Obožavanje svetaca, kipova i slika

[CharisWhispers]

Interesantna predaja:
"[ Postanak 11:28kaže,] “I Haran je umro u prisustvu svog oca Teraha.” Rabin Hiyya je rekao: Terach je bio proizvođač idola. Jednom je negdje otišao i ostavio Abrahama da ih proda umjesto njega. Čovjek je ušao i želio kupiti jednu. "Koliko imaš godina?" Abraham upita čovjeka. "Pedeset godina star", rekao je. "Teško onom čovjeku, koji ima pedeset godina, a klanjao bi se jednom starom predmetu!" rekao je Avraham. Drugom prilikom ušla je žena s tanjurom punim brašna i zamolila ga: "Uzmi ovo i ponudi im." Pa je uzeo štap i slomio ih, a štap stavio u ruku najvećem. Kad se njegov otac vratio, upitao je: "Što si im učinio?" "Ne mogu to sakriti od vas. Jedna je žena došla s tanjurom punim finog obroka i zamolila me da im ga ponudim. Jedan je rekao: 'Prvo moram jesti,' dok je drugi tvrdio: 'Prvo moram jesti.' Tada je najveći ustao, uzeo štap i slomio ih." "Zašto me ismevate? Imaju li ikakvo znanje?" rekao je Terah. "Zar tvoje uši ne bi trebale čuti ono što su tvoja usta rekla?" rekao je Avraham. Tada ga je Terah zgrabio i predao Nimrodu. "Klanjajmo se vatri", rekao je Nimrod. "Klanjajmo se radije voda koja gasi vatru," rekao je Avraham. "Obožavajmo vodu," rekao je Nimrod. "Obožavajmo radije oblake koji nose vodu," rekao je Avraham. "Onda obožavajmo oblake," rekao je Nimros. "Obožavajmo obožavajmo vjetar koji rastjeruje oblake," rekao je Avraham. "Obožavajmo vjetar," rekao je Nimrod. "Obožavajmo ljudska bića koja se mogu oduprijeti vjetru," rekao je Avraham. " Vi samo zborite riječi, a mi se nećemo klanjati ničemu osim vatri. Evo, bacit ću te u to, i neka tvoj Bog kojeg obožavaš dođe i spasi te od toga!" reče Nimrod. Sada je Haran stajao tamo neodlučan. "Ako Avraham pobijedi, reći ću da sam Avrahamovog vjerovanja, dok ako Nimrod pobijedi, ja ću reći da sam na Nimrodovoj strani," pomislio je. Kada je Avraham sišao u užarenu peć i bio spašen, Nimrod ga je upitao, "Čijeg si ti vjerovanja?" "Abrahamovog," odgovorio je .. Tada ga je uhvatio i bacio u vatru; njegova utroba je bila spržena i on je umro u prisutnosti svog oca. Stoga je zapisano: "I Haran je umro u prisutnosti svog oca Teraha." (Bereshit Rabbah 38:13.)

 

[Maki]

To je kasnije ubačeno u Kur'an.

 

[Fazlija]

I onda kasnije kažu da nema poganskih običaja...

Mozda si malo prestrog. Mnogi ljudi su vrlo jednostavni i prostodusni, njima su kip i ikona pomagalo da razumiju duhovno. Kao staka hromom ili stap slijepom.

 

[CharisWhispers]

Mozda si malo prestrog. Mnogi ljudi su vrlo jednostavni i prostodusni, njima su kip i ikona pomagalo da razumiju duhovno. Kao staka hromom ili stap slijepom.

Ne znam kakvu bi korist mogli imati kroz takvu praksu. Meni to više izgleda kao odmagalo i kultivacija nevjere... a i Bog u 2. zapovijedi brani takvo što... ako i maknemo na stranu tu zabranu, opet ostaju s jednom prilično ograničenom perspektivom...

 

[Fazlija]

Ne znam kakvu bi korist mogli imati kroz takvu praksu. Meni to više izgleda kao odmagalo i kultivacija nevjere... a i Bog u 2. zapovijedi brani takvo što... ako i maknemo na stranu tu zabranu, opet ostaju s jednom prilično ograničenom perspektivom...

Zato sto promatras vjeru samo kroz jedno tumacenje Biblije.



Medjutim, najveci broj tih ljudi ne vjeruje doista da je raspelo doslovno Isus Krist, nego u tome gleda njegov simbol. Ne vjeruju da je doslovno kip Bogorodice sama Marija, nego njezin simbol itd. Cak i ako bi smo uzeli to biblijsko tumacenje, ti ljudi nisu idolopoklonici, jer klasicno idolopoklonstvo podrazumijeva vjerovanje da je sam kip bozanstvo kojem se upucuju molitve. Zato za mene to nisu idolopoklonici, nego ljudi koji si u duhovnom pogledu pomazu nekim simbolom.



S druge strane, cak i kada bi smo se slozili da to nije idolopoklonstvo, mislim da si u pravu kada kazes da to nije vrlo razvijena duhovnost i da je takva duhovna perspektiva vrlo ogranicena. Ali nisu svi za sve.



Netko ne nikada ne nauci voziti bicikl, netko vozi uz pomocne kotacice. Netko vozi amaterski, netko cak i bez ruku, a netko se natjece na Tour de France.

 

[CharisWhispers]

Zato sto promatras vjeru samo kroz jedno tumacenje Biblije.

To je normalno, jer se vjera zasniva na tome...

Medjutim, najveci broj tih ljudi ne vjeruje doista da je raspelo doslovno Isus Krist, nego u tome gleda njegov simbol. Ne vjeruju da je doslovno kip Bogorodice sama Marija, nego njezin simbol itd. Cak i ako bi smo uzeli to biblijsko tumacenje, ti ljudi nisu idolopoklonici, jer klasicno idolopoklonstvo podrazumijeva vjerovanje da je sam kip bozanstvo kojem se upucuju molitve. Zato za mene to nisu idolopoklonici, nego ljudi koji si u duhovnom pogledu pomazu nekim simbolom.

Razumljivo je da nitko ne očekuje da vjernik koji se pokloni pred kipom, moli ili grli zaista vjeruje da je taj predmet doslovno osoba koju predstavlja. Čak su i pogani u suštini vjerovali da kipovi predstavljaju bogove. Iz biblijske perspektive, čak i ako ljudi ne vjeruju da su kipovi bogovi, prakticiranje štovanja tih simbola i upućivanje molitava prema njima smatra se oblikom idolopoklonstva. To nije samo pitanje doslovnog vjerovanja, već i pitanje priznavanja jedinog pravog Boga i obožavanja samo Njega.

S druge strane, cak i kada bi smo se slozili da to nije idolopoklonstvo, mislim da si u pravu kada kazes da to nije vrlo razvijena duhovnost i da je takva duhovna perspektiva vrlo ogranicena. Ali nisu svi za sve.



Netko ne nikada ne nauci voziti bicikl, netko vozi uz pomocne kotacice. Netko vozi amaterski, netko cak i bez ruku, a netko se natjece na Tour de France.

U pogledu argumenta koji navodiš da "nije svatko za sve", možemo primijeniti kršćansko učenje o duhovnom rastu i napredovanju. Biblija nas potiče na razvijanje našeg odnosa s Bogom, traženje istine i produbljivanje naše duhovne svijesti. Odnos s Bogom nije statičan, već je putovanje koje nas poziva da rastemo i napredujemo u spoznaji i duhovnosti.



Kao što si spomenuo primjere vožnje bicikla, svi počinjemo od različitih mjesta i svatko napreduje prema svojim sposobnostima. Međutim, to ne znači da bi trebali ostati na početnoj razini. U kršćanskom kontekstu, Bog nas poziva da rastemo i razvijamo naš odnos s Njim, prema našim individualnim mogućnostima.



Iako je istina da se ljudi mogu nalaziti na različitim duhovnim razinama, kršćanska perspektiva nas potiče na stalno napredovanje i otvaranje prema dubljem poznavanju i obožavanju jedinog pravog Boga. Idolopoklonstvo ili bilo kakvo obožavanje predmeta, osoba ili simbola nije usklađeno s kršćanskim učenjem i pozivom našeg odnosa s Bogom. Iako će svi oni reći u svoju obranu da ne obožavaju, već samo da na takav način iskazuju poštovanje...

 

[Fazlija]

U svojoj enciklopediji tantre pod nazivom Tantraloka (Svjetlost tantre), indijski filozof Abhinavagupa (11. st.N.e.) kaze otprilike ovako...



Bivanje jedno s Bogom je najbolje, sabranost i meditacija su osrednje,
molitva i brojanice su najnize, a obozavanje kipova je samo dno dna duhovnog puta.



