Jevreji i danas imaju matri-linearan sustav. Pripadnost jevrejskoj zajednici se priznaje samo po majcinoj strani. Imovina se nesljedjuje po majcinoj strani i sl. Tako da je to mozda razlog zasto ga spominje po majci.
Ali cak i da to nije slucaj, u anticko doba je za Grke i Rimljane bilo sasvim uobicajeno vjerovanje da su izuzetni i iznadprosjecni pojedinci djeca zaceta iz odnosa bogova i ljudi. Ahilej, Heraklo, Aleksandar, Romul i Rem... gomila antickih junaka je dozivljavana kao djeca bogova i ljudi. Za Grka preobracenika, koji je zapisivao price i predaje o Isusu, i to kakvih 50-80 godina nakon samog dogadjaja, bilo je prilicno normalno napisati da je takav izuzetna covjek rodjen iz odnosa jevrejskog Boga i Isusove zemaljske majke.
Meni se cini da evandjelja nisu nastajala jedna iza drugih (iako su naravno neka starija, neka mladja), niti nuzno kao reakcija novijih verzija na prethodne verzije.
Nije netko uzeo Markovo evandjelje pa odlucio: idem ja to bolje napisati!
Imamo dogadjaj koji se barem 50 godina prenosio usmeno iz jednostavnog razloga sto su prvi ucenici:
a) bili nepismeni ili jedva pismeni na aramejskom jeziku
b) cekali da dodje kraj svijeta svaki cas, pa sta da zapisujemo
U tih prvih 50-80 godina se zajednica podijelila na 2 usporedne crkve.
Prvu Jeruzalemsku, koju su vodili apostoli Petar i Jakov (Isusov brat), i koja je bila usmjerena uglavnom na propovijedanje Jevrejima. Osim toga, upravo je ta crkva bila slabo pismena, slabo okrenuta prozelitizmu i unistena je u rimskom gusenju ustanka 70. god. N. ere.
Drugu crkvu je vodio Pavle i ona je bila uglavnom okrenuta propovijedanju Grcima i Rimljanima. Sasvim sigurno se i kod nje prvih desetljeca predaja prenosila usmeno, ali kada su pomrli Pavle i ostali apostoli iz prve generacije, a Isus nije dosao, pocela se javljati potreba da se predaja zapise.
Tada su poceli zapisivati svoje izvjestaje nezavisno jedni od drugih. Pisac jednog evandjelja nije nuzno poznavao druge izvjestaje. I taj proces je trajao slijedecih 100-200 godina. Napisana su brojne evendjelja. Neka na osnovu nekih prethodnih, a neka potpuno ispocetka, samo zapisujuci predaju koja je do nekog pismenijeg pisara u tom trenutku dosla.
Moj djed je sudjelovao u bitci na Drvar u Drugom svjetskom ratu prije 80 godina.
- zamislimo da o tome ne postoji niti jedan pisani dokument
- da se 80 godina o tome nije nista nikada i nigdje zapisalo
- ali isplele su se price i predaje o Titu, padobrancima, spilji...
- i sada 80 godina nakon bitke idem ja zapisati sto sam cuo
Pa necu istrazivati tko je sto zapisao (jer nije nitko nista) pa da ja to bolje napravim. Pocinjem pisati ispocetka, onako kako sam ja to cuo.
I tako nekoliko ljudi u prvih 50-80 godina pisu prve izvjestaje nezavisno jedna od drugih. Tek oni koji pisu 100-120 godina nakon dogadjaja mozda mogu (ali niti to nije obavezno) poznavati poneki raniji izvjestaj itd.
