Trojstvo

Nisam znao dođe mi obavijest i ja odobrim tekst....nisam znao da i gosti mogu bez registracije napisati post, kao ova vjera. Ali na kraju sam skužio da ja odlučujem da li ću odobriti tekst ili ne.

Euzebije Pamfil (Εὐσέβιος τοῦ Παμφίλου)— kompromitirajući biskup Cezareje

Spominjanje Nicejskog sabora 325. godine po Kr. odmah priziva imena kao što su car Konstantin, Arije i Atanazije. Ali trebalo bi nas potaknuti i na razmišljanje o Euzebiju Pamfiliju, cezarejskom biskupu, jer je i on imao vodeću ulogu na tom saboru, iako je to za njega bila osobna tragedija. (Euzebije je također bilo ime nekih četrdeset tadašnjih suvremenika; u stvari, tijekom prvih osam stoljeća 137 muškaraca u crkvi nosilo je to ime. Dolazi od grčkog korijena što znači "pobožnost".) Činjenice o njemu pomažu naglasiti biblijsku i logičku slabost Nicejskog vjerovanja, izrađenog na tom koncilu, a također služe kao upozorenje svim kršćanima o kazni za kompromis.

Euzebije je rođen između 260. i 270. godine po Kr., iako se neki autoriteti s tim nisu slagali, drugi su bili nesigurni; i umro je 339. ili 340. godine. Čini se da je ugledao svjetlo dana nekoliko godina prije cara Konstantina, čiji je miljenik postao, te je nadživio cara nekoliko godina. Njegovo rodno mjesto je najvjerojatnije bila Palestina, gdje je proveo mladost. Očito su mu roditelji uspjeli dati dobro obrazovanje.

Na Euzebija su jako utjecali spisi Origena, vršnjaka postapostolskih "otaca", i njegovo prijateljstvo s Pamfilom, tako da je Euzebije sebi dao prezime Pamphili, to jest "Pamfilov prijatelj". Pamfil je bio izvanredan, baš kao i Origen prije njega, zbog naglaska koji je stavljao na proučavanje Božje riječi u vrijeme kada se sve više i više okretali tradiciji i grčkoj filozofiji.

U prvoj polovici svog života Euzebije je svjedočio progonima i mučeništvu kršćana na Dioklecijanov poticaj; Pamfil, njegov najbolji prijatelj, se nalazio među tim mučenicima. Zašto je Euzebije pobjegao neozlijeđen, nije jasno. Je li pristao na kompromis ili su ga utjecajne veze poštedjele? Jedno je sigurno, neprestano je posjećivao svoju braću u tamnici, potičući ih na vjernu ustrajnost. Zatim je 315. godine poslije Krista, dvije godine nakon smrti cara Dioklecijana, Euzebije postavljen za biskupa Cezareje, a tu je dužnost obnašao do kraja života, nekih dvadeset pet godina.

Euzebije je napisao niz djela. Zbog svoje Crkvene povijesti priznat je kao začetnik crkvenih povjesničara. Međutim, u usporedbi s eminentnim crkvenim povjesničarima od njegova vremena, da ne spominjemo Lukino remek-djelo, Djela apostolska, Euzebije ostavlja mnogo toga za poželjeti, kako u pogledu točnosti tako i metode pisanja. Njegova glavna vrijednost kao povjesničara je to što je iskoristio građu koja bi inače bila potpuno izgubljena. Njegova povijest obuhvaća nekih 350 godina, od oko 30. pr.n.e. do A.D. 324. Među njegovim ostalim spisima su neke vrlo učinkovite rasprave koje pobijaju argumente pogana i Konstantinov život; o kojem se čini da potonji Euzebije ne može reći dovoljno laskavih riječi o koljaču koji je preorao kroz mora krvi kako bi se postavio za rimskog cara.

Međutim, ono što nas najviše zanima jest stajalište koje je Euzebije zauzeo u sporu o trojstvu koji je tako potresao Crkvu tijekom prve četvrtine četvrtog stoljeća. Na saboru u Niceji zauzimao je mjesto s desne strane cara Konstantina, koji je predsjedao saborom, i održao je uvodni govor u ime 318 okupljenih biskupa i u slavu cara koji je sazvao sabor. (Prema samom Euzebiju, bilo je prisutno samo više od 250 biskupa, od dvije tisuće pozvanih. Neizvjestan je i točan datum održavanja sabora.) Euzebije je podržavao Konstantinovu namjeru: obnoviti među navodnim kršćanima jedinstvo koje su očitovali dok su bili progonjeni, ali koje je sada tako tužno propadalo pod sunčanom klimom Konstantinove zaštite. Euzebije je predložio svoju vlastitu vjeroispovijest, koja je zapravo zanemarila sva uključena pitanja. Dok je većina bila za to, ne obazirući se ozbiljno na ovaj ili onaj način, ekstremisti nisu popuštali i na kraju su trinitarci pobijedili. ( https://archive.org/details/ahisto…ge/116/mode/2up )

Kojoj je frakciji naginjao Euzebije? Vrlo očito prema arijancima; samo njegovo kompromisno vjerovanje bila je pljuska trinitarcima. Zapravo, on je stao na Arijevu stranu godinama ranije po tom pitanju. Osim toga, kamen razdora bio je grčki pojam homoousios, što znači "da je Sin Božji iste biti ili tvari s Ocem", pojam koji je Euzebije marljivo izbjegavao. Što je on osjećao o toj temi može se vidjeti iz sljedećih citata koje je zabilježio njegov biograf Valezije:

“Kao što je neispitivanje istina koje dopuštaju istraživanje nerad, tako je zabadanje u druge, gdje je ispitivanje nesvrsishodno, drskost. Koje bismo istine trebali tražiti? One koje nalazimo zapisane u Svetom pismu. Ali ono što tamo ne nađemo zapisano, nemojmo tražiti. Jer da je znanje o njima bilo potvrđeno, Duh Sveti bi ih nedvojbeno smjestio tamo. . . Neka se ne izbriše ništa što je napisano. . . Govorite ono što je napisano i svađe više neće biti.” Mogli bi se dati i drugi citati sličnog značaja.