Pri tome misli da ako osoba bez ikakve pomoci neke tehnike i sama od sebe moze razumjeti svoje izvorno jedinstvo s Bogom, to je najbolje. Ako to ne moze, neka se bavi zadubljenjem i meditacijom. A ako ni to ne moze, onda neka se moli Bogu i ponavlja molitve uz brojanicu. A ako cak niti to ne moze, onda barem moze obozavati kipove. To je najnizi obliku duhovnosti i za nekoga je to jedini oblik koji moze razumjeti i primjenjivati.

 

[Maki]

http://[URL]https://www.religija.me/ikone-u-pravoslavlju/

[/URL]



Odgovorio bih na ovaj članak koji je inače pokupljen sa jednog protestantskog sajta GospelCoallition. Neću odgovoriti na sve već na one dijelove za koje smatram da su ključni.

Trebali bismo razlikovati umjetnost (uključujući slike i ukrase) i ikone. Pravoslavni teolozi i ikonopisci sami prave tu razliku. „Ikone nisu ‘umjetnost’ u modernom smislu individualnog izraza, iako imaju mnoge estetske kvalitete. Ikone su saradnja između ikonopisca i duha.“[7] Mitropolit Ilarion Alfejev, episkop Ruske pravoslavne crkve, primjećuje: „Svrha ikone je liturgijska. Dakle, galerija je pogrešno mjesto za ikone.“[8] Antiohijska pravoslavna hrišćanska arhiepiskopija Sjeverne Amerike definiše ikonu na sledeći način:



„U pravoslavnoj crkvi ikona je sveta slika, prozor u nebo. Slika druge stvarnosti, osobe, vremena i mjesta koja su stvarnija nego ovdje i sada. Više od umjetnosti, ikone imaju važnu duhovnu ulogu… Primarna namjena ikone je pomoć u bogosluženju.“[9]



Pravoslavna crkva Estonije napominje: „riječ ‘ikona’ se obično koristi za označavanje slika sa vjerskim sadržajem, značenjem i upotrebom…. Oni dolaze iz molitve da bi se koristili u molitvi i bogosluženju.“[10] Dakle, ikona je sveta slika koja se koristi u religijskoj pobožnosti.

Ikona zaista jeste tu da pomogne pri bogosluženju ali nije joj to jedina funkcija. Sv. Grigorije Dvojeslov u pismu Serenu, episkopu Marseja, piše da ikone služe i da nepismeni ljudi upamte biblijske događaje i događaje iz hrišćanske istorije.

Ovo je ključna razlika. To znači da otkriće ranohrišćanske umjetnosti ne znači nužno i otkriće ranohrišćanske ikonografije.[11] Pravoslavni apologeti često zanemaruju ovu razliku kada raspravljaju o arheološkim dokazima, ostavljajući utisak – svjesno ili ne – da je svaka umjetnost na religijsku tematiku ikona i da je arheološko otkriće ukrasa i simbolike među ranim hrišćanima nužno dokaz ikonografije.

Možda je to tako ali jasno pokazuje da rano hrišćanstvo nije bilo strogo anikonično kao što je to moderni protestantizam. Isto tako malo je vjerovatno da su slike svetih ljudi i Samoga Hrista te prikazi biblijskih događaji služile kao puki ukrasi i da im se nije ukazivalo poštovanje.

Često pravoslavni apologete tvrde da, budući da Biblija dozvoljava i čak podstiče slike, kao što su heruvimi nad Kovčegom saveza i bronzana zmija koju je Mojsije napravio za ujede zmija (Brojevi 21), stoga je ikonografija prihvatljiva. Međutim, ovo razmišljanje spaja ukrase i simboličke slike s ikonografijom.[12] Ali kao što smo vidjeli, da bi slika bila ikona, ona se mora koristiti u bogosluženju. Oni mogu poreći da se sama slika obožava, ali ona je oruđe u obožavanju. To nije slučaj sa ukrasima prvobitnog tabernakula, kasnijeg hrama, pa čak ni sa čuvenom bakarnom zmijom koju je napravio Mojsije. Nigdje u Svetom pismu nije nam rečeno da su ovi ukrasi bili uključeni u bogoslužje. Zaista, kada je kasnije bakarna zmija postala predmet idolopoklonstva, kralj Jezekija ju je dao uništiti (2. Kraljevima 18:4).

Osim što heruvimi na Kovčegu nisu bili puki ukras već se ističe da su oni prikazivali Božje prijestolje.
"I narod posla u Silom da donesu odande kovčeg zavjeta Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima; a bijahu ondje kod kovčega zavjeta Gospodnjega dva sina Ilijeva, Ofnije i Fines." (1 Samuilova 4:4).
"Pa se podiže David i sav narod što bijaše s njim i otide iz Vale Judine da prenese otuda kovčeg Božji, kod kojega se prizivlje ime, ime Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima." (2 Samuilova 6:2).



Bakarna zmija je uništena kad je postala predmet idolopoklonstva. Ikone nisu idoli i Pravoslavna Crkva brani da se one obožavaju. To je razlika između λᾰτρείᾱ (obožavanje koje pripada jedino Bogu) i dulia/προσκυνήσεις (poštovanje koje može biti pripisano Bogu ali i drugim bićima). Tu razliku vidimo i u Svetom Pismu. Riječ dulia/proskinezis opisuje i poštovanje ukazano Bogu kao npr. u Matej 4:10:
"Tada reče njemu Isus: Idi od mene, sotono; jer stoji napisano: Gospodu Bogu svom poklanjaj se i Njemu jedino služi."
τότε λέγει αὐτῷ ὁ Ἰησοῦς Ὕπαγε, Σατανᾶ· γέγραπται γάρ Κύριον τὸν θεόν σου προσκυνήσεις καὶ αὐτῷ μόνῳ λατρεύσεις.
Međutim taj izraz dulia/proskinezis se koristi i kao poštovanje upućeno drugim ljudima. Primjer imamo između Davida i Jonatana.
"I kad momak otide, David usta s južne strane i pade ničice na zemlju, i pokloni se tri puta, i poljubiše se, i plakaše obojica, a David osobito." (1 Samuilova 20:41).
καὶ ὡς εἰσῆλθεν τὸ παιδάριον καὶ Δαυιδ ἀνέστη ἀπὸ τοῦ εργαβ καὶ ἔπεσεν ἐπὶ πρόσωπον αὐτοῦ καὶ προσεκύνησεν αὐτῷ τρίς καὶ κατεφίλησεν ἕκαστος τὸν πλησίον αὐτοῦ καὶ ἔκλαυσεν ἕκαστος τῷ πλησίον αὐτοῦ ἕως συντελείας μεγάλης
Sa druge strane izraz λᾰτρείᾱ se koristi isključivo kao opis obožavanja i služenja koje pripada Bogu i nigdje se ne navodi da se latreia pripisuje ikome sem Bogu.

http://[URL]https://www.blueletterbible.org/lexicon/g2999/kjv/tr/0-1/

[/URL]

Klement Aleksandrijski (oko 150–215) i Tertulijan (155–240) držali su se strogog anikonizma. Klement je napisao: „Umjetnička djela tada ne mogu biti sveta i božanska.“[17] Pravoslavni apologeta Stiven Bigam primjećuje Klementov rigorozni anikonizam, da je vjerovao da sve slike potpadaju pod zabranu druge zapovijesti, uključujući slike u tabernakulu. Bigam kritikuje Klementa pozivajući se na autoritet Svetog pisma, tvrdeći da je on razgradio „istoričnost odlomka u alegoriju, i na taj način sačuvao intelektualni integritet svog rigorizma, ali je krivotvorio Sveto pismo“.[18]



Isto tako, Tertulijan je branio tvrdnju da je „sličnost zabranjena“.[19] Slika zmije u pustinji bila je „izvanredna zapovijest“ (tj. rijedak izuzetak). Napisao je da nam je dozvoljeno da slijedimo primjer samo ako nam je, poput Mojsija, Bog to naredio. Tražio je od svih umjetnika da prestanu da prave slike kako bi bili primljeni u crkvu.

Čudno je i neispravno koristiti Tertulijana kao argument protiv pravoslavlja jer Tertulijan nije Sveti Otac već je napustio Crkvu i postao jeretik montanist. Tertulijan jeste bio protiv slika i ikona ali je u tome bio daleko rigorozniji čak od najstrožih protestanata ili muslimana te je u svom djelu De idolatria zabranjivao pravljenje bilo kakvih slika u bilo kojem kontekstu. S obzirom da čak i autor ovog teksta mora priznati da su u ranom hrišćanstvu postojale slike (koje on karakteriše kao ukrase) to znači da Tertulijan uopšte nije opisivao praksu hrišćana svog doba već svoja mišljenja. Tertulijan je išao toliko daleko da je htio zabraniti slikarima da postanu hrišćani uopšte.

