Zašto je došlo do raskola 1054 g.

καιnos

Spirit Junkie
A d m i n
Poruke
1,793
Reakcijski bodovi
384
Bodovi
83

Patrijarh Cerularije i kardinal Humbert​


Godina 1043. Patrijarh Focije, koji je 200 godina prije toga sastavio nekoliko optužaba, naizmjenično, disciplinskoga i dogmatskoga karaktera protiv Rima, oživljen je u doba patrijarha Mihaela Cerularija, koji se 1040. zamonašio, a 1043. svečano zapatrijaršio i postao glavna moćna ikona u carskom Carigradu. Bojeći se da mu se uloga i vlast ne umanje, zbog pokušaja sporazuma između Henrika III., cara Rimskoga Carstva na Zapadu; Konstantina IX. Monomaha, cara Bizantskoga Carstva na Istoku; i Rimskoga pape Leona IX., Cerularije prijeđe u napad protiv Latina.



Najprije 1052. zatvori im sve crkve u Carigradu. Pravi neobičaj.



Nadolazne 1053. godine napade Papu pismom Leona, nadbiskupa Ohridskoga, koje bî upućeno latinskomu biskupu Ivanu u Traniju u Južnoj Italiji, na području pod vlašću Bizantinaca, i „svim biskupima Franaka i monasima i narodu i samomu prečasnom Papi“.[11] U pismu se ponavljaju optužbe: uporaba beskvasna kruha u sakramentu Euharistije, post subotom, uzimanje mesa od udavljenih životinja, ispuštanje riječi aleluja u korizmi. Učeni monah Niceta, na patrijarhov nagovor, izdade spis u kojem optuži Latine zbog umetka u Vjerovanje Filioque [Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina] i zbog zabrane ženidbe svećenicima.



U međuvremenu, Cerularije oštrim rječnikom protiv beskvasna „judejskoga“ kruha Latina, protiv njihova „farizejskoga“ posta subotnjega, protiv njihova „poganskoga“ jela mesa pomiješana s krvlju, žestoko napade Latine koji boravljahu u Carigradu.[12]



Godine 1053. Cerularije naredi da svećenici koji žive u latinskim samostanima njegova Patrijarhata usvoje grčki obred: a koji to odbiju, njih stiže anatema. Anatema ili prokletstvo ravno je izopćenju. Jedan od njegovih pristaša, Nicefor, kancelar Patrijarhata, u klauzuri latinskih crkava nogama pogazi hostije koje su Latini posvetili, smatrajući ih „nevaljanima“, jer su ispečene od beskvasna kruha.



Polovicom 1053. Papa predvodi vojnu talijanskih i njemačkih dragovoljaca protiv Normana u Južnoj Italiji. Bijaše ne samo poražen nego i „zatočen“ u Beneventu.



Doznavši za škandale u Carigradu, Leon IX. 2. rujna 1053. posla iz Beneventa patrijarhu Cerulariju i Leonu Ohridskomu pismo „In terra pax hominibus“ u kojem brani rimske vjerske običaje i osobito ističe rimski primat. Car Konstantin IX. ne odobrava Cerularijev postupak, pa na njegov poticaj patrijarh posla umjerenije pismo predlažući Papi mirno rješenje.



U siječnju 1054. Papa, da postigne željenu slogu i jedinstvo, posla iz Rima u Carigrad tri svoja delegata: benediktinca Humberta, nadbiskupa i kardinala Silvae Candidae (danas prigradska biskupija Porto-Santa Rufina); rimskoga kancelara kardinala Frederika i nadbiskupa Petra iz Amalfija u Južnoj Italiji. Ta delegacija donese pisma caru i patrijarhu. Cerulariju se ne svidje Papino pismo koje je doduše hvalilo njegovu želju za mirom, ali korilo njegovu neurednu ambiciju i nanošenje nepravdi Rimskoj Crkvi.



