Budizam

[Fazlija]

Taoizam i budizam nisu isto naravno ali to je neka poznata knjiga koja obrađuje dalekoistočnjačku filozofiju iz pravoslavne perspektine.

Zbog svoje velike slicnosti s tantrom, Indijci taoizam nazivaju kineskom tantrom. Na tom tragu je vrlo zanimljivo primjetiti da su se najcesce u Indiji mijesali upravo hinduisticka tantra i budizam, a u Kini taoizam (kineska tantra) i budizam. U Indiji su kroz mijesanjee tantre i budizma nastali prvo mahayanski, a potom i tantricki budizam; dok su u Kini i Japanu kroz mijesanje mahayana budizma i taoizma nastali kineski chan budizam i japanski zen budizam.



A kada se propovijeda neko novo ucenje u novoj zemlji, onda je razumno da ga se izlozi koristeci pojmove i ucenja koja su vec poznata i udomacena u toj zemlji.

 

[Maki]

Zbog svoje velike slicnosti s tantrom, Indijci taoizam nazivaju kineskom tantrom. Na tom tragu je vrlo zanimljivo primjetiti da su se najcesce u Indiji mijesali upravo hinduisticka tantra i budizam, a u Kini taoizam (kineska tantra) i budizam. U Indiji su kroz mijesanjee tantre i budizma nastali prvo mahayanski, a potom i tantricki budizam; dok su u Kini i Japanu kroz mijesanje mahayana budizma i taoizma nastali kineski chan budizam i japanski zen budizam.



A kada se propovijeda neko novo ucenje u novoj zemlji, onda je razumno da ga se izlozi koristeci pojmove i ucenja koja su vec poznata i udomacena u toj zemlji.

Hvala na informaciji. Nisam htio ispadni glupi zapadnjak pa ih odmah poistovjetiti. Sad znam da imaju sličnosti.

 

[CharisWhispers]

Na web stranici srbijanskog theravadskog budistickog drustva nudi se obilje besplatne literature koja se moze preuzeti u PDF-u ili dobiti besplatno u tiskanom obliku: https://srednjiput.rs/knjige/



Takodjer, blog koji vodi predsjednik spomenutog drustva daje obilje odlicnih informacija: https://budinoucenje.wordpress.com/



Eto, ja bih do tuda krenuo za pocetak.

Skoro sam završio sa knjigom Četiri plemenite istine, ima nekih zanimljivih pogleda. Ono što me zanima je ovaj dio:
"Deve su takođe slušale propoved. Deve su nebeska, eterična stvorenja, daleko superiornija u odnosu na nas. Ona nemaju ovakva gruba tela; ona imaju eterična tela, lepa su i inteligentna bića. I premda su bila ushićena saslušavši govor, nijedno od njih nije njime bilo prosvetljeno." (str. 50)
Po čemu su te "deve" superiornije od čovjeka i da li i ta stvorenja prolaze kroz određene procese prosvjetljenja?
Također, zanima me kada jedan budist pobjedi neku želju, izbori se sa nekom lošom navikom, da li je zadovoljan sam sa sobom?

 

[Fazlija]

Po čemu su te "deve" superiornije od čovjeka i da li i ta stvorenja prolaze kroz određene procese prosvjetljenja?

"Deva" je sanskrtska rijec koja u prijevodu znaci bog ili bozanstvo. U budistickom rjecniku tu se ne misli na Stvoritelja ili stvoritelje, nego na ono sto bi smo mi nazvali andjeli, arhandjeli i sl.



Vjeruje se da su to andjeoska bica koja obitavaju na nekoj visoj etericnoj i duhovnoj razini u kojoj nema toliko patnje kao u nasem svijetu, a pogotovo ne kao u jos nizim svjetovima koji su ispod ljudske razine (npr. zivotinjski oblik postojanja ili jos nize paklenske svjetove).



Ta su bica nadmocnija od ljudi jer posjeduju vece razumijevanje i mudrost, dobrotu, duze zive, manje pate i sl. U budistickim spisima se cesto navodi da su takva bica dolazila da slusaju propovijedi Buddhe i drugih prosvjetljenih ucitelja. Cak se spominje da su Buddha i drugi njegovi prosvjetljeni ucenici odlazili (vjerovatno u svojem astralnom tijelu) u bozanske svjetove i tamo poducavali bozanska tj. andjeoska bica.

