Štoviše, nama je, njegovim [Papinim] izaslanicima, koji želimo zbog tolikih zala razumno upozoriti, uskratio svoj doček i razgovor, i crkve u kojima je trebalo misiti, udario interdiktom, kao što je prije crkve Latina zatvorio, a njih, nazivajući ih
beskvasašima, riječima i djelima svuda progonio.
Budući da među svojim sinovima baca prokletstvo na Apostolsku Stolicu protiv koje se još potpisuje i ekumenskim patrijarhom, stoga mi, ne podnoseći nečuvenu pogrdu i nepravdu protiv Prve Apostolske Stolice i pazeći da se katolička vjera na mnoge načine ne potkopava, auktoritetom Svetoga i Jedinoga Trojstva i Apostolske Stolice, kojoj smo izaslanici, i svih pravoslavnih Otaca i sedam Koncila i cijele Katoličke Crkve, anatemu, koju je naš prečasni Papa Mihaelu i njegovim pristašama, ako se ne urazume, isto tako najavio, tako potpisujemo.
– Mihael zloporabni patrijarh novoobraćenik [neophitos], i samo iz ljudskoga straha odjeću monašku obukao i sada zlodjelima, pa i najgorima, ozloglašen, s njime Leon Ohridski zvani episkop, i sakristan samoga Mihaela Konstantin, koji je žrtvu Latina profanim gazio nogama i sve njihove sljedbenike u navedenim zabludama i predmnijevanjima, neka su
anathema Maranatha,[18] sa simonijacima, valezijancima, arijancima, donatistima, nikolaitima, severijancima, duhoborcima i manihejcima i nazarenima, i sa svim krivovjercima, štoviše, s đavlom i anđelima njegovim, ako se ne urazume.
Amen, amen, amen.
Tko se god Svetoj Rimskoj Stolici i njezinoj žrtvi tvrdokorno protivi, neka je
anathema Marantha, neka se ne smatra kršćanskim katolikom nego
kvasašom heretikom.
Fiat, fiat, fiat.“
[19]
Na to je
20. srpnja 1054. carigradski patrijarh Cerularije u patrijaršiji održao sjednicu i uzvratio anatemom protiv rimskih izaslanika, a 24. srpnja objavio poseban edikt – ukaz o svemu što se dogodilo, prevodeći bulu na grčki i dodajući svoj teološki komentar.
Ukaz o notifikaciji „koju su Rimski legati položili na sveti oltar protiv presvetoga Patrijarha gospodina Mihaela mjeseca srpnja 16. dana“. Nakon što je uz patrijarha Cerularija navedeno 13 episkopa sudionika sinode, Ukaz, iz kojega prevodimo prvi dio, nastavlja riječima:
„Čini se da nevaljalu i bezočnu Demonu nije bilo dosta zala. Stoga nije naime nikada učinio nikakvo dobro, nasrćući na čestite ljude i uvijek izmišljajući nešto novo protiv istine. Radi toga je, gotovo nebrojenim prijevarama prije Gospodnjega dolaska u tijelu, obmanjivao ljudski rod, a potom bezbrojnim zabludama i mamcima podapinjao i obarao one koji su mu vjerovali, i toga se uopće nije ni okanjivao niti ikada prestajao. Pa ipak, nakon što su takvi iz sredine nestali, jer je u onima koji bogobojaznost prihvaćaju bila pobožna i velika nada da nikada u budućnosti ne će naći novo sjemenje bezbožnosti u svemu ovome što je onaj Bezočnik nastojao posijati protiv zdrava razuma, i sam se, naprotiv, nadao da su se njegova rovarenja bila rasijala.
Sada pak neki bezbožni i odvratni ljudi – a tko pobožnost njeguje nikada ih ne spomenuo – probivši se iz mraka, jer vuku podrijetlo iz Hipernije [Hibernije: Španjolske i Italije], dođoše u ovaj grad koji njeguje bogobojaznost, i iz kojega kao iz visoke i izvrsne pećine pravoslavlja proviru izvori i čisti potoci religioznosti koji do granica kugle zemaljske dotječu te poput tekućicâ natapaju sve duše vjerskim istinama. A u ovaj grad poput munje, vihora ili obilja tüče ili, da se prikladnije izrazimo, poput divljega prasca provališe i zdrav razum različitim dogmama pokušaše prevrnuti tako da i Pismo na oltaru mistične i velike Crkve Božje, i sve koji njihovim bezbožnim dogmama nisu zavedeni, pravoslavne, zbog toga istoga što žele biti pobožni i pravoslavnu vjeru širiti, ranjavaju anatemom.