Uznositoj naravi Cerularijevoj Humbert suprotstavi svoju strastvenu žestinu te ne dođe ni do kakva sporazuma. Kada patrijarh doznade da je papa Leon IX. umro, 19. travnja 1054., postade još silovitiji: udari interdiktom [zabranom] crkve u kojima su Papini legati celebrirali u glavnome gradu Bizanta.



Rimskim legatima ne preosta drugo nego da „otresu prašinu s nogu“ i pozdrave se s Carigradom. A evo kako se oprostiše:



U nedjelju 16. srpnja 1054. na početku sv. Mise kardinal Humbert pročita i ostavi na glavnom oltaru Hagije Sofije – Svete Mudrosti bulu anateme patrijarha Mihaela Cerularija, nadbiskupa Leona Ohridskoga, Nicete i njihovih pristaša. I veleglasno navijesti da je Cerularije svrgnut s patrijarhove službe. Papinom smrću bile su prestale sve ovlasti njegovih delegata u Carigradu. A novi papa, Viktor II., izabran je godinu dana nakon smrti Leona IX., 13. travnja 1055. Ali što je počelo treba se i dovršiti, mišljahu delegati:



U Humbertovoj buli izmiješane su neke istinite stvari s nekim neistinitima. Evo cjelovite bule prokletstva:



„Humbert, milošću Božjom kardinal biskup Svete Rimske Crkve; Petar nadbiskup amalfijski; Frederik, đakon i kancelar, svim sinovima Katoličke Crkve:
Sveta i Rimska, Prva i Apostolska Stolica, kojoj kao Glavi posebnije [specialius] pripada briga za sve Crkve, udostojala se radi crkvenoga mira i koristi u ovaj carski grad poslati nas, svoje poklisare, da dođemo i ono što je pisano vidimo, je li istinit glas koji bez prestanka iz tolikoga grada do njezinih dopire ušiju ili, ako nije tako, da se razvidi [usp. Post 18,21].
Stoga, neka znaju prije svega čestiti carevi, kler, senat i narod ovoga grada Carigrada i sva Katolička Crkva da smo mi ovdje doživjeli veliko dobro zbog kojega se žarko u Gospodinu radujemo, i najveće zlo zbog kojega smo tužno ožalošćeni. Jer s obzirom na stupove Carstva i časne njegove mudre građane, ovo je najkršćanskiji i pravoslavni grad.
A što se tiče Mihaela [Cerularija], zloporabno zvanoga patrijarh, i pristašâ njegove ludosti [stultitiae], previše se kukolja herezâ svakodnevno sije u njegovoj sredini. Jer

  • kao simonijaci[13] prodaju dar Božji;
  • kao valezijanci[14] kastriraju svoje goste, i promiču ih ne samo u klerikat nego i u episkopat;
  • kao arijanci prekrštavaju krštene u ime Svetoga Trojstva, a ponajviše Latine;
  • kao severijanci nazivaju Mojsijev zakon prokletim;
  • kao duhoborci ili bogoborci izbacili su iz Simbola [vjere] izlaženje Duha Svetoga od Sina;
  • kao manihejci smatraju, između ostaloga, da je bilo što ukvasano – produhovljeno;
  • kao nazareni tjelesnu čistoću Judejaca tako čuvaju da mališane, koji umiru prije osmoga dana od rođenja, zabranjuju krštavati;
  • a ženama, koje su u mjesečnici ili u porođaju, zabranjuju se pričešćivati[17] ili, ako su bile poganke, krštavati;
  • a one koji njeguju kosu na glavi i brade, koji podrezuju solufe i po ustanovi Svete Rimske Crkve briju brade, u zajedništvo ne primaju. Zbog tih zabluda i mnogih drugih njegovih činjenica sam se Mihael, opomenut pismom gospodina našega pape Leona, odbio urazumjeti.
 