Također, zanima me kada jedan budist pobjedi neku želju, izbori se sa nekom lošom navikom, da li je zadovoljan sam sa sobom?

Nesumnjivo je to dobar razlog za radovanje.

 

[CharisWhispers]

"Deva" je sanskrtska rijec koja u prijevodu znaci bog ili bozanstvo. U budistickom rjecniku tu se ne misli na Stvoritelja ili stvoritelje, nego na ono sto bi smo mi nazvali andjeli, arhandjeli i sl.



Vjeruje se da su to andjeoska bica koja obitavaju na nekoj visoj etericnoj i duhovnoj razini u kojoj nema toliko patnje kao u nasem svijetu, a pogotovo ne kao u jos nizim svjetovima koji su ispod ljudske razine (npr. zivotinjski oblik postojanja ili jos nize paklenske svjetove).



Ta su bica nadmocnija od ljudi jer posjeduju vece razumijevanje i mudrost, dobrotu, duze zive, manje pate i sl. U budistickim spisima se cesto navodi da su takva bica dolazila da slusaju propovijedi Buddhe i drugih prosvjetljenih ucitelja. Cak se spominje da su Buddha i drugi njegovi prosvjetljeni ucenici odlazili (vjerovatno u svojem astralnom tijelu) u bozanske svjetove i tamo poducavali bozanska tj. andjeoska bica.

Hvala za odgovore.
Znači li to da čovjek može biti na većem stupnju duhovnog razvoja od tih bića ili je možda bolje reći u višoj spoznaji od njih samih, kao što je bio slučaj s Budom?

Nesumnjivo je to dobar razlog za radovanje.

Tu je jedna od bitnih razlika između kršćanstva i budizma. Kršćanin ne bi trebao biti zadovoljan sobom, već Bogom i onim što je učinio u njegovom životu.

 

[RIS_BG]

Mislim da je to stvarno prekrasno! Medjutim, patnja ne nastupa samo kada dopadnemo zatvora. Postavlja se pitanje kako da primjetimo, umanjimo ili dokinemo patnju u svakodnevno zivotu, i kada nismo u zatvoru, bolnici, na sudu i sl.

Bozja rec oslobadja i daje ogromnu snagu,iznad svakog razuma. Dokazano.i tu je i radost .Seti se da su apostoli cak radosno pevali Bogu posle batina koje su dobili...

Svoje misljenje o cemu cu mozda promijeniti?







Tema jeste budizam, ali tesko da pricamo o budizmu u pravom smislu te rijeci. Nesumnjivo vise pricamo o tvojim predrasudama o budizmu. Ali to je potpuno na tragu tvojeg uvjerenja da zivis u krajnje jednostavnom i samorazumljivom svijetu u kojem nista nije komplikovano i o kojem dovoljno znas pa ionako nemas nista novo da naucis... bio to budizam ili sto drugo.

Kad sam bio mlad zanimao ne je smisao zivota kao i objasnjenja raznoraznih religija ukljucujuci i Budizam.
Eto ja i sad ,ako bi mi ti dokazao da je Budizam zaista nesto super,i da sam ja zastranio pogresnim putem,ja bi sve ostavio i krenuo da postanem Budista.
Eto kad su zapisane prve budisticke knjige nakon Budine smrti i ko ih je napisao?
Маtej je napisao jevandjelje nekih 10 godina od Isusa Hrista ,a ubrzo i ostala trojica,znaci svedoci iz prve ruke.
A kad su napisani prvi budisticki spisi i ko ih je pisao?,iz prve,druge ili desetog kolena?
A sta cemo za reinkarnaciju? Veruju li budisti u nju?

 

[Fazlija]

Znači li to da čovjek može biti na većem stupnju duhovnog razvoja od tih bića ili je možda bolje reći u višoj spoznaji od njih samih, kao što je bio slučaj s Budom?

Vidis, to je jako zanimljivo pitanje. Indijski ucitelji (podjednako hinduisticki i budisticki) su po tom pitanju vrlo podijeljeni.