Istočna pravoslavna crkva je uvjerena da je jevanđelista Luka naslikao prvu ikonu, dajući potomstvu ikonu očevica Marije, Bogorodice (tj. Bogonosice).[34] Ovaj izvještaj ima za cilj da ukorijeni ikonografiju na samom početku hrišćanske zajednice. Međutim, čini se da ova tvrdnja potiče najranije iz šestog vijeka. Kasniji autori, poput Teodora Anagnostisa (umro posle 527. godine), navodno su izvještavali o Evdokiji, ženi cara Teodosijana II (408–450), koja je iz Jerusalima u Pulheriju (399–453) poslala ikonu „Majke Božje“ koju je naslikao „apostol Luka.“[35] Međutim, drugi izvori tvrde da najranije svjedočanstvo o navodnoj ikoni Marije od strane Luke potiče od Andrije sa Krita (oko 712–740).

Oko ovog se neću puno zamarati jer je ovo zaista pitanje vjerovanja usmenom Predanju. Nema istorijskih izvora koji će čvrsto potvrditi da je apostol Luka naslikao prvu ikonu ali to je dugo vremena vjerovanje Crkve.

 

[Maki]

Nema dokaza o tvrdnji o Lukinim ikonama u ranoj zajednici. Augustin iz Hipona (354–430) je napisao da niko nije znao ni Isusov ni Marijin izgled. „Jer ni mi ne poznajemo lice Djevice Marije.“[37] Vrlo je malo vjerovatno da bi biskup tako obrazovan kao što je Augustin bio u neznanju o tvrdnji o Marijinom prikazu očevidaca da je ta tvrdnja nastala u njegovo vrijeme. Bisera V. Penčeva zaključuje: „Mit [o Luki koji je slikao ikonu] je izmišljen da bi se podržao legitimitet poštovanja ikona tokom kontroverze ikonoboraca [8. i 9. vijek]. Tvrdeći da postoji portret Bogorodice koji je za njenog života naslikao jevanđelista Luka, počinioci ove fikcije izmislili su dokaze o apostolskom porijeklu i božanskom odobravanju slika.“[38]

Autor potpuno krivo tumači ovaj citat Blaženog Avgustina. Citat potiče iz djela De Trinitate i u punom tekstu glasi ovako:
"Mi ne znamo izgled Djevice Marije, od koje je, netaknute mužem, On čudesno rođen. Nismo vidjeli zavoje Lazarevog tijela, ni Vitaniju, ni grob, ni kamen koji je sklonjen kad Ga je podigao iz mrtvih ni novu grobnicu izrezanu iz kamena ni Goru Maslinsku sa koje Se vaznio."

http://[URL]https://www.newadvent.org/fathers/130108.htm

[/URL]
Ovdje se uopšte ne govori o tome da li postoji ikona sv. Luke ili ne već o tome da niko od hrišćana Avgustinovog doba nije bio očevidac tih događaja. Avgustin kaže da hrišćani nisu vidjeli Vitaniju iako je Vitanija kao mjesto postojala i u 5. vijeku i postoji i danas. Ali to nije ta Vitanija iz novozavjetnog perioda. O tome se govori a ne o ikonama.

Mogućnost da je Luka izrađivač prve ikone jednaka je po vjerovatnoći ateističkoj tezi da je asteroid pogodio Zemlju i uništio dinosauruse. Drugo, niko od prvih hrišćana Mariju nije smatrao „Majkom Božjom“, već je imala status kao svi vjernici (vidi: Djela 1:14). Tek kada su atributi Semiramide, izvorne „Majke Božje“ koja je bila predmet obožavanja širom zemlje pod raznim imenima u starom svijetu, pripisani Mariji, tada je ona postepeno počela postajati objekat idolatrije do oboženja.

Autor ubacuje poznate hislopovske pseudoistorije. Semiramida nije bila nikakva "Majka Božija" već je bila mitska ljudska kraljica. Rad Aleksandra Hislopa istoričari karakterišu kao pseudoistoriju. Titula Majke Božije ne treba smetati nijednom hrišćaninu koji vjeruje u Trojicu jer se tom titulom iskazuje da je Hristos Bog.

Pravoslavni apologeti ističu sinagoge i kućne crkve otkrivene u Dura-Europosu, Sirija. Gabe Martini piše: „Hrišćanska ‘kućna crkva’ (i sinagoga) otkrivena u Dura Europos (oko 235. godine nove ere) su otprilike onoliko eksplicitne koliko mogu biti kada je u pitanju demonstracija – na istorijski i arheološki način – postojanja ikonografije unutar i jevrejske i hrišćanske arhitekture iz doba nakon vaskrsenja; i što je važno, u oba slučaja bila je u kontekstu mjesta bogosluženja.“[39] Međutim, pored gore navedenog spajanja ukrasa sa ikonografijom, Bigam otkriva da poznata, ukrašena kućna crkva u Dura-Europosu, koju su pravoslavni apologeti tako često citirali kao dokaz ikona u ranoj crkvi, nije imala u svojoj velikoj skupštinskoj sali „nikakve slike.“[40] Drugim riječima, dok se u drugim prostorijama kućne crkve nalaze freske, mjesto okupljanja prvih hrišćana nije sadržavalo nijedan od ukrasa tako istaknutih u obližnjoj sinagogi (što je rijetkost). Suprotno tvrdnjama Roberta Arakakija, i drugih, da takve sinagoge nisu izuzetne, arheolog Džodi Magnes je zabilježila sinagogu iz petog vijeka nove ere s umjetninama pronađenim 2012. godine: „Sinagoge ovog tipa – koju najbolje predstavlja sinagoga u Kapernaumu upravo nekoliko milja dalje – obično nemaju mozaične podove.“[41]
Kliknite za proširenje...

Dolazimo do jedne ne mogu drugačije reći do laži. Autor tvrdi da se u crkvi u Dura-Europosu nisu nalazile slike u prostoriji gdje su se odvijala bogosluženja te su te slike bili samo ukrasi. Navodi kao dokaz sljedeći rad The World's Oldest Church: Bible, Art, and Ritual at Dura-Europos, Syria Michaela Pepparda. Međutim potpuno nepošteno prekida citat autora tog djela. Evo kako ide nastavak:
"Iz [skupštinske dvorane] sačuvano je nekoliko grafita, ali nije bilo formalnih slika, ako ih je ikada bilo. Nažalost, istočni zid sobe, koji je vjerovatno bio ključna tačka, nije sačuvan pri kopanju. Da li je sadržao slike ili možda prostor za čuvanje svetih objekata ili tekstova - kao slike i Tora u sinagogama - nećemo nikad znati. Soba u sjeverozapadnom uglu, koja je nazvana krstionicom, je stoga glavni dokaz o hrišćanskoj umjetnosti i ritualima u Dura-Europosu" (M. Peppard, The World's Oldest Church: Bible, Art, and Ritual at Dura-Europos, Syria, str. 17-18).
Dakle kaže se potpuno drugačije od onoga što autor teksta tvrdi. Najznačajniji dio skupštinske dvorane nije uopšte sačuvan te se ne može reći da li su ili nisu bile slike. Ali u Dura-Europosu su sačuvane slike u krstionici, prostoriji gdje se obavljalo krštenje. Krštenje je jedan ritualni bogoslužbeni čin. Znači imamo slike koje su bile prisutne u prostoriji za obavljanje jednog tako važnog čina. Idući po kriterijuma samog autora sa početka teksta ove slike su ikone.

Međutim, ključno je pitanje da li su ikada prešli crvenu liniju koja razdvaja anikonizam od ikonografije. Arheologija rijetko može ukazati na upotrebu slika koje otkriva. Ali pisano svjedočanstvo rane crkve može otkriti njihove stavove. Dok je, s jedne strane, Irinej (oko 130–202) sa divljenjem govorio o umjetnosti, „prelijepoj slici kralja… koju je napravio neki vješt umjetnik“,[43] s druge strane on kaže ovo o upotrebi ikona od strane gnostičkih Karpokrata:



„Oni takođe posjeduju slike, neke od njih naslikane, a druge formirane od različitih vrsta materijala; dok oni tvrde da je Pilat načinio sliku Hrista u to vrijeme kada je Isus živio među njima. Oni krunišu ove slike i postavljaju ih zajedno sa slikama filozofa svijeta, što će reći, sa slikama Pitagore, Platona, Aristotela i ostalih. Oni takođe imaju druge načine poštovanja ovih slika, na isti način kao ne-Jevreji.“[44]



Zapazite da krunisanje i odavanje počasti likovima, „na isti način kao kod ne-Jevreja“, znači da se one ne koriste samo kao ukrasi već i kao ikone.



