Irenej je bio istaknuti pristalica uslovne besmrtnosti, kao što su to bili pre njega svi apostolski oci,
i apologete - Justin Martir, Tacijan, Teofil Antiohijski, Mileto Sardski i Polikrat Efeski. Irenej je
verovao da je besmrtnost dar Božje milosti. Besmrtnost će Bog dati vernima prilikom vaskrsenja u dan
slavnog Hristovog drugog dolaska. Irenej ne veruje u večno mučenje zlih u ognju pakla, već u njihovo
konačno uništenje, koje Biblija naziva drugom smrću. O ovom njegovom verovanju nalazimo mnogo
nedvosmislenih izjava u njegovom spomenutom delu.
Irenej je smatrao da je čovek u Edemu, dok još nije sagrešio, mogao postići nešto što u početku
nije posedovao. Ali kad je sagrešio, ako odbije da primi Hrista kao svoga Spasitelja i oslobodioca od
greha, lišava sebe dara besmrtnosti. Irenej tvrdi da je čovek svojom neposlušnošću izgubio besmrtnost, i
da besmrtnost ne može biti unutrašnje posedovanje neposlušnih. Nepoelušnošću je čovek prekinuo
kontakt s Izvorom života, i tako se lišio besmrtnosti. Pali čovek je izgubio pristup drvetu života i zato je
postao smrtan (1. Mojsijeva 3,22.23).
Čovek može ponovo dobiti besmrtnost kao dar od Boga jedino u vezi s Hristom. »Ko ima Sina,
ima život; ko nema Sina Božjega, nema života.« (1. Joianova 5,12) Jedinstvo s Hristom je jedino sredstvo
kojim nam se daje besmrtnost. Besmrtnost možemo dobiti jedino ako smo sjedinjeni s neraspadljivim i
besmrtnim Hristom.
Besmrtnost se vernima daje prilikom vaskrsenja u dan slavnog Hristovog drugog dolaska. Verni
će ustati u neraspadljivom ili besmrtnom telu, a neverni u raspadljivom ili smrtnom. Prve čeka nagrada,
večni život, a druge sud i večna kazna, a to je uništenje ili druga smrt.
Što se tiče nauke o sudbini nepokajanih grešnika, Irenejevo učenje je biblijsko učenje. To učenje
je potpuno suprotno Tertulijanovom i Avgustinovom, koje će postati služben stav Rimske crkve.
Tertulijan i Avgustin, budući da veruju da čovek ima urođenu besmrtnost, i da i grešni vaskrsavaju u
besmrtnom telu, dosuñuju im večno mučenje u paklu, dok Irenej, nasuprot tome, ističe da samo pravedni
ustaju besmrtni, dok grešnike čeka druga smrt.
Šta Irenej misli kad upotrebljava izraz »druga smrt«? On taj izraz poistovećuje s izrazom »pakao«,
»jezero ognjeno«, »večni oganj«.
Izraz »večni (aionion) oganj«, »jezero ognjeno« ili »pakao« znače isto, i ova su mesta
pripremljena za sve otpale - za demone i nepokajane grešnike. »I smrt i pakao bačeni biše u jezero
ognjeno. I ovo je druga smrt.« (Otkrivenje 20,14)
Neki su tvrdili da Irenej kad spominje izraz »večni (aionion) oganj« misli na večno mučenje, a ne
na uništenje. Irenej sistematski podvlači, što mnogi ne uviđaju ili ne žele da shvate, da večna kazna ne
znači isto što i večno kažnjavanje. Prva smrt, posledica Adamovog prestupa, lišila je čoveka života za
izvesno vreme, jer svi moramo umreti. Meñutim, druga smrt lišava grešnika večnog života, i zato je to
večna smrt. Grešnici će jednom zajedno sa svojim gresima biti uništeni, neće više postojati. Svemir će
opet biti čist. Neće postojati dualizam - dobro i zlo.
Irenejevo učenje je suprotno i Origenovom učenju. Origen je pretvorio pakao u »veliko čistilište«
u kome će se sve duše očistiti i zatim doći u Nebo. Irenej ne smatra oganj pakla sredstvom očišćenja već
sredstvom kazne, sa večnom posledicom, a to je smrt, propast, uništenje, prestanak postojanja. Irenej
smatra da će večni oganj spaliti grešnike kao što su nekada bili spaljeni Nadav i Avijud, Aronovi sinovi.
Na osnovu iznetoga zaključujemo da je Irenej bio najodlučniji pobornik nauke o uslovnoj
besmrtnosti. On se dosledno držao biblijskog učenja o čoveku, o njegovom poreklu, prirodi i sudbini.
Smatrao je da je večni život Hristov dar vernima, jer su oni u stalnoj vezi s Njime, koji je Izvor života.
Verni će primiti besmrtnost u dan vaskrsenja.
Što se tiče večne sudbine nepokajanih, Irenej ne veruje i ne uči da će se oni večno mučiti u ognju
pakla, niti da će se u ognju pakla očistiti i na kraju spasiti. On uči da nepokajane grešnike čeka večna
kazna, a to je druga smrt