Optužuju nas u mnogim drugim stvarima, osim što ne podržavamo kao oni brijanje brade i mijenjanje onoga ljudskoga lika koji je naravan. Kao i to da, ne odijeljeni, ne primamo Pričesti od svećenikâ vezanih ženidbom. A s obzirom na to da ne želimo krivim mislima i nevjerodostojnim govorima i pretjeranom smionošću kvariti presveti Simbol [vjere], koji po svim sinodnim i ekumenskim dekretima ima neoborivu i neosvojivu snagu, niti kažemo kao oni da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina – o gle rovarenjâ nečastiva Demona! – nego od Oca; niti želimo odvratiti pozornost sa Svetoga Pisma koje kaže: Ne brijte svojih brada, niti uopće želimo premišljati da je Bog stvoritelj odredio ženama na ures ono što bi muškarcima bilo na sramotu.“
[20]
Osvrt. Umjesto da sjednu i da se sporazume o nužnu miru, i crkvenom i političkom, kao što je to bio zaželio papa Leon IX., ovdje jedni druge uspoređuju s „demonom“ ili s „đavlom i anđelima njegovim“.
Rimljani Bizantincima pridaju apoziciju „ludosti“, a Bizantinci Rimljane uspoređuju s „divljim krmkom“ (porcus silvestris). „Ekumenizam“ i „ikumenizam“ XI. stoljeća!
Rimljani, kao poklisari pape Leona IX., koji je preminuo 19. travnja 1054., umjesto da odsluže zadušnicu za Papu i vrate se doma, oni nastupaju auktoritetom Presvetoga Trojstva, Apostolske Stolice, svih pravovjernih Otaca i sedam Ekumenskih koncila, i Katoličke Crkve!
I što ih više obuzima strast srditosti i uznositosti, kao da misle da su to više u pravu.
A da Humbert nije gledao u tuđem oku „trun“, ne bi prigovorio na prvom mjestu da su Bizantinci „simonijaci“, kada je dobro znao koliko je „brvno“
libara tada kružilo Rimom u vrijeme papinskih izbora.
Humbert nije mogao ne znati kako je
Filioque bio izričaj od Augustinovih vremena i u Rimu uveden tek 1014. godine: zašto onda kori Bizantince da su izbacili
Filioque iz nicejsko-carigradskoga Simbola kada ga ondje nije uopće nikada ni bilo?
A da su Bizantinci bili razboritiji, ne bi stavljali praksu brijanja brada uz dogmu o izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina (
Filioque), koja je i danas
topos nesporazuma. Iz svega proizlazi kao da su i jedni i drugi bili spremniji na ratne sjekire negoli na mirovne pregovore.
Zaključak. Kada je na prijestolje uzišao car Izak Komnen, 1057. godine, iz straha da mu moćni patrijarh ne ugrozi vlast, baci Cerularija u zatvor, gdje umrije potkraj 1058. godine, a Mihael Psel, filozof i državni službenik, pred sinodom proglasi ga „veleizdajnikom“. Pravoslavna ga Crkva slavi kao svetoga mučenika!
Leon IX. pokopan je i već prigodom pokopa pronijelo se da se događaju čudesa. I njega je jedan od njegovih nasljednika, Viktor III., 887. godine proglasio svetim.
Povijest nam je crkvena poznatija po razjedinjenjima nego po sjedinjenjima. Nisu ovo bili završni čini Velikoga raskola, nego jedan od sudbonosnijih koji će poslužiti betoniranju međuodnosâ Istoka i Zapada. Još nisu formalno prekinuti odnosi, svi i svuda, između Rima i Carigrada. Još se uvijek moglo čuti ime Papino u liturgijskom diptihu i jeka Papina primata u praksi. Ono još gore tek će nadoći: Latinsko carstvo (1204.-1261.), koje je raskomadalo Bizantsku državu, zakucat će čvrst čavao na raskol. A onda je nadošlo ono najtragičnije: pad Carigrada u ruke Mehmeda II., 1453. godine, kada je Konstantinopolj pretvoren u Stambul.
Uzajamne anateme ili prokletstva, uključujući i izopćenja, bez obzira koliko bile valjane ili nevaljane, između Rima i Carigrada službeno su maknute tek 5. siječnja 1964. u Jeruzalemu zagrljajem i potpisom pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, a na završetku II. vatikanskoga koncila, 7. prosinca 1965. istodobno u Rimu i u Carigradu. Punih 910 godina od ove fatalne 1054. obje su strane živjele pod porukom XI. stoljeća, sve do Drugoga vatikanskoga koncila koji je pozvao kler i puk Katoličke Crkve da mijenja rječnik, uvjerenje i mentalitet, u istini i ljubavi. Pravoslavni nisu imali ekumenskoga koncila od Drugoga nicejskoga, 787., a nakon onoga nepotpunoga na Kreti 2016. nastali su daljnji razdori u pravoslavlju.
Poganskim vojnicima nije pošlo za rukom da razderu Isusovu nešivenu haljinu, koju mu je Majka s ljubavlju otkala, nego su, pred njezinim očima na Golgoti, umjesto da joj je vrate, bacili kocku pa komu dopadne, kršćani kao da stoljećima ne prestaju „kockati se“ nad jedinstvom Isusove božanske haljine spasenja, svete Crkve Božje.
Bože, daj mir, jedinstvo, svetoj Crkvi kršćanskoj!
Preutzeto sa https://www.vjeraidjela.com/raskol-istoka-i-zapada-1054/