Dakle, arheološki dokazi nisu dali nijedan primjer ikonografije, a kada ih tumače rani crkveni oci poput Irineja, pokazuju da su razumjeli razliku između ukrasa i ikone i da nisu prešli tu granicu.
Kliknite za proširenje...

Opet krivo tumačenje. Svako može jasno pročitati i vidjeti da sv. Irinej Lionski osuđuje to što su karpokrati slike Hrista stavljali sa slikama filozofa i klanjali im se paganski. Sv. Irinej nigdje ne osuđuje pravljenje hrišćanskih slika.

Prema Origenu (184–254), paganski filozof i kritičar hrišćanstva Celzus je hrišćansko odbacivanje slika u bogosluženju načinio tačkom kritike. Tvrdio je da su grčki filozofi shvatili da slike nisu sami bogovi. Prema Celzusu, obožavanje bogova nije se završavalo na slici (tj. ikoni) koja se koristi u obožavanju, već je kroz slike prelazilo u stvarnog boga, nikada ne počivajući na pukom mediju ili ikoni. Slika je bila simbol boga, a ne boga per se; poštovanje simbola je stoga bio način odavanja počasti bogu.



Origen je odbacio ovu liniju razmišljanja. On je odgovorio Celzusu priznavši da hrišćani ne koriste slike. On navodi da su hrišćani „poučavani u školi Isusa Hrista, odbacili sve slike i kipove“.[45] Jevreji i hrišćani su među „onima koji ne mogu dopustiti u obožavanju Božanskog Bića oltare, hramove ili slike“.[46]

Origen u navedenom citatu prije svega govori o paganskim idolima i slikama ne o hriščanskim.

Takođe, mogao je da prihvati Celzusovu teologiju ikonografije, gradeći mostove sa vladajućom religijskom filozofijom tog vremena. Celzova filozofija koja brani idolopoklonstvo zapanjujuće je slična teološkim opravdanjima za ikonografiju koju su kasnije razvili Jovan Damaskin (676–749) i drugi ikonoduli. Ali Origen to nije učinio. Umjesto toga, on je ismijao tvrdnju da su slike bile korisne u bogosluženju; odnosno odbacio je teologiju iza ikonografije. Citirajući drugu zapovijest, napisao je: „Uzimajući u obzir ove i mnoge druge takve zapovijesti, [hrišćani] ne samo da izbjegavaju hramove, oltare i slike, već su spremni podnijeti smrt kad je to nužno, prije nego uniziti nekom takvom bezbožnošću koncepciju koju imaju o Najvišem Bogu.“[47]

Istina je da su Origenove spise koristili ikonoborci u 8. i 9. vijeku i moguće da je on sam bio protivnik korišćenja ikona. Međutim kao što je već pokazano na primjeru Dura-Europosa u Origenovo vrijeme hrišćani su već u svojim hramovima imali ikone. Međutim Origen je jedan od prvih hrišćanskih autora koji je napravio razliku između idola i ikona što je nešto što moderni protivnici ikona ne žele uvidjeti.
"Prikazi postojećih stvari su ikone živih bića i tijela ali idoli su prikazi nepostojećih stvari." (Origenus, Homiliae in Exodum VIII, 3. Patrologia Graeca 12, 353-354).
Ovaj argument su koristili ikonoduli tj. pravoslavni u sporu protiv ikonoboraca. Prije svega carigradski patrijarh Nikifor. Dakle Origen, mada je možda sam bio protivnik ikona, je znao razlikovati ikone od idola.

 

[Maki]

U stvari, Origenova apologetika Celzusu bila je tipična za ranu zajednicu. Objašnjavanje odsustva slika u hrišćanskom bogosluženju bilo je glavna tema drugih apologeta rane crkve, uključujući Marka Minucija Feliksa (umro oko 250) i Antengoru (oko 133–190). Rimljani su nedostatak religijskih slika među hrišćanima često smatrali prima facie (očiglednim) dokazom ateizma. Ovi apologeti su se trudili da objasne da nije tako.[48] Poput Celza, izmišljeni politeista Marka Minucija Feliksa, Cecilije Natalis napadao je hrišćane zbog nedostatka slika u bogosluženju.[49] Izmišljeni Cecilije Natalis se pita: „Zašto [hrišćani] nemaju oltare, hramove, javne slike?“[50] Pitanje za pravoslavne apologete je, zašto bi apologeti rane zajednice odgovarali na ovo pitanje ako je rana zajednica koristila ikone?

Kao i u prethodnim primjerima autor krivo tumači Minucija Feliksa. Evo ključnog citata:
"Zašto hrišćani nemaju oltare, hramove, javne slike? Zašto nikad ne govore otvoreno, zašto se nikad slobodno ne okupljaju, osim ako je ono što slave i sakrivaju vrijedno kazne ili sramote? (...) Samotna i bijedna nacija Jevreja je slavila jednog čudnog Boga ali su Ga slavili otvoreno sa hramovima, oltarima, žrtvama i ceremonijama" (Octavius 10.5).
Cecilije Natalis pita ZAŠTO HRIŠĆANI NEMAJU PRIKAZE BOGA. Minucije Feliks odgovara:
"On ne može biti viđen - On je svjetliji od svjetlosti; ne može biti dodirnut - On je čistiji od dodira; ne može biti izmjeren - On je iznad svake percepcije; beskonačan, ogroman i Njegova veličina je samo Njemu poznata." (Octavius 18).
Isto tako u 32. poglavlju. Tako Minucije Feliks govori da hrišćani ne prikazuju Boga jer Ga ne mogu ničim prikazati. Ne govori se o tome da li hrišćani prikazuju ljude i događaje koji se mogu prikazati što se radi na ikonama. Pravoslavne ikone takođe ne prikazuju Boga Kojeg Se ne može prikazati. Na ikonama je naslikan Hristos jer Se Bog utjelovio i može Ga se tako prikazati. Prikazuje se Sv. Duh u obličju golubice jer Se tako prikazao na krštenju Hristovom. Bog Otac koji Se nije utjelovio Se ne bi trebao prikazivati na ikonama i na više sabora je prikazivanje Boga Oca zabranjeno. Recimo na Стоглавый Собор u Rusiji 1551. i kasnije na Большой Московский собор 1666. Tako da učenje Pravoslavne Crkve u potpunosti odgovara učenju iznijetom u Minuciju Feliksu.

Zapazite da rani hrišćani ne samo da nisu imali ikone, nego ni oltare i hramove (crkve)!

Oltari su za žrtvovanje životinja a hramove nisu mogli imati kao progonjena manjina.

Pravoslavni apologeti će često citirati sledeću izreku Bazila (Vasilija) iz Cezareje (oko 330–379): „…jer čast odana slici prelazi na prototip.“[51] Implikacija je da Vasilije pruža teološki racional za ikonografiju; ako nije tako, kako ikonoklasti često optužuju ikonodule, „idolopoklonstvo“, kršenje druge zapovijesti (Izlazak 20:4-6) u korišćenju ikona jer, kao u Vasilijevom navodnom rezonovanju, čast koja se ikoni daje ide Bogu ili bilo kom svecu koji je predstavljen (a onda, vjerovatno, Bogu). Međutim, prvo, druga zapovijest ne osuđuje „idolopoklonstvo“, ostavljajući na nama da utvrdimo šta se kvalifikuje kao idolopoklonstvo. Osuđuje pravljenje slike i klanjanje njoj. Ponovljeni Zakon 4:15-19 u proširenom obrazloženju Drugog Uputa to čini kristalno jasnim. Nadalje, ne izgleda da Vasilije misli na fizičke slike u bogosluženju. Čini se da uopšte ne komentariše liturgiju. Umjesto toga, on nudi teološki argument za Trojstvo ili tačnije Dvojstvo. Evo često citirane fraze u kontekstu:



„Tako da su, prema razlikovanju Osoba, oboje jedno i jedno, a prema zajednici Prirode jedno. Kako onda, ako su jedan i jedan, ne postoje dva Boga? Jer govorimo o kralju i o kraljevoj slici, a ne o dva kralja. Veličanstvo se ne dijeli na dvoje, niti je slava podijeljena. Suverenitet i vlast nad nama su jedno, tako da doksologija koju mi pripisujemo nije množina nego jednina; jer čast odana slici prelazi na prototip. Dakle, ono što je u jednom slučaju slika zbog oponašanja, u drugom slučaju je Sin po prirodi; i kao što u umjetničkim djelima sličnost zavisi od forme, tako se u slučaju božanske i nesložene prirode sjedinjenje sastoji u zajedništvu Božanstva.“[52]

Princip sa ikonama je isti tako da citat sv. Vasilija Velikog stoji. Čast odana slici prelazi na prototip.