Štoviše, nama je, njegovim [Papinim] izaslanicima, koji želimo zbog tolikih zala razumno upozoriti, uskratio svoj doček i razgovor, i crkve u kojima je trebalo misiti, udario interdiktom, kao što je prije crkve Latina zatvorio, a njih, nazivajući ih beskvasašima, riječima i djelima svuda progonio.
Budući da među svojim sinovima baca prokletstvo na Apostolsku Stolicu protiv koje se još potpisuje i ekumenskim patrijarhom, stoga mi, ne podnoseći nečuvenu pogrdu i nepravdu protiv Prve Apostolske Stolice i pazeći da se katolička vjera na mnoge načine ne potkopava, auktoritetom Svetoga i Jedinoga Trojstva i Apostolske Stolice, kojoj smo izaslanici, i svih pravoslavnih Otaca i sedam Koncila i cijele Katoličke Crkve, anatemu, koju je naš prečasni Papa Mihaelu i njegovim pristašama, ako se ne urazume, isto tako najavio, tako potpisujemo.
– Mihael zloporabni patrijarh novoobraćenik [neophitos], i samo iz ljudskoga straha odjeću monašku obukao i sada zlodjelima, pa i najgorima, ozloglašen, s njime Leon Ohridski zvani episkop, i sakristan samoga Mihaela Konstantin, koji je žrtvu Latina profanim gazio nogama i sve njihove sljedbenike u navedenim zabludama i predmnijevanjima, neka su anathema Maranatha,[18] sa simonijacima, valezijancima, arijancima, donatistima, nikolaitima, severijancima, duhoborcima i manihejcima i nazarenima, i sa svim krivovjercima, štoviše, s đavlom i anđelima njegovim, ako se ne urazume. Amen, amen, amen.
Tko se god Svetoj Rimskoj Stolici i njezinoj žrtvi tvrdokorno protivi, neka je anathema Marantha, neka se ne smatra kršćanskim katolikom nego kvasašom heretikom. Fiat, fiat, fiat.[19]


Na to je 20. srpnja 1054. carigradski patrijarh Cerularije u patrijaršiji održao sjednicu i uzvratio anatemom protiv rimskih izaslanika, a 24. srpnja objavio poseban edikt – ukaz o svemu što se dogodilo, prevodeći bulu na grčki i dodajući svoj teološki komentar.





Ukaz o notifikaciji „koju su Rimski legati položili na sveti oltar protiv presvetoga Patrijarha gospodina Mihaela mjeseca srpnja 16. dana“. Nakon što je uz patrijarha Cerularija navedeno 13 episkopa sudionika sinode, Ukaz, iz kojega prevodimo prvi dio, nastavlja riječima:





„Čini se da nevaljalu i bezočnu Demonu nije bilo dosta zala. Stoga nije naime nikada učinio nikakvo dobro, nasrćući na čestite ljude i uvijek izmišljajući nešto novo protiv istine. Radi toga je, gotovo nebrojenim prijevarama prije Gospodnjega dolaska u tijelu, obmanjivao ljudski rod, a potom bezbrojnim zabludama i mamcima podapinjao i obarao one koji su mu vjerovali, i toga se uopće nije ni okanjivao niti ikada prestajao. Pa ipak, nakon što su takvi iz sredine nestali, jer je u onima koji bogobojaznost prihvaćaju bila pobožna i velika nada da nikada u budućnosti ne će naći novo sjemenje bezbožnosti u svemu ovome što je onaj Bezočnik nastojao posijati protiv zdrava razuma, i sam se, naprotiv, nadao da su se njegova rovarenja bila rasijala.
Sada pak neki bezbožni i odvratni ljudi – a tko pobožnost njeguje nikada ih ne spomenuo – probivši se iz mraka, jer vuku podrijetlo iz Hipernije [Hibernije: Španjolske i Italije], dođoše u ovaj grad koji njeguje bogobojaznost, i iz kojega kao iz visoke i izvrsne pećine pravoslavlja proviru izvori i čisti potoci religioznosti koji do granica kugle zemaljske dotječu te poput tekućicâ natapaju sve duše vjerskim istinama. A u ovaj grad poput munje, vihora ili obilja tüče ili, da se prikladnije izrazimo, poput divljega prasca provališe i zdrav razum različitim dogmama pokušaše prevrnuti tako da i Pismo na oltaru mistične i velike Crkve Božje, i sve koji njihovim bezbožnim dogmama nisu zavedeni, pravoslavne, zbog toga istoga što žele biti pobožni i pravoslavnu vjeru širiti, ranjavaju anatemom.
Optužuju nas u mnogim drugim stvarima, osim što ne podržavamo kao oni brijanje brade i mijenjanje onoga ljudskoga lika koji je naravan. Kao i to da, ne odijeljeni, ne primamo Pričesti od svećenikâ vezanih ženidbom. A s obzirom na to da ne želimo krivim mislima i nevjerodostojnim govorima i pretjeranom smionošću kvariti presveti Simbol [vjere], koji po svim sinodnim i ekumenskim dekretima ima neoborivu i neosvojivu snagu, niti kažemo kao oni da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina – o gle rovarenjâ nečastiva Demona! – nego od Oca; niti želimo odvratiti pozornost sa Svetoga Pisma koje kaže: Ne brijte svojih brada, niti uopće želimo premišljati da je Bog stvoritelj odredio ženama na ures ono što bi muškarcima bilo na sramotu.“[20]


Osvrt. Umjesto da sjednu i da se sporazume o nužnu miru, i crkvenom i političkom, kao što je to bio zaželio papa Leon IX., ovdje jedni druge uspoređuju s „demonom“ ili s „đavlom i anđelima njegovim“.





Rimljani Bizantincima pridaju apoziciju „ludosti“, a Bizantinci Rimljane uspoređuju s „divljim krmkom“ (porcus silvestris). „Ekumenizam“ i „ikumenizam“ XI. stoljeća!





Rimljani, kao poklisari pape Leona IX., koji je preminuo 19. travnja 1054., umjesto da odsluže zadušnicu za Papu i vrate se doma, oni nastupaju auktoritetom Presvetoga Trojstva, Apostolske Stolice, svih pravovjernih Otaca i sedam Ekumenskih koncila, i Katoličke Crkve!





I što ih više obuzima strast srditosti i uznositosti, kao da misle da su to više u pravu.





A da Humbert nije gledao u tuđem oku „trun“, ne bi prigovorio na prvom mjestu da su Bizantinci „simonijaci“, kada je dobro znao koliko je „brvno“ libara tada kružilo Rimom u vrijeme papinskih izbora.





Humbert nije mogao ne znati kako je Filioque bio izričaj od Augustinovih vremena i u Rimu uveden tek 1014. godine: zašto onda kori Bizantince da su izbacili Filioque iz nicejsko-carigradskoga Simbola kada ga ondje nije uopće nikada ni bilo?





A da su Bizantinci bili razboritiji, ne bi stavljali praksu brijanja brada uz dogmu o izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina (Filioque), koja je i danas topos nesporazuma. Iz svega proizlazi kao da su i jedni i drugi bili spremniji na ratne sjekire negoli na mirovne pregovore.





Zaključak. Kada je na prijestolje uzišao car Izak Komnen, 1057. godine, iz straha da mu moćni patrijarh ne ugrozi vlast, baci Cerularija u zatvor, gdje umrije potkraj 1058. godine, a Mihael Psel, filozof i državni službenik, pred sinodom proglasi ga „veleizdajnikom“. Pravoslavna ga Crkva slavi kao svetoga mučenika!





Leon IX. pokopan je i već prigodom pokopa pronijelo se da se događaju čudesa. I njega je jedan od njegovih nasljednika, Viktor III., 887. godine proglasio svetim.





