+!
Evo ga, tradicija na djelu. Zašto je baš Isusova haljina završila u Vatikanu, zanima me. Što kaže tradicija i učiteljstvo za haljinu?
Učiteljstvo se ne bavi haljinom iz Triera.
Trierski biskup Richard von Greiffenclau s nekoliko kanonika je 14. IV 1512. započeo pretraživati katedralu u Trieru
po naredbi cara Maksimilijana I Habsburškog,
jer je stoljećima bila predaja, da je negdje u katedrali sv. Petra bila skrivena Isusova haljina.
U početku se biskup opirao, ali je popustio.
Lupali su po kamenim pločama i po zvuku su zaključili, da se pod jednom pločom nalazi prazna komora.
U kripti su pronašli tri zapečaćene škrinje.
22.IV pred carom Makimilijanom su bile otvorene.
U jednoj su bili posmrtni ostatci sv. Materna iz Kölna, trierskog biskupa, koji je umro 328.
U drugoj je bio nož i igraća kocka.
U trećoj je bila haljina.
5 godina poslije je redovnik augustinac Martin Luther počeo svoju reformu.
"Što su naumili novi prevaranti iz Triera?
Koji je to đavao stvorio najveću tržnicu na svijetu te prodaje ljudima čuda u raznim oblicima?"
Crkva u Trieru je najstarija u Njemačkoj, a građena je od 313.-320. iz dijela palače, koji je sv. Jelena darovala biskupu Agriciju.
Nalog je dao car Konstantin, koji je htio za 20 godina vladavine izgraditi 4 velike crkve:
- bazilika Svetog groba u Jeruzalemu,
- bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu,
- bazilika sv. Petra u Rimu i
- katedrala u Trieru.
Trier (Rim sjevera) je bio tada među 3 najveće metropole carstva, a nosio je naziv
Augusta Treverorum.
U njemu su boravili car Konstancije i Jelena, a i njihov sin Konstantin, čija prijestolna dvorana je sačuvana do danas (evangelička crkva).
Dvorana je duga 67 m, široka 27,2 m i visoka 33 m, a bila je ukrašena mramorom, mozaicima i kipovima.
Podovi i zidovi su bili grijani toplim zrakom iz pet peći smještenih ispod dvoslojna poda.
Arheološka iskapanja od 1965.-1968. vodio je Theodor Konrad Kempf, a zanimljivo je, da su pronađeni
starokršćanski grafiti sa zazivima Kristu,
koji su do tada bili jedino pronađeni u grobu sv. Petra u vatikanskoj bazilici.
Ključni dokaz za arheologa Kempfa, da je katedrala u Trieru imala važnu relikviju, jest pločica od bjelokosti iz IV ili V stoljeća,
a prikazuje procesiju predvodi sam car, a Jelena daje dvojici biskupa skupocjeni relikvijar pred nedovršenom crkvom.
Do IX stoljeća nema nijednog pisanog izvora, koji govori o Kristovoj haljinu u Trieru.
Ne spominje je ni sv. Ambrozije, koji je rođen u tom gradu, ni sv. Atanazije, koji je jedno vrijeme živio u Trieru.
Ne spominju ni biografi sv. Jelene, da je među relikvijama, koje je donijela iz Svete zemlje, bila i Kristova haljina.
Tek je sredinom IX stoljeća francuski monah Altmann iz Hautvillersa prvi napisao, da je carica u Trier donijela škrinju s relikvijama.
Više podataka je dao anonimni autor, koji je između 1050. i 1072. napisao biografiju biskupa Agricija.
Jelena je donijela nekoliko relikvija i dala biskupu:
- posmrtni ostatci sv. Matije Apostola,
- čavao s Kristova Križa,
- nož s Posljednje večere i
- Kristova haljina.
Dotični nepoznati autor napominje, da nije vidio vlastitim očima, nego se poziva na "vjerodostojne iskaze svjedoka".
1105. anonimni monah je napisao '
Gesta Treverorum' u kojem je proširen popis dodatnim relikvijama:
- sandale sv. Andrije,
- zub sv. Petra i
- glava sv. Kornelija (papa).
Ništa čudno, da su svete predmete svećenici sakrili, jer je Trier bio često napadan i razaran, a stanovništvo pobijeno (osobito svećenici).
Vandali, Franci, Huni,...
U V i VI stoljeću nekoliko puta je razaran.
883. su ga osvojili Normani, koji su pobili sve redovnike.
Tek u X i XI stoljeću su započeli veći građevinski radovi na uništenoj katedrali, kada je pronađen zakopan relikvijar i pojavili su se prvi zapisi o haljini.
Zapis iz 1121. tvrdi, da je Kristova haljina bila zazidana u novi oltar posvećen sv. Nikoli.
Još jedan premještaj relikvije unutar svetišta spominje se u zapisu iz 1196.
Javnosti nije bila pokazivana, ali se dijelove haljine nalaze u 13 gradova (
Andechs, Bamberg, Bremen, Halle, Köln, Lille, Mainz, Maria Laach, Petershausen, Weingarten, Weissenau, Windberg i Wittenberg).
1353. trierski biskup Balduin je svom rođaku caru Karlu IV darovao dio haljine, koja se nalazi u riznici katedrale sv. Vida u Pragu.
Od 1524. se ustalio običaj pokazivanja relikvije svakih 7 godina po uzoru na aachenske biskupe.
No, nakon što su izbili 'vjerski ratovi' u Njemačkoj u XVII stoljeću, relikvija se sve rjeđe pokazivali javnosti.
Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata je prvo bila skrivena u tvrđavi Ehrenbreitstein blizu Koblenza, a potom u riznici Kölna.
Vraćena je 1652.
Zatim zbog sukoba između Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda i francuskog kraljevstva relikvija se opet skriva u tvrđavi Ehrenbreitstein
od 1667.- 1757.
Od 1792.-1810. je bila izvan Triera zbog Francuske revolucije.
1810. je vraćena u Trier i 230.000 hodočasnika je vidjelo relikviju.
1815. je Trier pripao Pruskom kraljevstvu, a 'katolici' diskriminirani,
ali su 1844. (500.000) i 1891. (2.000.000) organizirali javno prikazivanje relikvije.
Nakon restauracije 1891. haljina je javno izložena: 1891., 1933. (kao prosvjed protiv Vlade), 1959., 1996., 2012.,...
Prije izbijanja Drugog svjetskog rata relikvija je prenesena u Limburg, a 1944. vraćena u Trier.
Jedino znanstveno istraživanje je obavila švicarska znanstvenica Mechthild Flury - Lemberg 1973. i 1974. i to isključivo fokusirana na materijal.
Haljina se sastoji od 7 slojeva, koje su restauratori 1891. slijepili gumenim ljepilom:
- crveno-smeđi svileni saten iz 1891.,
- smeđi til iz 1890.,
- fina svilena gaza iz 1512.,
-
stupana vunena vlakna,
- zelenkasti svileni taft iz 1512.,
-
opet stupana vunena vlakna,
- još jedna svilena gaza iz 1512.
Relikvija u raspadnutom stanju, ali je sačuvana zbog ljudskih intervencija.
Znanstvenica je zaključila, da je tkanina izrađena u doba antike, ali nije mogla točno odrediti vrijeme (od I - IV stoljeća).
Nije dokazala autentičnost, ali ga nije ni isključila.
Otkrila je ostatke zlatnih i zelenih niti svile, koje potječu s Bliskog istoka (najvjerojatnije iz Sirije).
Neke datiraju iz V stoljeća, a druge s prijelaza iz VIII na IX stoljeće