Relevantniji je ovaj citat iz pisma iz 360. koji se pripisuje Vasiliju, a koji izgleda konačno rješava raspravu za ikonofile:



„Priznajem i svete apostole, proroke i mučenike; i pozivam ih na molitvu Bogu, da kroz njih, to jest kroz njihovo posredovanje, milostivi Bog bude milostiv prema meni, i da se izvrši otkupnina i da mi se da za moje grijehe. Zato i ja poštujem i cjelivam crte njihovih likova, jer su predate od svetih apostola, i nisu zabranjene, nego su u svim našim crkvama.“[53]



Pravoslavni apologeti rijetko citiraju ovo pismo, vjerovatno zato što je gotovo sigurno lažno. Bazil je bio glavna meta falsifikata nakon svoje smrti. Postojanje „Pseudo-Bazilija“ je odavno poznato, tako da čak i Žan Kalvin dva puta spominje „Pseudo-Bazilija“ u svojim Institutima (IV.5.8n23, IV.13.8n12). Pseudo-Bazilije je bio poklonik Tekle, navodnog Pavlovog sledbenika prema tekstu iz kasnog drugog vijeka „Djela Pavlova i Tekla“. Katolička enciklopedija napominje da su neka od pisama koja se pripisuju Vasiliju „vjerovatno apokrifna“.[54] Endrju Lut navodi da je nekoliko Vasilijevih pisama „lažno“.[55]

Da vidimo argumente za lažnost pisma.

Dalje, jezik pisma 360, očigledno upućenog nikome posebno, odaje kasniji datum, blizu ikonoklastičke kontroverze.

Pismo 360 nije jedino neupućeno pismo sv. Vasilija. Takva su recimo Pismo 285, Pismo 288 kao i Pismo 289.

http://[URL]https://www.newadvent.org/fathers/3202285.htm

[/URL]

http://[URL]https://www.newadvent.org/fathers/3202288.htm

[/URL]

http://[URL]https://www.newadvent.org/fathers/3202289.htm

[/URL]
Ovo nije dokaz neautentičnosti.

Prvo, iz drugih dokaza rane crkve znamo da su barem značajni djelovi crkve bili zabranjeni za ikone, pa je tvrdnja da ikonografija, koja je opisana u poštovanju i cjelivanju likova, „nije zabranjena“ lažna.

Upravo je suprotno. Izvori, kako pisani tako i materijalni, pokazuju prisustvo ikonografije.

Dalje, ako je ikonografija zaista bila „prenesena“ od početka i sveprisutna, kako se u pismu tvrdi, zašto bi Vasilije izjavio očigledno? Odnosno, zašto bi drevni hrišćanin pisao drugom o navodno drevnoj, sveprisutnoj hrišćanskoj praksi navodeći da „nije zabranjeno“, ako su svi znali da nije zabranjeno? Kada smo ikada branili drevne, raširene hrišćanske prakse, kao pjevanje? Pismo ima prizvuk dokaza koji je stvoren nakon činjenice. Ištvan M. Bugar zaključuje da je pismo 360 „anahrono“ i da se u njega toliko sumnja da se „ne nalazi u većini zbirki“ Vasilijevih pisama.

Ovo je kao da se postavlja pitanje zašto su hrišćani donosili izjave vjere tokom svoje istorije. Odgovor je taj da je to bilo potrebno da se preciziraju stvari i razjasne nedoumice.

 

[Maki]

Da su bar veliki djelovi rane crkve bili anikonični i odlučni da tako i ostanu, pokazuje 36. kanon sinoda iz Elvire (oko 300–314): „Slike se ne smiju stavljati u crkve, tako da ne postanu objekti bogosluženja i obožavanja.“ S obzirom na to da ne postoji pravo pitanje o autentičnosti ovog kanona, čini se da on rješava raspravu. Pravoslavni apologeti se obično bave kanonom 36 iz Elvire tako što ga ili omalovažavaju ili prikrivaju ili oboje.



Sabor u Elviri (ili „Sinod“) često se omalovažava time što se označava kao nevažna lokalna skupština, a ne ekumenski sabor, bez autoriteta nad crkvom.[56]

Problematično je uzimati Sinod u Elviri kao dokaz anikonizma Crkve tog doba. Prije svega jer u to vrijeme djeluje i recimo sv. Atanasije Aleksandrijski koji je podržavao ikone. Tako da već tada imamo razvoj teologije o ikonama što nam govori da su one bile prisutne. Zatim, ma koliko to autoru teksta smetalo, Sinod u Elviri jeste bio lokalni sabor bez nekog značajnijeg uticaja na širu Crkvu. Takođe neke njegove odluke se protive pravoslavnom učenju kao što je sveštenički celibat. To nam govori da iz pravoslavne perspektive taj sinod nije bio sasvim ispravan.

Budući da je istorijski dokaz kojim se završava debata, Elvirin kanon 36 podložan je mnogim pokušajima zamagljivanja. Neki tvrde da je standardni prevod – „Slike se ne smiju stavljati u crkve, kako ne bi postale objekti poštovanja i obožavanja“ – netačan.[59] Bigam, između ostalih, predlaže sljedeći prevod: „Činilo se dobrim da slike ne budu u crkvama kako se ono što se poštuje i obožava ne bi oslikavalo na zidovima.“[60] Iako ova rasprava o preciznom prevodu može stvoriti osjećaj nesigurnosti u vezi s tim što kanon 36 zapravo kaže, nijedan od predloženih prevoda ne mijenja dvije relevantne izjave: da slike nisu bile dozvoljene u crkvama (umjereni anikonizam) i da Elvirin sinod nije želio ono što se „poštuje i obožava“ prikazano na slikama. Karl Josef fon Hefel (1809–1893), njemački rimokatolički crkveni istoričar i biskup, citira originalni latinski (placuit picturas in ecclesia esse non debere ne quod colitur et adoratur in parietibus depingatur) i komentariše da je „ove kanone lako razumjeti“ i da „drevna crkva nije tolerisala slike“ i da je „zabrana koncipirana vrlo uopšteno“.[61]

Autor teksta ovdje griješi. Bighamov tačniji prevod mijenja stvari u temelju jer pravi jedno značajno ograničenje koje slike se zabranjuju. Slike NA ZIDOVIMA (in parietibus na originalnom latinskom). Činjenica da protestantski autori prilikom prevođenja ovu činjenicu dosta govori. Svako ko je malo upoznat sa pravoslavnom ikonografijom zna da ikone mogu biti pokretne stvari i da se ne moraju isključivo slikati na zidovima. U centru svih pravoslavnih hramovima nalazi se ikona svetitelja kome je hram posvećen. Dakle 36. kanon iz Elvire ne zabranjuje sve slike već samo one na zidovima u hramovima. To pojačava tumačenje da je ovaj kanon donijet u okolnostima Dioklecijanovih progona te da je služio da se ikone zaštite od paganskog vandalizma.

Pravoslavni apologeti će citirati izvještaj ranog crkvenog istoričara Euzebija (oko 263–339 n.e.) o statui u Cezareji Filipovoj muškarca „pristojno obučenom u dvostruki ogrtač kako pruža ruku prema“ ženi koja kleči, što je, u svoje vrijeme, protumačeno kao žena sa izlivom krvi (Luka 8:43-48).[64] Ovaj oskudni, nekritički izvještaj smatra se odobravanjem slika sa Euzebijeve strane, počasti koja joj je data (čime je zapravo postala ikona) i hodočašćem na to mjesto. Međutim, u izvještaju Euzebije spominje da su kip i njegovo poštovanje bili „po običaju neznabožaca“ (tj. pagana).[65] Ne bi se trebalo pretpostaviti da nepristrasan izvještaj to odobrava.

Jevsevije uopšte nije neprijateljski nastrojen prema toj praksi. Čak piše da se radi o nečemu "vrijednom za zabilježiti" a statua se opisuje kao "značajna".