Sam Buddha je tvrdio da su ta andjeoska bica, koja zive u visim svjetovima, s jedne strane naprednija od ljudi. Prije svega su naprednija moralno (zato su i zavrsila u svjetovima uzivanja i bez patnje kao u nasem svijetu). Nikoga ne mrze, prozeta su ljubavlju, saosjecanjem, radoscu, spokojem, dobrotom. Buddha je i ljude poducavao jednu vrstu jednostavne ali vrlo ucinkovite meditacije koju je nazvao "brahma vihara" ili bozanska boravista. Posljedica takve meditacije je razvoj bozanskih kvaliteta, skupljanje dobrih zasluga i rodjenje u bozanskim svjetovima nakon smrti u ljudskom tijelu. To je samo jos jedan dokaz da Buddha nije poducavao samo nirvanu, nego i odlazak u raj... ili tocnije u neki od rajeva.



No, vrlo cesto bas zbog toga sto ta bozanska bica zive u svjetovima bez patnje, ona nisu previse svjesna potrebe za duhovnim izbavljenjem. I zato nakon eona provedenih u tim svjetovima, onda se opet preporadjaju u nizim svjetovima kao sto je i ljudski svijet. Iako su moralno naprednija od ljudi, cesto nemaju toliko prilika za razvoj mudrosti kao (barem neki) ljudi.



Da se ta bica mogu poducavati, svjedoci i sam primjer Buddhe koji je tvrdio da je odlazio u bozanske svjetove da poducava tamosnje stanovnike. Prije svega da poduci svoju pokojnu majku koja se preporodila u takvim svjetovima. Ipak, tvrdio je Buddha, iako su stanovnici bozanskih svjetova podlozni preporadjanju, postoji nekoliko najvisih razina takvih boravista iz kojega nije moguce vise pasti nize. Iz takvih svjetova je moguce samo napredovati dalje, izravno u nirvanu.



I neki hinduisticki ucitelji su u novije doba tvrdili da je moguce poducavati stanovnike visih (rajskih) svjetova o duhovnosti. Tako je npr. Yogananda tvrdio da se njegov ucitelj Yukteshvar, nakon napustanja svojeg ljudskog tijela, preporodio u u visim bozanskim svjetovima kako bi tamo poducavao ta bica o samooslobodjenju. S druge strane, pada mi na pamet Papaji, suvremeni vedantinski ucitelj, koji je tvrdio da je nemoguce poducavati stanovnike visih svjetova putu potpunog oslobodjenja, jer oni toliko uzivaju da su za bilo kakvo izbavljenje jednostavno nezainteresirani. Tvrdio je da su takvi svjetovi za ljude koji imaju visak dobre karme. Nije on jedini, jos je nekoliko hinudistickih ucitelja tvrdilo da je potpuno duhovno oslobodjenje nedostizno bozanski bicima, da se prije toga trebaju preporoditi opet kao ljudska bica (na ovoj ili nekoj drugoj planeti u nasem tvarnom svijetu).



Na YT kanali budisticke theravada zajednice u Srbiji ima serija predavanja o budistickoj kozmologiji pa mozete tu poslusati nekoliko predavanja o bozanskim i paklenskim svjetovima.



https://www.youtube.com/watch?v=JKaK1pwBYqQ, list: PLq24Jzc8k6LMRcBIAsX8E0Hs_1AoR-Kvf

 

[Fazlija]

Tu je jedna od bitnih razlika između kršćanstva i budizma. Kršćanin ne bi trebao biti zadovoljan sobom, već Bogom i onim što je učinio u njegovom životu.

Da li sam dobro razumio zadnji dio tvoje recenice... krscanin bi trebao biti zadovoljan onim sto je Bog ucinio u njegovom zivotu?



Dakle, iskustvo radosti postoji... bez obzira kako ga covjek sam sebi objasnjava.



Po budizmu osjecaj srece i zadovoljstva nije los sam po sebi, ukoliko nije uzrokovan culnim zadovoljstvom. Osjecaj srece i zadovoljstva se javlja u meditaciji prilikom duboke spoznaje i uvida. Takav osjecaj zadovoljstva i ushicenja nije uzrokovan culnim podrazajima, nego je posljedica uvida, mudrosti i oslobodjenja od vezanosti za prolazno. Buddha je ohrabrivao i poticao takve vrste duhovnog zadovoljstva jer su ona naznaka napretka i ohrabrenje na putu.