Povijest nam je crkvena poznatija po razjedinjenjima nego po sjedinjenjima. Nisu ovo bili završni čini Velikoga raskola, nego jedan od sudbonosnijih koji će poslužiti betoniranju međuodnosâ Istoka i Zapada. Još nisu formalno prekinuti odnosi, svi i svuda, između Rima i Carigrada. Još se uvijek moglo čuti ime Papino u liturgijskom diptihu i jeka Papina primata u praksi. Ono još gore tek će nadoći: Latinsko carstvo (1204.-1261.), koje je raskomadalo Bizantsku državu, zakucat će čvrst čavao na raskol. A onda je nadošlo ono najtragičnije: pad Carigrada u ruke Mehmeda II., 1453. godine, kada je Konstantinopolj pretvoren u Stambul.





Uzajamne anateme ili prokletstva, uključujući i izopćenja, bez obzira koliko bile valjane ili nevaljane, između Rima i Carigrada službeno su maknute tek 5. siječnja 1964. u Jeruzalemu zagrljajem i potpisom pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, a na završetku II. vatikanskoga koncila, 7. prosinca 1965. istodobno u Rimu i u Carigradu. Punih 910 godina od ove fatalne 1054. obje su strane živjele pod porukom XI. stoljeća, sve do Drugoga vatikanskoga koncila koji je pozvao kler i puk Katoličke Crkve da mijenja rječnik, uvjerenje i mentalitet, u istini i ljubavi. Pravoslavni nisu imali ekumenskoga koncila od Drugoga nicejskoga, 787., a nakon onoga nepotpunoga na Kreti 2016. nastali su daljnji razdori u pravoslavlju.





Poganskim vojnicima nije pošlo za rukom da razderu Isusovu nešivenu haljinu, koju mu je Majka s ljubavlju otkala, nego su, pred njezinim očima na Golgoti, umjesto da joj je vrate, bacili kocku pa komu dopadne, kršćani kao da stoljećima ne prestaju „kockati se“ nad jedinstvom Isusove božanske haljine spasenja, svete Crkve Božje.





Bože, daj mir, jedinstvo, svetoj Crkvi kršćanskoj!
Preutzeto sa https://www.vjeraidjela.com/raskol-istoka-i-zapada-1054/
 
Poganskim vojnicima nije pošlo za rukom da razderu Isusovu nešivenu haljinu, koju mu je Majka s ljubavlju otkala, nego su, pred njezinim očima na Golgoti, umjesto da joj je vrate, bacili kocku pa komu dopadne, kršćani kao da stoljećima ne prestaju „kockati se“ nad jedinstvom Isusove božanske haljine spasenja, svete Crkve Božje.





Bože, daj mir, jedinstvo, svetoj Crkvi kršćanskoj!
Preutzeto sa https://www.vjeraidjela.com/raskol-istoka-i-zapada-1054/

Ne kocka se Jedina Istinita Crkva sa jedinstvom Crkve već je to radila a i dalje radi Rimska Kurija koja je 1054. napustila jedinstvo sa Jednom, Svetom, Sabornom i Apostolskom Crkvom. Teološke razlike Istoka i Zapada i uzroci raskola su teme o kojima je pisano stotine knjiga i nema šanse da se i 5% može staviti na forum.



Ali evo očiti primjer dokle je zastranila Rimokatolička Crkva: proglasili su papu bezgrešnim. BEZGREŠNIM. Smiješno.
 
Ne kocka se Jedina Istinita Crkva sa jedinstvom Crkve već je to radila a i dalje radi Rimska Kurija koja je 1054. napustila jedinstvo sa Jednom, Svetom, Sabornom i Apostolskom Crkvom. Teološke razlike Istoka i Zapada i uzroci raskola su teme o kojima je pisano stotine knjiga i nema šanse da se i 5% može staviti na forum.