Oko 327. godine Euzebije, koji je živio u Jerusalimu, primio je pismo od careve sestre Konstancije u kojoj je tražila od njega Hristovu sliku. On joj zamjera zbog zahtjeva, govoreći da su takve slike neadekvatne i da imaju tendenciju idolopoklonstva. On izvještava da mu je jedna žena donijela dva lika, koji bi mogli biti filozofi, ali ona je tvrdila da su to slike Pavla i Hrista. Zaplijenio ih je da ne bi bili kamen spoticanja njoj ili drugima. On podsjeća Konstanciju da apostol Pavle izjavljuje svoju namjeru da „više ne poznaje Hrista po tijelu“.[66] Euzebije je napisao da se čak ni utjelovljeni Hrist ne može pojaviti na slici. „S druge strane, prikazati isključivo ljudski oblik Hrista prije njegovog preobraženja, znači prekršiti Božju zapovijest i upasti u pagansku zabludu.“[67] Otuda Jaroslav Pelikan, bivši luteranski pastor koji je prešao na istočno pravoslavlje, naziva Euzebija „ocem ikonoborstva“.[68]

Autentičnost Jevsevijevog pisma Konstanciji je upitna. Iz više razloga. Prvi razlog je što Jevsevijevo protivljenje pravljenu slika ne odgovara njegovim drugim spisima. Recimo u svom djelu Βίος Μεγάλου Κωνσταντίνου (Život Konstantina Velikog) Jevsevije hvali Konstantinovo uređenje novog glavnog grada. Tu piše da je Konstantin u Konstantinopolju "očistio grad nazvan po svom imenu od svakog idolopoklonstva" (III, 48) a u istom spisu odmah nakon toga kaže da je Konstantin u gradu postavio "prikaze Dobrog Pastira dobro poznate onima koji proučavaju svete spise i prikaz Danila sa lavovima od mjedi i pozlaćene zlatnim pločicama." (III, 49). Dakle za Jevsevija prikazi Hrista i proroka Danila nisu spadali u idolopoklonstvo što se direktno kosi sa stavovima iznijetim u pismu Konstanciji gdje navodno piše da se utjelovljeni Hristos ne smije prikazivati jer je to paganska zabluda. To pismo se prvi put pojavio na ikonoboračkom saboru u Hijeriji 754. godine što baca sjenu na njegovu autentičnost.



No čak i da je autentično idalje ne znači puno jer se Jevsevijevo protivljenje slikama zasniva na pogrešnoj Hristologiji. Naime mogući Jevsevije govori da se Hristos ne smije prikazivati jer je "smrtni dio progutan od strane Života". Dakle mogući Jevsevije je tvrdio da je Hristos nakon vaskrsenja prestao biti potpuno čovjek i da je Njegova ljudska priroda progutana od strane božanske prirode. Ovo takođe dovodi u pitanje autentičnost pisma jer je Jevsevije bio naklonjen arijancima koji su negirali Hristovo božanstvo a u ovom pismu se to božanstvo ističe u prvi plan. Zapravo ton pisma odražava monofizitska vjerovanja iz 5. vijeka, dakle vijek nakon Jevsevija.

 

[Maki]

Kao i Elvirin kanon 36, dokaz od Epifanija (umro 403), ako je istinit, završava raspravu. Epifanije, koji se smatra „svecem“ u istočnoj pravoslavnoj crkvi, bio je episkop Salamine na Kipru. On je, u poslednjem dijelu pisma 51 (oko 394.), napisao Jovanu, episkopu jerusalimskom:



„Ušao sam da se pomolim, i tamo našao zavjesu koja visi na vratima spomenute crkve, obojena i izvezena. Imala je sliku ili Hrista ili nekog od svetaca; ne sjećam se tačno čija je slika bila. Vidjevši to i mrzeći da se u Hristovoj crkvi okači lik čovjeka protivno učenju Svetog pisma, rastrgnuo sam je i posavjetovao čuvare tog mjesta da je koriste kao čaršav za umotavanje nekog siromaha.“



On dalje govori Jovanu da su takve slike „suprotne našoj vjeri“ i poučava prezbitera crkve da su takve slike „povod za spoticanje“.[69]



Ovo je prvi i najreferentniji spis koji se pripisuje Epifaniju koji je osporavan tokom kasnijih ikonoklastičkih kontroverzi u osmom i devetom vijeku.[70] Pravoslavni apologeti nastoje da izazovu sumnju u autentičnost ovih dokumenata, posebno pisma 51. Ikonoduli tokom ikonoklastičke kontroverze prvi su tvrdili da je pismo lažno kada su ikonoklasti citirali Epifanija za svoj slučaj.

I postoje dobri razlozi da se ospori autentičnost tog pisma. Prije svega postoje drugi spisi pripisani Epifaniju koji se protive ikonama a koji su dokazani kao neautentični kao što je recimo njegov testament ostavljen kiparskoj crkvi. Čak i autor ovog teksta ne pribjegava pozivanju na te spise već samo na Pismo 51. Dakle zna se da su ikonoborci bili spremni falsifikovati spise i pripisati ih Epifaniju. Međutim i sa 51. pismom ima problema. Sv. Jovan Damaskin i sv. Teodor Studit su istakli da je teško povjerovati da je Epifanije bio radikalni ikonoborac kada su Epifanije učenici poslije njegove smrti sagradili njemu u čast crkvu i ukrasili je ikonama. Kiparska Crkva je tokom ikonoborstva bila jedna od najtvrđih protivnika ikonoboraca što je čudno ako je jedan od najpoznatijih kiparskih svetitelja bio takav protivnik ikona.



I kao najjači dokaz imamo Epifanijevo monumentalno djelo Πανάριον (Panarion) gdje je opisao oko 80 vjerskih grupa i jeretika. U Panarionu nigdje sv. Epifanije ne osuđuje pravljenje ikona i korišćenje ikona u Crkvi. Ako je bio toliki ikonoborac da je cijepao zavjese sa slikama kako je mogao propustiti da to navede kao jeres u Panarionu. Ovo je priznao i Karl Holl, luteranski profesor i istoričar, koji je branio autentičnost ikonoboračkih spisa pripisanih sv. Epifaniju te je to pokušao opravdati time da je sv. Epifanije počeo borbu protiv ikona nakon što je napisao Panarion međutim to je jako sporno i nema puno smisla. Holl je pokušao da istakne da i u Panarionu sv. Epifanije ima nisko mišljenje o slikama ali Georgije Ostrogorski, inače jedan od najpoznatijih i najproslavljenijih vizantologa 20. vijeka, je odgovorio ukazujući da je Holl svoje mišljenje zasnivao na latinskom prevodu Panariona a ne na grčkom originalu.

Konačno, suprotno tvrdnji pravoslavnih apologeta da čak i da je Epifanijev anikonizam bio autentičan, „jedan glas među milionima nije dovoljan razlog da se odbaci dugotrajna Tradicija Crkve“,[75] realnost je da je anikonizam koji se ogleda u Epifanijevim dokumentima savršeno u skladu sa svim onim što smo vidjeli iz rane crkve na tu temu. Micanje zavjese odražava ista uvjerenja koja je izrazio Elvirin i Euzebijev sinod.

Čudna tvrdnja ako iz samih navodnih Epifanijevih spisa vidimo da su u njegovo vrijeme na Kipru u crkvama postojale slike. To govori upravo suprotno od autorove tvrdnje da je rana Crkva bila anikonična. Da su bili anikonični "Epifanije" ne bi imao šta pocijepati.

Dakle, arheološki dokazi nam daju neke primjere hrišćanskih slika, ali ne nužno na bogomoljama, pa čak i da jesu, kao u Dura-Europas ili katakombama, nema dokaza da se ikada išlo dalje od ukrasa.

Već sam pokazao suprotno. Opet ponavljam da je malo vjerovatno da bi hrišćani tek tako išli slikati svete likove kao obične ukrase bez odavanja poštovanja.

Bez obzira na tvrdnje istočnih pravoslavaca, najviše se otkriva apsolutni nedostatak bilo kakvog opisa bilo čega poput ikonografije od bilo koga u ranoj crkvi. Nema nikakvih dokaza da su rani hrišćani koristili ikone. Ali zato postoje dokazi da to nisu činili. „Za Boga je uvreda načiniti mu lik u drvetu ili kamenu.“ (Justin Mučenik, Justinova apologija, II, str. 44) Otuda, navodna jača strana istočnog pravoslavlja, njihov raison d’être[78] za mnoge preobraćenike u pravoslavlje, njihova tvrdnja o kontinuitetu sa ranom crkvom, zapravo je njihova Ahilova peta. Barem što se ikona tiče, njihova tvrdnja o kontinuitetu je neosnovana. Njihova praksa je, u stvari, u direktnoj suprotnosti s doslednim uvjerenjima i praksama rane Zajednice. Kao uostalom i mnoge druge, ako ne i sve.[79]

Ovaj citat sv. Justina Mučenika u ovoj formi nisam našao ni u jednoj od Apologija ali pretpostavljam da se poziva na 9. poglavlje Prve apologije koje pak opet govori o pravljenu prikaza Boga koji Se ne može prikazati i ne govori ništa o hrišćanskim ikonama.