Naravno, na konacnim i krajnjim razinama spoznaje, mudrac se ostavlja i takvog zadovoljstva i dostize nirvanu koja je izvan svake patnje i svakog uzitka.

 

[Fazlija]

Eto ja i sad ,ako bi mi ti dokazao da je Budizam zaista nesto super,i da sam ja zastranio pogresnim putem,ja bi sve ostavio i krenuo da postanem Budista.

Ali ja uopce ne zelim dokazati da je budizam super, niti za tebe, niti za bilo koga. Stovise, u budizmu je propovijedanje najstrozije zabranjeno. Jedino sto mogu je razgovarati o budizmu, ako netko za to pokaze zanimanja i odgovoriti na pitanja o budizmu, ako ih drugi imaju. A svatko ce za sebe sam odluciti sto je za njega dobro.

Eto kad su zapisane prve budisticke knjige nakon Budine smrti i ko ih je napisao?

U Indiji se sveta znanja (jednako ona vedska, kao i budisticka) nikada nisu zapisivala, nego su se pamtila. Tradicija ucenja napamet je jos uvijek jako cijenjena u Aziji (nesto kao i kod muslimana, ohrabruje se ucenje Kurana napamet i takvom znalcu se u islamu daje titula hafiza). Tako je prvi budisticki sabor, na kojem su kodificirana Buddhina ucenja , odrzan odmah nakon njegovog kremiranja.



Ucenje se oko 5 vijekova prenosilo iskljucivo usmeno, ali kada je negdje oko 1. st. N. e zavladala velika glad i kada je pomrlo dosta monaha koji su znali cijelu kanonsku zbirku napamet, pristupilo se zapisivanju. Naravno, i dalje se usporedno prenosilo i pamcenju. Jos i danas postoje monasi koji napamet uce cijeli budisticki kanon. Uostalom, jednako kao i brahmani koji pamte jednu, dvije, tri ili sve cetiri Vede. Vrlo cesto brahmansko prezime u Indiji je dvivedi, trivedi ili caturvedi.

A sta cemo za reinkarnaciju? Veruju li budisti u nju?

Naravno.

 

[CharisWhispers]

Da li sam dobro razumio zadnji dio tvoje recenice... krscanin bi trebao biti zadovoljan onim sto je Bog ucinio u njegovom zivotu?

Da.

Dakle, iskustvo radosti postoji... bez obzira kako ga covjek sam sebi objasnjava.



Po budizmu osjecaj srece i zadovoljstva nije los sam po sebi, ukoliko nije uzrokovan culnim zadovoljstvom. Osjecaj srece i zadovoljstva se javlja u meditaciji prilikom duboke spoznaje i uvida. Takav osjecaj zadovoljstva i ushicenja nije uzrokovan culnim podrazajima, nego je posljedica uvida, mudrosti i oslobodjenja od vezanosti za prolazno. Buddha je ohrabrivao i poticao takve vrste duhovnog zadovoljstva jer su ona naznaka napretka i ohrabrenje na putu.



Naravno, na konacnim i krajnjim razinama spoznaje, mudrac se ostavlja i takvog zadovoljstva i dostize nirvanu koja je izvan svake patnje i svakog uzitka.

Možemo li ostvariti više oslanjajući se na sebe, odnosno pouzdanjem u ono što (ja) radim?

 

[Fazlija]

Možemo li ostvariti više oslanjajući se na sebe, odnosno pouzdanjem u ono što (ja) radim?

Hm, ja nisam posve tipicni budista koji bi tvrdio da Bog ne postoji pa bih ipak bio sklon reci da se mozemo osloniti na dvije stvari, na svoj napor i na milost Bozju.



Buddha je u svojoj zadnjoj propovijedi rekao... sam sebi budi otok, sam sebi budi utociste, jer tko bi drugi uostalom to mogao biti.



Takodjer je rekao da je karma (sudbinske zasluge) jedino bozanstvo kojem bi ljudi trebali castiti. Mozda je moje uvjerenje da Bog postoji i da postoji Njegova milost, ustvari samo posljedica prikupljenih zasluga (ili mozda prikupljenog neznanja). Ne znam, ali ja sam sklon vjerovati da postoji visa sila koja nam ponekad moze i ponekad hoce pomoci. Da je sila koja pokrece zvijezde uvijek s nama.