Ali evo očiti primjer dokle je zastranila Rimokatolička Crkva: proglasili su papu bezgrešnim. BEZGREŠNIM. Smiješno.

To je tvoje mišljenje, sačekajmo da dođe neko od katolika na forum.
 
Pa evo ako je sv. Petar bio takav autoritet da je bio kako rimokatolici danas smatraju papu vikarom Hristovim na zemlji zašto nije taj svoj autoritet direktno upotrijebio na Apostolskom saboru opisanom u 15. glavi Djela apostolskih. Zašto se izdvaja Rim kao Stolica Sv. Petra kad je recimo Petar osnovao i crkvu u Antiohiji koja nije pratila Rim u raskol 1054?
 
No uprkos očitim pogreškama Rimske Crkve treba se moliti za njihovo pokajanje i sjedinjenje sa Pravoslavnom Crkvom. Crkva zaista jeste zamišljena da bude Jedna i to je cilj kome treba težiti.
 
No uprkos očitim pogreškama Rimske Crkve treba se moliti za njihovo pokajanje i sjedinjenje sa Pravoslavnom Crkvom. Crkva zaista jeste zamišljena da bude Jedna i to je cilj kome treba težiti.

Da s tim sto ovo vazi iskljucivo za Hristovu Crkvu a ne za verske zajednice koje pominjes.
Hristova Crkva se odlikuje poslusnoscu Hristovim zapovestima sto ce reci Bozjem zakonu stoga je veoma lako identifikovati koja verska zajednica zaista ispunjava uslove da bi uopste imala takav status.
 
Prepoznajemo po plodovima. Ali nije ovo svakako tema.



Volio bih da dođe i neki rimokatolik ovdje. Njihovo nam prisustvo fali.
 
Ovo je jedna teška tema. Na sam raskol su uticali i učenja i politika.
Mada ovde u potpunosti podržavam istočnu crkvu, ne iz razloga što dolazim iz pravoslavne države, već iz prostog razloga što je Papa želeo da mu se poklone kao nepogrešivom. Ni rodjenog oca ne bih podržao u takvom stavu.
 
Popovi na vrhu Crkve se bave politikom, a ne du'ovnoscu. I onda normalno, posvadjase se oko toga ko' ce biti glavni... a nas je, ko' sto bi Krleza reko', kotac povijesti presjekao na pola, ko' balegu na seoskom putu...
 
+!
Razlog svakog raskola je u 'ljudskom materijalu', a ujedinjenje može doći samo s Duhom Svetim po i u Duhu Svetom.
Zbog 'ljudskog materijala' su mnogi napustili Isusa (Iv 6,66).



Čak i da se car Konstantin nije preselio u grad Bizantij i osnovao 330. Konstantinopol (drugi Rim), vjerojatno bi kad-tad dolazilo do raskola.
Naime, car Dioklecijan je preselio rimsku upravu 293.. u Milano,
a car Honorije 402. preselio prijestolnicu zapadnog rimskog carstva iz Milana u Ravennu.



451. 'Kalcedonski sabor' (raskol - monofiziti: Armenska apostolska Crkva, Koptska crkva,...), a jedna od odluka je:
-odluka o davanju jednake časti carigradskom patrijarhu i rimskom papi,
jer je Carigrad »Novi Rim« (papinski izaslanici nisu bili prisutni pri izglasavanju ovog kanona i kasnije su prosvjedovali protiv njega).



'Akacijev raskol' traje 35 godina (od 484. do 519.).
'Focijev raskol' (867.-880.), a mislim, da su bila dva.



Bilo je mnogo raskola, ali ovdje se prije svega misli na 'veliki raskol 1054., koji je polako ostvarivan od te godine, a traje i danas.
Do ovog zadnjeg u nizu je bio dugačak proces trzavica, koji je završio kulminacijom i 'anatemom'.
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:
Nazad
Vrh