Kako je idolatrija sa ikonama i kipovima jačala kroz Srednji vijek, ikone su u međuvremenu „animirane“ i počele pokazivati „natprirodne znake“ kao što je „mirotočenje“[80] i „slivanje suza“ (plakanje). Kako se ovo događa, ostavljamo to onima koji su uposleni oko tih stvari. Ono što nas uči Sveto Pismo je da je svaka idolopoklonička praksa predstavništvo za demone.

Tako je, Sveto Pismo nas to uči. Zato ikone i nisu idolopoklonička praksa. A mirotočenje je proizvelo mnoga čuda koja su ljuda privela još bliže Bogu te su imala nesporno pozitivan uticaj. Uticaj Svetog Duha i čuda su jedan od znakova prave Crkve.

Na kraju, ali ne i manje važno, ukoliko vas neko ubjeđuje da je istorijsko trajanje neke ustanove i koncepta dokaz ispravnosti, već ste na putu da prihvatite da obmana postaje istina ako se dovoljno dugo ponavlja i upražnjava. Problem se dodatno pogoršava što je ovdje riječ o najprimitivnijem obliku paganizma i idolatrije, direktno suprotstavljenom drugom Božjem Uputu, uz pozivanje na bizarna „čuda“ kao dokaz umiješanosti i odobravanja „više sile“.



U čitavoj biblijskoj istoriji, od Adama pa do apostola, nećemo naći ni jedan jedini slučaj da je Bog učinio ikakvo čudo putem ikone ili slike. Naravno, ne bez razloga.

Ali je u biblijskoj istoriji Bog činio čuda preko materijalnih predmeta a ikone su materijalni predmeti. Ako je Bog mogao činiti čuda preko Kovčega zavjeta pred kojim su padali filistejski idoli i paganske vojske onda može i preko ikona koje prikazuju Gospoda Hrista, Bogorodicu, apostole i druge svetitelje kao i biblijske događaje.

Potreba za slikom ili kipom otkriva nedostatak stvarne vjere u Boga. „Jer hodimo po vjeri, a ne po onom što se vidi.“ (2. Korinćanima 5:7)

Ovaj stih ne govori ništa o poštovanju ikona već iskazuje da moramo imati povjerenja u Bogu i da je naša tjelesna perspektiva ograničena. Ikone nam i služe kao prozor do neba.
Autor u fusnoti onda navodi da su oreoli na ikonama paganski simboli. Iako oreoli imaju svoju upotrebu i u paganizmu imaju i jasno hrišćansko opravdanje. Oreolima se obilježavaju svetitelji tj. Božja svjetlost oko njih a u Svetom Pismu imamo primjere da se svjetlost asocira sa spasenjem i svetošću. To nema veze sa nekim kultom Sunca:
"I vide Aron i svi sinovi Izrailjevi Mojsija, a to mu se svetli koža na licu, i ne smeše pristupiti k njemu." (Izlazak 34:30).
"I razumni će se sjati kao svjetlost nebeska, i koji mnoge privedoše k pravdi, kao zvijezde vazda i dovijeka." (Danilo 12:3).
"Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje." (Matej 13:43).
O navodnim okultnim simbolima u koje autor teksta ubraja i Hristov krst nema potrebe govoriti. To su sve teorije zavjere bez istorijskog utemeljenja.

 

[utopija]

+!
2 Kr 2,14
Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?" I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane i Elizej prijeđe.



2 Kr 13,20-21
Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine.
Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mtrvaca u grob Elizejev i odoše.
Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.
U Mt 9,20-22 žena se dotiče skuta Isusove haljine.



Dj 5,15-16
tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio,
bar sjena njegova osjenila kojega od njih.
A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali.
Dj 19,11-12
Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima
tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.





U širem smislu se tema dotiče i relikvija.

 

[Lovac Istine]

Možemo u nedogled raspravljati o relikvijama i slikama. U pismu je svaki takav slučaj bio jedinstven, a bukvalno nigde nismo videli da su ljudi tog vremena sačuvali išta od toga ili da su poštovali maramice, haljine ili nečiju sliku.
Imali smo zmiju za primer, zmiju koju je sam Bog odobrio, gde bi se ljudi izlečili kada bi je pogledali, ali je kasnije zahtevao da se uništi jer su ljudi napravili idola od nje.





I dok nemamo niti jedan stih koji bi nam pokazao da je Božji narod poštovao slike, kipove ili nešto treće, imamo gomilu stihove koji to jasno zabranjuhu.





Mogu ja da razumem stav tradicionalnih, jer sam i sam imao takav pogled.
Ikone i svetitelje ne gledam kao Boga, već su oni bliži Bogu nego ja, pa će se oni moliti za mene.
Ali ako pogledamo pismo, to mogu da zahtevam samo od živih ljudi, jer su oni opisani kao sveti, a opet je jedini posrednik između Boga i čoveka Isus Hristos.
Ako se ja ne obratim direktno Bogu, već njega vidim u nekoj slici koju je načinila ruka nekog čoveka, to bi pred Bogom zaista moglo da izgleda kao idolopoklonstvo.
Mislim da smo već pisali o tome, ali izneću stihove opet.

 

[Lovac Istine]

I opet kažem da ne postoje stihovi koji nam naredjuju da se molimo pred ikonama i poštujemo predmete, dok imamo gomilu koji to zabranjuju.





Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje.
Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene" ( 2 knjiga Mojsijeva 20. 4 )



Nemojte graditi sebi idola ni likova rezanijeh, niti stupova podižite, ni kamena sa slikama mećite u svojoj zemlji da mu se klanjate; jer sam ja Gospod Bog vaš" ( 3 knjiga Mojsijeva 26. 1)







Onaj dan kad stajaste pred Gospodom Bogom svojim kod Horiva, kad mi Gospod reče: saberi mi narod da im kažem riječi svoje, kojima će se naučiti da me se boje dok su živi na zemlji, i da uče tome i sinove svoje;
Kad pristupiste i stajaste pod gorom, a gora ognjem goraše do samoga neba i bješe na njoj tama i oblak i mrak;
I progovori Gospod k vama isred ognja; glas od riječi čuste, ali osim glasa lika ne vidjeste;
I objavi vam zavjet svoj, koji vam zapovjedi da držite, deset riječi, koje napisa na dvije ploče kamene.
I meni zapovjedi onda Gospod da vas učim uredbama i zakonima da ih tvorite u zemlji u koju idete da je naslijedite.
Zato čuvajte dobro duše svoje; jer ne vidjeste nikakoga lika u onaj dan kad vam govori Gospod na Horivu isred ognja,
Da se ne biste pokvarili i načinili sebi lik rezan ili kaku god sliku od čovjeka ili od žene,
Sliku od kakoga živinčeta koje je na zemlji, ili sliku od kake ptice krilate koja leti ispod neba;
Sliku od čega što puže po zemlji, ili sliku od kake ribe koja je u vodi pod zemljom;
I da ne bi podigavši oči svoje k nebu i vidjevši sunce i mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se. i služio im; jer ih Gospod Bog tvoj dade svijem narodima pod cijelijem nebom" ( 5 Mojsijeva 4.
10 - 19 )



To što su ljudi videli Hrista ne menja ništa. Rane crkve su ga cvetale drugačije nego mi danas. A isto tako, sasvim je normalno imati slike u crkvi, jevanđelje kroz crteže. Ali postoji razlika između slike koju gledaš i slike kojoj se klanjaš.