 

[CharisWhispers]

Hm, ja nisam posve tipicni budista koji bi tvrdio da Bog ne postoji pa bih ipak bio sklon reci da se mozemo osloniti na dvije stvari, na svoj napor i na milost Bozju.



Buddha je u svojoj zadnjoj propovijedi rekao... sam sebi budi otok, sam sebi budi utociste, jer tko bi drugi uostalom to mogao biti.



Takodjer je rekao da je karma (sudbinske zasluge) jedino bozanstvo kojem bi ljudi trebali castiti. Mozda je moje uvjerenje da Bog postoji i da postoji Njegova milost, ustvari samo posljedica prikupljenih zasluga (ili mozda prikupljenog neznanja). Ne znam, ali ja sam sklon vjerovati da postoji visa sila koja nam ponekad moze i ponekad hoce pomoci. Da je sila koja pokrece zvijezde uvijek s nama.

Iz vaše perspektive, zašto vam nije dovoljna milost Božja, već uz to se morate osloniti na ono što vi radite u svom životu?
Pomoglo bi i da definirate što je to za vas milost koju ste spomenuli u tom kontekstu?

 

[Fazlija]

Iz vaše perspektive, zašto vam nije dovoljna milost Božja, već uz to se morate osloniti na ono što vi radite u svom životu?

Mislim da je covjek bice tehnologije. Ljudska povijest je povijest razvoja njegovih tehnologija na raznim poljima. Temeljno ljudsko iskustvo jeste da nije dovoljno sjediti i cekati, nego da se treba ustati i poceti djelovati u zeljenom cilju. To je kao da bi smo pitali, zasto nam je potrebna struja, zar nije dovoljna milost Bozja?! Te dvije stvari se ne iskljucuju. Stovise, dopunjuju se vrlo skladno.



Meni neka osnovna nacela vecine svjetskih religija nisu upitna. Ono sto mi je upadljivo nedostajalo u krscanstvu jeste upravo nedostatak alata, tehnika i znanja o tome kako teoriju prevesti u praksu, kako teoriju ostvariti u svojem licnom iskustvu. U tom pogledu su istocnjaci otisli jako daleko i dali obilje prakticnih tehnika kako da u svojem svakodnevnom zivotu ostvarimo svu onu religijsku teoriju o kojoj obicno govore sveti sisi bilo koje religije, posve svejedno koje.

Pomoglo bi i da definirate što je to za vas milost koju ste spomenuli u tom kontekstu?

Predlazem da si ne budemo na vi. Jedan moj prijatelj koji je Svedjanin mi kaze da oni u Svedskoj i kralju govore ti.

Sto se tice milosti, nemam pojma, pravo da ti kazem. To je svakako iznad mojeg dosega razumijevanja. Posve je svejedno da li je to posljedica zasluga dobrih dijela ucinjenih nekada davno u nekom proslom zivotu ili bezuzrocna i nezasluzena milost neke vise sile. U praksi vidimo da je u zivotu kljucna stvar imati malo srece.

 

[CharisWhispers]

Mislim da je covjek bice tehnologije. Ljudska povijest je povijest razvoja njegovih tehnologija na raznim poljima. Temeljno ljudsko iskustvo jeste da nije dovoljno sjediti i cekati, nego da se treba ustati i poceti djelovati u zeljenom cilju. To je kao da bi smo pitali, zasto nam je potrebna struja, zar nije dovoljna milost Bozja?! Te dvije stvari se ne iskljucuju. Stovise, dopunjuju se vrlo skladno.

Nisam mislio na čovjekov rad, ciljeve u životu, već isključivo na čovjekov pokušaj da se izgrađuje pouzdajući se u samog sebe.
U tom smislu, čovjek nema potrebe da se osloni na Boga i takav iako je na generalnom planu konzument Božje milosti, sam je nema potrebe tražiti. Jer je zadovoljan u sebi i sobom nakon što postigne određeni cilj. Zato sam i pitao zašto vam nije dovoljna milost. No, u nastavku ste ponudili odgovor na to pitanje...

Meni neka osnovna nacela vecine svjetskih religija nisu upitna. Ono sto mi je upadljivo nedostajalo u krscanstvu jeste upravo nedostatak alata, tehnika i znanja o tome kako teoriju prevesti u praksu, kako teoriju ostvariti u svojem licnom iskustvu. U tom pogledu su istocnjaci otisli jako daleko i dali obilje prakticnih tehnika kako da u svojem svakodnevnom zivotu ostvarimo svu onu religijsku teoriju o kojoj obicno govore sveti sisi bilo koje religije, posve svejedno koje.

