- Poruke
- 1,793
- Reakcijski bodovi
- 384
- Bodovi
- 83
Patrijarh Cerularije i kardinal Humbert
Godina 1043. Patrijarh Focije, koji je 200 godina prije toga sastavio nekoliko optužaba, naizmjenično, disciplinskoga i dogmatskoga karaktera protiv Rima, oživljen je u doba patrijarha Mihaela Cerularija, koji se 1040. zamonašio, a 1043. svečano zapatrijaršio i postao glavna moćna ikona u carskom Carigradu. Bojeći se da mu se uloga i vlast ne umanje, zbog pokušaja sporazuma između Henrika III., cara Rimskoga Carstva na Zapadu; Konstantina IX. Monomaha, cara Bizantskoga Carstva na Istoku; i Rimskoga pape Leona IX., Cerularije prijeđe u napad protiv Latina.
Najprije 1052. zatvori im sve crkve u Carigradu. Pravi neobičaj.
Nadolazne 1053. godine napade Papu pismom Leona, nadbiskupa Ohridskoga, koje bî upućeno latinskomu biskupu Ivanu u Traniju u Južnoj Italiji, na području pod vlašću Bizantinaca, i „svim biskupima Franaka i monasima i narodu i samomu prečasnom Papi“.[11] U pismu se ponavljaju optužbe: uporaba beskvasna kruha u sakramentu Euharistije, post subotom, uzimanje mesa od udavljenih životinja, ispuštanje riječi aleluja u korizmi. Učeni monah Niceta, na patrijarhov nagovor, izdade spis u kojem optuži Latine zbog umetka u Vjerovanje Filioque [Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina] i zbog zabrane ženidbe svećenicima.
U međuvremenu, Cerularije oštrim rječnikom protiv beskvasna „judejskoga“ kruha Latina, protiv njihova „farizejskoga“ posta subotnjega, protiv njihova „poganskoga“ jela mesa pomiješana s krvlju, žestoko napade Latine koji boravljahu u Carigradu.[12]
Godine 1053. Cerularije naredi da svećenici koji žive u latinskim samostanima njegova Patrijarhata usvoje grčki obred: a koji to odbiju, njih stiže anatema. Anatema ili prokletstvo ravno je izopćenju. Jedan od njegovih pristaša, Nicefor, kancelar Patrijarhata, u klauzuri latinskih crkava nogama pogazi hostije koje su Latini posvetili, smatrajući ih „nevaljanima“, jer su ispečene od beskvasna kruha.
Polovicom 1053. Papa predvodi vojnu talijanskih i njemačkih dragovoljaca protiv Normana u Južnoj Italiji. Bijaše ne samo poražen nego i „zatočen“ u Beneventu.
Doznavši za škandale u Carigradu, Leon IX. 2. rujna 1053. posla iz Beneventa patrijarhu Cerulariju i Leonu Ohridskomu pismo „In terra pax hominibus“ u kojem brani rimske vjerske običaje i osobito ističe rimski primat. Car Konstantin IX. ne odobrava Cerularijev postupak, pa na njegov poticaj patrijarh posla umjerenije pismo predlažući Papi mirno rješenje.
U siječnju 1054. Papa, da postigne željenu slogu i jedinstvo, posla iz Rima u Carigrad tri svoja delegata: benediktinca Humberta, nadbiskupa i kardinala Silvae Candidae (danas prigradska biskupija Porto-Santa Rufina); rimskoga kancelara kardinala Frederika i nadbiskupa Petra iz Amalfija u Južnoj Italiji. Ta delegacija donese pisma caru i patrijarhu. Cerulariju se ne svidje Papino pismo koje je doduše hvalilo njegovu želju za mirom, ali korilo njegovu neurednu ambiciju i nanošenje nepravdi Rimskoj Crkvi.
Uznositoj naravi Cerularijevoj Humbert suprotstavi svoju strastvenu žestinu te ne dođe ni do kakva sporazuma. Kada patrijarh doznade da je papa Leon IX. umro, 19. travnja 1054., postade još silovitiji: udari interdiktom [zabranom] crkve u kojima su Papini legati celebrirali u glavnome gradu Bizanta.
Rimskim legatima ne preosta drugo nego da „otresu prašinu s nogu“ i pozdrave se s Carigradom. A evo kako se oprostiše:
U nedjelju 16. srpnja 1054. na početku sv. Mise kardinal Humbert pročita i ostavi na glavnom oltaru Hagije Sofije – Svete Mudrosti bulu anateme patrijarha Mihaela Cerularija, nadbiskupa Leona Ohridskoga, Nicete i njihovih pristaša. I veleglasno navijesti da je Cerularije svrgnut s patrijarhove službe. Papinom smrću bile su prestale sve ovlasti njegovih delegata u Carigradu. A novi papa, Viktor II., izabran je godinu dana nakon smrti Leona IX., 13. travnja 1055. Ali što je počelo treba se i dovršiti, mišljahu delegati:
U Humbertovoj buli izmiješane su neke istinite stvari s nekim neistinitima. Evo cjelovite bule prokletstva:
„Humbert, milošću Božjom kardinal biskup Svete Rimske Crkve; Petar nadbiskup amalfijski; Frederik, đakon i kancelar, svim sinovima Katoličke Crkve:
Sveta i Rimska, Prva i Apostolska Stolica, kojoj kao Glavi posebnije [specialius] pripada briga za sve Crkve, udostojala se radi crkvenoga mira i koristi u ovaj carski grad poslati nas, svoje poklisare, da dođemo i ono što je pisano vidimo, je li istinit glas koji bez prestanka iz tolikoga grada do njezinih dopire ušiju ili, ako nije tako, da se razvidi [usp. Post 18,21].
Stoga, neka znaju prije svega čestiti carevi, kler, senat i narod ovoga grada Carigrada i sva Katolička Crkva da smo mi ovdje doživjeli veliko dobro zbog kojega se žarko u Gospodinu radujemo, i najveće zlo zbog kojega smo tužno ožalošćeni. Jer s obzirom na stupove Carstva i časne njegove mudre građane, ovo je najkršćanskiji i pravoslavni grad.
A što se tiče Mihaela [Cerularija], zloporabno zvanoga patrijarh, i pristašâ njegove ludosti [stultitiae], previše se kukolja herezâ svakodnevno sije u njegovoj sredini. Jer
- kao simonijaci[13] prodaju dar Božji;
- kao valezijanci[14] kastriraju svoje goste, i promiču ih ne samo u klerikat nego i u episkopat;
- kao arijanci prekrštavaju krštene u ime Svetoga Trojstva, a ponajviše Latine;
- kao severijanci nazivaju Mojsijev zakon prokletim;
- kao duhoborci ili bogoborci izbacili su iz Simbola [vjere] izlaženje Duha Svetoga od Sina;
- kao manihejci smatraju, između ostaloga, da je bilo što ukvasano – produhovljeno;
- kao nazareni tjelesnu čistoću Judejaca tako čuvaju da mališane, koji umiru prije osmoga dana od rođenja, zabranjuju krštavati;
- a ženama, koje su u mjesečnici ili u porođaju, zabranjuju se pričešćivati[17] ili, ako su bile poganke, krštavati;
- a one koji njeguju kosu na glavi i brade, koji podrezuju solufe i po ustanovi Svete Rimske Crkve briju brade, u zajedništvo ne primaju. Zbog tih zabluda i mnogih drugih njegovih činjenica sam se Mihael, opomenut pismom gospodina našega pape Leona, odbio urazumjeti.