 

[Lovac Istine]

Proklet da je čovjek koji bi načinio lik rezan ili liven, stvar gadnu pred Gospodom, djelo ruku umjetničkih, ako bi i na skrivenu mjestu metnuo. A sav narod odgovarajući neka reče: amin" ( 5 knjiga Mojsijeva 27. 15 )





Koji grade rezane likove, svi su ništa, i mile stvari njihove ne pomažu ništa, i one su im svjedoci da ne vide i ne razumiju, da bi se posramili.
Ko gradi boga i lije lik, nije ni na kaku korist.
Gle, svi će se drugovi njegovi posramiti, i umjetnici više od drugih ljudi; neka se skupe svi i stanu, biće ih strah i posramiće se svi.
Kovač kliještima radi na živom ugljevlju, i kuje čekićem, i radi snagom svoje ruke, gladuje, te iznemogne, i ne pije vode, te sustane. I
Drvodjelja rasteže vrvcu i bilježi crvenilom, teše i zaokružuje, i načinja kao lik čovječji, kao lijepa čovjeka, da stoji u kući. I
Siječe sebi kedre, i uzima česvinu i hrast ili što je najčvršće među drvljem šumskim; sadi jasen, i od dažda raste.
I biva čovjeku za oganj, i uzme ga, te se grije; upali ga, te peče hljeb; i još gradi od njega boga i klanja mu se; gradi od njega lik rezan, i pada na koljena pred njim.
Polovinu loži na oganj, uz polovinu jede meso ispekavši pečenje, i biva sit, i grije se i govori: aha, ogrijah se, vidjeh oganj.
A od ostatka gradi boga, rezan lik svoj, pada pred njim na koljena i klanja se, i moli mu se i govori: izbavi me, jer si ti bog moj.
Ne znaju, niti razumiju, jer su im oči zaslijepljene da ne vide, i srca, da ne razumiju.
Niti uzimaju na um, nema znanja ni razuma da bi koji rekao: polovinu ovoga spalih na oganj, i na uglju od njega ispekoh hljeb, ispekoh meso i jedoh; i od ostatka eda li ću načiniti gad, i panju drvenom hoću li se klanjati?
Taki se hrani pepelom, prevareno srce zavodi ga da ne može izbaviti duše svoje, niti reći: nije li laž što mi je u desnici" ( knjiga proroka Isaije 44. 9 - 20 )





Oni će se svi postidjeti i posramiti, otići će sa sramotom svikoliki koji grade likove.
A Izrailja će spasti Gospod spasenjem vječnijem, nećete se postidjeti niti ćete se osramotiti dovijeka" ( knjiga proroka Isaije 45. 16 - 20 )

 

[Lovac Istine]

S kim ćete dakle izjednačiti Boga? i kaku ćete mu priliku naći?
Umjetnik lije lik, i zlatar ga pozlaćuje, i verižice srebrne lije.
A ko je siromah, te nema šta prinijeti, bira drvo koje ne trune, i traži vješta umjetnika da načini rezan lik, koji se ne pomiče.
Ne znate li? ne čujete li? ne kazuje li vam se od iskona? ne razumijete li od temelja zemaljskih?
On sjedi nad krugom zemaljskim, i njezini su mu stanovnici kao skakavci; on je razastro nebesa kao platno i razapeo ih kao šator za stan.
On obraća knezove u ništa, sudije zemaljske čini da su kao taština.
Kao da nijesu posađeni ni posijani, i kao da im se stablo nije ukorijenilo u zemlji, čim dune na njih, posahnu, i vihor kao pljevu raznese ih.
S kim ćete me dakle izjednačiti da bih bio kao on? veli sveti.
Podignite gore oči svoje i vidite; ko je to stvorio? ko izvodi vojsku svega toga na broj i zove svako po imenu, i velike radi sile njegove i jake moći ne izostaje nijedno" ( knjiga proroka Isaije 40. 18 - 26 )



BOG NECE DATI SLAVU LIKOVIMA REZANIM:



"Ja sam Gospod, to je ime moje, i slave svoje neću dati drugome ni hvale svoje likovima rezanijem" ( knjiga proroka Isaije 42. 8 )

 

[Lovac Istine]

LIKOVI TAŠTINA:



"Ovako veli Gospod: ne učite se putu kojim idu narodi, i od znaka nebeskih ne plašite se, jer se od njih plaše narodi.
Jer su uredbe u naroda taština, jer sijeku drvo u šumi, djelo ruku umjetničkih sjekirom;
Srebrom i zlatom ukrašuju ga, klinima i čekićima utvrđuju ga da se ne pomiče;
Stoje pravo kao palme, ne govore; treba ih nositi, jer ne mogu ići; ne boj ih se, jer ne mogu zla učiniti, a ne mogu ni dobra učiniti.
Niko nije kao ti, Gospode; velik si i veliko je ime tvoje u sili" ( knjiga proroka Jeremije 10. 2-6 )



LIK NIŠTA NE POMAŽE:



"Šta pomaže rezan lik što ga izreza umjetnik njegov? šta liven lik i učitelj laži, te se umjetnik uzda u djelo svoje gradeći nijeme idole?
Teško onome koji govori drvetu: preni se! i nijemu kamenu: probudi se! Hoće li on učiti? Eto, obložen je zlatom i srebrom, a nema duha u njemu.
A Gospod je u svetoj crkvi svojoj; muči pred njim, sva zemljo" ( Avakum 2. 18 - 20 )



BOG MRZI NA LIKOVE KRAJ OLTARA:



"Ne sadi luga ni od kakvijeh drveta kod oltara Gospoda Boga svojega, koji načiniš;
I ne podiži nikakoga lika; na to mrzi Gospod Bog tvoj" ( 5 Mojsij
eva 16. 21 - 22 )

 

[Lovac Istine]

IDOLI DELO RUKU ČOVEČIJIH:



"Ne nama, Gospode, ne nama, nego imenu svojemu daj slavu, po milosti svojoj, po istini svojoj.
Zašto da govore narodi: gdje li je Bog njihov?
Bog je naš na nebesima, tvori sve što hoće.
Idoli su njihovi srebro i zlato, djelo ruku čovječijih.
Usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide;
Uši imaju, a ne čuju; nozdrve imaju, a ne mirišu;
Ruke imaju, a ne hvataju; noge imaju, a ne hode, i ne puštaju glasa iz grla svojega.
Taki su i oni koji ih grade, i svi koji se uzdaju u njih.
Dome Izrailjev, uzdaj se u Gospoda; on im je pomoć i štit" ( psalam 115. 1-9 )





BOG NIJE IKONA:



"A Pavle stavši nasred Areopaga reče: ljudi Atinjani! po svemu vas vidim da ste vrlo pobožni;
Jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh oltar na kome bješe napisano: Bogu nepoznatome. Kojega dakle ne znajući poštujete onoga vam ja propovijedam.
Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama,
Niti prima ugađanja od ruku čovječijeh, kao da bi onome trebalo što koji sam daje svima život i dihanje i sve.
I učinio je da od jedne krvi sav rod čovječij živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihovoga življenja:
Da traže Gospoda, ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga nas;
Jer kroz njega živimo, i mičemo se, i jesmo; kao što i neki od vašijeh pjevača rekoše: jer smo i rod njegov.
Kad smo dakle rod Božij, ne treba da mislimo da je Božanstvo kao ikone zlatne ili srebrne ili kamene, koje su ljudi majstorski načinili po smišljanju svome.
Ne gledajući dakle Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju;
Jer je postavio dan u koji će suditi vasionome svijetu po pravdi preko čovjeka koga odredi, i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvijeh" ( dela Apostola 17. 22 - 31 )

 

[Lovac Istine]

Blago onome koji tvori zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad.
A napolju su psi i vračari i kurvari i krvnici i idolopoklonici i svaki koji ljubi i čini laž" ( Otkrivenje 22. 14 - 15 )



Pazite dakle na sebe i na sve stado u kome vas Duh Sveti postavi vladikama da pasete crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom;
Jer ja ovo znam da će po odlasku mom ući među vas teški vuci koji neće štedeti stada;
I između vas samih postaće ljudi koji će govoriti izvrnutu nauku da odvraćaju učenike za sobom" ( dela apostolska 20. 28 - 30 )





Jevanđelje po Marku 7,6:
A on im je rekao: „Dobro je Isaija prorokovao o vama, licemeri, kad je napisao: ‘Ovaj narod me poštuje usnama svojim, ali srce mu je daleko od mene.
Jevanđelje po Marku 7,7:
Uzalud me poštuju učeći naukama i uredbama ljudskim.’
Jevanđelje po Marku 7,8:
Ostavljate nauk Božji, a držite se ljudskog predanja, pranja bokala i čaša, i sličnih stvari što činite.”





Knjiga proroka Isaije 29,13:
Ovako kaže Gospod: „Ovaj narod mi se približava ustima svojim i slavi me samo usnama svojim, a srce mu je daleko od mene, i strah kojim me se boji ljudski je nauk kojem je naučen.
Knjiga proroka Isaije 29,14:
Zato ću opet čudesno postupati s ovim narodom, čudesno i neobično, i propašće mudrost njegovih mudraca i sakriće se razboritost njegovih razboritih ljudi.”







Kako dakle primiste Hrista Isusa Gospoda onako živite u Njemu,
Ukorenjeni i nazidani u Njemu i utvrđeni verom kao što naučiste, izobilujući u njoj zahvalnošću.
Braćo! Čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prevarom, po kazivanju čovečijem, po nauci sveta, a ne po Hristu.
Jer u Njemu živi svaka punina Božanstva telesno"( Efescima poslanica. 2 6 - 9 )