Da, dobro ste primijetili, u tom smislu kršćanstvo nema određene tehnike kojima bi radio određeni "zahvat na svom srcu". Ono što ima je vjera i pouzdanje u Boga da će u odnosu s Njim doći do promjene. I u tom smislu sve je usmjereno ka tome: molitva, post, čitanje Božje Riječi itd.
Kad se uzdamo u sebe, naše ideje bivaju ograničene vlastitim iskustvom.
Svakako da to znači da ne možemo postići više od onoga što jesmo. To bi značilo da vlastitim iskustvom ne možemo niti ćemo ikad moći zadovoljiti žeđ svoje duše. I kako onda spoznati pravu prirodu ljubavi?

Predlazem da si ne budemo na vi. Jedan moj prijatelj koji je Svedjanin mi kaze da oni u Svedskoj i kralju govore ti.

Može.

Sto se tice milosti, nemam pojma, pravo da ti kazem. To je svakako iznad mojeg dosega razumijevanja. Posve je svejedno da li je to posljedica zasluga dobrih dijela ucinjenih nekada davno u nekom proslom zivotu ili bezuzrocna i nezasluzena milost neke vise sile. U praksi vidimo da je u zivotu kljucna stvar imati malo srece.

Složio bi se s ovom drugom tvrdnjom što ste iznijeli: "nezaslužena milost".
Sad, ne znam koliko sreća tu može koristiti, obzirom da ona ne može mijenjati naš karakter...

 

[Fazlija]

Uh Toni, otvorio si mnogo zanimljivih pitanja.



Prva stvar koja mi se namece kao odgovor jeste dojam (mozda i pogresan) da Boga smatras nekim izvanjskim bicem, koje postoji izvan, iznad, sa strane covjeka i onda mu pomaze iz svoje milosti. Covjek i Bog su razliciti. Bog je savrsen, covjek je nesavrsen i kako on moze iz te svoje nesavrsenosti spoznati i ostvariti savrsenost. Takav pogled podrazumijeva temeljnu odvojenost Boga i covjeka.



Istocne religije nemaju takav stav. Za istocne religije (podjednako yogu, vedantu, tantru, budizam i sl.) Bozanska sustina jeste vec u nama. Oduvijek je bila i oduvijek ce biti. Mi nismo razliciti od Bozanstva. Razlika je posljedica naseg neznanja, sto posljedicno vodi u patnju. Kada otklonimo neznanje, mi bivamo u svojoj istinskoj prirodi koja je savrsena i bozanska.



Kao primjer mogu navesti (u mojem slobodnom prijevodu) prvih nekoliko stihova iz Patanjalijeve Yoga-sutre:



Yoga je obustava poriva (vrtnji) uma,
Tada svijest prebiva u svojoj pravoj prirodi,
Inace se poistovjecuje s nekim od poriva,
Porivi (sadrzaji) uma mogu biti ugodni ili neugodni (olaksavajuci ili otezavajuci).

 

[CharisWhispers]

Uh Toni, otvorio si mnogo zanimljivih pitanja.



Prva stvar koja mi se namece kao odgovor jeste dojam (mozda i pogresan) da Boga smatras nekim izvanjskim bicem, koje postoji izvan, iznad, sa strane covjeka i onda mu pomaze iz svoje milosti. Covjek i Bog su razliciti. Bog je savrsen, covjek je nesavrsen i kako on moze iz te svoje nesavrsenosti spoznati i ostvariti savrsenost. Takav pogled podrazumijeva temeljnu odvojenost Boga i covjeka.

Bog je svakako izvan vremena i prostora, ali se objavio čovjeku kroz Sina da možemo spoznati karakter i ljubav Njegovu.
Čovjek ne može ostvariti savršenost, već se oslanja na Božju milost i u iskustvu s Njim može nadvladati svoja iskušenja. Čovjek
se može ostvariti onoliko koliko je ograničen svojim realnim mogućnostima, zato i jest nužno Božje otkrivenje i intervencija u našim životima.
Jer ako postoji netko tko zna sve; tko ima moć mijenjati nas; tko me više voli nego što ja sam mogu voljeti sebe i druge; onda je to iskustvo kome stremim. Naravno, ne želim vas u to uvjeravati, samo da vam objasnim perspektivu.

