrist Stvoritelj iako je sve stvoreno „kroz njega“. Biblija govori o Bogu kao Stvoritelju u jednini, i u Prvom i Četvrtom Uputu iz Dekaloga Bog se predstavlja u prvom licu jednine. Ovo je veoma važno da zapazimo jer nam pomaže da pravilno shvatimo razliku između Oca i Sina koja u trinitarskom konceptu ne postoji. Sin je božanski Kanal ili Izvršilac preko kojeg se sprovode božanski planovi i činjenja ali autoritet, sila i punomoćje Vrhovnog Suverena univerzuma stoje iznad svega toga.



Tekst u Kološanima 1:16 nam otkriva i da Bog stvara „za njega“ (Sina). To ne samo što ukazuje na motive stvaranja, već i na ODGOVORNOST Sina za tvorevinu koju mu Otac priređuje kao nasleđe. Ako imamo u vidu tu prvobitnu Božju namjeru i uspostavljene odnose, nije nam teško shvatiti zašto je Sin Božji jedini kvalifikovani Posrednik u Planu spasenja! (Podsjetimo se trinitarske tvrdnje da „tri lica Božanstva“ – tri su-jednaka i su-vječna Boga – samo „igraju uloge“ i da je bilo koji od njih mogao uzeti ulogu „sina“.) I upravo kroz realizaciju Plana spasenja Sin opravdava svoju vlastitu odgovornost kroz samopožrtvovanje najvećeg stepena, dok se istovremeno u potpunosti opravdavaju karakter i Zakon života Boga Oca! Nadahnuće ide i korak dalje pa nam otkriva da je iskustvo stradanja Sina poslužilo da se on sam nauči poslušnosti (Jevrejima 5:8)! To svakako uključuje poniznost i vrednovanje stvari na najbolji mogući način u Božjim očima (vidi: Jovan 17:4). Upravo zbog toga, Sin ima sve potrebne kvalifikacije da bude Gospod nad svima (Matej 28:18; Otkrivenje 19:16) i da se nikad više u vječnosti ne dogodi izazov dovođenja u pitanje njegovih božanskih ingerencija ili Božje vladavine.
 

Zašto je neodrživ bilo koji pogled na „Riječ“ osim izvornog biblijskog?​




Obmana i neodrživost trinitarskog pogleda



Osnovni problem trinitarskog pogleda nije u identifikaciji Logosa kao „Boga“, već u nametanju ideje da je to „bog“ su-vječan i su-jednak sa Bogom Ocem. Taj pogled je neodrživ čak i u kontekstu samog stiha Jovan 1:1, kao što smo već vidjeli iz izjava samih trinitarskih učenjaka. U širem kontekstu 1. glave stvar postaje vrlo jasna: „Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga [Oca]. Jedinorođeni Sin, koji je blizak Ocu, on ga je obznanio.“ (18. stih) Arhaično, pojam „blizak“ je opisan „u naručju“ ili „na grudima“. Možete li zamisliti su-jednakog i su-vječnog Boga, „kolegu“ drugom Bogu u njegovom naručju ili na grudima?



Dalje, Jovan 1:1 kaže da je Riječ bila SA Bogom ili KOD Boga. Dakle, ne mogu biti ista osoba. Određeni član (ho) precizno identifikuje jedinog pravog Boga. Sin nije bio isti Bog s kojim je bio, već je prije Sin bio Bog u smislu božanskih atributa poput Njegovog Oca, jer je kao Sin naslijedio karakteristike od svog Oca. U Jevrejima 1:1-9 zapažamo da govori Bog Otac i da se On obraća svom Sinu i naziva ga „Bogom“. Drugi stih kaže da je Hrist „postavljen za naslednika“ svega. A naslednik je naravno neko ko prima nasleđe od nekog – višeg autoriteta. U ovom slučaju Hrist Sin je primio nasleđe od svog Oca. Ali šta je On to primio? Njegovo ime, Njegov autoritet i Njegovu moć! Drugim riječima, Isus budući jedan i jedinorođeni Sin živog Boga primio je vrlinom svog rođenja sve atribute koje je posjedovao Njegov Otac. Stih 8 objašnjava da je ovo vrsnije ime ime „Božje“, koje je Otac dao svom Sinu. „A za Sina (Bog) kaže: ‘Tvoj je presto, Bože, u vijek vijeka.’“ Tako On ovo ime „ima po nasleđu“. To nije ime koje je dodijeljeno već ime koje je On naslijedio od svog Oca.