Ipak, usprkos takvim uvjerenjima, što je Euzebije učinio na Nicejskom saboru? Na kraju se postavio za Nicejsko vjerovanje koje je sadržavalo upravo one homoousios kojima se toliko protivio. Je li to učinio zato što ga je Atanazije uvjerio? ili da udovolji Konstantinu? ili da izbjegne progonstvo koje je zadesilo Arija i dvojicu biskupa koji su odbili kompromis?

Dok samo Bog može čitati srce, sve naknadne činjenice ukazuju na to da je Euzebije prihvatio Nicejsko vjerovanje zbog politike, a ne načela. Kao što Valezije dobro primjećuje, Euzebije je ostao Arijev gorljivi prijatelj i Atanazijev ljuti neprijatelj. Potpisivanje te izjave vjere očito nije promijenilo ni njegovo srce ni njegov način djelovanja - čin ekspeditivnosti rijetko, ako ikad, to promijeni.

Zanimljiva je, također činjenica da Euzebije, u svom Konstantinovom životu, iako bilježi Nicejski koncil, u potpunosti zanemaruje trojstvenu kontroverzu koja je na njemu bjesnila. Zašto je ignorirao samu srž i dušu tog događaja? Zašto čak nije napisao niti jedan od svojih govora na saboru koji se tiču Kristove naravi? Proglasio ga je uspješnim na temelju dogovora o tome kada će se slaviti Uskrs! Je li time pribjegao ironiji kako bi pokazao svoj prezir prema cjelokupnom trojstvenom zakjučku sabora?

Možda, ali čini se da je bilo uključeno više, jer u svojoj Crkvenoj povijesti on u potpunosti ignorira taj Sabor; što je mogao učiniti jedino zaustavljanjem svoje povijesti s godinom 324. po Kr. Zašto zaustaviti povijest (ispovijeđene) kršćanske religije neposredno prije najvažnijeg događaja u povijesti u zadnjih dvjesto godina? Može se navesti samo jedan razlog: nije bio ponosan na ulogu koju je imao na tom Saboru. Stoga je prepustio drugim povjesničarima da zabilježe tok događaja, uključujući vlastite govore i opširno objašnjenje zašto je potpisao Nicejski simbol vjere. Dok zbog te činjenice trinitarci vole Euzebija Pamfilija smatrati svojim, u srcu se on nije promijenio; Jeronim je bio u pravu kad ga je nazvao priznatim pobornikom arijanstva.

Euzebija je Konstantin toliko cijenio da je izjavio da Euzebije može biti biskup gotovo cijelog svijeta. A onaj koji je napokon krstio Konstantina, neposredno prije njegove smrti, bio je bliski prijatelj Euzebija Pamfilija, naime Euzebije iz Nikomedije, koji je imao još jače arijanske simpatije i koji je tek na samom kraju potpisao Nicejsko vjerovanje. Stoga nije nezamislivo, da je Euzebije Pamfili bio gorljivi zagovornik biblijskog stajališta kao što je to bio Arije, i da je imao hrabrosti za zagovaranje svoga uvjerenja, Nicejski koncil mogao je odlučiti protiv trojstva umjesto za trojstvo, pogotovo jer je toliko mnogo nazočnih biskupa nije bilo odlučno u vezi s tom temom.

Ali Euzebije Pamfil bio je više zabrinut za politiku nego za načela, za dobivanje naklonosti Konstantina nego stjecanje naklonosti Jehove Boga. Žrtvovao je istinu radi ekspeditivnosti. On stoga mora zauzeti svoje mjesto među takvima kao što je Nikodem, koji se usudio doći Isusu samo pod okriljem noći, i uz Josipa iz Arimateje, "koji je bio Isusov učenik, ali je to tajio jer se bojao Židova." —Ivan 3:1, 2; 12:42; 19:38.

Činjenice o Euzebiju uistinu naglašavaju biblijsku i logičku slabost Nicejskog vjerovanja. I ne ostavljaju nikakvu sumnju da je Euzebije potajno često žalio zbog svog kompromisa na saboru u Niceji, u kojem on služi kao upozorenje svim kršćanima: Kazna da moramo živjeti s grižnjom savjesti trebala bi nas učiniti uvijek osjetljivima i opreznima na opasnost od kompromitiranja.

Praeparatio evangelica:

Ponekad će biti potrebno koristiti neistinu kao lijek za dobrobit onih kojima je potreban takav način liječenja (XII.31.).

https://www.newadvent.org/fathers/25023.htm

Quote from Roberto

meni koji sam bio ispred s lijeve strane)

Kako misliš ti si bio pored trojstva? Zar si mogao vidjeti Boga i ostati živ?