Istocne religije nemaju takav stav. Za istocne religije (podjednako yogu, vedantu, tantru, budizam i sl.) Bozanska sustina jeste vec u nama. Oduvijek je bila i oduvijek ce biti. Mi nismo razliciti od Bozanstva. Razlika je posljedica naseg neznanja, sto posljedicno vodi u patnju. Kada otklonimo neznanje, mi bivamo u svojoj istinskoj prirodi koja je savrsena i bozanska.

Da, to je stav. Takav stav se pojavio još u Edenu prema Bibliji od strane jedne osobe koja je nudila neko svoje viđenje stvari. No, da ne skrećem s teme, zanima me:
Može li znanje otkloniti loše motive čovjekovog karaktera koji su odraz naše grešne prirode?

 

[Fazlija]

Čovjek ne može ostvariti savršenost, već se oslanja na Božju milost i u iskustvu s Njim može nadvladati svoja iskušenja. Čovjek
se može ostvariti onoliko koliko je ograničen svojim realnim mogućnostima, zato i jest nužno Božje otkrivenje i intervencija u našim životima.

To je svakako jedan od mogucih pogleda na taj problem.

Jer ako postoji netko tko zna sve; tko ima moć mijenjati nas; tko me više voli nego što ja sam mogu voljeti sebe i druge; onda je to iskustvo kome stremim. Naravno, ne želim vas u to uvjeravati, samo da vam objasnim perspektivu.

Mogu razumjeti taj pogled, ali pokusaj uzeti u obzir mogucnost da taj netko nije nikakvo izvanjsko bice, nego nasa sopstvena nutrina, nasa vlastita sustina koja nas potice da se vratimo samima sebi.

Da, to je stav. Takav stav se pojavio još u Edenu prema Bibliji od strane jedne osobe koja je nudila neko svoje viđenje stvari.

Ne bi trebalo robovati strahu. Radije promotrimo misticne tradicije razlicitih religija. U sustini imamo samo dvije tradicije. Onu koji Boga dozivljava kao neko do covjeka odvojeno i izvanjsko bice; i onu koja Boga posmatra kao samu sustinu svakog bica.



Za klasicnog muslimana Allah je na nebu, ali za sufiju je on sama sustina poklonikovog srca. Za brahmana Bog zivi u najvisem nebu, ali za yogina, on je sustina njegove vlastite svijesti. Za ortodoksnog rabina Jahve je u nebu, ali za kabalistu je u covjeku samome. Sto bi Mesiter Echkart, sv. Ivan od Kriza ili Tereza Avilska rekli na sve to? Zato se sufija, yogin, kabalist i krscanski mistik mnogo bolje medjusobno razumiju, nego svaki od njih sa dogmatskim pripadnicima vlastitih religija.

Može li znanje otkloniti loše motive čovjekovog karaktera koji su odraz naše grešne prirode?

Rekao bih da moze jer to nije neko izvanjsko ili teorijsko znanje, nego prakticno znanje o samima sebi.

 

[CharisWhispers]

Mogu razumjeti taj pogled, ali pokusaj uzeti u obzir mogucnost da taj netko nije nikakvo izvanjsko bice, nego nasa sopstvena nutrina, nasa vlastita sustina koja nas potice da se vratimo samima sebi.

Kako bi netko mogao spoznati da je to naša nutrina ("više ja")?, također, postoje li nekakvi prirodni, moralni zakoni na osnovu kojih ta naša suština nas same potiče na određenu akciju?, ako da, na osnovu kojih kriterija je vršila odabir?

Rekao bih da moze jer to nije neko izvanjsko ili teorijsko znanje, nego prakticno znanje o samima sebi.

Možeš li opisati na praktičan način to "praktično znanje"?, uzmi za primjer čovjeka koji je gorde prirode, preljubnika, ovisnika ili što god ti je drago za pouku...

 

[Fazlija]

Kako bi netko mogao spoznati da je to naša nutrina ("više ja")?