Međutim, ako je Isus oduvijek postojao zajedno sa Ocem kao što tvrdi doktrina o trojstvu, onda Bog ne bi mogao dati život svom Sinu pošto bi ovaj uvijek imao život. Ali Sveto Pismo otkriva da je to nemoguće. Dakle, Hrist je naslijedio ne samo ime svog Oca i prirodu od svog Oca već takođe i sam život od Oca. Drugim riječima, Hrist je naslijedio iste atribute i prirodu kao Njegov Otac.



Ako je trinitarski koncept Boga tačan, morali bismo proglasiti „figurativnim“ i netačnim na stotine eksplicitnih izjava o odnosu Oca i Sina i vjerovati u cijeli niz apsurda i nelogičnosti.[19]



Neodrživost pogleda da je „Riječ“ u Jovanu 1:1 doslovna riječ Božja ili da je Hrist postao „Sin“ tek prilikom utjelovljenja



Kao što smo već vidjeli, postoje i netrinitarci koji drže pogled da Sin Božji nije postojao prije utjelovljenja te da je zbog toga Logos u Jovanu 1:1 doslovna izgovorena „riječ Božja“. Međutim, dovoljan je kontekst 1. glave za odbacivanje ovakve pretpostavke.



Uhvaćeni u nelogičnostima, trinitarci često i sami tvrde da je Isus nazvan Sinom Božjim zbog Njegovog rođenja u Betlehemu. Ali budući da je rođen u ljudskom tijelu, Hrist je postao „Sin čovječiji“ prilikom svog utjelovljenja, ne „Sin Božji“, što je već bio. Sveto Pismo otkriva mnogo puta i na mnogo načina da je Isus bio Sin Božji prije nego Ga je Bog poslao na ovaj svijet, ne poslije. 1. Jovanova 4:9 i Jovan 3:17, na primjer, kažu da je Bog poslao svog Sina na svijet. Otuda On je već bio Sin Božji prije nego Ga je poslao. Sveto Pismo nas takođe obavještava da je Isus bio Sin Božji prije svega što je stvoreno. Pavle je pisao ovako vezano za Hrista: „On je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvaranja.“ (Kološanima 1:15) Sam Isus je više puta potvrdio svoje predpostojanje: „Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam prije nego što se Abram rodio.“ (Jovan 8:58)



Samo jedan pogled o Ocu i Sinu je održiv i bez ikakvih nelogičnosti i kontradikcija



Ako znamo da Biblija koristi izraz „bog“ na dva načina (kao što je to slučaj i sada u našem jeziku), ako znamo da se Bog Otac obznanjuje kao jedini pravi Bog i Izvor svega, ako znamo da je Sin Božji jasno predstavljen kao doslovni Očev Sin, prvorođeni i jedinorođeni prije svakog stvaranja, i da posjeduje Božje ime po nasleđu i prirodi/kakvoći od Oca – tada nećemo imati nikakvih problema sa ispravnim razumijevanjem teksta u Jovanu 1:1, baš kao što ga nije imao ni sam apostol Jovan niti njegovi savremenici koji su čitali njegove spise. Samo sa takvim shvatanjem ne postoje nikakve nelogičnosti i kontradikcije sa bilo kojim drugim biblijskim tekstovima koji tretiraju istu ili srodnu tematiku.



Kad god ljudi uspostave doktrine koje nemaju podršku u Svetom Pismu, argumentacija koja se koristi u njihovu odbranu uvijek, bez izuzetka, ima tendenciju urušavanja velikog mozaika biblijskih istina, a u slučaju trinitizma najfundamentalnijih otkrivenja Boga i Hrista. Stoga i promoteri i branioci pseudo doktrina, bilo da nastupaju kao laici („obični“ vjernici) ili apologete (školovani teolozi i „stručnjaci“) uvijek posežu za sofizmom i filozofiranjem u nastojanju da prikriju očigledne nedoslednosti i logičke greške ili, rečeno prostim jezikom, rade tako da vas prevedu žedne preko vode. Tako i Jovan 1:1 nastoje prikazati na izolovan način kao „dokaz“ da je Isus jednako Bog kao Otac, zanemarujući kontekst i mnoštvo drugih stihova koji bacaju veoma jasnu i nedvosmislenu svjetlost na taj predmet i odnos, hijerarhiju i funkcije Oca i Sina. Stoga je zadatak svih koji stoje na platformi istine kakva je otkrivena u Svetom Pismu da raskrinkaju te obmane.



Preuzeto sa https://www.religija.me/trinitarski...yTO5AYTb9GpmZ4tl9Rv0X0kOVDHd_Gu9gu72evYSxa2dU
 
Kako neko biće može imati božansku prirodu a ne biti Bog? To je suštinsko pitanje.
 
Morate se prijaviti ili registrirati da biste ovdje odgovorili.
Nazad
Vrh