Nema tu nikakve mistike. Jednostavno posmatra pojave u svojem vlastitom iskustvu, tijelo, um, misli, osjecaje. I uci kako nastaju, kako traju i kako nestaju sadrzaji naseg iskustva. Shvaca da su sve pojave naseg iskustva prolazne, bez sustine i u konacnici neugodne.

također, postoje li nekakvi prirodni, moralni zakoni na osnovu kojih ta naša suština nas same potiče na određenu akciju?, ako da, na osnovu kojih kriterija je vršila odabir?

Nisam posve siguran da sam razumio pitanje, ali svakako postoji moralan zakon do kojega se dolazi uvidom, a to je da ne nanosimo drugima bol i ne cinimo im ono sto ne bi smo zeljeli da oni cine nama.

Možeš li opisati na praktičan način to "praktično znanje"?, uzmi za primjer čovjeka koji je gorde prirode, preljubnika, ovisnika ili što god ti je drago za pouku...

Kada covjek promatra patnju u samome sebi, onda shvaca da takva patnja nastaje i u drugima. Kada posmatra npr. svoj vlastiti bijes, onda shvaca da je on neugodan, da je izvor patnje i njemu i drugima. Uvidom u tu patnju napusta je sve vise i vise.



Osim toga, kada se iskusi to otpustanje ili napustanje stetnih stanja kojima smo prije robovali pa makar i na kratko, javlja se veliko ushicenje, radost i zadovoljstvo. To je veliko nadahnuce da nastavimo i uvid u to kako bi moglo izgledati iskustvo potpune slobode... ili kao sto bi Patanjali rekao... od zamucujucih sadrzaja (poriva, vrtnji) svoje vlastite svijesti.



Kao mutna voda koja se prestane buckati i dopusti joj se da se zamucenost slegne. Tada se voda moze ispoljiti u svojem cistom stanju kao prozirna i bistra.

 

[CharisWhispers]

Nema tu nikakve mistike. Jednostavno posmatra pojave u svojem vlastitom iskustvu, tijelo, um, misli, osjecaje. I uci kako nastaju, kako traju i kako nestaju sadrzaji naseg iskustva. Shvaca da su sve pojave naseg iskustva prolazne, bez sustine i u konacnici neugodne.

Kako onda neki vjeruju da takav promatrač samog sebe ima božansku prirodu u svom biću?

Nisam posve siguran da sam razumio pitanje, ali svakako postoji moralan zakon do kojega se dolazi uvidom, a to je da ne nanosimo drugima bol i ne cinimo im ono sto ne bi smo zeljeli da oni cine nama.

Slažem se s tim pravilom i Isus je govorio o njemu. Ali, u kršćanstvu imamo jasno opisano tko je zakonodavac, u ovom slučaju da li je čovjekova ili neka univerzalna svijest zakonodavac?, ako da, odakle konsenzus po tom pitanju?, ako ne, zašto ga nema?

Kada covjek promatra patnju u samome sebi, onda shvaca da takva patnja nastaje i u drugima. Kada posmatra npr. svoj vlastiti bijes, onda shvaca da je on neugodan, da je izvor patnje i njemu i drugima. Uvidom u tu patnju napusta je sve vise i vise.



Osim toga, kada se iskusi to otpustanje ili napustanje stetnih stanja kojima smo prije robovali pa makar i na kratko, javlja se veliko ushicenje, radost i zadovoljstvo. To je veliko nadahnuce da nastavimo i uvid u to kako bi moglo izgledati iskustvo potpune slobode... ili kao sto bi Patanjali rekao... od zamucujucih sadrzaja (poriva, vrtnji) svoje vlastite svijesti.



Kao mutna voda koja se prestane buckati i dopusti joj se da se zamucenost slegne. Tada se voda moze ispoljiti u svojem cistom stanju kao prozirna i bistra.

Definitivno razumijevanje može nam pomoći u međuljudskim odnosima, ali u tome ne vidim silu koja bi bila u stanju da se izbori s čovjekovom grešnom prirodom. Primjerice, ako mrzim drugu osobu zbog xy razloga, nisam siguran da će mi spoznaja o vlastitoj patnji koju izaziva mržnja u meni biti oslobođenje od onoga što jesam.
Dakako da je dobro promišljati i u tom smjeru, ali kao što rekoh, ne vidim u tome silu da se nadvladaju slabosti kojima ljudi danas robuju.